Frontmen najpoznatijeg karlovačkog benda Damir Kundić: Nipplesi su bili Spotify prije Spotifyja

Gdje si živio 1996. godine?

- Na Luščiću u roditeljskom domu. Uoči ovog razgovora sam baš razmišljao kako je izgledao taj život prije 30 godina.

Opiši nam put od kuće do Star F.

- Idem obično s prijateljem Dinotom, kojemu sam kasnije bio vjenčani kum i koji je također živio na Luščiću, a svjedočio je nastanku benda, makar nikad nije bio član. Uvijek bismo išli s idejom da odlazimo u najbolji provod ikada, a najčešće bi završavao tako da bismo se vraćali istim putem u polumamurluku s pomišlju da će taj najbolji provod ipak možda biti idućeg petka. Živjelo se u to poslijeratno vrijeme bez interneta i mobitela. Rat je traumatično iskustvo svakome, no kad je prestao kao da je eksplodirala neka dobra energija. Najbolji tulumi su bili 1995. i 1996. godine, pa čak i ranije. Već 1993. godine je kao koncertni prostor proradio Kino "Luxor" koji je primao šesto ili sedamsto ljudi koji su bili izrazito željni provoda nakon podruma i svog tog crnila. Tih godina su se pojavili bendovi kao što su Hladno pivo ili Laufer, ali tko god da je svirao, oni ili bend lokalnih 16-godišnjaka poput nas, uvijek je u prostoru bili šesto do sedamsto ljudi. Pamtim to ratno vrijeme i po toj nevjerojatno pozitivnoj energiji.

Prije Nipplesa si bio u autorskim bendovima, zar ne?

- Jesam. Prvi "ozbiljniji" bend se zvao Lady Jane. To su bili dječački počeci kada se upoznaje s instrumentima. Slučajno sam se našao u glazbenom svijetu, a do tada sam trenirao nogomet i mislio da će mi to biti nekakva karijera. Mi s Luščića smo se družili po skloništima koja su u biti bila preuređene smećarne. Tu smo imali prostore za druženje i tinejdžerska zezanja. Tako sam slučajno jednog dana završio u susjednoj zgradi gdje je u smećarni probe održavao bend Tiranija i to me totalno ošinulo – električne gitare, pojačala, buka. Glazbom kao hobijem sam se zarazio prvim svirkama u Domu HV, kasnije u "Luxoru", a glazba mi je cijelo vrijeme od tada hobi.

U Domu Oružanih snaga Hrvatske vojske "Zrinski" su se održavale gitarijade, nisu li?

- Bila je jedna sredinom 1993. Misliš da ništa ne postoji u tom Karlovcu osim rata, a odjednom Darko Dobrodolac – Dac s nekom ekipom organizira gitarijadu na kojoj će svirati karlovački bendovi, dok ti u tom trenutku niti ne znaš da postoje karlovački bendovi. Iz podruma je tada izronilo petnaestak autorskih sastava, a dvorana Doma HV je bila ispunjena. Tada sam odradio prvu i posljednju svirku s bendom kojega sam imao s dečkima iz ulice. Čuli smo da će biti gitarijada za dva tjedna i odlučili smo na brzinu sklepati bend, mada nismo znali svirati, ali smo zaključili da možemo naučiti do nastupa. Zvao se Antares i imao je samo jednu svirku koja je bila prilično tragična.

Kad si nabavio gitaru?

- Kupio sam električnu u to vrijeme, a naknadno sam saznao povijest te gitare. Poznanik mi ju je ponudio da je kupim od njega. Ne sjećam se koje je marke bila, ali se sjećam da je bila neka istočnoeuropska i da je težila dvadeset kilograma – kao da sam na ramenu nosio vreću cementa. Prodao mi ju je za sto njemačkih maraka, što je bila dobra cijena, a navodno je to bila gitara iz Doma JNA. Kad je počeo rat, snalažljivi su krali po raznim vojnim objektima, pa je ta gitara koja mi je došla u ruke bila vojna.

Naučio si svirati na vojnoj gitari.

