Peđa Gvozdić: svestrani umjetnik, glumac, redatelj, glazbenik, zabavljač… i PRAČOVJEK

U deset godina: 600 predstava u Zorin domu, 17 potpisanih režija, više različitih nagrada… i jedan brak s glumicom

VIŠE IZ RUBRIKE

Svi pišu o ''Peđotu''!

Razgovor povodom deset godina umjetničkog djelovanja u Zorin domu

Razgovor s Gvozdićem koji imate ispred sebe podijeljen je u tri dijela: karijera u Zorin domu, glumački zanat i Peđa osobno. Htio sam malo detaljnije saznati što mu se to događalo kroz tih deset godina rada u našoj gradskoj kazališnoj kući, pokušao sam da mi sugovornik malo demistificira glumački poziv, a naravno da me je zanimalo i kako je to biti u braku s glumicom. Kazališna kavana je Peđi poznati teritorij pa sam mu uz kavicu ondje postavio i svoje prvo pitanje - ono o njegovim počecima. Možda malo preočekivano prvo pitanje, ali ako niste čitali neki od njegovih mnogobrojnih intervjua ovih dana, svi redom istim povodom, možda niste saznali kako se našao u glumi i odakle on u Zorin domu – pa stoga valja ponoviti priču. Od početka.

-Prva predstava koju sam radio je bila ''Veliki bal'' u režiji pokojnog Ladislava Vindakijevića i to je bilo moje prvo iskustvo s profesionalnim redateljem. Bio sam u jednoj dramskoj skupini u gimnaziji, prije toga smo u osnovnoj školi kolega i ja radili skečeve… Kad se neki članovi moje obitelji, sestrična ili kuma na primjer, danas prisjećaju mojih najranijih dana uvijek kažu da sam ja nešto ''glumatao i izvodio'' kad bi došle k nama doma, tako da je svima valjda bio neki očekivani i logičan slijed da ću jednog dana završiti u glumi, valjda. Tu predstavu koju sam spomenuo igrao sam 1999. – što će reći da ću na godinu slaviti srebrni pir, 25 godina da sam u Zorin domu aktivan, započeo je svoju priču Peđa i nastavio: -Bio sam dijelom raznih lokalnih amaterskih skupina, a prije odlaska na Akademiju pružila mi se prilika biti na Brijunima na Teatru Ulysses kod Šerbedžije u ''Baladama Petrice Kerempuha''… i to mi je bila svojevrsna potvrda da s razlogom biram glumački poziv i, zapravo, tako je sve krenulo. Završio sam Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku… u kombinaciji s Giuliom Settimom kao profesionalni glumci karlovačkog kazališta nakon ravno pola stoljeća pokrenuli smo jednu našu priču iz koje je nastao i profesionalni ansambl Zorin doma. Lagano smo se počeli skupljati, prvo nas dvojica, pa je došla Petra, pa Katarina, zatim Vanja i Nino, onda su Settimo i Strahinićka otišli, a na njihovo mjesto su došli Andro i Lovorka.

Inače, nastavlja Peđa, ja sam na drugoj i trećoj godini postao stipendist grada Karlovca, preko projekta StipendiKA. Kako su sva profesionalna kazališta 1963. ukinuta u manjim gradovima na području Hrvatske i bivše Jugoslavije, Ministarstvo je imalo dugoročan plan raditi na ponovnoj profesionalizaciji i tako sam ja upao u tu priču, a tadašnji ravnatelj Šestan nakon što je vidio Giulia i mene kako u tandemu radimo ''Najbolje prijatelje'', a kasnije smo mu još ponudili i našu autorsku predstavu ''Još si zelen'', vidio je da stvarno sjajno funkcioniramo zajedno, maltene kao braća… I, eto, zahvalan sam mu za tu priliku koju smo dobili. Deset godina je od tada prošlo, vrlo brzo.

