Domagoj Bosiljevac: Karlovac ima jako bogatu ljekarničku tradiciju

Brzo si diplomirao i brzo si se zaposlio.

- Ima posla za nas farmaceute.

Zar da?

- Da.

Kakva je u tom pogledu situacija?

- Jako dobra, mogu birati hoću li u ljekarnu, neke obrazovne ustanove, marketing, prodajno predstavništvo, čak ima nešto i u industriji mjesta...

Zašto si se opredijelio za nastavu?

- Oduvijek sam sklon prenošenju zdravlja i jako mi odgovara taj posao. Volio bih jednog dana biti sveučilišni nastavnik jer mi se sviđa mogućnost kombiniranja znanstvenog rada i rada s učenicima, odnosno studentima. Posao je jako kreativan, nije birokratski, uredski, a svaki dan je novi.

Jesi li upisao poslijediplomski studij?

- Planiram sljedeće godine upisati doktorski studij na farmaciji.

Koja ti je glavna tema interesa?

- Ljekovito bilje, odnosno bioaktivni spojevi iz biljaka i gljiva.

Kako se u praksi baviš ljekovitim biljem? Jesi li narodni ljekarnik?

- Nisam travar, vračar ili narodni učitelj Vasa Pelagić. Ljekovitom bilju pristupamo znanstveno istražujući ponajviše kemijski sastav iz kojega nastojimo zaključiti kakvo bi bilo djelovanje te biljke te radimo in vitro testove u laboratoriju kojima se može potvrditi učinak na bakterijske stanice i viruse, možemo ispitati i protutumorske učinke nekih biljnih ekstrakata, a sve to kasnije treba potvrditi što studijama na životinjama, što klinički.

Jesi li se već time bavio?

- Za diplomski rad sam istraživao biljke šafran, duhan, crni sljez, neven i suncokret. Zapravo smo istraživali njihove latice koje su u većini slučajeva otpad. Šafran se koristi kao skupocjeni začin, ali se pritom koriste samo njuške tučka, dok se te "latice" odbacuju, pa me zanimaju imaju li potencijal biti dodatak prehrani zbog povoljnog učinka na zdravlje, antioksidativnog, antidijabetičkog i slično.

Često se branim kao pušač da je duhan zdrav, da zdravo živim.

- Inhalacijskim putem se pri sagorijevanju stvara puno toksičnih spojeva, ali ekstrakt od latica ili listova duhana bi se mogao uzimati kao dodatak prehrani jer su dosta bogati bioaktivnim spojevima.

Možemo li barem slagati da je pušenje duhana zdravo?

- Možemo – ako je nešto u listu zdravo, onda je i pušenje duhana zdravo.

Kakvi su ti učenici? Jesi li se snašao u nastavi?

- U nastavi sam se jako dobro snašao, bolje no što sam očekivao. Zapravo sam se najviše i bojao toga kakvi će biti učenici budući da sam i dalje mlad, hoće li doživjeti moj autoritet i znanje i hoću li uspjeti uspostaviti disciplinu u razredu. Nisam slušao pedagoške predmete u obimu u kojemu ih slušaju profesori koji se za to školuju, no ispalo je jako dobro. Polaznici Medicinske škole Karlovac su odlični i pristojni su, zainteresirani su koliko mogu biti u toj dobi, trude se i slušaju na satu, a ja se trudim da im što zanimljivije prezentiram gradivo, pa mi se čini da imamo dobar odnos i komunikaciju.

Baviš li se "divljom" stranom kemije i farmacije?

- Ima i toga i za to me svi pitaju. Nije to smisao farmacije, nego liječiti ljude. Naravno, farmaceut poznaje i tu drugu stranu medalje i sve te sinteze se mogu provesti relativno jednostavno, ako bi netko za to baš bio zagrijan – nije to skriveno znanje.

U Karlovcu si završio prirodoslovno-matematičku gimnaziju, a zašto si se opredijelio za studij farmacije?

- Dugo sam se dvoumio oko toga – u razmatrao sam i studije medicine i kemije, ali sam proučio popise kolegija na farmaciji i sviđalo mi se što je kombinirala čistu kemiju i kliničku primjenu, ali je imala i humanističku dimenziju, dakle sociološke perspektive, komunikacijske perspektive, etiku... Najviše me zainteresirao raznovrsni izbor kolegija.

