Slijepa studentica i sportašica Elena Mrkonja: Čini mi se da je život nemilosrdniji prema onima koji vide

S ovom Karlovčankom smo se našli na terasi kafića koji djeluje u sklopu Gradske knjižnice "Ivan Goran Kovačić" ne bismo li pospikali o tim njenim postignućima i životu sa sljepoćom, a stigla je u pratnji mlađeg brata Ivana koji je upravo upisao studij montaže na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu i jedan je od petorice u klasi.

Poslala si mi dan uoči intervjua svoju novu kratku priču u kojoj se spominje Timpun. Što je to ili tko?

- Fiktivno stvorenje iz moje priče, ali on zaista postoji – priča isprepliće stvarno i fiktivno. Čupavo je i nježno stvorenje imenovano po mojoj izmaštanoj finskoj riječi za nježnost. On dijeli nježnost zadivljujućim bićima kad postane prepun nje.

Kako si došla na takvu ideju?

- Dugo se razvijala. U priči sam htjela objediniti poigravanje jezikom kao sredstvom izražavanja te maštovitost, postići preplitanje stvarnog i fiktivnog, kao što sam čitala u nekim pripovijetkama.

Je li kao kod Franza Kafke, primjerice?

- Da, Nikolaja Gogolja i slično. Htjela sam postići slično, a inspiracija je dolazila svakog dana za studija u Zagrebu i odlaska do menze, teretane, bazena, trgovine, tramvaja... Uvijek bi me ugodno iznenadila susretljivost ljudi i njihova spremnost na pomoć. Nakupljali su se osjećaji zahvalnosti i divljenja, pa je i jedna od poante priče bila iskazati da jezik, koliko god je moćno sredstvo izražavanja, ne može sve izreći – uvijek nešto ostane neizrecivo.

Napisala si da se Timpun otkotimpurljao.

- Suvremeni pjesnici se često poigravaju riječima i tako osmisle novotvorenice kako bi pomicali granice jezike. Odlučila sam napraviti isto, pa da ta riječ obuhvaća njegovo ime i kotrljanje te čupavost i okruglost.

Imaš li zbog sljepoće bujniju maštu od ostalih?

- Ne vjerujem. Pjesnikinja Anka Žagar je vrhunac svog stvaralaštva doživjela krajem prošlog stoljeća, a u njenoj zbirci "Guar, rosna životinja" lirski subjekt progovara o strahovima, ratu te preprekama u odnosima među ljudima prizivajući fiktivno biće Guara. A. Žagar nije imala oštećenje vida, pa vjerujem da je maštovitost više pitanje ljudske prirode. Zanimljivo mi je kako neki suvremeni pjesnici neživim stvarima daju glas, pa Marko Pogačar ima pjesme u kojima iznosi što su rekli upaljač ili mikrovalna pećnica. Svatko od nas treba njegovati maštovitost onoliko koliko je ima jer može uljepšati život, nekad i otežati – trebamo je okrenuti u našu korist. Imam jednu pjesmu o mašti koji su sam napisala. U njoj stoji tvrdnja da će onaj tko misli da se maštati ne smije otkriti da je u maštanju sreća.

Prije našega razgovora sam uzeo otpisanu knjigu iz knjižnice, roman Davida Albaharija "Gec i Majer", koju je uredio spomenuti Pogačar. Bi li imalo smisla da ti poklonim tu knjigu?

- Naravno, može se skenirati, pa čitati čitačem.

Bi li objasnila kako ćeš pročitati tu knjigu?

- To se skenira stranicu po stranicu i spojiti sve u jedan dokument u formatu PDF koji se potom čita s pomoću aplikacija. Koristim ABBYY FineReader koji mi u zadnje vrijeme nešto ne radi, pa upotrijebim na mobitelu Envision AI i kada mu zadam da radi pretvorbu iz formata PDF u .doc ili txt, to mi spremi na telefon, a ja si onda pošaljem na računalo. Tehnologija je baš otvorila puno mogućnosti. Sad čak postoji alat Be My Eyes koji opisuje fotografije i izvlači tekst – netko pošalje sliku u JPG formatu, pa se izdvoji tekst. To mi je pomoglo kod studija jer su neki profesori znali stavljati članke iz časopisa na našu stranicu Omega, pa skinem te slike jednu po jednu, aplikacija izdvaja tekst, a ja ga kopiram u računalni program Word.

