" Ipak je taj lenjinizam kojega zastupa poražen, ali je i to pitanje", kaže književni kritičar i leksikograf

Velimir Visković: Krležin putopis "Izlet u Rusiju" u sto godina nije nadmašen

VIŠE IZ RUBRIKE

    Časopis "Književna republika" kojega uređuje umirovljeni književni kritičar i leksikograf Velimir Visković je u aktualnom broju objavio, između ostaloga, i temat o djelu Miroslava Krleže "Izlet u Rusiju" povodom stote godišnjice prvog izdanja tog putopisa kojega zumiramo.

    Zašto ste smatrali bitnim obilježiti taj jubilej?

    - Inicijalnu ideju za to dao je nov član našeg uredništva, sveučilišni profesor s kulturalnih studija u Rijeci Nikola Petković. Sjetio se te obljetnice, a nije me bilo teško uvjeriti da se time pozabavimo s obzirom na to da sam urednik personalne enciklopedije posvećene Krleži "Krležijana", autor dviju knjiga i većeg broja eseja o tom piscu te je u mojoj knjizi "Krležološki fragmenti" objavljena studija o djelu "Izlet u Rusiju" u kojoj sam posebno analizirao prvo izdanje. Ono se podosta razlikuje od poslijeratnog iz 1958. beogradskog izdavača "Nolit", odnosno kasnijih izdanja koja su s manjim izmjenama preštampavana u izdanjima izabranih i sabranih djela. Bio sam i glavni urednik Krležinih djela koja su zajednički izdali Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska i Naklada "Ljevak". Tada samo u istoj knjizi objavili i prvo i drugo izdanje tog putopisa jer smo htjeli poštovati Krležinu volju i njegovo uobličenje tog teksta, ali ujedno izraziti stav da je prvo izdanje djela "Izlet u Rusiju" bolje i zanimljivije. Poslijeratnim izdanjem Krleža je prvo ideološki korigirao, a u neke druge knjige premjestio jako dobre eseje kao što su "Razgovor sa sjenom Frana Supila" i "U Drezdenu" koji se naziva i "Mister Vu-San-Pei se zanima za srpsko-hrvatsko pitanje", a koji je doživio teatarsko izvođenje Rade Šerbedžije u formi monodrame za kojih bi se publika učestalo smijala nad Krležinim tumačenjem suprotnosti koji se javljaju u vjekovnom odnosu između Hrvata i Srba. Riječ je, dakle, o knjizi koja ima u sebi elemente umjetničkog oblikovanja koju ju čine jako zanimljivom. U poglavlju "Ulazak u Moskvu" Krleža najavljuje prustovsku tehniku pripovijedanja koja će do izražaja doći početkom 1930-ih godina, posebice u djelu "Povratak Filipa Latinovicza" u pogledu pokušaja da fiksira sinestezije koje se javljaju u prirodi, u percepciji. U eseju "Na dalekom sjeveru" Krleža govori o jednoj večeri na imanju poražene belogardejske obitelji, a kojoj prisustvuju jedan njemački nakupac drvnom masom i boljševički direktor ruskog poduzeća za eksploataciju drvne građe. Koliko god su Krležine simpatije na strani komunista i revolucionarne transformacije sovjetskog društva, umjetnik u njemu ne dopušta mu da bude jednostrani ideolog i propagator lijevih ideja, nego daje logiku i poraženim snagama. Možemo govoriti o polifonoj strukturi pa se u djelu očituju i pozitivna i negativna vizura na ruska zbivanja upravo preko ideja koje predstavljaju njegovi likovi. U poglavlju "Admiralova maska" pronalazimo lik jednog carističkog admirala koji će kritizirati boljševički sistem. Nije riječ samo o ismijavanju tog lika, nego ima neke suvislosti u onome što iznosi. U opisima lenjinističkog kulta na ulicama Moskve pa i protupravoslavnih manifestacija pronalazimo dozu skepse. Knjiga je cjelovito izišla 1926., a prije toga su nastavci izlazili u časopisima i listovima "Književna republika", "Hrvat" i "Obzor". Premda nam nije ponuđen jednostran propagandni diskurs, srpski pisac Miloš Crnjanski, koji je nakon Prvog svjetskog rata bio bliski Krležin prijatelj i koji je počeo karijeru u Zagrebu odakle se preselio u Beograd početkom 1920-ih, napao je, po Krležinom kazivanju, autora putopisa u Hotelu "Moskva" u srpskoj prijestolnici kao propagatora boljševizma i došlo je gotovo do fizičkog obračuna. No, ne radi se o propagandističkoj knjizi, nego o djelu zrelog vrhunskog literata koji pokazuje razumijevanje za različite likove, različite vizure, pozitivne i negativne pojave u sovjetskom društvu. Krleža je kao političko biće nesumnjivo u to vrijeme revolucionar i zagovornik razbijanja unitarne vidovdanske Jugoslavije, što postaje i komunistički kurs. Dobivamo tako njegovu zanimljivu interpretaciju političkih zbivanja u Jugoslaviji, osobito u eseju o Supilu. Suradnja s nacionalističkim novinama "Hrvat" pokazuje stupanj Krležine distanciranosti od unitarističke vizije Jugoslavije.

