Skinula sam 62 kile, izgubila sam jednu cijelu osobu… ali sam dobila jednu novu sebe i ona mi se napokon sviđa

Računica je vrlo jednostavna: četrdesetogodišnja Dugorešanka koju ovih dana svi prepoznaju s televizije i javljaju joj se na blagajni trgovačkog centra kad ju ''skuže'' – pri dolasku u show Život na vagi imala je 174,2  kg na prvom vaganju. Nakon 14 tjedana showa na posljednjoj vagi je imala 124 kg, a nakon toga je kod kuće skinula još dodatnih 12 kilograma i na vaganju u finalu showa došla na 112 kilograma. Ova simpatična i izuzetno draga žena, inače samohrana majka s teškom životnom pričom, u poprilično zgusnutom dnevnom rasporedu obaveza nije posustala, nastavila je trenirati i zdravo živjeti, a odvojila je vremena i za razgovor s nama kako bi nam ispričala priču o tome kako je izgubila više od 62 kilograma u svega nekoliko mjeseci tijekom trajanja televizijskog showa koji je pratila cijela Hrvatska.

Većina ljudi gleda Život na vagi, komentira i – jede; ja sam bila jedna od njih

-Dok sam gledala prijašnjih sezona emisiju, normalno, jela sam ispred ekrana i mislila sam si – pa, mogli su to i sami doma, možda bi im bilo lakše, manji tempo… Iako s druge strane, zapravo i nije mi to izgledalo baš toliko teško kao iz današnje perspektive kad sam to sve prošla, jer se na televiziji vidi samo dio, započinje Željka svoju priču.

Jesi se ikad prije mogla zamisliti u showu, jesi prijašnjih sezona kad si gledala show pomislila da bi se mogla prijaviti?

-Jesam. Ja sam se zapravo prijavila dva puta prije ove šeste sezone. U drugoj sezoni prvi put i tada sam došla do intervjua, to je još bilo dok su treneri bili Sanja i Mario. Tada sam upala među prvih sto i obavila sam casting, ali nisam prošla dalje. Prijavila sam se i za treću sezonu. Tada sam imala i manje kila, oko 150 kg. Kad je došla na red četvrta sezona mama mi je umrla, dogodila mi se rastava braka, tad zbog tih životnih trauma nisam ni razmišljala o prijavi. Bila sam u komi, sama sebi nebitna, nije mi Život na Vagi bio ni na kraj pameti. U petoj sam se sezoni još oporavljala od svega… Možda se ne bih ni prijavila nikad više, tko zna, razmišljala sam – ma, kao da ja imam u ičemu sreće, dvaput me prije nisu odabrali, baš će mene uzeti! I jedan dan sam tipkala s prijateljem (pozdravljam Dadu uz Splita) i on me je zapravo nagovorio… U stilu – pa pošalji prijavu, nemaš što izgubiti, nikad ne znaš, nije ti teško prijavit se. Čovjek me pogurao… Prvo sam ozbiljno porazgovarala s djecom – morala sam vidjeti jesu li spremni da me nema 3-4 mjeseca možda, osim toga tu je i ta medijska eksponiranost, mala smo sredina – svi će gledati i komentirati. Oni su pristali – Mama, probaj, rekli su, napravi nešto za sebe… Tako sam poslala prijavu, i – prošlo je.

Ja sam plakala od sreće kad su me zvali, prisjeća se, ali sam bila u grču jer nisam znala hoću li biti odabrana, tri su ukupno kruga, puno se ljudi prijavi, hoće li me odabrati ili ću opet ostati razočarana. A tu je i jedna velika prepreka – treba se proći liječnički pregled, a tu sam jedva prošla, na ušicu igle, prisjeća se Žeža. Ergonometrija mi nije bila dobra, doslovno sam na traci za trčanje počela hiperventilirati. Ja sam bila žena od 174 kile koja je jedva hodala na toj traci, a kamoli trčati… Saznala sam da sam primljena doslovno pet dana prije nego što sam trebala ići. I to mi je, iskreno, bio najsretniji dan u životu. To mi je pružilo napokon neku nadu i tako je započeo moj put.