Koliko traje taj proces?

- Na kolegiju o Tinu Ujeviću više mi je vremena oduzelo pretvaranje tih fotografija no samo učenje – trebalo mi je nekoliko cijeli dana da sve to prebacim u Word, a dva dana da sve naučim.

Je li ti studijska literatura dostupna kao i bilo kome drugome?

- Jest, mada sam znala upitati profesoricu ili kolege je li nešto od toga već digitalizirano jer i skeniranje u kopiraonici traje po nekoliko dana. Često dobijem literaturu u digitalnom obliku. U principu se svaka knjiga koja nema puno tablica nije problem za takav način čitanja.

Za ovaj intervju smo se dogovorili posredstvom komunikacijskog alata Messenger. Kako to koristiš?

- U zadnje vrijeme malo teže jer su ukinuli stranicu za mobitele i sad mi se zna dogoditi da pritišćem na poruku bez učinka. Čitač očito ne hvata – previše je grafičkih detalja, pa se sporije učitava stranica valjda. S mobitela sam uklonila Facebook da ne budem previše na njemu, pa sam uglavnom na računalu.

Spomenula si program koji ti prikazuje fotografije. Postoje slijepe osobe na društvenoj mreži Facebook koje označavaju da im se sviđaju fotografije. Bi li pojasnila kako to funkcionira?

- Znali su mi iz zabune slati fotografije, a i ja sam tako zabunom prijateljici koja ne čuje poslala glasovnu poruku. Prije s tako poslanom fotografijom ne bih mogla ništa uraditi, osim ako bi mi netko rekao što je na njoj. Sada program Be My Eyes ili, u doslovnom prijevodu, Budi moje oči, već dugo postoji. Postojali su volonteri koji su radili za tu aplikaciju koje bismo mogli nazvati, ako ne znaš jesi li se dobro odjenuo ili našminkao, primjerice, pa bi ti on rekao kako da postaviš kameru. Znalo mi je pomoći to da iskoristim bon za mobitel, a volonter bi ga pročitao što upisati, ili kad bi mi nešto palo, pa te volonter usmjeri ili pak ako nisam sigurna što piše na deklaraciji nekog proizvoda. Sada umjetna inteligencija analizira fotografije i transkribira tekst s njih. Objavila sam na mreži Facebook fotografije prijateljice i mene iz Dubrovnika i doslovce sam s pomoću tog programa to uradila – detaljno opiše fotografiju, u ovom slučaju ispred zidina. Jednom je detaljno opisao mačku u jednom kafiću. Taj program je dobar za prepoznavanje novca, ako nisi siguran u to što imaš u novčaniku. Envision AI je u tom pogledu malo brži jer ne treba dobro postaviti kameru. Imali smo na kolegiju starije tekstove s puno tablica i prijeloma stranica, pa bih PDF pretvorila u fotografije koje bi program transkribirao.

U obje kratke priče koje sam pročitao glavni protagonist je Ena. Jesi li ti Ena?

- Da, priče su uglavnom iz mog života i u njima je dosta toga osobnog, mada ima i fiktivnog, primjerice to da se Timpun kotrlja po Zagrebu. Ena je moj nadimak, a najveći mi je užitak dati čitatelju da razmišlja o tome jesam li to ja ili je to fiktivan lik.

U jednoj priči se kaže za Enu da nije posve nezainteresirana za vraćanje vida. Čovjek sa strane bi pomislio da je slijepa osoba zainteresirana najviše od svega baš za to, dok se iz priče može razbrati i ravnodušnost.

- Htjela sam naglasiti da me zanima, nije da me ne zanima, no u mojoj glavi je od malena predodžba da je puno teže onima koji mogu vidjeti jer imam dojam da im mozak procesuira puno više informacija, da su prepušteni samima sebi, da im nitko neće pomoći kao što nama priskaču u pomoć i da neće drugi biti blagonakloni prema njima. Imam dojam da je prema njima život nemilosrdniji. Ne mogu reći da sam jako zainteresirana za to da vidim, ali uvijek postoji ta znatiželja.

Jesi li ikada vidjela?