    Krleža ne odlazi u jednom mahu u Sovjetski Savez, zar ne?

    - Najvjerniju i najpotpuniju rekonstrukciju Krležinog puta daje Davor Kapetanić koji tvrdi da je Krleža otišao prvo do Berlina gdje nastaju zabilješke o berlinskim izložbama kada piše s distancom o avangardističkoj umjetnosti. Aleksandar Flaker je pokazao da je Krleža unatoč tome pobornik avangardističkih ideja, u svakome slučaju netko tko znade prepoznati nove poetike u slikarstvu. Krleža u izvještajima iz Moskve oduševljeno piše o predstavama redatelja Vsevoloda Emiljeviča Mejerholda te na neki način izražava žaljenje što njegovi tekstovi nastali za i nakon Prvog svjetskog rata nisu pronašli takvog režiserskog tumača. Pritom se ruga poetici redatelja Konstantina Sergejeviča Stanislavskog koju smatra zastarjelom. Stanislavskog suprotstavlja Mejerholdovom avangardizmu, ali nije bio najbolji prognozer budući da će se iz poetike Stanislavskog razviti u Sjedinjenim Državama škola Leeja Strasberga koja je iznjedrila vrhunske glumce kao što su Marlon Brando ili Al Pacino. Ne možemo Krležu prihvatiti kao pouzdanog arbitra, no radi se o vrlo informiranom, ponekad i kontroverznom čovjeku koji je vrlo kompleksan autor kojega treba sagledavati s različitih strana. Po onome što je govorio Ivanu Očaku, najvjerojatnije je htio otići na kongres Komunističke internacionale koji se održava 1924. godine u Sovjetskom Savezu, no nije imao odobrenu vizu sovjetske vlade, a putovao je, izgleda, sa svojim prijateljima Filipom Filipovićem i Đurom Cvijićem, liderima Komunističke partije Jugoslavije koji nisu imali putovnice, pa su prije austrijske granice sišli s vlaka te nezakonito ušli u Austriju, a potom nastavili za Sovjetski Savez jer su za tu zemlju imali vize. Krleža se vratio u Hrvatsku i tek 1925. ponovno uputio u Rusiju. Prošao je pritom kroz Litvu i Latviju te je morao platiti dosta visoku naknadu za prolazak jer jugoslavenska vlada nije priznavala te baltičke države. Nije imao stoga niti pravo izlaziti iz vlaka dok je prolazio. Čini mi se da je književnik Miljenko Jergović napisao za djelo "Izlet u Rusiju" da iznosi svojevrsnu poetiku željeznice, što nije netočno jer je jako puno prizora iz vlaka. To je vezano uz činjenicu da je Krleža dosta vremena provodio po vagonima, ali zasigurno i s time da je Krleža pod utjecajem talijanskih futurista koji su obožavali strojeve tadašnjeg vremena i gajili svojevrsnu mitopoetiku ne samo željeznice, nego i aviona. Krleža će inače 1930-ih letjeti nad Panonijom. Kad će se uspostaviti prve avionske veze između Beograda i Zagreba letjet će avionom i pisati o tome. Nešto od te futurističke opsjednutosti suvremenim prometalima možemo čitati i u njegovim knjigama.

    Volio je piti kavu na aerodromu promatrajući avione.

    - Točno. To nalazimo u djelu Enesa Čengića "S Krležom iz dana u dan", ali i u Krležinim dnevnicima. Dakle, i u staroj dobi omiljeni izleti su mu bili na Pleso gdje bi motrio zrakoplove. Neke stvari su nepronične. Zanimljivo je da se Krleža približava Hrvatskoj seljačkoj stranci upravo u fazi razočaranja jugoslavenskom idejom i državom. Postoje pretpostavke da je djelovao na otvaranje lidera HSS-a Stjepana Radića 1924. godine prema Sovjetskom Savezu. Radićeva partija je tada bila na pragu pristupanja Seljačkoj internacionali i zauzela je lijevi kurs. U razgovorima s Očakom Krleža čak govori o tome da je bio na kongresu Seljačke internacionale pa nije isključeno da je utjecao na približavanje Seljačke stranke ljevici. Kasnije će ga Radić iznenaditi koalicijom s radikalima prihvaćajući kraljevski poziv. Krleža je bijesan po povratku iz Moskve napisao nekoliko oštrih članaka protiv Radića izrugujući mu se da pleše na balu s ordenom svetog Save i nekoliko oštrih tekstova o malograđanskom hrvatstvu i razočaranju Radićevom kapitulacijom – Radić se odrekao republikanizma i lijeve orijentacije. Krleža tvrdi i da mu je u Moskvi ponuđeno da se susretne s Josifom Visarionovičem Staljinom koji tada još nije konsolidirao vlast i koji se sukobljavao s Lavom Davidovičem Trockim oko naslijeđa Vladimira Iljiča Lenjina u savezništvu s Grigorijem Jevsejevičem Zinovjevom i Levom Borisovičem Kamenjevom koje će kasnije eliminirati u čistkama. Za Krležinog boravka je u tom pogledu nečista situacija i Staljin još nije neprikosnoveni diktator kakav će postati kasnije.