Pet dana prije? Pa kako si se uspjela organizirati u tako kratkom vremenu? Ne pitam za pakiranje kofera, nego posao? To mi se čini da je većini koja bi se i odlučila za show najveći problem. Nitko nema toliko godišnjeg!

-Kako sam se već prijavljivala dvaput prije, već sam se bila raspitala sve i poslodavac mi je rekao da mogu uzeti neplaćeni godišnji. To je najbolja varijanta tko ju može dobiti, pišeš zahtjev, oni odobre, posao te čeka kad sve završi. Otprilike sam napisala do kad bi mi trebao neplaćeni, ali je bilo dobro to da se u firmi u kojoj ja radim možeš vratiti i ranije ukoliko ti više dopust ne treba, jer nisam niti mogla znati točno do kada ću biti, dokle ću dogurati. Mislim, realno sam mogla možda ispasti nakon tjedan dana… Prvog listopada smo završili snimanje, a ja sam već 10.10. bila na poslu.

I? Koja je razlika u onome što gledamo ispred ekrana kao gledatelji, naspram onog što vidiš iz pozicije sudionika?

-Mislim da nisam bila svjesna što znači ući u Život na vagi. Dok gledaš na televiziji vidiš stvarno jako mali dio svega što se događa. Meni su puno značili ljudi s kojima sam bila u showu jer su stvarno bili super; meni je trebala velika podrška… i to ne samo u samom početku, nego i još puno-puno duže. Bila sam jako nesigurna u sebe, a tamo sam imala tim ljudi koji me je držao. Padaš, lomiš se, fizički i psihički, ne svako toliko, već – svaki dan i to više puta. Misliš da ne možeš, ali te ekipa uvjerava da možeš i onda tako iz ciklusa u ciklus, naravno da se pritom i sam mijenjaš, shvaćaš koliko zapravo možeš… Ali, kažem, bez tih ljudi ne bih nikad došla do ovdje dokle sam dogurala. Puno sam naučila. O sebi samoj prvenstveno. Nisam bila svjesna koliko sam zapravo potonula i koliko sam izgubila samu sebe. Prepustila sam se stvarima koje su u biti bile iza mene, baš sam živjela u prošlosti i u svemu negativnome što mi se desilo, toliko da sam zaboravila živjeti. Samu sam sebe otpisala. Kad sam ušla u show prvo sam pružala otpor, ali onda sam si dala priliku, kao, kad sam već upala… Naravno, u nekom trenutku ti i dojadi to sve, naporno je, postaneš umoran od svega i želiš odustati – ali onda su ponovno tu ti ljudi oko tebe koji ti ne daju da padneš. I kad sam to prebrodila – onda sam imala snage za ići do kraja.

Oni koji su gledali show znaju da su me u jednom trenutku poslali na tjedan dana kući gdje sam trebala samostalno nastaviti skidati kile i boriti se protiv suparnika iz drugog tima, nastavlja priču naša sugovornica. To mi je bio jedan dodatni poticaj, vidjela sam da je sve u redu s djecom, da je sve pod kontrolom, da oni mogu sami. Bilo je to nakon mjesec i pol dana bez komunikacije s njima, bez ikakvih informacija o vanjskom svijetu. I tu je moja obitelj meni pružila veliku podršku, to me je dodatno osnažilo. Ali sam i shvatila koliko je zapravo teško vani. Uzmimo primjer samo kuhanje, u showu smo bili podijeljeni u timove, kuhali smo svaki treći-četvrti dan… Kod kuće si samo ti u kuhinji. Treniranje – treba to organizirati, gdje, kako, uz posao i dnevne obveze ne možeš kao u showu trenirati dvaput dnevno. I zaista sam shvatila da mi je bolje iskoristiti vrijeme da što duže radim u tim olakšanim i kontroliranim uvjetima u showu, a s druge strane da što više toga naučim i što bolje usvojim te nove navike. I tako su mi nakon tog odlaska kući stvari u glavi bile sasvim drugačije posložene, a pogotovo još zato što sam u tom duelu s današnjim pobjednikom showa pobijedila, iako su svi mislili da ga neću moći pobijediti i da sam zapravo najslabija karika. Međutim, borila sam se za svoj tim, a kad se borim za druge onda sam jača nego kad se borim za sebe, takva sam oduvijek, i ta pobjeda je bila posebna i nju ću pamtiti cijeli život.