- Tako je ispalo. Ne volim vojnu muziku, ali mi je ta gitara dobro došla za naučiti par akorda.

A postao si i ostao pacifist.

- Apsolutno.

Drugi bend je bio Lady Jane, zar ne?

- Tako je.

Jesi li s tim bendom nastupao u "Luxoru"?

- Jesam. Imali smo nekoliko svirki. Čak smo i snimili neku demo-kasetu s četiri autorske pjesme koje su se puštale na radijskim postajama, no cijela ta priča nije dugo trajala, možda samo godinu ili dvije.

Jesi li bio blizu ugovora s nekom diskografskom kućom?

- Jesam, ali s kasnijim bendom koji se prvo zvao Krug, a kasnije Plastique. Osnovan je 1995., a prestao je raditi 1999. To je bio u potpunosti autorski bend koji je u demo-statusu prošao sve što je mogao proći. Održali smo mnogo koncerata u Hrvatskoj i Sloveniji te snimili materijal s osam pjesama u studiju kojega su držala braća Muratović koja su se proslavila s bendom Jinx, no taj materijal nikad nije objavljen. Može zvučati pretenciozno, ali bili smo klupska atrakcija i skauti Dallas Recordsa su nas došli gledati u Ljubljanu i Samobor u lipnju 1999. Bili su vrlo zainteresirani za to da uradimo album i bila je priča da to bude iduće godine. Praktički smo se već dogovorili, no dogodilo se da je gitarist benda te jeseni počeo studirati u Opatiji, basist u Gracu, dok se bubnjar posvetio drugim glazbenim pravcima.

Što si ti tada radio?

- Studirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zapravo je to bio način smirivanja staraca. Taj sam faks upisao jer nema matematike, ali se nikad nisam zavaravao da ću biti odvjetnik ili sudac. To je samo bila faza dok ne smislim što ću sa životom. Krug je bio blizu albuma i to je bio dobar bend koji je rastao.

Postoje li snimke na internetu?

- Postoje, može ih pronaći snalažljiviji pretraživač. Postoje i live snimke koncerta u kultnom zagrebačkom klubu "Kulušić", a vrlo mali broj bendova iz Karlovca je tamo nastupio.

Opiši nam grad 1996. na putu do kluba Star F.

- Pada mi na pamet crveni kiosk kod Pisanice u Grabriku koji je uvijek služio kao mjesto nalaženja. Poslije crvenog kioska slijedi zeleni neboder. Ispada da pričamo samo o bojama, ali to vrijeme uopće pamtim kao šareno i sa svih strana se čula neka muzika. Na svakih sto metara je bila ekipa okupljena oko gitare i svi su pjevali i zezali se, a danas je teško čuti gitaru na ulici, odnosno u parku. Pamtim to vrijeme kao prilično ljudsko i toplo.

Bi li opisao Star F?

- To je bilo užasno kul mjesto otvoreno 1994. Sjećam se informacije koja me zatekla na moru, da se u Karlovcu otvara hard rok kafe i baš je bio tako uređen. Tamo su se počeli skupljati oni koji vole dobru glazbu, a podsjećam da je to vrijeme bez platformi kao što su YouTube ili Spotify, pa si upravo na tom mjestu mogao čuti novu glazbu. Značajno mjesto je bio i Miloš – ako je Zagreb imao Kavkaz i Zvečku u kojima su se okupljali radnici, pijanci, intelektualci i drugi, Karlovac je imao Miloš s kojekakvom ekipom preko dana, da bi se navečer tamo okupljali pankeri, granđeri, alternativci... Karlovac je imao tih godina pet ili šest mjesta koja su imala imidž alternativnih što kroz glazbu, što kroz ekipu koja se tamo okupljala. I tada je postojao Amadeus, kao i danas. U Tin Food su također zalazili oni koji su brijali na neku alternativu, a postojala je i Yuma u koju su zalazili metalci. Kad su Nipplesi nastali, svi smo imali neke autorske bendove i svi smo zalazili u Star F koji nam je bio kućna birtija, a tamo su nastupali stariji karlovački bendovi koji su zapeli na glazbi iz 1970-ih. Vlasnik kluba Dac nam je sugerirao da uradimo bend koji se izvoditi suvremenu glazbu.