Na početku, gledam to sad iz ove perspektive, pristupao sam cijeloj toj priči poprilično naivno, dječački, tek sam završio Akademiju… a onda kasnije sam zapravo shvatio koju to težinu ima i koju odgovornost imam… jedini smo u gradu, jedino smo kazalište i u županiji i, jasno, želiš ostaviti neki trag iza sebe, radeći najbolje što možeš ono što voliš. Imali smo sreće da smo radili puno autorskih stvari, to i jest naš svojevrsni potpis, našeg ansambla; sami smo pisali tekstove i režirali, evo sad se ispostavilo da je i Petra (supruga Petra Cicvarić, op.a.) vrsna spisateljica… U tome je originalnost Zorin doma jer jako malo kazališta to radi na taj način. S jedne strane to je bilo iz nužde jer financijska struktura je bila takva da ako ti to radi netko vanjski da to košta triput više, jasno, ali i isprofilirali smo se i na kraju se ispostavilo da su ti naši proizvodi imali jako dobru prođu. Tako da smo se dokazali, bilo je uistinu uspješnih deset godina, konstantno rastemo, kritike su dobre, dobivamo nagrade…

Tako je došao i InPuT FEST lani… To nam je baš bila želja napraviti. Naime, Giulio i ja smo stvarno obišli svijet nastupajući po lutkarskim festivalima i bili smo posvuda, i kad vidiš kako to vani izgleda, primjerice u Kini, koja je to organizacija, na kojem je to nivou… poželiš takvo što i u svojoj sredini. I mislili smo si – šteta da ne pokrenemo mi nešto takvo budući da smo jedini ansambl u Hrvatskoj koji ima sve diplomirane glumce i lutkare. Što zbog pozicije, što zbog poznanstava koje imamo, zbog sjajnih vanjskih lokacije za pozornice... I drago mi je da je to prvo ''probno'' izdanje festivala prošlo tako dobro. Nastavljamo dalje, razvijat ćemo ga, želja nam je  da postane tradicionalan i da bude jednog dana kao npr. Dječji šibenski festival, da to bude neka vrsta naše ostavštine za buduće generacije.

Jesi li zbrajao predstave, izvedbe, nagrade? Imaš li kakvih brojki za pohvaliti se?

-U tih deset godina prešao sam 600 izvedbi samo što se tiče Zorin doma, s time da sam igrao i prije nego što sam se zaposlio u Zorin domu, a i van Zorin doma sam često okolo nastupao. Također, imam 17 režija iza sebe, 13 samostalnih, a ove ostale su bile u tandemu s Giuliom. Imali smo i puno nagrada, 7-8 nominacija za Hrvatsko glumište… Zezali smo se da sam kao Leonardo DiCaprio, da su mi za neke velike stvari nagrade izmakle, a onda ću je vjerojatno dobiti za neku pod navodnicima ''nebitnu stvar''. Moram priznati da mi je žao što je nismo dobili za predstavu ''Semafor'', nekako mi se čini da je zaslužila, ne zbog nas, nego zbog odjeka i reakcija… Ali, da, bilo je i puno nagrada, njih nisam brojao.

Neke su ti predstave sigurno posebno prirasle srcu. Koje bi izdvojio? Možda Zlatne rukavice koje su i meni tvoja najbolja predstava?

-Tako je, ''Zlatne rukavice'', to si sigurno pročitao u nekom mom intervjuu! Da, to je bila prva predstava za odrasle koju smo napravili i nas četvorica frendova smo ju u potpunosti sami stvorili, čak smo išli s njom i u Škotsku i izvodili je na engleskom. To je bio jedan venue u kojem se kao na pokretnoj traci izvodi 2500 predstava u jednom danu, jedna za drugom… Iskustvo kojeg ću se uvijek sjećati. Nju nismo jako dugo izvodili i znam da ću jako uživati kad jednom ponovno dođe na red.

A neka predstava koja nije jako odjeknula i postala veliki hit, a koja je po tebi imala potencijala i ostala je možda slabo zapažena?

-''Tri brata'', predstava koja je bila moj diplomski rad... Nažalost smo ju odigrali možda svega 5-6 puta. Da smo ju možda radili u doba pandemije bila bi itekako aktualna. Radi se o trojici braće koja su zaključana u kući i misle da je vani apokalipsa, boje se izaći van. Roditelji su im poginuli, držali su se njihovog savjeta da ne vjeruju strancima, da ne izlaze van… i tako su ostali deset godina unutar svoja četiri zida. Sve što su mogli naučiti upijali su preko filmova i onda su napokon odlučili izaći van i susresti se s vanjskim svijetom. Kažem, u pandemiji je to mogla biti hit predstava. A moram još jednom spomenuti i predstavu ''Semafor''… Vraćam se na prethodno pitanje – koja mi je još predstava važna. Stvarno je odličan komad i posebna priča. Emotivna je, prenosi poruku, upoznaje publiku s autizmom, odlično je prihvaćena, posebno kod roditelja koja imaju djecu s nekim poteškoćama.