Tko je u pravu kad nam liječnik kaže da uzmemo jedan lijek, a farmaceut da uzmemo drugi?

- Teško je odgovoriti na to pitanje. Ima slučajeva kada je liječnik u pravu, ali i kada je u pravu farmaceut. Uglavnom su liječnici u toku sa stručnim publikacijama i sve više uvažavaju mišljenje farmaceuta, pa smo u neraskidivoj suradnji. Farmaceut je stručnjak za lijekove i on je taj koji o njima najviše zna, dok se s druge strane liječnik specijalizira za jednu granu medicine i jako dobro poznaje bolesti koje proučava i lijekove koji su adekvatni.

Kako se nosiš sa spomenutim pokusima na životinjama?

- Nisam zagovornik takvih pokusa, a to nije samo moj stav, nego čitave znanstvene zajednice. U zadnje vrijeme je farmaceutska industrija bila izložena velikim pritiscima da se broj takvih pokusa maksimalno smanji i velik je napredak postignut u tom pogledu. Regulativa je takva da se izbjegava u što većoj mjeri testiranje na životinjama. Kozmetički proizvodi se više ne testiraju na životinjama i sve se svelo na in vitro istraživanja, a za lijekove je to i dalje u velikoj mjeri neizbježno. Nadam se da će to uskoro također biti zastarjelo.

Kako je došlo do ideje za predavanje u NTEC?

- Kolegama u Medicinskoj školi Karlovac sam spomenuo da je ove godine tristota obljetnica početka poslovanja najstarije karlovačke ljekarne "K crnom orlu" te da bih to volio obilježiti predavanjem za građanstvo. Kolegica Nikolina Švinger Tatalović je aktivna u NTEC i rekla je da će drage volje zamoliti da se ustupi njihova dvorana za predavanje jer je prepoznala da je ta tema važna i zanimljiva.

Zašto je važna?

- Karlovac ima jako bogatu ljekarničku tradiciju, a to je našim sugrađanima slabo poznato. Rijetko koji grad u kontinentalnoj Hrvatskoj se može pohvaliti s tristogodišnjim kontinuitetom neke ljekarne koja zapravo radi neprekidno od osnutka do danas, ne, doduše, na istoj lokaciji, ali jest neprekidno u funkciji od 1726.

Koje su to bile lokacije prije ove u Ulici Grgura Ninskog?

- Teško je to utvrditi jer su arhivski spisi fragmentarni, slabo očuvani, a nešto ih je stradalo i u požaru, ali pouzdano znamo da je prvo ljekarna bila u današnjoj Frankopanskoj ulici, na mjestu gdje je sada Regionalni centar kompetencija. U toj ulici koja se nekoć zvala Oružnička zgrada Oružane nije zapremala čitav blok, nego je uz rub bila prostrana barokna kurija u kojoj je živio prvi poznati karlovački ljekarnik Karlo Šimer i smatram da je u prizemlju te kurije imao ljekarnu. Ta se ljekarna krajem 18. stoljeća preselila na sadašnju lokaciju, u Ulicu Grgura Ninskog, nekoć Ljekarničku.

Kako su se prije njega liječili stanovnici tvrđave?

- Osnovana je 1579. i imamo podatke da je već godinu kasnije bila ustanovljena prva bolnica, ali dugo nemamo organizirane ljekarničke službe i u tom razdoblju su ulogu ljekarnika preuzimali liječnici, različiti ranarnici, felčeri, vidari koji su pratili vojsku koji su sa sobom imali putni ormarić s lijekovima. Pravog ljekarnika nije bilo do 1726. kada je vojni erar osnovao ljekarnu "K crnom orlu".

Ljekarništvom su se bavili i franjevci.

- Tako je. Došli su u karlovačku tvrđavu 1657. i zapravo su vjerojatno odigrali najvažniju ulogu u početnom razdoblju zaštite karlovačkog pučanstva. Pravila franjevačkog reda nalažu da se u svakom samostanu ustanovi nemoćište u kojemu se njeguju bolesna subraća, a u toj prostoriji se nalazio i ormar s lijekovima. Imaju dugu tradiciju uzgajanja ljekovitog bilja i naši franjevci i danas u samostanu imaju vrt za svoje potrebe prehrane i liječenja. Franjevci su pisali kroz povijest brojne ljekaruše koje se i danas objavljuju, pa su do pojave profesionalnih ljekarnika tu bili ključni franjevci.

