''Ljubav prema brzini, benzinu, adrenalinu, prirodi i dobrom druženju naslijedili smo od naših očeva, dok se majke i dan-danas boje i nisu sretne kad vozimo. Ali, navikle su se već.''

Tate žele da idemo brže, mame da usporimo!

VIŠE IZ RUBRIKE

    MLADI MOTOCROSSERI NA

    JAMADOLSKOJ OTVORENOJ STAZI

    Dinko i ja bili smo prašnjavi od glave do pete. Tako je to kad si na motocross stazi. Nismo ni on ni ja vozili, ne brinite, bili smo - pored staze. On s fotoaparatom u rukama, ja s bilježnicom. I uživali u bučnom turiranju moćnih primjeraka sportskih motocikala. Pitate se gdje smo to bili? Objasnit ćemo vam. No, za početak ćemo prije ipak malo o tome -  s kime smo bili!

    Lorena je dvanaestogodišnjakinja, njena sestra Lucija ima 16 godina, a Nikola je 2 godine mlađi. I oni su pravi neustrašivi karlovački motocrosseri. Doduše, bave se ovim sportom zasad samo rekreativno, ali ipak – čudo je vidjeti kako na svojim superbrzim motociklima jure po (nama barem) poprilično opasnom terenu. Još je čudnije kako im se njihove mame ne boje, obično su majke te koje brane vožnju motorima. Ipak, ne može se ništa protiv te ljubavi, a ljubav prema motovožnji su im prenijeli njihovi očevi Alen i Boris. Osim toga, imaju oni kacige, štitnike, zaštitna odijela… Negdje sam pročitao da je motocross sigurniji sport od rukometa. Osim toga, ako i padneš u blato ili na prašnjavu zemlju – lakša je amortizacija udarca od betona ili dvoranske podloge u nekom drugom sportu. Vratit ćemo se ovim superklincima kasnije, vrijeme je za lociranje staze na kojoj smo radili snimanje i intervjue.

    Prije ulaza u bivše vojno skladište na Jamadolu skrenete desno. To je uputa koju morate zapamtiti, lako je. Ondje u blizini žive naši mali motocrosseri. Iako, zapravo, ni nisu toliko mali kad ih vidiš koliko brzo voze i kakve sve trikove na svojim motorima znaju. Staza koju je skupina entuzijasta napravila za sebe, svoje prijatelje i svoju talentiranu djecu dužine je otprilike 2 kilometra i ima sasvim lijepe uspone i i strmine te nekoliko dobrih ''pointova'' za atraktivne skokove. Da, da, sve su to oni o svom trošku uredili. Još uvijek nisu formalno organizirani u neki klub ili udrugu tako da ni ne mogu do uobičajenih načina financijske pomoći i pokroviteljstava, ali to njima niti nije važno. Rade to iz čiste ljubavi prema svom hobiju, i dapače – žele tu istu stazu u ovom komadiću šumskog raja podijeliti i s drugima. Potpuno besplatno. -Kad bi nam samo Grad ili netko poslao malčer na jedno poslijepodne, mi bismo bili prezadovoljni. Ne treba nama nikakav novac, što u polušali, što u poluistini kaže Mladen Rožman, jedan od seniora u ekipi, kojemu pravo profesionalno zaštitno odijelo stoji kao saliveno, a na stazi ''piči'' kao dvadesetogodišnjak.

    Na ovoj jamadolskoj motocross stazi otvorenog tipa hageesesovci iz cijele Hrvatske su polagali vožnju na quadovima, dođu se voziti i dečki na BMX-ovima i brdskim biciklima, a često navrate i roditelji s manjom djecom koja voze danas popularne male električne automobilčiće. Njih petnaestak ljubitelja vožnje crosserima se redovito sastaje vikendima, a katkada i u tjednu na ovoj stazi, a otprije nekih mjesec dana napravili su i malu sjenicu s roštiljem pa im je i još zabavnije. Alen Basar je vlasnik većeg dijela zemljišta, ali su im u pomoć izašli i drugi susjedi i dobri ljudi doniranjem svojih zemljišnih čestica. Tako je gospodin Mate Itrić dao svoju njivu, uskočio je sa svojom zemljom i Ivan Basar, a sa svojim komadima zemlje su pripomogle i gospođe Vlatka i Dragica Erdeljac. Teško bi bilo napraviti jedan pošteni ''krug'' bez ujedinjavanja ovih parcela i zato su svim ovim navedenim ljudima naši motokroseri jako zahvalni. A tu zahvalnost šire dalje.