Ciljevi, planovi? Završit ćemo dio o Zorin domu s nekim tvojim željama i projekcijama možda upravo sljedećih deset godina koje ćemo 2033. slaviti. Bilježim se unaprijed za jedan intervju.

-Ha, ha! Nema problema! A gle, kako sam već neko vrijeme na poziciji umjetničkog voditelja stalo mi je da svi mi koji radimo u Zorin domu, i to ne samo glumci, nego baš svi - na najbolji način iskoristimo svoje potencijale i u tom smislu uvijek razmišljam o novim projektima u kojima bi naša znanja, iskustva i talenti najbolje došli do izražaja. Tako je u planu karlovačka verzija Asteriksa i Obeliksa, tom predstavom ćemo službeno obilježiti deset godina profesionalnog ansambla Zorin doma, 24.6. ćemo njome otvoriti KaKaFe. Želja nam je i proširiti ansambl… idealno bi bilo kad bismo imali još dvije glumice i dva glumca… Ma, da su i samo još jedan glumac i jedna glumica bili bismo zadovoljni. Trebalo bi nas biti desetak, jer realno mi radimo posao za tri kazališta. Ovo što se dogodilo ove godine da je ''Semafor'' na Marulovim danima, a ''Dislike'' na Malom Maruliću je zapravo presedan… isti autor, isti redatelj, isti glavni glumac, isto kazalište na dva najjača festivala hrvatske drame istodobno, a nas samo šestero. Pokrivamo odrasle, djecu, lutkarstvo… Zahtjevno je biti na toliko frontova bez dovoljno ljudi.

Što se tiče festivala zasad smo fokusirani na InPuT, meni je onaj Stiskavac u Tijesnoj što smo imali stvarno pun pogodak – to mi je baš bilo zgodno i to bih volio da zaživi malo jače. Iako, uvijek je bio dobar odaziv, ali nešto u tom stilu, neformalno, na ulici, to treba Karlovcu… pogotovo u predsezoni, to je svojevrstan ''back to basics'' dok su glumci bili putujuće kazalište i dok su na kolima odlazili u grad i na kolima i nastupali, na ulici si, to je jedna sasvim druga atmosfera. Možda bi to mogao postati neki festival manjih formi… KaKaFe već imamo, tako da je to od planova - to.

E, da ne zaboravimo, moramo nešto reći i o ''Pračovjeku'', ipak se radi o hrvatskoj praizvedbi. Reci nam malo o toj predstavi! Radi se o monokomediji?

-Pračovjek je najdugovječniji one-man-show koji je na Broadwayu. Ja sam oduvijek htio napraviti monokomediju, monodramu. Ovo je prvi put da sam na pozornici solo-solo skroz. Mislim, to je najzahtjevnija forma za glumca definitivno. Sam si i nema ti pomoći od kolega, ako zablokiraš nema te tko izvući, nema ti ''loš mi je dan'', odgovara Peđa. Ako zaboraviš tekst nema kolege čija će te replika podsjetiti na to što slijedi dalje. Na kraju krajeva, ako se ne svidiš publici nema drugog i trećeg kolege ili kolegice koji su im bolji pa tebe jednog mogu zanemariti, ovdje si samo ti, cijelo vrijeme samo ti i sva je odgovornost za izvedbu isključivo na tebi. U potpunosti si ogoljen. Ali, s druge strane smatram da je to svakom glumcu kad se osjeti da je za to spreman – svojevrsna kruna njegovog rada.