- Nisam. Možda sam mogla bolje razaznati je li svjetlo upaljeno u prostoriji, ali se i to smanjilo – kada sam krenula u školu osjećala sam bolove u očima, pa sam ih svačim mazala i kapala i tko zna je li to utjecalo. Oštećenje vida je nastupilo odmah nakon rođenja, u inkubatoru. Pokušalo se nešto laserski spasiti i zbog toga sam možda i mogla vidjeti to malo svjetla. Brat blizanac i ja smo rano rođeni i dogodila se velika razlika u zasićenosti kisikom. Kolegica sa studija medicine mi je to objašnjavala, a ja to mogu samo pokušati prepričati. Kad se iziđe iz inkubatora, žilice nadoknađuju manjak zasićenosti kisikom, pa mrežnicu, koja je tek u razvoju, "pregaze", zapriječe ju u daljnjem razvoju i tako dolazi do oštećenja vida, a opet mora biti kisika jer se ne bi ostatak tijela dobro razvio.

Je li riječ o nečijoj greški?

- Mislim da je to najbolje što se moglo napraviti. Baka i deda su smatrali da jest riječ o greški. No, nakon objašnjenja kolegice sa studija medicine sam zaključila da je bila riječ o najboljem rješenju – ako nema kisika, ostatak tijela se neće razviti, a ako ga ima, ostat ćemo samo bez vida.

Kako je izgledalo školovanje slijepe osobe u Hrvatskoj kada si išla u školu?

- Osnovnu školu sam pohađala u Karlovcu. Više-manje sve ovisi o tome koliko ćemo biti angažirani, a bila sam angažirana za predmete koje volim. Nije mi išla matematika, a profesori su to možda smatrali da se izvlačim na račun oštećenja vida. Primjerice, profesorica je smatrala da nisam dobra u geometriji jer se izvlačim na vid, a jednostavno mi ne ide matematika, kao što ne ide i nekom učeniku koji ima vid. Znalo je biti da su knjige za školu drugačije, ali je moja teorija da se ne bismo smjeli na to vaditi jer knjiga ne može biti toliko drugačija da ne možeš ovladati predmetom. Na predmetima njemački i engleski jezik sam imala knjige u kratkopisu jer se na Brailleovom pismu u stranim jezicima štedi papir. Bolje je da se ne koristi kratkopis jer je važno da se zna kako se pojedina riječ piše. No, i to se brzo ovlada jer su mi jezici uvijek bili zanimljivi. Želja moje majke je da se okušam u glazbi, no nisam se u tome pronašla, pa notno pismo nisam nikad naučila.

Zašto si srednju školu pohađala u Zagrebu?

- Škola u Karlovcu nije imala iskustva su učenicima s oštećenjem vida, pa je djelovalo da bi im to bio prevelik zalogaj. Preko puta III. gimnazije u Zagrebu koju sam pohađala je Centar za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" koji educira mlade oštećena vida i vježbaju s nama neke svakodnevne vještine kao što su kretanje po otvorenom i zatvorenom prostoru. Budući da je moja predodžba o prostoru bila poprilično loša, htjela sam da oni sa mnom rade na tome. U osnovnoj školi sam bila dosta mlađem bratu na brizi i nije se mogao družiti toliko s prijateljima, a nije se nikada žalio na to. Htjela sam što prije savladati kretanje s bijelim štapom, pa su sa mnom to također radili u Centru "Vinko Bek". Trebalo mi je dvije godine da dosta dobro usavršim snalaženje u zatvorenom prostoru. Znali smo ići i do Cvjetnog naselja gdje je studentski dom te na fakultet i dvorana u kojima se održavaju predavanja. Uvidjelo se da mi nedostaje vježbe, ali do kraja četvrtog razreda se to usavršilo. Kada sam započela studij i preselila se u studentski dom, roditelji su mi bili na pomoći – mama bi uzela slobodan dan pa došla raditi sa mnom. Pokazala mi je put do teretane i staze za trčanje.

Bolje se snalaziš u Zagrebu nego u Karlovcu jer si pola života provela tamo, zar ne?

- Da. U Zagrebu isto znam samo ono što mi treba. Ako mi tramvaj stane gdje nisam navikla, šetat ću dok ne naiđem na nekoga koga ću pitati za put. Još pri kraju srednje škole je majka sa mnom prolazila rute u Karlovcu, do crkve, kioska i pivovare, no kako su rekonstruirali ceste, prestali smo s time, pa po Karlovcu gotovo ništa ne znam, osim rute za šetnju sa psom.