Nju ste slušali na MTV-u, zar ne?

- Da, a pratili smo i emisiju "Hit depo" na Hrvatskoj televiziji. Iz skloništa bih pod ozbiljnim bombanjem trčao na četvrti kat da snimam spotove Nirvane ili Pearl Jama. Uglavnom, Dac nas je potaknuo da napravimo bend i dogovor o tome da ćemo u rujnu početi svirati u Star F-u pao u lipnju ili srpnju, pa bismo se, jer nismo imali prostor za vježbanje, nalazili u Tin Foodu i tamo bismo imali nulte svirke Nipplesa. To su bile neoficijelne svirke, u biti probe za prvi nastup. Tin Food je inače bila prava boemska rupa u kojoj su štakori pretrčavali preko hamburgera na šanku – Tihomir Ivka je bio suvlasnik, pa može posvjedočiti.

Tko je činio prvu postavu?

- Na gitari je bio Silvio Turkalj – Cici koji je tada svirao u pulskom bendu Nola. Bubnjar Ivan Čadež – Čado je bio sa mnom u Krugu, odnosno Plastiqueu. On je bio taj koji je napustio bend, ali mi nije žao zbog toga što je zbilja radio svjetske stvari s bendom Galax 54. Da je Čado živio u Londonu ili Manchesteru, bio bi svjetska faca, a ovako se taj bend nije pomaknuo dalje od statusa dobro zakopane i čuvane priče. Četvrti član te prve postave je bio Radovan Bjelajac – Rade na violini, moj dragi prijatelj koji je rođen istog dana i iste godine kao i ja i s kojim sam cjeloživotno povezan. Ta se prva postava zadržala možda dva mjeseca i nastupala je bez pojačala i bez bubnja, a svirali smo najviše brit-pop koji je tada bio jako popularan i pamtim da je prva stvar koju smo izveli bila The Universal od Blura. Svirali smo anplagd jer se Dac plašio reakcija susjeda na preveliku buku. Tamo smo stalno imali gažu četvrtkom, a poslije smo to prebacili na petak. Početkom 1997. je Dac otišao na službeni put, pa smo to „lopovski” iskoristili da dovučemo velika pojačala i bubnjeve te odsvirali baš prvi glasni rok koncert na tom mjestu.

Jesu li susjedi reagirali?

- Mislim da nisu, barem do mene to nije stiglo. Tako je nastala bendovska varijanta onoga što smo radili, a došlo je i do prvih promjena u postavi, pa je na bas gitaru došao Boris Benko, a na bubnjeve Vjeran Hursijević. Ta se postava zadržala tri godine i svakog petka smo svirali.

Jeste li bili plaćeni?

- Dobivali jesmo neki novac – namjera je bila da zaradimo za kavu i cugu i novac nam u biti tada nije bio bitan. Bilo nam je fascinantno kako se nešto što je nepretenciozno krenulo pretvarati u neku priču koja ima smisla i koja okuplja sve više ljudi. Što se tiče repertoara, trudili smo se biti aktualni i do danas izvodimo ono novo što se može čuti na radijskim postajama, barem ono što se nama sviđa. Za mnoge iz naše publike Nipplesi su imali edukativnu ulogu i bili Spotify prije Spotifyja – dosta ih je otkrivalo neke bendove na našim nastupima, a i na dosta klinaca smo utjecali da se i oni počnu baviti glazbom.

U dokumentarnom filmu o Nipplesima koji je nastao u produkciji Izvan fokusa povodom 18 godina benda spomenuto je da ste odvratili dosta mladih od narodnjaka.

- Ne mora narodna ili trep pjesma nužno biti loša. U to vrijeme narodnjaka uopće nije bilo puno – ta je glazba bila uvelike nepopularna. U ratno i poslijeratno vrijeme narodnjake u Karlovcu nisi mogao čuti. Mojoj ekipi je glazba bila puno više od obične kulise, ali je one koji su i slušali narodnjake bilo to sram priznati, pa nismo ni znali za njih.