Oduvijek sam to htio probati. Gledao sam više puta Vilija Matulu i njegov ''Münchhausen'', volim Zijaha Sokolovića, odlična mi je Rakanijeva ''Ja, tata''… I zapravo sam mislio da je upravo obilježavanje ovih deset godina umjetničkog rada u Zorin domu odličan trenutak za takav jedan izazov. Imao sam ja nekoliko ideja u ladici što sam već i raspisivao. Bio sam čak u pregovorima s Amerikancem koji je došao živjeti u Hrvatsku, zove se Cody McClain Brown, a napisao je ''Propuh, papuče i punica''. Vrlo je zanimljivo kako je doživio i interpretirao naše običaje pa tako iz svoje perspektive stranca opisuje famozni propuh kojeg se svi u Hrvatskoj bojimo, i slične tipične hrvatske neobičnosti. Na kraju su prema toj knjizi predstavu napravile kolege iz Splita… A onda sam slučajno saznao za ovaj tekst od kolege redatelja iz Slovenije, ''Defending the Caveman''. Radi se o temi muško-ženskih razlika od prapovijesti do danas, o tome kako smo upućeni jedni na druge, nadopunjujemo se i ne možemo ni mi muškarci bez žena, a ni žene bez muškaraca. Upravo tu priču o stereotipima i sukobima prepričava lik u ovoj monodrami, govori ju publici u stand-upovskoj maniri prepričavajući svađu sa suprugom zbog koje je upravo izbačen iz stana.

Ono što je zanimljivo u vezi ove predstave je to što je ''Pračovjek'' do sada preveden na 25 jezika te je izveden u više od 52 zemlje, a sam autor (Rob Becker) je tijekom trogodišnjeg razdoblja proučavao psihologiju, sociologiju i prapovijest… i tako je zapravo nastalo jedno kvalitetno predavanje o muško-ženskim odnosima ispričano kroz komičnu formu. Praizvedba znači da u Hrvatskoj još nikada nije igrala, a nije ni u regiji, osim u Sloveniji. Nadam se da će biti dobro prihvaćena i da ću je moći predstaviti i izvan granica Hrvatske, nada se Peđa. Kolega u Sloveniji ju je u posljednjih deset godina odigrao oko 750 puta. Ako ga ne prestignem, nisam ništa napravio!

Ima li glumac 40-satno tjedno radno vrijeme?

-Radno vrijeme u glumačkom poslu ne postoji. Probe su obično u jutarnjim terminima, zadnjih dva tjedna pred premijeru znaju biti i dva puta dnevno… tipa 4 sata ujutro, 4 sata poslijepodne. To je na neki način posao koji nosiš kući jer ili učiš tekst ili razmišljaš o ulozi, inspiraciju dobiješ tko zna gdje - u prolazu, na placu, u šetnji, gledajući neku drugu predstavu, čitajući… Netko ti iz svakodnevnog života da neku asocijaciju, neku foru, možda neku osobinu koju ugradiš u lik… tako da se to ne može izmjeriti klasičnim osmosatnim radnim vremenom koje većina drugih profesija ima. Jedno vrijeme se razmišljalo o ''cvikanju'' kartica nas glumaca, međutim odustalo se… kreativnost se ne može uokviriti u fiksno radno vrijeme. Malo je floskula, ali zaista to nije posao – to je poziv. Ako još pritom radiš u dobrim uvjetima i s dragim ljudima koji hoće raditi, kao što je to kod mene slučaj – onda je to najbolji mogući posao koji si mogu zamisliti.

Učenje teksta je mnogima najveći problem. Tebi?

-Joj, priznajem da imam problema s tekstovima. Neki glumci to svladavaju bez puno muke, dođu na prvu probu i već znaju cijeli tekst. Ja radim u hodu, doslovno, učim u prostoru, najbolje s partnerima… Kako se ono kaže – tijelo pamti, tako mi je najlakše.  Nisam bio nikad tip koji bi sjeo i bubao tekst napamet. Uvijek šećem kad učim. I da, to je zapravo najteži dio svega.

Žanrovi – koji su po tebi najzahtjevniji? Mjuzikl/kabare?

-Radio sam različite žanrove… svaki ima svoje zakonitosti i izazove koje donosi. Mjuzikl, kabaretski tip gdje se i pjeva i pleše i glumi radio sam kod nas, za tu formu kažu da je zahtjevna, ali u našim predstavama nema toliko puno plesa, međutim, na primjer kad sam radio u Ludoj kući predstavu  ''Joj, Hrvati''… tu sam morao puno plesati. Bilo je i stepanja, još sam valjda dvadeset uloga imao u toj predstavi, i to je bilo baš zahtjevno i jako puno presvlačenja za koja imaš doslovno sekunde… Ali ja bih rekao da je meni ipak najzahtjevnija forma komedija i zapravo ju najviše volim. Kažu da je najteže nasmijati ljude. Tu nema sredine, ili si nekome smiješan ili nisi. Nažalost, čak sam uvjerenja da se to ne može niti naučiti. Mislim da sam dobar u komediji. (-Misliš da si smiješan, pitam.) Mislim da jesam, kaže.

