Hrvoje Cvitanović: Karlovačka bolnica je u ratu imala vrlo dobar postotak preživljavanja, na NATO razini

Vaš otac doktor Vladimir Cvitanović je bio vrlo pedantan i zaslužan je, između ostaloga, što je u veljači 1992. godine objavljen Zbornik Medicinskog centra Karlovac za 1991. u kojemu je gomila podataka pa i podaci o tome tko je sve ranjen ili o strukturi kadrova bolnice. Koliko Vam je taj godišnjak koristio u radu na knjizi?

- Bio nam je jedan od primarnih izvora. Izdane su još dvije knjige, za 1993. i 1994. Iz njih smo preuzeli slike i podatke, ali ne imena zbog sadašnjih odredbi o zaštiti privatnosti. Sistematski pristup je bio vrlo važan u ratu, zdravstvu, vojsci i policiji. Koristili smo još literature i svugdje se vidi da imamo dobru sistematizaciju i strukturu koja je dio naše pobjede. Ako nemate strukturiran način rada, lutate. U medicini radimo po doktrinama, a uvijek imamo različitih kombinacija, posebice u ratnim i hitnim stanjima uopće. Sve je napravljeno tako da ima glavu i rep, da se sve zapiše i da je sve mjerljivo. Ništa nije savršeno, ali smo nastojali sistematizirati podatke i prikazati kako je bilo. Prošlo je 35 godina i puno slika i dokumenata više ne postoji, a mnoga sjećanja su maglovita pa treba provjeravati podatke na više mjesta. Stoput smo se ispričali ako smo nekoga zaboravili. Čak nisi siguran u potpunosti niti u ono u čemu si sudjelovao. Imali smo dosta dokumenata, srećom, a moj otac je iza sebe ostavio ratni dnevnik u desetak knjiga kojega je ručno ispisivao. Imali smo i nešto VHS snimaka, a surađivali smo i s arhivom, dok nam je Dinko Neskusil kao autor fotografija izrazito važan. Razgovarali smo s ljudima koji su bili dionici rata.

Vaš otac je iznio podatak da je 1. siječnja 1991. godine u Medicinskom centru Karlovac bilo zaposleno 1.535 djelatnika, a tijekom te godine organizaciju je napustilo 449 djelatnika po sedam osnova, a od tog broja 287 zbog prestanka radnog odnosa uslijed neopravdanog izostanka s posla pet ili više dana uzastopce.

- Da.

To bi bili oni koji su otišli "preko".

- Uglavnom da. Nisu otišli samo "preko", nego i u Njemačku, Austriju, preko Kupe i Korane pa sve do Beograda. To nije bilo samo 1991. nego i kasnije. Jedan dio ih je otišao jer je imao takvu političku priču. Drugi dio je povukla obitelj, a netko se bojao pa je pobjegao. Najveći je problem bio organizacijski – kad imate 15 kirurga i rat, a izgubite šest ili sedam kirurga. Oni koji ostanu više stoga rade. Zato su 1991. i 1992. bile godine najvećeg opterećenja na kirurgiji jer je izgubljen dio ljudi. Jedan dio ih je otišao u Hrvatsku vojsku pa je ovo što je ostalo moralo baš puno raditi, no nije to bilo stalno snažnog intenziteta pa se posao mogao pokriti. S obzirom na blizinu bojišta, imali smo vrlo dobar postotak preživljavanja, na razini Sjevernoatlantskog saveza (NATO). Druga su priča mobilne kirurške ekipe. Već na početku rata radilo se po principu da ranjenika odmah po ranjavanju liječnik stabilizira, a potom da ga se vodi u bolnicu. To se posebice primjenjivalo u radu specijalne policije pa su naši djelatnici boravili na Velebitu dvije ili tri godine. Naša bolnica je davala Velebitu sanitetsku potporu u sklopu mobilnih kirurških ekipa. Takav pristup se forsirao na Zapadu, a nisu ga forsirale vojske istočnog bloka i Jugoslavenska narodna armija.

Spominju se tri faze i tri stupnja pripravnosti bolnice za vrijeme rata. O čemu se radi?