Meni će moje finale biti za dvije godine – kad vidim hoću li uspjeti ostati dosljedna

-Drago mi je da sam ostala do samog kraja, jer ipak kad tri i pol mjeseca živiš na određeni način – to ostane u glavi i navikneš se, i na treninge i na pet obroka dnevno. Meni sad nije teško ustati se 15 minuta ranije i pojesti doručak prije posla. Ali to je stvarno stvar navike. Zobene pahuljice, borila sam se s njima… a sad su mi jako dobre jer mi se sviđa kako utječu na moje tijelo. Pojedem zobene za doručak, nekih tri do četiri puta tjedno, dugo me drže sitom i nisu mi teške, nekako sam ih baš dobro prihvatila. A to je, eto, samo primjer jedne od hrpu stvari koje sam u showu stekla kao novu naviku, a to sama sigurno ne bih učinila da sam show samo nastavila gledati s kauča i uz čips u ruci.

Ali nisi uspjela ući u finale. Malo ti je nedostajalo. Jesi li bila razočarana?

-Nisam ušla među finaliste, da, nedostajalo mi je svega 0,3 % kad se gledalo na vaganju koji postotak od ukupne mase sam skinula, ali moram priznati da mi to, iskreno, niti nije bio cilj. Smisao je bila da izgubim što više kila u showu, da dam sve od sebe, da ne pokleknem i ne odustanem… Nisam bila razočarana. Dapače, meni će biti moje finale za dvije godine – kad vidim hoću li uspjeti ostati dosljedna ovome što sam naučila u ovom showu i samoj sebi, da se ne vratim više u onaj život koji sam nekad vodila.

Kako je bilo ponovno spavati doma? Je li bio težak povratak? Ima li života nakon Života na vagi?

-Prvu noć kad sam došla doma nisam mogla spavati. Koliko god je bilo teško otići i ostaviti svoju djecu, toliko je s druge strane isto tako bilo jako teško vratiti se u svoj stari svijet. Naučiš se na neki novi život i mislim da je taj povratak svakome šok, u kojem god ciklusu da izađeš. Dolazi do nekog oblika napada panike – hoću li ja to moći, osjećaš se izgubljeno, hoću li se moći držati se svoje rutine. Mi smo sa psiholozima radili svoje planove što ćemo i kako prilagoditi kad se vratimo kući, ali ti planovi su izgledali super na papiru. Primjerice, ja sam si zacrtala da ću do posla ići pješice. A onda kad dođeš u stvarnost, bez obzira koliko šetnja od deset kilometara meni nije problem, ali kretati u pet ujutro da bih u sedam bila na poslu i isto toliko dva sata hodati natrag popodne kući nakon posla i treninga – ipak je ispalo nerealno i neizvedivo. Jer bez obzira koliko su mi djeca velika i samostalna, četiri sata provedena na putovanje meni itekako u dnevnom rasporedu treba. Tako su se neke stvari kasnije pokazale da ih treba prilagoditi jer u stvarnosti ne funkcioniraju.

S druge strane, kaže Željka, jako sam zadovoljna sa sobom što se tiče hrane. Ja još nisam probala komadić pizze otkako sam izašla iz showa. A mislila sam si da ću jedva čekati probati ju. Evo, čips sam probala. Doslovno dva komada. Inače sam obožavala čips od paprike… Kad sam ga ponovno probala nakon toliko mjeseci – jednostavno mi nije bio ukusan. Osjećam samo papriku i sol, i masno. Nema onog okusa, onaj tzv. umami, ono što sam prije osjećala. Jednostavno mi se nepce očistilo i samu sam sebe šokirala da sam pojela samo dva komadića; inače bih najnormalnije pojela cijelu vrećicu od 150 grama. Odjednom. I još kikirikija, i zalijat' kolom… i kako je to već izgledalo nekada! (smije se)

A tvoje omiljeno jelo? Njoki u umaku od vrhnja i šampinjona?