Želi li svaki glumac u nekom trenutku režirati? Kako je bilo kod tebe?

-Režiranje je krenulo spontano, nije da sam imao neku ambiciju ili želju. Giulio i ja smo napravili prvu pa zatim i drugu predstavu, kako smo bili autori i režirali smo ih, vidjeli smo da nam to ide i tako sam ušao i u redateljske vode, bilo za svoje autorske predstave, bilo za tuđe tekstove. Najviše sam suprugine predstave režirao. Volim to, ide mi, ali ipak više volim glumu i sad bih malo otpustio to jer je naporno raditi i jedno i drugo istodobno. Mislim, zbog financija si ne možemo dopustiti da sam samo redatelj, a onda kad moraš biti stalno treće oko i trčati s pozornice u publiku i natrag – teško je. Sad ću neko vrijeme samo glumiti.

Kakav si redatelj? Mora biti ''sve po tvome'' ili daješ slobodu svojim glumcima?

-Dajem slobodu glumcima, naravno, vizija je moja, otvoren sam uvijek za sugestije, nisam krut po tom pitanju. To je timski rad, ti si kao redatelj trener, ali ne možeš nametati nešto što ne ide, to se onda vidi ako nije sjelo glumcu i odrađuje nešto protiv svoje volje, samo zato što je redatelj tako rekao. Imao sam jednu situaciju gdje sam imao nekih, nazovimo to tako – okršaja s glumcima i pomalo su me svi mrzili jer sam inzistirao na nekim stvarima. Ali se to pokazalo dobrim na kraju jer sam imao takvu ulogu u predstavi da su svi bili protiv mene, tako da je to zapravo bilo na kraju super. Ali samo tada je sukob funkcionirao i bio taj jedan jedini put u službi moje režije. Inače nisam tip koji lupa redateljskom šakom po stolu.

Vratimo se glumi... Nisam te pitao koji je bio taj The trenutak kad si odlučio postati glumac?

-Išao sam u gimnaziju… Zanimala me psihologija i defektologija, jedno vrijeme i kriminalistika. Moj maturalni rad je bio na temu ''Socijalna psihologija i kriminalitet''. Moram priznati da nisam baš imao neke ocjene, bio sam malo nestašan u srednjoj… Od bauštele do boja i lakova, svašta sam radio u životu, ali i paralelno sam i glumio kad god sam imao priliku. A svi ti interesi, posebno psihologija je itekako imalo veze s mojim današnjim poslom jer je vrlo važno poznavati psihologiju likova koje glumiš. Realno, da nemam akademiju ne bih mogao niti biti zaposlen tu gdje jesam. Mislio sam da mogu biti tipa Ljube Kerekeša koji nije završio akademiju, a vrhunski je glumac koji je glumio Hamleta… ali nekad je to bilo sasvim drugačije. Ključni moment su bili upravo spomenuti Brijuni… tad je zapravo sazrela ideja o upisivanju Akademije i samim time da će mi gluma biti ono primarno čime ću se u životu baviti.

Zašto Osijek? Idu li na Akademiju u Osijek oni koji nisu dovoljno dobri za Zagreb?

-S 18 godina sam išao na prijamni ispit na zagrebačku Akademiju dramskih umjetnosti… nisam bio spreman, zblokirao sam, bilo je loše, nisam prošao… Probao sam i u Osijeku. Ondje također nisam iz prve prošao prijamni, bio sam bolestan taman na dan prijamnog. Tad su mi rekli ''Glumac ne smije biti bolestan, to je stvar odluke!'', nisam shvaćao tada što to znači… Kasnije sam kroz profesionalni angažman u kazalištu itekako razumio značenje te rečenice. Nema izgovora za lošu izvedbu, i kad si bolestan – nisi bolestan, problemi sa zamjenama… Stvarno, istina, glumac ne smije biti bolestan. Ništa, na godinu sam došao zdrav i odabrali su me, bio sam drugi na listi. A odabir nije bio zbog toga što, kako insinuiraš - što u Osijek idu oni manje dobri koji ne prođu u Zagrebu. Osijek ima i lutkarstvo u kombinaciji s glumom, za razliku od Zagreba, a to me je privlačilo, s druge strane manja je sredina, drugačija atmosfera, ljudi su povezaniji, čini mi se da profesori samim time imaju više vremena posvetiti se studentima, a i jeftiniji je grad. (Osječanke? op.a.)