Imaš li psa vodiča?

- Nemam. Nisam ga htjela. Takve pse dresiraju u Centru za rehabilitaciju "Silver" gdje kažu da ne smiješ imati štap kad imaš takvog psa jer ga štap zbunjuje, no sa štapom osjećam sigurnost jer mogu pratiti rub, dok sa psom trebaš imati jako dobru predodžbu prostora i osjećaj za podlogu. Pas se može lako zbuniti. Jedna moja kolegica iz doma ima takvog psa. Jednom smo išle s pića i ona mu je rekla da potraži zebru, no sama je shvatila nakon prelaska ceste nekako da nismo prešli prometnicu na zebri. Psi vodiči su za one koji imaju jako dobru predodžbu prostora. Jako volim pse, ali za kućne ljubimce. Moj Medić me ne vodi baš i njega kao kućnog ljubimca mogu više razmaziti, dok radnog psa ne smiješ. Imati kućnog ljubimca mi je bolja opcija.

Kako izgleda šetnja sa psom s obzirom na to da pas može početi loviti mačku i slično?

- Šećemo po otvorenom polju na koje dolaze i drugi vlasnici pasa i vežem ga za povodac samo kad netko to zatraži ili ako čujem da je u blizini veliki pas. Inače ga vodim slobodno, više-manje, što znači da pratimo putić kojega nam je tata pokosio, a imali smo i žicu koju nam je tata napravio, ali koju sruše orači. Mogu znati krećem li se dobro i po zvuku pivovare. Kako se krećemo, on se drži moje blizine, a kako je velika maza, svako malo dođe, pa se mazimo. Kad baš mora biti na povodcu, a išao bi nekamo, koristim povodac na razvlačenje. Uspijem ga kontrolirati.

Živiš na Borlinu, zar ne?

- Da.

Borlin je nešto udaljen od središta grada. Bi li ti bio problem doći pješice do centra?

- Ne bi, da sam s nekime, no samostalno to ne bih mogla uraditi.

Zašto si odlučila upisati kroatistiku i u kojoj je fazi studij?

- Završnoj – imam još dva predmeta za položiti te diplomski rad. Očekujem to završiti sljedeće godine. Jako sam zadovoljna studijem koji se odužio jer sam počela studirati lingvistiku i hrvatski jezik. Na lingvistici nisam nikako uspijevala položiti fonologiju, dok sam to bez problema položila na kroatistici, kod drugog profesora, naravno, pa sam odlučila prijeći na jednopredmetni studij hrvatskog jezika. Bilo je puno predmeta razlike za položiti, ali sam se manje s time namučila no s fonologijom na lingvistici. Iako mi se studij odužio, bila sam zadovoljna da sam prešla na jednopredmetni studij na kojemu nije bilo mnogo kolegija s kojima sam se baš jako namučila. Bio je kolegij "Čitanje književnog teksta" koji je književna teorija i filozofija i bio je malo teži, no položila sam ga iz petog pokušaja. Na koncu su mi ta znanja jako dobro došla za razumijevanje toga kako književni tekst funkcionira. Pisala sam bila članak o poeziji Nataše Govedić i tada mi je dobro došlo svo to književnoteorijsko znanje. Na cijelom studiju je bio samo jedan kolegij koji mi nije bio zanimljiv, a najzanimljiviji mi je bio "Hrvatska leksikologija" na kojemu smo se bavili značenjskim odnosima među riječima – proučavali smo sinonimiju i antonimiju koja je najsavršeniji leksički odnos. Bavili smo se i leksičkom hijerarhijom i sve mi je to bilo jako zanimljivo jer je profesorica bila jako dobar predavač koja nam je davala zgodne primjere, objašnjavala odnose unutar antonimije... Raspravljali smo o tome kako su antonimi kontekstualno uvjetovani. Profesorica nas je pitala za najbolje primjere antonima u nekim pridjevima, pa smo uvidjeli da nije najbolji primjer onaj kojega bismo naveli i da sve to ovisi o kontekstu. Sve to me motiviralo da kod te profesorice upišem diplomski, da mi ona bude mentorica i tema mi je konceptualizacija boja – bavim se time koliko su rječničke definicije za boje slične onome kako ih predočavam u svom umu. To sve uspoređujem s literaturom, a glavna je knjiga Brenta Berlina i Paula Keyja "Basic Color Terms". Riječ je o lingvističkoj i antropološkoj studiji koja se bavi pitanjem koliko su nazivi za boje univerzalni među jezicima, a to su proučavali u jezicima koji ne pripadaju istoj porodici. Baš ih je zanimala univerzalnost za boje u jezicima različitih jezičnih porodica. Otkrili su 11 osnovnih kategorija za boje i naveli njihov slijed. Njihova je pretpostavka da se u svakom jeziku nazivi za boje razvijaju baš tim redoslijedom. Nadovezala sam se na to s još jednom istraživačicom koja je proučavala prototipove i najbolje predstavnike kategorija, primjerice koji je najbolji primjer crvene ili plave. Završna faza rada će mi biti usporedba određenja boja na Hrvatskom jezičnom portalu, koji je nastao po rječniku Vladimira Anića, s mojom predodžbom o njima. Pronašla sam zgodno istraživanje koje govori o tome kako se pojam za boje obrađuje u mozgu kod osoba neoštećena i oštećena vida, pa ću i to spomenuti.