- Bila je 31. ožujka 1991. godine akcija na Plitvicama i tada je djelovala klasična hitna medicinska pomoć. Već u travnju i svibnju se počelo pripremati za rat i razmatralo se koga mobilizirati, koga gdje postaviti, kakvi će biti lijekovi korišteni, kakvi procesi, što će se primjenjivati od zaštitnih mjera, nabavljene su velike količine pijeska, spuštena je s petog kata u prizemlje operacijska dvorana, a u prizemlju je napravljena i anesteziološka dvorana, u podrumu su se napravile instalacije i pacijenti s gornjih katova su prebačeni na donje... Krajem svibnja je provedena vježba u noći kada se provjeravalo funkcionira li sve, a neki su ostali preneraženi. Iz Zagreba su pristizali lijekovi, rješavalo se pitanje transfuzije krvi, evakuacije... Tko god je završio škole za rezervne oficire znao je kako se to radi, a u bolnici smo imali nekoliko takvih. Stoga smo rujan dočekali relativno spremni i kad su došli prvi ranjenici sve je dosta dobro funkcioniralo što se tiče medicinsko-tehničkog elementa. Rat nije došao u jednom trenutku, nego je bio puzajući. U Topuskom su naši ljudi bili mjesec i pol te uradili novu bolnicu, o čemu piše doktor Josip Žunić, a glavni je tamo bio Nino Šikić. Naši su se morali izvući sredinom rujna i kad su počele jake borbe do primirja 3. siječnja 1992. godine radilo se uglavnom po 24 sata u komadu, čak i po 48 sati, da ljudi ne putuju. Bili su organizirani prehrana i različita materijalno-tehnička zaštita i s te je strane to relativno dobro funkcioniralo. Bolnica je bila bombardirana oko 90 puta.

Koja su oštećenja nastala?

- Nastradali su odjeli patologije, ginekologije s rodilištem, pulmologije... Materijalna šteta je bila velika.

Je li netko odgovarao za to?

- Nije.

Je li bolnica legitimna meta?

- Bio je istaknut crveni križ na više mjesta, čak i na krov za pilote. Sve je urađeno po Ženevskim konvencijama.

Je li netko smrtno stradao?

- U samoj bolnici nije, ali jesu nastradala naša tri djelatnika – jedan za granatiranja u gradu, a dvojica kao pripadnici Hrvatske vojske. Nitko od pacijenata i osoblja nije poginuo u bolnici jer smo sve zaštitili. Mislim da je netko bio ranjen kod obližnje benzinske crpke.

Jesu li ta trojica poginulih Josip Želježnjak, Jure Conjar i Željko Horvat kojima je knjiga i posvećena?

- Jesu.

Spominje se i da je Hrvatska imala jedinstvenu ratno-medicinsku doktrinu koja je utemeljena na integraciji. Biste li to objasnili?

- Razlikujemo vojno i civilno zdravstvo i u većini zemalja je vojno zdravstvo bilo zasebno, pa i u Jugoslaviji. Međutim, kako nismo imali razvijenu vojsku i kako većina koja je radila u vojnom zdravstvu JNA nije prešla na hrvatsku stranu, uzeli smo ljude iz civilnih bolnica, educirali ih, mobilizirali i imali smo i vojnu i civilnu komponentu zdravstva integrirane. Ministar zdravstva Andrija Hebrang je tako naredio i to je dobro funkcioniralo. Nismo imali većih problema jer su naši ljudi bili u Hrvatskoj vojsci u mobilnim kirurškim ekipama pri Ministarstvu unutarnjih poslova te istodobno i u bolnici i ta je komunikacija bila jako dobra. Integralni koncept je u tim okolnostima bio idealan.

Vaš je otac bio tada ravnatelj Medicinskog centra Karlovac. Ostavio je mnogo podataka iza sebe i ostavio je svojevrsni spomenik. U spomenutom godišnjaku su poimence navedeni ranjeni s napomenutim godištem rođenja, datumom dolaska u bolnicu, vrstom ranjavanja i kada su eventualno podlegli ozljedama. Zašto je Vaš otac bio toliko pedantan?

- Uvijek vodimo medicinsku dokumentaciju maksimalno kako treba. Riječ je o 1991. godini. Naša država je bila mlada šest ili sedam mjeseci. Dolazilo je jako puno stranih političara i predočavalo im se takve podatke. Ta je knjiga distribuirana po cijelome svijetu i ključno je bilo da ostane zapisano za povijest. Htjelo se zabilježiti stradanja da se vidi da je tu rat. Europu je trebalo uvjeravati. Prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije reagirala kako reagira sada prema Ukrajini, a mora se uvažiti da je riječ o različitim geopolitičkim okolnostima. Nije to jedina knjiga. Profesor Hebrang je izdao također puno knjiga s popisom žrtava. Htjelo se dokazati da je naš rat bio pravedni i što je agresor uradio. Zaboravljamo da nije bilo lako dobiti međunarodno priznanje. U jesen 1990. Jugoslavija i Sovjetski Savez su bili još živi i zdravi i Europa nije razmišljala o promjeni.