Što glumac radi kad ne glumi?

¸-Volim putovati i to obiteljski, odgovara Peđa, nekad smo puno više, ali i bez obzira na djecu – putujemo svi zajedno. Petra se već nakon 6 mjeseci vratila s porodiljnog na posao, dijete je išlo s nepunih godinu dana na put s nama, tako da to nije problem. Cure vole prirodu, ja volim kajakariti. Često upravo na kajakarenju imam kreativne inspirativne momente i slažem si u glavi predstave. I vrtlarstvo, što je više onako za gušt i da mi djeca jedu zdravo… imamo svoj grunt, volim se odmarati od gužve, buke, ljudi radeći to malo našeg vrta… jednog dana kad dovoljno zaradimo nadam se da će uz vrt doći i neka kućica.

Kakav je život s glumicom?

-Vjerojatno bi da mi je supruga neke druge profesije bilo puno teže objasniti joj svoje radno vrijeme. Ovako to izvana djeluje svima lako, mislim, tako i treba, naravno, ali puno je tu drilanja, učenja, probi, nakon predstava ostaješ podružiti se s publikom, putovanja, evo - intervjua… teško bi to shvatio i na kraju možda i tolerirao netko tko radi od 7 do 3 i nije iz te naše branše. Iako kažu da se problemi s posla često prenesu kući i obrnuto, mi to brzo riješimo ako do toga dođe. Nakon ovog komada o muško-ženskim odnosima iz ''Pračovjeka'' bit ću i još bolji u tim privatno-poslovnim odnosima. Uglavnom, volim svoj život s glumicom, da zaključim.

Koji su ljudi koje bi u ovom obljetničkom intervjuu želio posebno istaknuti, a da ih već nisi, koji su značajno utjecali na razvoj tvoje karijere i na kraju krajeva da si tu gdje jesi sad – po svim portalima i novinama?

-Jedan od njih je Sven Buić koji me je preporučio za ''Balade Petrice Kerempuha'', trebalo je svirati kontrabas, a on je, eto, dao preporuku za jednog ''malog'' koji i svira i glumi. Ekipa iz mojih amaterskih kazališnih skupina DNO i Kotao, da ih ne nabrajam poimence, također je bila presudna. I svakako Dražen Kovačević koji mi je ostavio najveći trag što se tiče i režije i nekog mog razmišljanja o kazalištu.(Suprugu Petru Cicvarić nije spomenuo, bit će svađe kod kuće kad ovo pročita, haha! op.a.)

I za kraj… Odlazi li glumac u mirovinu nekad ili se time planiraš baviti zauvijek?

-Pa ja se nadam da ću biti kao Pero Kvrgić. Glumac dok je bistar u glavi može glumiti role koje mu odgovaraju neovisno o tome koliko ima godina. Evo, kaže mi Giulio da je imao u Talijanskoj drami glumicu od 93 godine… brza u glavi, okretna, vrckava, odlično govori engleski, upoznao sam je i sam… i danas rasprodaje dvorane. Tako da godine nisu ograničenje. Treba uživati u procesu, u trenutku, ići deset po deset godina (ha ha), nikad ne znaš što ti život nosi, dugoročne planove ne treba donositi ili barem ne iznositi ovako javno.

Ovih dana si u žiži javnosti i daješ hrpu intervjua, koliko si zadovoljan praćenjem kazališnog života u Karlovcu i vas kao glumaca, misliš li da ste premalo u medijima… osim ovako tek ponekad uz neki veliki jubilej ili nagradu?

-Istina, nisam zadovoljan. Sve se svodi na najavu ponekog događanja ili predstave, ono što nedostaje su tekstovi koji bi kritički popratili naše predstave. Ne dolazi se samo na presice, dolazi se i na predstave, zaključio je Peđa naš razgovor.

Obećali smo doći na ''Pračovjeka'' i obećanje smo izvršili. Nije nam bilo žao, a ni teško. Sad mi ostaje ispuniti i drugi dio obećanja i napisati jedan iskreni tekst bez dlake na jeziku o tome kako mi se svidjela premijera. Napisat ću ga sigurno, a hoću li ga objaviti... to ćemo tek vidjeti! Ne bih htio dobiti toljagom Pračovjeka po leđima zbog prestroge kritike. Ha ha!