Dražen Mikšić: Ponosan sam što sam jedan od pionira tenisa u kolicima

Kako je izgledao Vaš život prije rata?

- Rođeni sam Karlovčanin i Švarčak. Na Švarči sam završio osnovnu školu i tu je započela moja sportska priča. Imao sam odličnog nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture Juraja Željeznjaka, koji jer bio alfa i omega u veslanju na Dubovcu. Bio je ispred svog vremena. Već je 1970-ih uveo mnogo izvannastavnih sadržaja u predmet tjelesne i zdravstvene kulture – košarku, nogomet, rukomet, stolni tenis, graničar, koturanje... Davao je sve od sebe. Zavolio sam sve sportove. U školi sam igrao i nogomet i rukomet i košarku i stolni tenis. Obožavao sam sve sportove i već tada sam znao da ću od fakulteta moći upisati samo DIF – danas je to Kineziološki fakultet.

Što znači skraćenica DIF?

- Državni institut za fiskulturu. Ljubav prema sportu je krenula, dakle, od tog čovjeka i od osnovne škole. Bio sam kadet u Košarkaškom klubu Željezničar, a igrao sam plejmejkera i smatram da sam bio dobar u tome. Visok sam 178 centimetara, a i druga su vremena bila i neki drugi su se forsirali, no uživao sam. Već s 15 godina sam počeo igrati nogomet za NK Ivo Lola Ribar u Mostanju i već sa 16,5 godina sam debitirao za seniore igrajući lijevo krilo. Bio sam klinac, a suigrači su bili stariji od mene po 15 ili 20 godina. U toj su generaciji bili Josip Plavetić, Marijan Milčić, Mišo Karas, Brane Kosanović i drugi. Uvijek smo bili pri vrhu lige.

Koja je to liga bila?

- Četvrta ili peta – postojala je državna, pa druga državna liga, zatim republičke... Igrali smo sa zagrebačkim klubovima, s klubovima iz Like, sisačke regije, Gline... Zadržao sam se tri ili četiri godine, a potom je Tonino Purgar preuzeo klub i odlučeno je da se uradi ekipa s igračima s karlovačkog područja. Okupljena je mlada je ekipa s par iskusnih igrača. Kad sam stigao u NK Karlovac igrali su još Zdravko Marčetić, Ivan Pešut, Mladen Perčec i drugi koji su bili na zalasku karijere, da bi uskoro došli sve mladi dečki od 20 ili 21 godinu starosti. Bili smo solidni u tom trećem rangu bivše države u kojemu su igrali i Varteks i Zagreb, Segesta, Bjelovar, Inker Zaprešić... Najveći nam je uspjeh iz tog razdoblja to što smo igrali šesnaestinu finala jugoslavenskog kupa – dobili smo jaku Prištinu 1:0 u Karlovcu, a ja sam zabio gol pred ispunjenim stadionom. Kasnije smo htjeli jači klub u osmini finala, no dobili smo Radnički iz tada grada-pobratima Kragujevca. Tjedan dana smo bili njihovi gosti – tamo smo izgubili 3:0,. a ovdje pobijedili 1:0. Kineziološki fakultet sam upisao 1981. godine, a odgulio sam bio i 15 mjeseci vojske u komadu. Iz Karlovca sam otišao u Ilovac kamo me povukao Purgar, a zadnje sam igrao u NK Korana. Nakon odsluženja vojnog roka sam bio na probi u NK Rijeka i žao mi je što nisam prošao. S njima sam bio na pripremama u Brdu kod Kranja tjedan dana i ostala je lijepa uspomena.

Da ste prošli, igrali biste prvu saveznu ligu.

- Da.

Do kada ste bili aktivni u nogometu?

- Igrao sam još 1990., a 1991. godine je izbio rat i dragovoljno sam se javio za obranu.

Je li Vas iznenadilo izbijanje rata?

- S obzirom na situaciju 1990. i trvenja, čak i nije.

Je li bilo u nogometu toga?