U bolnicu ste stigli 1993. godine po diplomiranju, zar ne?

- Jesam.

Kakvu ste bolnicu zatekli?

- Normalno je tada funkcionirala. Došao sam po završetku studija na staž koji sam odradio. U rujnu 1993. godine je bila akcija Medački džep pa smo imali desetak dana bombardiranja. Tada sam bio stažist na hitnom prijemu. Bio je visok intenzitet djelovanja, ali se uspjelo riješiti. Kad sam završio staž bio sam mobiliziran te sam 1994. i sve do Oluje bio u HV-u, da bih potom otišao na specijalizaciju. U međuvremenu je bolnica normalno funkcionirala. Kad sam bio 1994. godine u 110. brigadi, nije bilo puno aktivnosti i obavljao sam uobičajene poslove vojnog liječnika, a za vojno-redarstvene operacije Oluja je bilo i poginulih i ranjenih. Prije akcije, krajem lipnja 1995., su nas pozvali bili u veliko skladište te rekli da bi trebalo odrediti opremu poljske bolnice između Cetingrada i Kuplenskog, što je bilo duboko na okupiranom teritoriju. To mi je bilo malo čudno. Počeli su također naručivati jako puno krvi, a kad vidite da se naručuje petnaest puta više krvi za idućih dvadeset dana, nije teško znati da će se nešto dogoditi. Naručeno je i tristotinjak mrtvačkih vreća. Vojska ima svoje proračune i uglavnom je broj ranjenih i ubijenih u omjeru jedan naspram tri. Sadašnji rat u Ukrajini je možda i gori po tom pitanju. Sitni elementi kao što su ovi nabrojani mogu reći što će se događati.

Bili ste zrela osoba kada su počele političke promjene. Kako ste ih doživjeli?

- Upisao sam studij medicine 1987. godine i čitao sam tada Mladinu, Time i Newsweek.

Gdje su bili dostupni ti časopisi?

- Moglo ih se kupiti u Zagrebu. Poprilično se 1988. liberalizirao uvoz, a za vlasti Ante Markovića se doslovce moglo kupiti što god hoćeš, premda isprva nije to bilo niti jeftino. Ljudi danas koriste internet i ne znaju koliko je tada bilo teško doći do bilo kakve informacije. Počeli su 1989. godine različiti zborovi, inicijativni odbori, predavanja, održan je koncert Prljavog kazališta na Trgu Republike u Zagrebu koji je nagovijestilo novo Hrvatsko proljeće. Tada u prvom planu nije bio Franjo Tuđman, nego Savka Dapčević-Kučar. Mislili smo da se pjesma "Mojoj majci" referira ne samo na majku Jasenka Houre, nego i na Savku. Ona se pak nije uspjela nametnuti. Svi na mojem fakultetu koji nisu bili komunistički orijentirani su podržavali Koaliciju narodnog sporazuma kao finu građansku opciju, da bi Hrvatska demokratska zajednica pobijedila s ogromnom prednošću jer je ponudila čvrstu varijantu, dok su drugi nudili limunadu. Nadalje, HDZ je imao dobru organizaciju u čemu je Josip Manolić odigrao ključnu ulogu. Komunisti su tvrdili da je najvažnija organizacija. HDZ je pogodio bilo naroda i dobro je bio organiziran te je sve ostalo povijest. S ocem sam 1990. godine bio podupiratelj i za izbora smo prešli cijelo karlovačko područje.

Je li on bio za HDZ tada?

- Jest.

Iako je bio proljećar.

- Ivan Jurković, koji je bio predsjednik Matice hrvatske u Karlovcu 1971. te predsjednik Socijalističkog saveza radnog naroda, je bio najbolji prijatelj mog oca i skupa su formirali antikomunističku grupu. Jurkovićev prijatelj je bio Josip Boljkovac i 1990. godine je ta jedna skupina već bila spremna formirati nešto, a to nešto je onda bio HDZ. Nije to počelo 1989. nego 1987. i dolaskom na vlast Slobodana Miloševića – do toga nitko u Karlovcu nije htio biti previše aktivan jer nije bilo niti potrebe. U prvom krugu izbora su u Karlovcu pobijedili komunisti, a u drugom krugu nisu jer su bili praznici pa su pitomci vojne škole otišli preko vikenda kućama po cijeloj Jugoslaviji te je HDZ pobijedio za manje od 150 glasova. JNA je tada jako agitirala za Savez komunista Hrvatske – Stranku demokratskih promjena. Karlovac je ranije bio prostorno veći.