-Kako si zapamtio?! Ha-ha! Jesam, napravila sam si njoke u umaku. Pojela sam jednu porciju, prije bih trpala barem dvaput. To je bio cheat meal, priuštila sam si ga i bilo mi je fino. Ali stvar je porcije i toga da nisam s takvom hranom nastavila sljedeći dan. I to je ono što je meni prije falilo, Držiš, držiš, držiš neku dijetu, i onda, kao, pojest ću jedan cheat meal, prevarit ću malo, pa ću onda i još jednom, pa onda još jednom… A to sam zasad naučila zaustaviti, kontrolirati, ali realno ni ne vuče me. Osjetiš težinu nakon takvog obroka, osjećaš se loše, nemaš energije, a ne volim se tako osjećati. Draže mi je kad sam poletna, puna elana, bez tog osjećaja u želucu… a sad znam od koje hrane se tako osjećam i onda te automatski ona druga više ne privlači.

Za Božić francuska bez majoneze, s umakom od grčkog jogurta

-Prvi veliki izazov za mene je sad Božić, kako ću se nositi s blagdanima. Već sam rekla klincima da zaborave da ću peći ne-znam-koliko vrsti kolača. Ne treba ni njima, da se razumijemo! Probat ću raditi zdravije verzije slastica i tih nekih blagdanskih specijaliteta. Recimo, majoneza. Ja sam je stvarno nekada koristila u jako velikim količinama. Btw. probala sam i nju. I nije mi uopće predstavljala neki gušt. Mislim, ja u svom jelovniku imam i sendviče, da se razumijemo. Dva tosta, 3 dkg pureće šunke, šnitica ementalera, pola paradajza… I ja sam si u taj svoj sendvič stavila za probu majoneze. Bila mi je slana i masna, odvikla sam se jednostavno, nije mi bila dobra. Međutim, u showu smo puno koristili umak od grčkog jogurta i mislim da je to baš dobra i zdrava zamjena. Grčki jogurt, mala žličica senfa, malo soli, papra, može se staviti malo crvene dimljene paprike, kajenskog papra, kako voliš… Zdravije je, manje kalorija ima, a zamijeni majonezu. Evo, i odlučila sam napraviti s tim umakom francusku umjesto s majonezom, baš da vidim kako će ispasti. Nekada sam povrće doslovno umočila u hrpu majoneze, a sad ću napraviti tu neku zdraviju verziju. Radit ću i pohano meso. Ne mora se pržiti u ulju, pečeš ga na papiru za pečenje u pećnici ili u airfryeru, paniranje u drobljenom cornflakesu i sa sezamom… i prefino je! Dakle, uvijek ima zdravija varijanta i s manje kalorija. Uvijek.

I ono što sam shvatila, kaže Željka, definitivno – najveći su zapravo problem porcije. Kako radim na blagajni razgovaram s puno ljudi, ljudi me pitaju… I pretpostavka većine je da je zdrava hrana samo zelenjava. Nije. Pire od batata, riža, bolonjez, šalšu i tijesto… mi smo stvarno u showu jeli svašta, samo je stvar u porciji. Sad već i odokativno znam procijeniti koliko je tijesta 40 grama nekuhanog. Naučiš se na manje porcije. I želudac se nauči na manje porcije, netko će reći da se možda stisne.

Osim toga, kaže naša sugovornica, pretili ljudi su zaboravili što znači osjetiti glad jer cijelo vrijeme nešto jedu i cijelo vrijeme im je želudac pun. Tako i sama. Ja nisam nikad bila gladna jer sam uvijek bila natrpana. Ali, s druge strane, mnogi rade grešku gladujući. I sama sam kad sam izašla imala strah od hrane. I dogodilo se upravo ono što su mi govorili. Kile ne idu dolje ako gladuješ i jedeš manje. Tijelo tada stvara zalihe. Moje tijelo je bilo gladno, ja nisam osjećala glad, ali nisam unosila dovoljno hrane. Od te panike da ću posrnuti. Trebalo je dobrih dva-tri tjedna da prihvatim to. A imala sam samo pet tjedana do finala. U glavi mi je bilo – ne treniram onoliko puno kao u showu, to znači da moram manje jest jer neću dovoljno izgubiti. Ali sam se presložila i uštosala sam se. Držim se jelovnika od 1400 kalorija jer imam još dovoljno svojih zaliha da mi ne treba više. Pojedem ponekad, tipa jednom tjedno nešto što je van tih gabarita, počastim se, priuštim si, ali to je rijetko i stvarno pokušavam biti fokusirana da ostanem na tom putu skidanja kila.