S kolegicom Suzanom Inić si napisao 2023. godine za časopis "Studia lexicographica" rad "Prilog poznavanju povijesti ljekarništva u Karlovcu" u kojemu stoji da je ljekarna "K crnom orlu" šesta vojna ljekarna u Hrvatskoj.

- Da.

Što to znači?

- Da je kronološka šesta osnovana.

Kakav je bio interijer te apoteke? Zašto uopće kažemo za ljekarne da su apoteke?

- Apoteka je izraz grčkog porijekla za spremište. Interijer ljekarne "K crnom orlu" je tada bio sasvim različit od današnjeg. Bile su to mračnije prostorije, pomalo zagušljive od životinjskih i biljnih droga – u farmaciji drogama zovemo sve što je osušeno i pripremljeno biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla i može se koristiti u ljekovite svrhe. Bile su to sigurno mračne, možda slabo prozračene i skučene prostorije, trebalo je smjestiti puno ljekovitog bilja, imale su prostor zaprimanja pacijenata, a daleko veći značaj je bio laboratorij ljekarne koji je nalikovao na alkemičarske s puno tikvica za destilaciju, retorti, tarionika, različitih supstancija, pa i otrovnih... Ljekarnik je zapravo bio eksperimentalni kemičar – lijek je morao samostalno izraditi jer nije bilo gotovih.

Miješaju li ljekarnici i dalje sastojke ili je sve to industrija uradi?

- Većinom je to preuzela industrija. I dalje se rade neki pripravci. U zadnje vrijeme je po kvantiteti to spalo na niske grane. Ljekarnički lanac Farmacia forsira izradu magistralnih i galenskih pripravaka te imaju kontakt s liječnicima koji te njihove pripravke i propisuju i to je jako kvalitetno. U Karlovcu gradske ljekarne dosta izrađuju različite galenske pripravke, kreme, prašak, masti...

U radu spominjete brončani mužar iz ljekarne "K crnom orlu". Što je to?

- Mužari su najčešće bili metalni. Riječ je o velikim posudama kojima pripada bat, odnosno tučak i služili su za usitnjavanje lijekova ili različitih biljnih dijelova. Krajem 18. stoljeća, za vladavine Marije Terezije, počinju se uvoditi jako stroge direktive za zdravstvo i zapravo je zabranjen rad svim samostanskim ljekarnama, pa i karlovačkoj. Naši franjevci su se oglušili o tu zabranu te su nastavili praviti lijekove za građanstvo. Jednog dana je stigla naredba da se čitav njihov ljekarnički materijal iznese na gradski trg i javno spali. Iz njihove ljekarne je sačuvan jedino taj veliki brončani mužar i on je igrom prilika završio u ljekarni "K crnom orlu" koja je tada već djelovala i dugo se tamo koristio. Vjerojatno nakon Drugog svjetskog rata je uzet u Muzej za umjetnost i obrt gdje se i dalje čuva. Ima veliku vrijednost i potječe čak iz 1692. godine, a izrađen je u Klagenfurtu.

Tko su bili ljekarnici u toj apoteci?

- Prvi je već spomenuti Šimer, pa Dominik Bernaskony, a njega su zamijenili Mederi, i to prvo Matija, pa vjerojatno njegov sin Eduard. Ljekarnička obitelj Meder je dala velik doprinos radu ljekarne jer je Eduard dao izgraditi ovu historicističku jednokatnicu kakvu danas poznajemo po projektu Ernesta Mühlbauera. Ta je kuća izgrađena 1857. godine. Nakon Medera ljekarnu je preuzeo Franjo Šest, a od njega Josip Vrbanić, jedan od najznačajnijih vlasnika te ljekarne jer je bio i karlovački gradonačelnik. Nakon njega se izmjenjuju u kratkom razdoblju brojni ljekarnici, da bi nakon njih ljekarna došla u ruke obitelji Grahovac, a to je bio prvo Josip Grahovac stariji od kojega je ljekarnu naslijedio njegov sin Josip Grahovac mlađi. Već nakon toga je došlo razdoblje komunističke vlasti kada su ljekarne nacionalizirane i više dalje ne pratimo pojedinačno vlasništvo.