Živiš li trenutačno u Karlovcu ili Zagrebu?

- U Karlovcu. Završila sam praksu u školi i predavanja, pa mogu više boraviti doma. Odlazim na fakultet samo kad trebam nešto obaviti. Prije sam dolazila samo na vikende, a od srpnja sam češće kod kuće, što mi predstavlja promjenu s obzirom na to da sam počela doživljavati sobicu u Cvjetnom naselju drugom kućom.

Bi li se htjela vratiti u Zagreb?

- Voljela bih to jer bih se lakše kretala i tamo nešto znam te više ljudi cirkulira i mogu računati da mogu nekoga nešto priupitati. Možda Zagreb pruža i više prilike za rad.

Bi li htjela biti nastavnica?

- To mi je zadnja opcija. Svidio mi se rad u školi, a posebice kad sam s osmašima obrađivala sintaksu te tako ponovno otkrila zašto sam upisala studij hrvatskog jezika. Kod prakse je dobro što mentorica održava disciplinu u razredu i pomaže u ispravljanju ispita i zadaćnica. Osjećala sam se u ocjenjivanju ispita i zadaćnica nezgodno jer umjetna inteligencija teško transkribira dječji rukopis, pa se nisam osjećala sigurno. Na leksikologiji smo listali starije rječnike i voljela bih unositi njihovu građu na neku digitalnu mrežnu bazu kako bi bili dostupni budućim studentima, ali i kako bih ih bolje upoznala jer tamo ima jako zanimljivih riječi. Voljela bih se baviti njihovim skeniranjem i unašanjem u neku bazu.

Odlazila si na bazen u Zagreb. Kako ti je kao slijepoj osobi plivati u bazenu? Imaš li ograničenja u odnosu na druge plivače?

- Oduvijek volim plivati i rano sam naučila. Jako se dobro osjećam u vodi i nemam nikakvu nelagodu u vezi s time. U zadnje vrijeme rijetko odlazim zbog novog pravila da osobe s invaliditetom ne mogu same u bazen, pa idem tamo s kolegicom koja pak zbog posla rijetko može. Na Mladosti u Zagrebu je jako dobro, voda nije previše topla, opušta, daje dobar osjećaj i dobro izmori, a ja jako dugo plivam. Prije sam trčala, ali su me počela boljeti leđa, pa sam počela gore trčati kad me netko vodi sa špagicom, dočim mi ide bolje kad samostalno trčim. Da ne forsiram nešto što je postalo loše, a da ostanem fizički aktivna, odlučila sam se za plivanje i to je jako dobra alternativa.

Ne i u Karlovcu koji nema bazen.

- U Trend centru ima manji, a ne znam radi li i dalje – Trend televizija na kojoj sam imala emisiju "Jezikolomljenje" se ugasila. I na tom manjem bazenu mi je bilo u redu kad ne bi bila gužva, proslave rođendana, divlje djece koja znade biti jako bučna. Najljepše mi je u našem bazenu doma kojega jako dobro poznajem i mogu bez ikakve brige ući i izaći iz njega.