Vaš je otac je bio hrvatski nacionalista, ali i liječnik humanist. Što je odgovorio kada su ga upitali koliko je "naših" stradalo na Plitvicama?

- Da su svi oni naši – naši pacijenti. Svi su ranjenici zbrinuti, i s hrvatske i sa srpske strane. Uvijek se pazilo da svi dobiju sve što treba i to nikad nije dolazilo u pitanje. Dolazili su i Muslimani iz Velike Kladuše i moralo se paziti da nema incidenata. Bili smo pod velikim povećalom Europske zajednice i incidenata nije smjelo biti. Liječnik pak mora uraditi sve u njegovoj domeni.

Kako je to da je Vaš otac rođen u Vojvodini?

- Moj djed je iz Tounja i školovao se za telekomunikacijsko-telegrafskog mehaničara. Prvo je radio u Zagrebu, potom u Vinkovcima gdje je upoznao moju baku, zatim je dobio posao u Starom Bečeju gdje se zadržao nekoliko godina. Živjeli su tamo kad se moj otac rodio. Tamo je pohađao mađarski vrtić i u mađarskoj katoličkoj crkvi je kršten. Te 1939. godine su većinu stanovništva činili Mađari. Vratili su se 1940. godine u Zagreb, da bi djed za rata dobio posao u Petrinji. Krajem 1945. i početkom 1946. su došli u Karlovac i djed je držao liniju Karlovac – Senj – Zadar. Tada su bile bandere i dvije žice i čitav telefonski promet je išao tuda. To je radio do mirovine. Moj je otac u Bečeju bio u prvoj godini života i možda je kasnije dva ili tri puta posjetio to mjesto.

Upisao je fakultet 1958. godine, a završio 1964. i imao je problema sa stipendiranjem.

- Stipendije su se dijelile onima koji su politički bili podobniji, odnosno zemljacima, a kako iz njegova sela nije bilo nikoga od političara koji su o tome odlučivali i kako nije pristupio Savezu komunista, dobio je malo kasnije stipendiju u odnosu na druge. Financijska situacija kod nikoga 1958. godine u Jugoslaviji nije bila najbolja. To je bila razrušena i siromašna zemlja u kojoj nije bilo jednostavno živjeti pa su stipendije bile jako važne. Kasnije je već bio problem kad je počeo raditi u Rakovici. Bio je u Slunju predsjednik inicijativnog odbora Matice hrvatske pa su mu htjeli dati otkaz kad je propalo Hrvatsko proljeće. Našao si je posao u Njemačkoj i tužio sudu pa su strukture popustile i dopustile mu da radi. Komunistička vlast je htjela da ti ljudi rade svoj posao i da ništa ne pričaju.

Komunisti su mu se zamjerili.

- Moj djed je bio haesesovac i volio je Vladka Mačeka te je sina nazvao po njemu, no svećenik je bio Mađar i odbio je upisati ime Vladko i upisao je Vladimir.

No, cijeli život su ga zvali Vlatko.

- Da. Moj je otac bio haesesovac kao i većina hrvatskog naroda. Dijelom je Hrvatska seljačka stranka bila nacionalistička, ali nije bila krajnje desna. Djed i otac su bili srednjostrujaški HSS-ovci, no komunisti nisu htjeli nikoga tko nije bio njihov.

Vaš je otac na koncu specijalizirao obiteljsku medicinu i došao je raditi u Karlovac kao liječnik obiteljske medicine.

- Jest.

S djelovanjem u Matici hrvatskoj je počeo i pisati te je obilježio dobar dio publicistike u Karlovcu. Koliko je dugo bio urednik časopisa "Svjetlo"?

- Bio je nešto kratko 1991. i 1992. godine kourednik s Jurkovićem, a onda je bio urednik od 2005. ili 2006. dok nije umro 2017. Samo je Dušan Lopašić bio duže.

Napisao je knjigu i o angloameričkom bombardiranju Karlovca te o počecima modernog višestranačja u Karlovcu. Kako je funkcionirao svakodnevno?