Utjecali ste na mlade u svakom slučaju da slušaju više britanski rok tog vremena.

- Da. U drugom ciklusu Nipplesa, ranih 2000-tih godina, sličnu tjednu gažu smo imali u River pabu i svirali smo, primjerice, pjesme Arctic Monkeys čije sam demo-snimke slučajno otkrio na nekom indi-rok forumu te se zakačio na to. Na prvo slušanje je bilo jasno da će izrasti u ogroman bend. Svirali smo dvije njihove stvari prije no što su uopće objavili prvi album.

Proslavili ste Arctic Monkeys prije no što su sami sebe proslavili.

- Mogli su nam barem svirku u Sheffieldu organizirati da nam se zahvale.

Jeste li bili nekoj svjetskoj grupi predgrupa?

- Nismo, ali jesmo mnogima na domaćoj i regionalnoj sceni. Sjećam se kad smo svojevremeno svirali kao predgrupa za SARS u Topuskom, a pozornica je bila na platou između bazena. Stigli smo prvi na tonsku probu poslijepodne, probijamo se do pozornice, izlazimo iz kombija i odjednom nas okruži tridesetak klinaca koji počinju raditi selfije s nama. Bilo je to užasno smiješno, pa smo ih upozorili da mi nismo SARS. "Da niste, ne lažite", rekli su.

Koliko je bilo ciklusa u povijesti benda?

- Zapravo dva. Prvi je taj starefovski-maloscenaški kada smo bili potpuno lokalna karlovačka priča. U drugoj fazi, kad su u bend ušli Darko Car – Lepi na bas gitari, Bruno Vuljanić na gitari i Nebojša Škrgić – Škrga na bubnjevima, počeli smo puno više svirati po ostatku Hrvatske, Sloveniji i Bosni i Hercegovini.

Što je uvjetovalo to?

- Kaver bendovi nemaju albume i spotove te su im jedino oruđe svirka i dobar glas koji se proširi, a počeo se širiti koncentrično po županiji, pa dalje. Kad smo prvi put svirali u Slunju organizator je odredio da se naplaćuju ulaznice, a svirka je bila u ogromnom disku. Uplašio sam se da zbog karata neće nitko doći na nastup, a bilo je krcato i bila je super svirka, mada mi uopće nije bilo jasno zašto je bilo toliko posjetitelja dok nisam završio na šanku s lokalnom ekipom nakon koncerta koji su mi rekli da su mislili kako su Nipplesi neke striptizete.

Kako ste došli do imena Chocolate Nipples, kako se prvo zvao bend?

- Ne sjećam se. Znam da smo htjeli neko glupo ime po uzoru na glam-rok bendove, a to ime nam se činilo dovoljno ljigavo i zvučno.

Jesi li se odijevao kao glam roker?

- Imali smo neke maskenbal varijante, ali se nismo furali na taj stil.

Jesi li se šminkao?

- Jesam, ali u periodu grupe Krug. To je bilo za potrebe foto-snimanja u butiku Bolero, a slikao nas je Nikola Ljubojević. Ne samo da su nas šminkali, nego smo bili odjeveni u žensku garderobu i to je baš fora izgledalo.

Tko je još svirao u Nipplesima?

- Osim spomenutih i mene, još Krešimir Mateša na gitari, Mario Bočić na basu, Marko Turkalj na gitari, Bojan Petković na violini, Mario Protulipac na klavijaturama, Davor Drakulić na bubnjevima i Iva Galović je bila vokal. U sadašnjoj postavi smo Lepi, Bruno, Matija Kovačić – Mata na klavijaturama i trubi, Danijel Tuškan na bubnjevima i ja.

Zašto ste se opredijelili za to da budete kaver bend, ako ste već imali autorska iskustva?

- Cijela ta priča je krenula bez imperativa, nego tek radi toga da zabavimo sebe i druge svirajući glazbu koja nam se sviđa. Tad smo ujedno imali i vlastite autorske bendove posebno usporedno s Nipplesima. Mi nismo klasični kaver bend, a sigurno nismo niti najbolji muzičari, ali svakoj pjesmi dajemo svoju energiju – to nisu pjesme koje zvuče isto kao u originalu, što se prepoznaje.