Tada to postaje Prva narodna apoteka, zar ne?

- Mislim da je da.

Vrbanić je po struci bio farmaceut.

- Jest. Završio je studije u Grazu jer u njegovo vrijeme još nije bilo studija farmacije u Hrvatskoj. Zaposlio se prvo kao mladi vježbenik kod Šesta. Oženio se za kćer vlasnika željezare Adelu Purebl. Bio je društveno jako angažiran, a angažirao se i kao gradski zastupnik što je kulminiralo time da je bio gradonačelnik u dva mandata i puno je toga napravio za Karlovac. Bio je zadužen za uređenje koranskog kupališta koje u njegovo doba doživljava procvat jer je koranska voda proglašena ljekovitom. Bile su tu masažne kabine, kabine za hidroterapiju... Vrbanić je uredio perivoj uz Koranu i bio pokretač Društva za poljepšanje Karlovca, nabavio je sadnice iz čitave Europe i dao urediti perivoj koji danas nosi njegovo ime.

U tom radu spominjete četiri znamenite ljekarne u Karlovcu. Zar ih nije bilo više?

- Bilo je još ljekarni, pet, odnosno čak i šest. Jedna je najstarija "K crnom orlu", a druga po starosti je "K zlatnom lavu" i nalazila se na gažanskoj strani, sasvim prije Banijanskog mosta, dok se ljekarna "K svetom Ćirilu i Metodu" nalazila na banijanskoj strani do mosta i nikad mi nije bilo jasno zašto su te dvije ljekarne bile ustanovljene tako blizu. Ljekarna "K Spasitelju" se nalazila tamo gdje je danas kružni tok na korzu u palači Reich. U prizemlju tog prostora je danas otvorena destilerija. Ljekarna "K križu" je slabo poznata. Djelovala je kratko uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, a nalazila se u Radićevoj ulici, preko puta današnjeg kafića Gradska straža. U Radićevoj je bila još drogerija "Laokom" koju je vodio magistar Ivo Navratil čiji je sin i danas živ.

Koja je razlika između drogerije i apoteke?

- Vjerojatno drogerija nije smjela izdavati lijekove na recept. Danas bi se to nazvalo specijaliziranom prodavaonicom za promet lijekovima na malo. Mogli su se tu kupiti različiti kozmetički proizvodi, dodaci prehrani, parfemi, higijenska sredstva, biljne čajeve i slično.

Rekao si da ti nije bilo jasno zašto su dvije apoteke blizu jedna drugoj. I danas je pravilo da mora postojati određena udaljenost između ljekarni, zar ne?

- Tako je. Ta udaljenost ovisi o veličini grada. Mislim da za Karlovac vrijedi pravilo 500 metara udaljenosti.

Koja je svrha tog pravila?

- Da se ne guši tržište jer je ipak ljekarna profitabilna institucija i to je strogo regulirano. Hrvatska ima jednu od strožih regulativa po tom pitanju u Europi jer bi naprosto svi otvarali ljekarne radi dobiti, no mora se ostvariti kriterij geografske udaljenosti i demografski.

Koji su kriteriji u ono doba morali biti ostvareni?

- Nisam to proučavao. Očito kriterija geografske razdaljine nije bilo. Uvijek se držalo do uređenja interijera, čistoće ljekarni i dobre opskrbljenosti, a voditelj ili vlasnik je trebao biti magistar farmacije. Onaj tko je htio biti farmaceut trebao je proći vježbenički staž. Kad je 1882. godine u Hrvatskoj uveden studij određeno je da kandidat za studij treba prije toga provesti dvije godine na praksi u ljekarni kao vježbenik, dok je u povijesti to trajalo dulje vjerojatno. Imamo u arhivima podatak da su u ljekarnu "K crnom orlu" primani vježbenici iz raznih krajeva Habsburške Monarhije, odnosno Austro-Ugarske, što sugerira da je ta ljekarna bila cijenjena i dobro opremljena.

Malotko od ljekarnika je baš ponikao u Karlovcu, zar ne?

- Tako je.

Zašto?

- Da bi se upravljalo ljekarnom, bilo je potrebno završiti studij farmacije, a on je postojao u svega nekoliko mjesta, pa su u Karlovac dolazili Slovaci kao što su Mederi. Vrbanić je bio Zagrepčani, a Grahovčevi iz Siska. Uvjet da se mora završiti studij je uzrokovao to da su ljekarnici u Karlovcu često bili iz drugih krajeva.