    Dobrodošla su djeca koju zanima motocross da se upoznaju s ovim sportom i da se poput naše mlade trojke također rekreativno uz nadzor odraslih i profesionalaca okušaju u njemu, za početak na manjim i slabijim motorima – postoji i mogućnost organiziranja mini obuke, samo se treba javiti dečkima. Jako im je stalo da se i drugi zaljube u ovaj sport baš kao i što se ta ljubav i njima dogodila. Jasno, svatko na svoju vlastitu odgovornost vozi, ali uvijek uz dobru zaštitu, te uz savjete i pomoć iskusnijih. Dobrodošli su i oni koji samo žele uživati na svježem zraku u šumi, može se besplatno rezervirati njihova sjenica s roštiljem, planiraju napraviti i maleni teren za streličarstvo gdje bi se moglo za zabavu gađati s lukom i strijelom, to bi posebice bilo zanimljivo mlađima. Planova je mnogo i čine nam se sjajni. Samo se valja javiti Alenu ili Mladenu i lako se dogovori slobodan termin. Na kraju ove priče potražite njihove brojeve telefona za kontakt.

    Dečki su ovu stazu počeli uređivati prije otprilike dvije godine i sad ona izgleda sasvim drukčije nego na početku. Iako su uz stazu zastave i baneri, ponavljamo, nisu imali sponzore kod uređivanja staze, ali vole tu svojevrsnu dekoraciju pa pozivaju sve one koji misle da bi im reklama na njihovoj stazi dobrodošla – reklamni prostor je besplatan, samo je bitno da je reklama otporna na vremenske uvjete i predviđena za vanjsko reklamiranje. Staza je blizu grada, iako ljudi za nju uglavnom ne znaju, ponekad netko zaluta slučajno k njima s obzirom da je u blizini šetnica kroz Kozjaču, a stazi se može pristupiti i s druge strane – kod groblja Strmac je jedan ulaz. Često su ljudi u berbi gljiva ili u šetnji u blizini pa kad čuju zvuk motora koji s vremena na vrijeme prekine idiličan mir i tišinu, dođu pogledati što se događa, pa često i završe kod njih u sjenici na kakvom vojničkom grahu, kotlovini ili roštilju. Hrane i pića nikad ne nedostaje ovoj veseloj ekipi. Još kad radovi na Jamadolu budu gotovi, a u planu je da se završe do 2023. godine, i uz dobru usmenu predaju svih onih slučajnih ili namjernih posjetitelja (a nadaju se da će i ova priča mnoge potaknuti da im dođu u posjet i razgledavanje) – jamadolska motocross staza mogla bi postati vrlo popularna.

    A sad na naše glavne likove u priči. Nikola i Lucija voze motore od po 250 kubika, a Lorena nešto primjereniji svojim 12 godina – 125 kubika. Ona se bavi motocrossom 2 godine, sad je šesti razred. Povela se za sestrom Lucijom kojoj su roditelji s 14 godina kupili motor i koja se prva počela vrlo rano voziti. Mama je bila na početku strogo protiv motora, ali sad se već privikla, iako nikad nije sjela na motor. -Tata je imao puno ozljeda i ja sam pala dvaput, srećom nije bilo ništa ozbiljnije… Ali ne bojim se voziti, kaže nam Lucija. Padala je i Lorena, ali bit će da je neustrašivost genetska. -Kad su prijatelji prvi put saznali da sestra i ja vozimo motore čudili su se, uobičajeno je da se motocrossom bave dečki, ali sad im je to već postalo normalno. Sestre kažu da voze često, pogotovo kad je toplije vrijeme, vikendom obavezno, a kada idu ujutro u školu – onda poslijepodneva provode na stazi. Žive blizu pa im nije problem doći, s obzirom da sa svojim motorima ne bi mogle na cestu da nemaju ''svoju'' stazu u susjedstvu – teško da bi mogle često voziti.