- Nije. Igrači su bili različitih nacionalnosti, posebice je u Karlovcu polovica igrača bilo srpske i normalno smo se družili i bio sam dosta dobar s nekima od njih, a kad je počeo rat, svi su nestali. Igrao je s nama i Nenad Hrastov, Mišin bratić, pa zbrisao i čuo sam da je bio u postrojbama na Slunjskim brdima. Poslije se nitko od tih dečki nije javio. Bio sam iznenađen tim bijegom.

Kako je izgledalo Vaše pristupanje hrvatskoj obrani?

- To je bilo u svibnju 1991. godine kada se organizirala ekipa sa Švarče, iz ulice. Jedno vrijeme smo bili na čuvanju bolnice, a kasnije sam ušao u 110. brigadu, no u njoj sam se kratko zadržao. Nije bilo niti oružja niti bilo čega drugog. Bili smo samostalni vod i za najgorih napada nitko nije niti znao da smo na Turnju. Nije nas bilo niti dvadesetak na toj liniji, baš u doba najžešćih napada na grad. Kad je osnovana 129. brigada jedan dio nas joj je pristupio. Bili smo stacionirani na Gazi, na starom koranskom mostu i u Mekušju. Nastradao sam 28. prosinca 1991. Prije Božića sam imao visoku tjelesnu temperaturu i imao poštedu te sam se trebao vratiti u postrojbu oko 30. 12., no nije mi vrag dao mira. Došli smo do starog mosta i trebali smo se prebaciti do Mekušja. Ujutro je bilo granatiranje i zapovjednik je zvao te naložio da se ne prebacujemo u Mekušje s obzirom na to da se očekuje velik napad te da se sklonimo da nas ne pogode. Granate su padale i išli smo da se smjestimo u Staru Koranu. Vidio sam da dvojica nedostaju, izišao sam van, upitao dečke gdje su, odgovorili su da su u rovu, a potom sam samo čuo fijuk granate i sila me odbacila – potonuo sam, nisam znao ništa.

Jeste li izgubili svijest?

- Nisam. "Dečki, ostao sam bez nogu", pozvao sam ih. "Nisi, Žuti, popipaj si noge", odgovorili su. Zavukao sam ruku otraga i osjetio krv – dobio sam geler između devetog i desetog torakalnog kralješka u leđnu moždinu, a sasjekao je i dva centimetra kroz plućno krilo. Nakon pola sata je stigao kombi po mene i odveo me u bolnicu na Švarču. Prijatelj s nogometa je radio kao medicinski tehničar i najavio je da će me rezati na živo ne bi li mi stavili dren, a tako je i bilo. Poslali su me na traumatologiju u Zagreb s još dvojicom ranjenika. Upozorili su nas da moramo ostati pri svijesti, a na putu do Zagreba je jedan od nas trojice umro. Svjestan sam svega do dolaska na operacijski stol.

Je li Vas jako boljelo?

- Nisi niti svjestan svega. Osjećaš veliku vrućinu u tijelu. Medicinska sestra me šamarala u vozilu da me održi pri svijesti. U prosincu će biti 35 godina kako sam nastradao, a sve to što se dogodilo imam i dalje jasno pred očima. Operacija u Zagrebu je trajala četiri sata. Nakon što sam se probudio, Zlatko Šimenc se zauzeo da vode brigu o meni. Rekli su da ću preživjeti, ali da neću moći hodati.

Što Vam je prošlo kroz glavu kad ste to osvijestili?

- Doktor me informirao o svemu i rekao je da me spasilo to što sam se bavio sportom – jedan od deset tisuća preživi takvo ranjavanje. Rehabilitacija je bila teška, no imao sam suprugu i kći staru dvije i pol godine i imao sam na izbor ili živjeti ili lupati glavom o zid. Supruga je puno pomogla, a u Varaždinskim toplicama sam bio od siječnja 1992. do listopada 1993. te imao na raspolaganju odlične fizioterapeute. Mislio sam da nikad u životu neću iz kreveta ustati, obuti čarape, a fizioterapeuti su me ganjali, bacili bi garderobu na mene i naložili mi da se odjenem. Medicinsko osoblje je divno i pobudilo je volju u meni.

Postoje hrvatski ratni vojni invalidi koji nisu pronašli tu volju.