Apoteka na Baniji se zvala "K svetom Ćirilu i Metodu" koja je imala istaknutu sliku koja prikazuje te svece. Koja je bila sudbina tog rada?

- Ideju da se izradi takva slika je imao jedan od vlasnika te ljekarne Gustav Modrušan, također karlovački gradonačelnik. Zadužio je početkom 20. stoljeća putujućeg slikara Dragutina Inkiostrija Medenjaka da za ljekarnu naslika zaštitni cimer na ulaznim vratima, sliku koja bi služila i kao zaštitnik ljekarne, ali i kao nešto atraktivno što će privlačiti klijente. Ta je slika stajala tamo do Drugog svjetskog rata, a za rata je oštećena u bombardiranju, da bi je potom pohranili u Institutu za povijest farmacije, što je danas Muzej medicine i farmacije pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti te se i dalje tamo čuva. Slika je bila restaurirana prije Drugog svjetskog rata, što je povjereno dubrovačkom slikaru Atanasiju Popoviću. Ta slika više ne krasi ulaz u ljekarnu, dakle, ali je se može vidjeti povremeno na nekim izložbama.

Od kada ljekarna na Baniji posluje i koji je Modrušan bio vlasnik po redu?

- Posluje od 1862. Otvorio ju je Anton Ernest Katkić, ljekarnik rodom iz Jastrebarskog. Bila je treća po starini i smjenjivali su se nakon njega brojni vlasnici, no najvažniji je Modrušan, gradonačelnik u tri mandata – treći je prekinut smrću.

Kakve nam je zapise ostavio?

- Memoarsku prozu o njegovom upravljanju gradom za Prvog svjetskog rata. Nisu ti memoari naročite kvalitete, ali su zgodni, informativni i u njima iznosi nedaće koje su ga snašle u to izazovno doba. U memoarima nema mnogo podataka o njegovoj ljekarničkoj karijeri i o ljekarni, a više opisuje administrativne i komunalne probleme, nestašicu, glad i slično.

Ostao je upamćen po tome što je za Prvog svjetskog rata održavao donekle socijalni standard.

- Tako je. Zahvaljujući njemu Karlovčani tada nisu bili gladni. Uspio je nekako osigurati opskrbu hranom.

Imamo dva farmaceuta gradonačelnika i po obojici se zovu parkovi.

- Tako je. Modrušanov park je onaj između Sokolskog doma i Kina "Edison". Prije je na toj lokaciji bilo gradsko smetlište. Početkom 1930-ih je određeno da se Modrušanu u čast taj prostor uredi kao park, što je povjereno poznatom vrtlaru Josipu Kopřivi. Na tom je mjestu bila i crkva svetog Ćirila i Metoda koja je srušena 1950-ih.

U Zvijezdi su imali orla, na Baniji Ćirila i Metoda, a ljekarna na Gazi je imala skulpturu lava.

- Da. Lav je simbol pobjede, neustrašivosti, snage i moći, slično kao i orao. Bile su to moćne životinje, a od poganskih vremena se smatralo da simboli životinja tjeraju zle duhove, ne kvare lijekove i ne uzrokuju bolesti.

Kako je ta ljekarna poslovala?

- Rudolf Strohal navodi da je osnovana 1828., a osobno nisam pronašao arhivski podatak o tome. Poslovala je sve do 1965. kada je otvorena centralna apoteka u Ulici kralja Tomislava. Reorganizacijom posla gažanska apoteka je postala suvišna. Imala je bogatu tradiciju i značajne ljekarnike kao što su Aurel Borovečki i Gustav Findeis. Postoji dosta zapisa o njihovoj društvenoj djelatnosti. Borovečki je bio član pjevačkog zbora, a Findeis je bio uključen u jednu aferu s karlovačkom kiselicom kada se otkrilo vrelo mineralne vode u šumi Štrekovac. Počela je eksploatacija tog izvora i planiralo se distribuirati kiselicu po cijeloj zemlji, a bila je podvaljena neka rakija koja se švercala umjesto kisele vode i Findeis je bio optužen, no nije bio kriv – bio je zadužen samo za tehnička pitanja, a prave malverzacije su se odvijale iza njegovih leđa.