Kao atletičarka se baviš trčanjem na 400 metara i na dvjesto, zar ne?

- Jesam. Bila sam i bolja na dužim stazama. Bila sam u redu u spomenutim disciplinama kada bih samostalno trčala, bez te špagice. Kako su me počela mučiti leđa, postajala sam sve gora sa špagicom i sve manje opuštena. Premalo sam dizala noge s obzirom na to da sam bila ozlijedila preponu. To se nije saniralo i fizički nisam mogla više dizati noge, pa sam trčala i sporije i ružnije. U Puli sam trčala na 200 i na 400 metara te sam planirala trčati na 1.500, ali nisam imala protiv koga, nažalost. Okušala sam se na Karlovačkom ceneru, što mi je bilo jako dobro iskustvo. To sam ostvarila zahvaljujući ocu mog prijatelja Danijelu Lukežiću koji je trčao sa mnom s pomoću špagice. Vjerujem da mu je to bilo naporno, ali meni je to bilo jako lijepo iskustvo.

On mora pratiti tvoj ritam, zar ne?

- Da. Kako sam bila neiskusna, upozoravao me da prebrzo trčim i da ću se istrošiti. Uspjeli smo se na koncu uskladiti. S njime sam se čak i bolje uspjela uskladiti no sa svojom trenericom, a vjerujem da je to stoga što je ona aktivna natjecateljka. To s Danielom mi je bilo odlično iskustvo i druge godine smo čak i popravili rezultat. Uvijek bismo otrčali tih deset kilometara za nekih sat vremena.

Kako ti je klizati? Na klizalištima je često gužva. Imaš li i tada nekoga sa špagicom?

- Nije bilo takve prakse, mada zvuči kao dobra ideja. Znala sam doći u Zagrebu klizati kad nije gužva zbog sigurnosti drugih klizača. Trenerica klizanja je radila s još jednim dečkom koji je imao oštećenje na mozgu koje je zadobio uslijed nesreće. Bila sam bolja u brzom klizanju, nego u umjetničkom, mada sam neke glavne piruete uspjela usvojiti. Svidio mi se jako zvuk klizanja i kočenja te osjećaj slobode kad si u punoj brzini, kad te vjetar zapuhuje, a i hladnoća u dvorani godi te sve to opušta. Jako mi je drago da sam imala priliku raditi s hokejašem Domagojem u Karlovcu kao trenerom, a to je bilo moje prvo iskustvo s klizanjem. Kako je vidio da mi se to jako sviđa, preporučio me svojoj trenerici. Nešto se dogodilo pa više nije mogla sa mnom raditi, no dok god je to išlo bilo mi je jako drago. Počela sam zalaziti u isto vrijeme i u teretanu jer sam htjela ojačati. Bilo mi je zanimljivo baviti se nečime u čemu tvoj trud određuje napredak. Radila sam kratke bilješke i trenerica me snimala kako radim pokrete. To je uistinu bilo jako lijepo iskustvo.

Sada si u Sportskom centru "Blue Gym" u Karlovcu gdje radiš treninge snage.

- Tako je, a odradim i kardio trening. Svakoga dana radim neki drugi dio tijela. Najviše volim kad radim i snagu i kardio, a u Zagrebu treneri nisu mogli pomagati oko dodavanja utega, pa tamo radim samo kardio.

Vezana si za crkvu i odlaziš u Nacionalno svetište svetog Josipa. Javno si recitirala svoju pjesmu o Isusu kao najdražem prijatelju.

- Sjećam se te pjesme. Svi imamo faze kada ne vjerujemo onako kako bismo trebali, a tako sam i ja imala takvu fazu kada sam malo posustala jer je moj prijatelj imao problema i obilazili smo različite duhovnike i s nekima smo imali ružna iskustva. Uvijek me vrati ljubavi prema vjeri entuzijazam čitanja na svetoj misi jer tada spojim užitak u čitanju, a imam dobru dikciju, pa se tada uspijem othrvati onome zbog čega posustanem. Kada sam u fazi posustajanja, sjetim se kako ljudi kažu da uživaju dok čitam na misi i da to dopre do njih. Drago mi je da sam dio toga i da mi je svećenik dao priliku. Počela sam to činiti u doba krizmanja.