- Nažalost je tako. Stopostotni sam invalid prve grupe i bilo nas je u udruzi petstotinjak, a već je umrlo više od stotinu članova, i to mlađih od mene. Mnogi nisu doživjeli 50 godina života – predali su se, nisu pronašli smisao života, nisu se mogli pomiriti s time da više nikad neće prohodati, pa su se odali alkoholu ili drugim porocima, nisu se kretali i dolazilo je tako do rana i sepsa.

Što je bila Vaša motivacija?

- Obitelj. Kad sam stigao u Zagreb, počeo sam se baviti sportom i koncem 1994. sam se odmah zaljubio u tenis u kolicima. Tome nas je učio profesor Pero Gavranović, a pioniri tog sporta kod nas su civilni invalidi Mitar Drecun i Željko Kladušan – prvi sam ratni vojni invalid koji se tome priključio.

Zašto ste se zaljubili odmah u taj sport?

- Bilo mi je jako interesantno to kretanje u kolicima. Probao sam i stolni tenis i atletiku u kolicima, kao i plivanje u kojemu uživam. Na državnom prvenstvu u atletici u bacanju kugle u mojoj kategoriji sam bacio metar dalje od državnog rekorda. Da sam ostao u atletici, možda bih bio paraolimpijac, ali nije to to. Igrao sam i košarku u kolicima, ali ne u sportskima – stalno ispadam iz kolica na leđa.

Koja je razlika?

- Sportska kolica su nakošena i imaju peti kotač, naprijed dva mala, da se ne može prevrnuti. Za svakog sudara, ispadam iz kolica, pa sam zaključio da nije košarka za mene, a tenis je bio drugačiji. Postao sam 1997. stalni član hrvatske reprezentacije. Nikad neću zaboraviti svjetski kup u Nottinghamu u Engleskoj gdje su nastupe 32 reprezentacije, a to je bilo prvo veće natjecanje na kojemu sam sudjelovao i jedno divno iskustvo. Od 1997. do 2023. sam bio stalni član reprezentacije s više od 150 nastupa. Kad sam napunio 60 godina, zaključio sam da je dosta. I dalje treniram skoro svakoga dana tenis u kolicima i parabadminton s kojim sam se počeo baviti 2023. i već sam te godine bio na europskom prvenstvu. Parabadminton je čak naporniji od tenisa u kolicima. Sad sam u rekreaciji s frendovima u miješanim parovima – dva zdrava, dva u kolicima. Manje odlazim na turnire.

Koliko je skupo odlaziti na takva natjecanja?

- Pa jest. Dosta toga sam samostalno financirao, a Hrvatski paraolimpijski odbor je reprezentaciji plaćao tri međunarodna turnira, što je nedostatno jer se tada bodovalo devet, a sad ih se boduje 12. Tenis je izrazito skup sport. Kolica stoje po deset tisuća eura, što je ratnim vojnim invalidima financiralo Ministarstvo hrvatskih branitelja, no putovanja su skupa.

Zapisao sam si koliko puta ste bili državni prvak...

- U dvorani sam bio 13 puta u single konkurenciji, 15 puta u parovima, a na otvorenom sedam puta prvak u singl konkurenciji te također 15 puta u parovima. Osvajao sam i međunarodne turnire.

Bili ste 88. na svjetskoj rang listi.

- Da, ali nisam imao puno turnira.

Je li taj angažman bio profesionalan i jeste li zarađivali od igranja?

- Ma kakvi! Od turnira nisam mogao pokriti ništa! Danas prvih deset igrača može dobro živjeti od toga, a u ono vrijeme ne.

Kako biste ocijenili položaj parasporta uopće?