Znam da je u Kamanju bio Igor Pavlica iz Haustora koji vas je pohvalio za obradu pjesme Šejn.

- Bendovi kao što su Kawasaki 3p i Pips, Chips & Videoclips su znali na svojim društvenim mrežama podijeliti snimke naših obrada njihovih pjesama. Nipplesi su među kaver bendovima u Hrvatskoj zbilja dobar sastav, što mi se potvrđuje svakoga puta kada prvi put sviramo negdje, a u Karlovcu smo obiteljski bend. Odlučili smo se za taj put koji je možda u nekom pogledu i teži.

Zasitiš li se nekad svirki u Karlovcu i repertoara?

- Ne sviramo toliko često u Karlovcu koliko se može učiniti. Ranije smo svirali stalno, a sada možda do pet puta godišnje, pa nema zasićenja – dapače, najdraže nam je svirati kući.

Pojavi li ti se efekt sviščevog dana?

- Ako se i pojavi, pojavi se na dobar način. Ranije su srž publike na svirkama činili 17-godišnjaci i 18-godišnjaci, a mi smo bili stariji do deset godina od njih. U međuvremenu je ovo čime se bavimo postalo sve nepopularnije među djecom, a starija ekipa i dalje ide u izlaske, pa sam uočio da je naša publika odrasla s nama – među njima vidim dosta onih koji su bili s nama u Star F-u, pa svaki nastup u Karlovcu bude kao godišnjica mature. Nipplesi stoga nisu samo na petorica na pozornici, nego su to i svi koji nam dolaze na koncerte. To je postala zajednička stvar, a Nipplesi nešto kao javno dobro. Karlovački dani piva, na primjer, su često dosadna manifestacija, ali ipak ih pohodiš da vidiš koga ćeš tamo zateći od poznatih. Tako i oni koji odlaze na Nipplese znaju da će u publici vidjeti svoje prijatelje i poznanike. Fascinantno mi je da je puno ljudi i dalje na našim svirkama u Karlovcu. Jedna od tajni dugovječnosti Nipplesa je vjerojatno i u tome što je naša publika sličnih godina ili tek nešto mlađa, iako sam uvijek sretan kad vidim nove klince. Nismo još došli do faze kada počinjemo biti smiješni na pozornici, barem se nadam da nismo.

Mladi uglavnom slušaju trep.

- Da. Dao sam si truda da shvatim tu glazbu i počeo sam je intenzivno preslušavati smatrajući da mora tu biti nečeg dobrog, ako već toliko klinaca brije na to. Devedeset posto toga je smeće, ali deset posto toga je zaista vrhunska muzika. Generalno, međutim, imam problem s porukama koje šalju trep-izvođači. U tom se žanru nabrajaju marke garderobe, automobila, zlato, pare, provlači se mizoginija...

Koje su vrijednosti iza glazbe koju Nipplesi izvode?

- To je glazba koja može nekoga nešto naučiti. Barem u našoj generaciji, glazba određuje i po onome što netko sluša možeš shvatiti i kakve filmove gleda, kakve knjige čita, pa možda i kakav svjetonazor ima. A poruka trepa mi se generalno čini više u skladu s današnjim vremenom u kojemu su bitni jedino brzina, površnost, konzumerizam, lova... U glazbi koju mi izvodimo ima i nekog bunta i osjećajnosti, a u trepu je samo riječ o potrošnji, što je imanentno današnjici.

Od projekata imaš Supergrupu i Moon Safari. Što je bila ideja iza Safarija?