Tamo je radio Branko Fröhlich, Židov koji je ubijen u Jasenovcu.

- Tako je. To u svojoj knjizi "Stari Karlovac" spominje i Radovan Radovinović koji me potaknuo na ovo istraživanje. U jednom razgovoru mi je spomenuo da je to zanimljiva, a slabo istražena tema.

Poznavali ste se, dakle.

- Jesmo. Bio je školski prijatelj mog djeda. Bio je intelektualac bez premca i jako sam volio razgovore s njime.

Tko je bio tvoj djed?

- Inženjer strojarstva iz Jugoturbine Ivan Šimić. Bio je osnivač i prvi predsjednik gljivarskog društva u Karlovcu. Od 1981. do 1985. godine je obitelj živjela u Moskvi jer je djed poslan na rad na nekim nuklearnim pogonima. Nisam ga, nažalost, upoznao jer je umro 1999.

Radovinović je nedavno preminuo, ali je lijepo da je posijao sjeme.

- Velik je trag ostavio. Njegove knjige su vrijedan izvor za istraživanje karlovačke povijesti. Njegove crtice o ljekarnama sam nadograđivao.

Zašto je još Borovečki bitan?

- Opskrbljivao je partizane lijekovima. Bio je simpatizer Narodnooslobodilačke borbe.

Zašto se dosta prašine podiglo oko otvaranja ljekarne "K Spasitelju"?

- Nisu bili zadovoljeni uvjeti za četvrtu ljekarnu. Po tadašnjem zakonu je trebalo na jednu ljekarnu četiri tisuće stanovnika, a Karlovac je imao tada ukupno 15.000. Gradska opozicija je tvrdila da se ljekarna otvara jer se pogoduje ljekarniku Otonu Oršaniću koji je pristaša bana Károlyja Khuen-Héderváryja. Oršanić je bio magistar iz Požege i dobio je koncesiju za otvaranje nove ljekarne. Ona nije bila od početka u palači Reich, nego se otvorila u zgradi koja se zvala Grad Rijeka, poznatom svratištu, također gdje je kružni tok – danas su tamo trgovina Ciciban i poslovnica banke. Bio je plan da se ljekarna otvori odmah u palači Reich, no ta je nekretnina imala pravnih zavrzlama i bili su problemi s ishođenjem dozvola za njezinu izgradnju. Nedugo nakon što je izgrađena, ljekarna se preselila u njeno prizemlje.

No, prvotna je ideja da ljekarna bude na Rakovcu, malo van grada, zar ne?

- Tako je. Na tom bi mjestu baš geografski ljekarna i odgovarala. Nekome je bilo u interesu da bude u centru grada.

Do kada je djelovala ta ljekarna?

- Do otvaranja centralne.

Kakvi su ti interesi van kemije?

- Član sam gljivarskog društva, bavim se rekreativno tenisom, volim pub-kvizove, a kao brucoš sam sudjelovao na televizijskom kvizu Potjera i osvojio neki novac, volim križaljke, planinarenje i šetnje.

Jedan ljekarnik je održavao tečajeve iz kemije za studente.

- Da, to je činio ljekarnik Katkić iz banijanske ljekarne i to su bili počeci nastave kemije u školama. U poslijepodnevnim satima je ponudio instrukcije za slušače kemije, dakle vjerojatno gimnazijalce.

Osjećaš li isti poziv?

- Da, tešem svakoga dana razne vrste kemije koje su nam potrebne u farmaciji.

Postoji li kemijska pismenost u narodu?

- Nažalost je vrlo slaba. Možda se krivo podučava. Šteta je što smo slabo kemijski pismeni jer je korisna u svakodnevnom životu. Čak se i mi koji slušamo kemiju na sveučilišnoj razini ponekad iznenadimo primjerima iz svakodnevnog života koji se mogu jednostavno kemijski objasniti, no nitko nam to nije tako predstavio.

Što bi bio primjer?

- Kuhanje kave. Kemičar Nenad Raos piše jako zanimljive znanstveno-popularne knjige, primjerice kako dobiti jako dobar okus kave, treba li voda biti tvrda, mekana, kisela, lužnata... Koga zanima kemija u svakodnevnom životu i kućanstvu, neka pročita Raosove knjige.

Inače je sin i brat književnika Ivana i Predraga Raosa.

- Tako je.