    Pitam Luciju koliko brzo vozi, meni se činilo poprilično brzo kad je projurila pored mene. -Na ovoj stazi ima dosta zavoja i nema baš puno ravnice da bi se moglo potegnuti, ali 70-80 km/h se može voziti bez problema, odgovara. -Ja kad vozim uopće nemam osjećaj da vozim brzo, kaže. Lucija ne voli voziti u odijelu i čizmama, ali zato to Loreni nije problem. Svjesna je da je zbog padova, ali i prašine bolje obući zaštitno odijelo. -Čizme su važne da se ne spališ na auspuh, objašnjava, a odijelo zbog mogućih oderotina, a i da ne uništiš odjeću ispod. Naravno, ne može ti odijelo pomoći da ne slomiš ruku ili nogu, ali ublažava i ono na neki način pad. Najvažnija je tzv. kornjača, prsluk-jaknica koja štiti kičmu i prsa, a ima ujedno i štitnike za ruke. I uvijek obavezno kaciga, objašnjava nam Lorena kao prava profesionalka.

    Luciji se vidi u motocrossu samo isključivo kao hobiju, dok kod Lorene postoji opcija da se možda time počne baviti i profesionalno. Prvi put je sjela na motor s deset godina, taj prvi je bio od 85 kubika. Slažu se da za taj hobi stvarno moraš imati ljubav prema motorima i jaku želju, i uglavnom se ta ljubav nasljeđuje od roditelja. A i skup je to hobi… Ubacuje se Nikola: -Jedan takav novi motor od 250 kubika košta oko 11 tisuća eura. Ipak, kad im prijatelji dođu na stazu i ako netko želi probati krug-dva, dopuste im i posude im svoje motore. Žele i da drugi vide kako je to dobar osjećaj. Lucija je drugi razred Prirodoslovne škole, tata kaže da joj popušta volja za motocrossom zbog godina u kojima ju počinju zanimati ipak neke druge stvari, no iz razgovora s njom to se baš i ne čini tako. Nikolina mama je također bila protivnica toga da on vozi, dovedena je pred gotov čin – ispričao nam je mali Banićek, tata je imao cestovni motor, a onda mu je kupio crossera od 85 kubika i stvar je bila gotova. Pitam ga planira li se on možda baviti profesionalno crossom. -U bliskoj budućnosti ne, ali u malo daljoj budućnosti čak i da, odgovara. On vozi jednom ili dvaput tjedno, a kaže da voli doživjeti prirodu, obožava adrenalin i voli brzinu. Kad dođe na stazu onda bude satima tu, voli skokove i trikove. Nikola još trenira u Hokejaškom klubu Karlovac i trenira zimi na ledu, a kad nema leda onda u Luščiću u dvorani na rolama, tri puta tjedno ide na treninge – tako da je poprilično aktivan dečko. Kod njega nema odmora.

    Lucija i Lorena, sjajne curke na koje je tat Basar jako ponosan, imaju i quad tako da se i njime vole voziti po stazi. Kad su u razgovoru povezali da im je nastavnica tehničkog supruga našeg fotografa, odmah su je počeli hvaliti, a na kraju je isplivala informacija da Nikolu profesorica Biserka iz tog predmeta upravo sprema na natjecanje. Kaže – ima veze sa strojarstvom, a samim time je povezano s motorima… kad dođe vrijeme za razmišljanje o tome koju srednju školu upisati – moguće da će upravo neka tehnička škola biti pravi odabir za njega.

    Ono što mi je ovaj motocross talentirani trojac kroz razgovor i druženje s njima uspio pokazati prošlu subotu je da motoristi nisu neki divlji hahari koji se ludiraju na motorima (kako se na njih često stereotipno gleda), već pristojna i dobro odgojena djeca koja ozbiljno shvaćaju rekreativni sport kojim se bave, također shvaćaju važnost promocije i spremni su upoznati nove prijatelje i s motocrossom i sa stazom ne bi li ih zainteresirali, a onda i podučili buduće moto kolege, i na kraju, radije biraju boravak u prirodi, aktivnosti vani, sport i druženje od videoigrica i mobitela. I to je uistinu pohvalno. Za sve one koji ih žele doći vidjeti koliko su vješti za upravljačem motocikala ili žele staviti besplatnu reklamu na stazu, iznajmiti besplatno sjenicu s roštiljem, trebaju poduku iz vožnje na motoru, znaju nekoga tko bi im pomogao s malčiranjem da bi im staza bila podatnija i sigurnija ili jednostavno trebaju upute kako doći do jamadolske motocross staze – tu su za kraj i telefoni: 091/506-9253 (Alen) i 091/928-0098 (Mladen).