- Nipplesi su glasna priča, a bilo mi je fora imati nešto suprotno – sličan je stil glazbe, ali koncertno puno intimnije. Bilo mi je to zanimljivo raditi s Matom jer smo bili tada otkrili lup pedalu koja omogućuje da uživo snimaš obrasce tijekom svirke i cijela zvučna slika je puno šira od dva izvođača. To je bilo izazovno za raditi jer na koncertu nemaš mogućnost za pogrešku. VIS Super grupa je pak skroz priča za sebe. Nipplesi imaju probe i stalno ažuriraju repertoar, a Supergrupa nikad nije imala pravu probu, nego bi se našla na svirci, koristila predložak pjesme koju svi znaju i tako krenemo s druženjem ne znajući što će se događati i kako će završiti. Znalo nas je nastupati i desetoro pod tim imenom. To je druženje kroz improvizaciju, nešto pozitivno, a i publici je bilo zabavno promatrajući kako se pogledima dogovaramo što dalje dok traje pjesma.

Što bi dalje još radio?

- Uvijek postoji žal što se nismo autorski realizirali, iako smo vjerojatno imali što za reći, ali i sama činjenica da postojimo toliko dugo ima svoj značaj. Cilj je da Nipplesi ostanu takvi kakvi jesu još neko vrijeme, da ostanemo zdravi i da nastavimo uživati u tome, a taj cilj nije lagan.

Uglavnom ste lokalno u Stardustu i na Veseloj livadi, u Zagrebu ste u Bikers Beer Factory.

- Na tim mjestima često nastupamo, iako smo bili posvuda. Imamo svirke i u Bihaću, Banjaluci, Sarajevu, u Istri, putujemo sad u Italiju svirati koncert na svadbi američko-talijanskog para koji nas je gledao na svirci prije nekoliko godina... Mogli bismo, da želimo, nastupati i puno više. Lani smo održali 25 koncerata, što je solidna brojka. Svi imamo neke svoje poslove i nama je bend hobi – kao što netko odlazi u teretanu ili na mali nogomet s ekipom, tako se mi nađemo jednom tjedno na probi, a jednom u dva tjedna sjednemo u kombi i odemo na ekskurziju. Imali smo nekad faze kada smo imali čak 80 do sto svirki godišnje, ali to je već izgledalo kao da nam je glazba drugi posao. A čim nešto postane posao, gubi se na romantici i ljepoti.

Kako je izgledao poročni život rok-zvijezde?

- Nismo nikad bili rok-zvijezde. Da se pozovem na Ramba Amadeusa, u ovim godinama ne vrijedi više krilatica seks, droga i rokenrol, nego rokenrol i kolesterol. Imali smo dječačka zezanja, a sad smo manje-više ozbiljni obiteljski ljudi.

Kad ćete proslaviti jubilej?

- Nećemo ove godine iz logističkih razloga, nego iduće. Možda to već ispadne i 31. rođendan benda. Razmišljamo o modelu, imamo neke ideje, a voljeli bismo da to ne bude jedna od uobičajenih svirki, nego nešto drugačije, vjerojatno i s gostima.

Koga bi uzeo od mlađih iz Karlovca za goste?

- Nekad je Karlovac bio prepun autorskih bendova, a s godinama se to užasno izgubilo. Bilo mi je žao vidjeti da klinci koji počinju svirati, to rade u kaver bendovima, a možda je to djelomice i krivica Nipplesa kao modela. Uvijek radije vidim nekoga od 17 ili 18 godina tko izvodi svoje pjesme, makar znao samo dva akorda na gitari. Od novijih imena sviđa mi se bend GIHT – to je baš dobar i nabrijani nojz. Glazbeni centar Buka je udruga koja je pokrenula glazbenu školicu u kojoj su angažirani kolege iz Nipplesa Bruno i Matija. Ta je Bukina škola odigrala jako pozitivnu ulogu zainteresiravši skupinu od više od stotinu klinaca za rokenrol. Klinci koji su se počeli time baviti u Buki s 15 godina sad već imaju 18 i vidiš da furaju majice Nirvane, Pink Floyda, Metallice i drugih bendova. Siguran sam da će iz tog sjemena niknuti novi autorski bendovi.

A i prostori kao što je Stardust su bitni.

- Stardust je super, a i zapravo je pandan Star F-a nekad. Tamo stane maksimalno 120 ljudi, ali bude znojno i kad je već tridesetak ljudi u publici. Nekome tko tek počinje svirati to je dobro mjesto jer uvijek djeluje kao da je puno.