- Bio je 1980-ih godina tajnik Sekcije za opću medicinu u Karlovcu i organizirali su pedesetak vrlo dobrih predavanja. Tada nije bilo interneta i bilo kakvo predavanje je bilo jako važno. U međuvremenu je i magistrirao, a njegov magistarski rad se odnosio na ujed zmije. Na Baniji je imao ambulantu i dežurao je na hitnom prijemu. Kada se umirovio, uređivao je "Svjetlo", a nije jednostavno uređivati časopis – moraš sa 70 godina naučiti raditi na računalu i slati elektronsku poštu. Htio je da bude sve kako treba, a to nije bilo uvijek lagano. Knjiga o političkom pluralizmu obuhvaća sve stranke sa svim dužnosnicima i izborima. Na tome je radio četiri ili pet godina. Radi toga je listao stare novine, obilazio arhive i razgovarao sa sudionicima. Kao liječnik na Baniji je pak imao puno pacijenata koji su mu pričali kako je netko nastradao 1942., 1943. i 1944. Shvatio je tada da je puno više ljudi poginulo u Karlovcu od tih bombardiranja nego od uobičajenih vojnih aktivnosti pa je to krenuo istraživati i napisao zgodnu knjigu u kojoj je naveo kad je tko poginuo i gdje. Kad su Angloamerikanci bombardirali, tadašnje vlasti su odmah to fotografirali.

Te je slike Vaš otac pronašao.

- Jest. Dobio je slike od Hrvatskog državnog arhiva koji je to sve naslijedio od vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Pacijenti bi mu govorili na njemačkom jeziku upozorenja koja su tada slušali kao djeca. Knjigu je posvetio tim žrtvama koje su nakon rata proglašene žrtvama okupatora, iako su bile žrtve Angloamerikanaca. Danas ima više dobrih knjiga o tome, posebice o Zadru koji je najviše nastradao. Kad bi se bombarderi vraćali iz Njemačke, nisu mogli sletjeti, ako i dalje nose bombe, a nisu ih htjeli bacati u Jadransko more, nego na Zadar. Nastradao je tako i Slavonski Brod. Kad je knjiga objavljena, oca su zvali iz Veleposlanstva Sjedinjenih Država da otkupi primjerke jer je naveden i popis američkih pilota koji su bili oboreni pa internirani u jednoj vili u Zagrebu do kraja rata. Otac je našao dokumente o tome što su ti piloti jeli.

Zašto ste doktor Jančić i Vi osjetili potrebu napraviti monografiju o karlovačkoj bolnici u ratu nakon svega što je već izdano?

- Ima još suradnika, nismo samo nas dvojica u tome. Dosta smo toga već objavljivali po različitim stručnim časopisima. U stručnom časopisu NATO saveza smo 2013. godine objavili članak o organizaciji zdravstvene zaštite u Karlovcu, a taj se časopis prodavao u nakladi od stotinu tisuća primjeraka. Htjeli smo da sve što smo u 35 godina radili na tu temu bude objavljeno na jednom mjestu. Imamo u knjizi puno referenci. Jako nam je važno da imamo izvore. Nas četvero ili petoro u bolnici smo najmlađi koji su ostali, a da su bili sudionici Domovinskog rata. Da nismo to sada uradili, ne bi to uradio više nitko. Nije bilo lagano sve to skupiti. Knjiga je nastajala skoro od pandemije koronavirusa. Ova knjiga ne obuhvaća temu u cijelosti nego ono što smo mi mogli obuhvatiti, a sve druge dionike tog doba pozivamo da napišu svoj članak ili svoju knjigu. Ne vjerujem da će knjiga imati naročit učinak, ali će ostati na policama pa će i za 50 godina kao djelo u tiskanom izdanju biti na raspolaganju.

Spomenuli ste mi u pripremi razgovora pandemiju digitalne demencije.

- Ako imaš knjigu na polici, mentalno znaš po prilici gdje je, a kad imaš to na tvrdom disku zaboraviš gdje točno. Danas nemaš nikakve mogućnosti da se koncentriraš. Pišem nalaz pacijentima, što traje par minuta, a pacijent ne može izdržati da sjedi na stolcu tri minute ništa ne radeći, nego se odmah hvata za mobitel. Kad nešto objaviš u tiskanom izdanju, to ostaje, a pitanje je hoće li virtualni oblak ostati. Kad je počeo rat, bolnica je kupila najbolju VHS kameru da sve zabilježi. Te trake su propale jer nije bilo predviđeno da traju 35 godina. Dio ih je tek prebačen u drugi medij, na CD-e i DVD-e, ali se niti oni više ne mogu čitati. Nešto sam uspio spasiti pa smo na promociji knjige prikazali nekoliko filmića iz tog vremena. Digitalija je odlična, no nestane s vremenom.