- Što se tiče tenisa u kolicima, teško je doći do vrhunskog rezultata jer nema kategorizacije. Imam tešku povredu i igram s igračima koji mogu hodati, malo šepaju. U prvih 50 igrača na svjetskoj rang listi je jedan paraplegičar – drugi hodaju. On ima neki invaliditet, centimetar kraću nogu, primjerice, ali može igrati, ima zdravu muskulaturu, trbušne mišiće, može se nagnuti i slično, dok ja padam iz kolica, ako se ne držim za njih prilikom serviranja. Radili smo peticiju međunarodnoj organizaciji da se kategorije razluče, no to nije prošlo. Tenis u kolicima u Hrvatskoj posebice stagnira – na turnire odlaze tri igrača, a u moje vrijeme nas je bilo 16. Ne može se pridobiti mlade koji odlaze u druge sportove, i to one gdje ima više kategorija. U atletici u bacanju kugle imate pet kategorija s obzirom na ozljede. U stolnom tenisu je deset kategorija, a i u plivanju ih je više, dok su tenisače stavili sve u đuture. No, nisam gledao to tako – jednostavno sam zavolio taj sport, a turniri su bili odlično organizirani i stalno si u kretnji, dočim kuglu bacim i to je to. Svi odlaze u sportove u kojima mogu postići rezultat. Košarka i sjedeća odbojka su odlično organizirani, no mlađi uglavnom bježe u atletiku, stolni tenis i plivanje.

Imamo rukometnu reprezentaciju gluhih.

- Imamo i rukometnu reprezentaciju u kolicima.

Ali ipak ne mogu igrati gluhi i igrači u kolicima, ta razlika postoji, zar ne?

- Da. Gluhi imaju svoj savez i svoja natjecanja.

Očito ste talentirani sportaš i uspjeli ste i nakon ranjavanja. Jeste li svojim primjerom potaknuli nekoga tko je bio depresivan nakon ranjavanja, da se otrgne tome?

- Puno sam se dao početkom 2000-tih godina na omasovljenju tenisa u kolicima, a iz današnje perspektive sam nepotrebno utrošio strašno puno energije. Nisam se fokusirao na sebe, nego sam htio omasoviti sport, a kasnije ti to nitko ne prizna. Malo je ratnih veterana ostalo u tenisu i svi su manje-više bježali u kolektivne sportove jer si u tenisu sam, a u košarci momčad na terenu čini pet igrača. Tenis je surov sport.

Je li Vam bio lak ili težak prijelaz s kolektivnog sporta u individualni?

- Nije. Na prvu sam zavolio tu dinamiku. U relativno kasnoj dobi sam se počeo baviti tenisom u kolicima, a danas se počinje s 10 ili 12 godina. Najbolji igrač na svijetu Tokito Oda ima 20 godina i već je s 14 bio najbolji, ali to je do japanskog sistema – prvo te usmjere, a potom dvije godine ne diraju reket, nego samo uče vožnju kolica. Imaju profesionalne trenere i mnoštvo turnira, a sve plaća država. U tom sportu su najjači Japanci, Englezi, Francuzi, Nizozemci, Amerikanci i Australci. Bio sam na Australian Openu – prošao sam cijeli svijet s tenisom u kolicima, a u Japanu nisam bio, što mi je žao. Tamo se i trese puno.

Kako ste doživjeli zagrebački potres?

- Svi su bježali van, a ja sam ostao unutra – ako je suđeno, suđeno je, pomislio sam. Neće valjda dvaput grom u koprive. Nisam od rođenja u kolicima. Vrlo brzo sam bio svjestan da neću više moći hodati, penjati se po trešnjama i slično, no mogu plesati u kolicima i obožavam to. Kod dosta onih koji su stradali su buđene lažne nade, a ja sam se brzo pomirio s invaliditetom. Supruga je pritom odigrala veliku ulogu. Nekidan smo slavili 40 godina braka. Imamo dvoje djece i unuka te čekamo drugog. Sin je završio kineziologiju i učitelj je tenisa, mada nisam bio sretan kad je upisao taj studij. Obitelj je najvažnija – s podrškom obitelji se sve može, a moja je iznijela velik teret. Teško bi to funkcioniralo i da ja nisam davao podršku. Znam dosta dečki u kolicima koje su supruge napustile zbog invaliditeta. Sve je u glavi.

Odmah ste prihvatili situaciju i niste očajavali.

- Što bih imao od toga? Koga bi bilo briga da sam ležao i udarao glavom o zid te da se skrivam u kući ili stanu. Kolica više ne primjećujem. Prvi sam invalid Domovinskog rata koji je dobio automobil, a to je bilo 1993. godine preko Kineziološkog fakulteta. Auto sam doživio kao druge noge – sve možeš. To što sam dobio automobil mi je podiglo moral. Hvala svima koji su to omogućili.

Koliko dugo živite u Zagrebu?