    Kako Krleža pristupa putopisu kao žanru?

    - Djelo "Izlet u Rusiju" započinje općim reminiscencijama o tome što su putopisi i kako se pišu. Osvrće se na putopise koje su tada objavljivali Milan Begović, s kojim je tada blizak, Crnjanski i Stanislav Vinaver. Navodi da, za razliku od njih, ne želi pisati beletrističke, kulturološke, belesprijevske putopise koji će se baviti muzejima i znamenitostima, onime što pripada bedekerima, nego želi pisati problemski o prizorima iz svakodnevnog života i ljudima koje susreće te da ne želi iznositi suhoparne ekonomske podatke, već da želi dati sliku situacije kroz prizore koje vidi. Ne može se reći da ostaje na toj liniji jer je Krleža naprosto erudit pa i onda kad mu se čak ne bude htjelo ne ostaje samo na bilježenju prizora iz svakodnevnog života, nego će pokazivati bogato kulturno znanje – ne može utajiti što sve zna i ne možemo govoriti o tome da u njegovim knjigama nema kunsthistorijskih stavova.

    Ako bismo njegov putopis usporedili s današnjim putopisima, u čemu bi bila razlika?

    - Skrivio sam putopise krležijanca Nikole Batušića koji je pisao o Italiji. Slavko Batušić je također pisao nekoliko knjiga putopisa pod Krležinim utjecajem. Matko Peić je pisao krležijanskim jezikom, ali to je proza koja se bavi dosta humusom, slikarstvom i po nekim stvarima su bliske Krleži, ali nisu prožete toliko lijevom ideologijom. Saša Vereš je belespri s isključivo pozitivnom vizurom, a to nije krležijanski pogled na svijet, bez obzira na to što je Vereš tvrdio za sebe da je krležijanac.

    Je li "Izlet u Rusiju" nadmašen kao putopis u hrvatskoj književnosti u ovih stotinu godina?

    - Nije. Možda je u nekim aspektima ideološki zastario. Ipak je taj lenjinizam kojega Krleža zastupa poražen, ali je i to pitanje, ako pogledamo kineski uspon koji povezuje marksističku ideologiju i plansku privredu s tržištem. U ovom tematskom broju časopisa "Književna republika" Suzana Marjanić se bavi interpretacijom djela "Izlet u Rusiju" s aspekta onoga što iznosi o kapitalizmu suvremeni francuski ekonomist Thomas Piketty. Krleža i danas nameće pitanja i kritički ga se preispituje. Božo Kovačević je s liberalnog stanovišta preispitao dobar dio Krležinih teza, a u časopisu "Književna republika" Krležin odnos spram židovstva. No to je nemoguće motriti kao nešto zadato, odnosno pripisivati Krleži antisemitizam. Možda i pod utjecajem austrijskog filozofa Otta Weiningera Krleža ima nekih zazornih portreta kapitalista i novčara židovskog porijekla koji, ako se uzmu izolirano, mogu djelovati antisemitski. Ti su dijelovi u prvom poslijeratnom izdanju putopisa anulirani, vjerojatno zbog povećane osjetljivosti prema židovstvu nakon iskustva holokausta. I sam Kovačević kaže da se ne može govoriti o jednoznačnom odnosu Krleže prema Židovima jer mu je još 1920-ih Moša Pijade prijatelj i navodno je bio prisutan na Krležinoj svadbi. Krleža je dolazio na suđenja Pijadi i u časopisu "Književna republika" je objavio Pijadin autoportret. Jedan od najboljih Krležinih prijatelja 1930-ih je bio suradnik iz časopisa "Pečat" i jedan od glavnih sudionika sukoba na književnoj ljevici Zvonimir Richtmann. Krleža jest u nekim svojim iskazima kritičan, ali spram onih koji predstavljaju međunarodni kapital, među kojima ima dosta Židova, i ne radi se toliko o antisemitizmu.