- Od 1994. godine. Živim tik uz jezero, svakog dana sam na Jarunu, imam specijalan bicikl i supruga i ja prođemo sedam kilometara. Vrtim tri tisuće okretaja s rukama. Tamo vježbam stalno. Nikad nisam bio u teretani. Na dan napravim po 30 transfera – u auto iz auta, sklopi kolica, rasklopi kolica, do dućana, pa s biciklom, pa dva sata treninga tenisa s kolicima... Nemam vremena za teretanu.

Ali ste u top-formi.

- Mišići su kao kod tridesetogodišnjaka.

Aktivni ste Parateniskom klubu Sirius, zar ne?

- Jesam. Treniramo na Zagrebačkom velesajmu zimi, a preko ljeta smo vani. Stalno treniramo i držimo kondiciju.

Tamo sigurno imate s kime igrati.

- Imam. Probao sam u Karlovcu napraviti klub, ali ne bi imalo smisla da budem jedini igrač. Organizirao sam od 2011. do 2014. međunarodni turnir za tenisače u kolicima u Vrbanićevom perivoju. Igrači su obožavali dolaziti, no bio sam sam u tome i prevelik je to napor. Nikog ne zanima invalidski sport. U Zagrebu postoje velike mogućnosti za osobe s invaliditetom kakve nisu postojale 1990-ih u Karlovcu.

Jeste li zadovoljni tretmanom parasporta u medijima?

- Ima ga u medijima, no sve se promijenilo ulaskom novca u paraolimpijski sport. Hrvatski paraolimpijski odbor je 1990-ih bio Hrvatski športski savez invalida i bio sam dopredsjednik, dok je predsjednica bila Dubravka Ciliga. Proračun je tada iznosio dvjesto tisuća kuna, dok je sad proračun blizu 30 milijuna eura i svi vole lovu. Sve je to razumljivo i nikome ništa ne zamjeram, ali nije mi to baš zanimljivo. Isto je vodstvo Hrvatskog paraolimpijskog odbora od 1998. godine i ništa se ne mijenja. Zar je to normalno? Htio sam se kandidirati prije desetak godina za dužnost, no poklopili su me. Teško je bilo što učiniti bez baze, a i ratni invalidi im nisu baš omiljeni. Isti je problem i u drugim savezima. Treba ograničiti obavljanje dužnosti na dva mandata po četiri godine. Što ista ekipa novo može donijeti u savez. Svi u Hrvatskom paraolimpijskom odboru znaju moj stav. Što će biti s paraolimpizmom za pet ili deset godina? Mlađih je sve manje. U Izraelu država potiče na bavljenje sportom i usmjerava invalide u razne sportove te sve plaćaju. Sve je tamo omogućeno – od rehabilitacije do bavljenja sportom. Samostalno sam se usmjerio u sport jer me prijatelj zvao, a nitko mi to nije sugerirao za rehabilitacije. Teško je doprijeti do mladih. Malo se djece s invaliditetom bavi sportom. Treba organizirati prijevoz jer roditelji rade i nije im lako. Tenis je skup sport i treba pokriti troškove. Nadalje, lakše je mladom čovjeku s invaliditetom igrati računalne igrice. Nisam pobornik tehnologije – nemam društvene mreže. U tenisu u kolicima nema kategorizacije po godinama – znao sam igrati s igračima od 16 ili 17 godina dok sam imao 50 ili 60, a kad takvog klinca dobiješ, to je uspjeh. No, rezultat mi već zadnjih deset godina nije ni u kakvom planu.

Svoju ste karijeru odradili.

- Naravno. Ponosan sam na to što sam jedan od pionira tenisa u kolicima u Hrvatskoj.

Sreo sam Vas ispred crkve. Idete li svake nedjelje na misu?

- Da, vjernik sam. Ministrirao sam na Švarči kod Ferdinanda Vražića. Svake nedjelje sam na misi u crkvi svete Mati Slobode. Ove godine sam po drugi puta bio na vojnom hodočašću u Lourdesu.

Je li vjera odigrala ulogu u Vašem uspjehu?

- Jest. Nema čovjeka koji ne vjeruje u nešto – svatko ima neku duhovnost. To me prati kroz život i puno mi znači.