Imali smo i fešti, jeli smo plate, jeli smo ono što znamo da je kalorično i što treba izbjegavati, ali to pojedeš taj dan, izguštaš se, ali ne nastavljaš dalje, ne vraćaš se na stare staze. Bitno je da se vratiš drugi dan u svoju rutinu prehrane, da ti nije problem otići na trening, da si ne predbacuješ to ako si pojeo nešto što ti nije na meniju. Neće ti se ništa dogoditi ako jednom tjedno pojedeš nešto začinjenije, masnije, nešto sebi za gušt, ali poanta je da to pojedeš jednom tjedno, ne više, i da to onda na treningu izgoriš, zaključuje Željka.

Što je s treninzima? Kako si njih organizirala uz posao? Koji tip treninga, koliko često?

-Treniram triput tjedno, svaki drugi dan. Sad radim drugačiji tip treninga. Za vrijeme showa je bila bit gubiti masu. Da što više smršaviš, i zato su se radili treninzi visokog intenziteta. Sad radim na tome da si formiram mišiće. To utječe na to da više ne padam na vagi, iako ti novi mišići koje stvaram troše masne zalihe – tako da salo i dalje odlazi, samo se u kilogramima to više ne vidi. Trenutno sam na istoj kilaži kao pri izlasku iz showa. Osobno mi se sviđa. Sat i pol do dva, sa zagrijavanjem, rad s utezima, radim i kardio kojeg i dalje ne volim, njega radim na početku i na kraju treninga. Radim s trenerom. Ivan Kraljić je moj prijatelj kojeg znam još otprije deset godina iz teretane, uz njega se osjećam sigurno, jako me podsjeća na Edu, dobro me čita, sjajan je motivator i uz njega sam uvjerena da ću nastaviti dalje s ovim odličnim rezultatima. Stišće me u onome što mi ne ide. Kaže da su mi najučinkovitije one vježbe koje ne volim. Onda se ja pravim da su mi sve vježbe super, ali on ipak vidi koje mi nisu. Ali sjajan je motivator.

Evo jednog primjera od prošlog tjedna. Jako mi je teško na poslu sad, priznajem, svaki drugi čovjek želi razgovarati sa mnom o Životu na vagi. Da se razumijemo, kaže Željka, sve su to pozitivne reakcije, ali psihički to jako iscrpljuje. Kad je samo to tema po cijele dane i s poznatim i nepoznatim ljudima i uvijek ista pitanja… a nije ti svaki dan isti, primjerice PMS period kakav je bio prošli tjedan… Plakalo mi se, nije mi se išlo na trening. Kad sam došla trener mi je rekao da zatvorim oči, ja zatvorim oči i on mi stavi ovu narukvicu na ruku (pokazuje ju). ''Make your body your machine'', to je ono što je treneru Edi iz showa pisalo na majici. Evo, takva jedna gesta mi je dala snagu i podsjetila me da moram prijeći preko tog svog ''Ne da mi se'', ''Loš mi je dan''… Još uvijek imam to u sebi da se natjeram da odem na trening, nisam ga još nijednom preskočila.

Poražavajuća je činjenica da 80% kandidata Života na vagi vrati svoje kile

-Od finala je prošlo tri tjedna. Na istoj sam i dalje kilaži, to je dobro. Važem se da se pratim, iako se trudim ne prečesto. Nisam si postavila neke nerealne ciljeve. Sad sam na 112, želja mi je do kraja godine skinuti još pet-šest kila. Moj krajnji cilj je doći na nekih 80 kila. I mislim da bih tijekom iduće godine možda čak i mogla doći do te kilaže. Malo sam i tašta postala, ja bih sad još i mišiće! Ja sam bila loptica, zapravo – bačva, možda to netko ne vidi, ali vidim ja – dobivam mišiće, dobivam neku formu i to me čini jako sretnom. Naravno, treba vidjeti kako će mi se tijelo ponašati. Rad na mišićnoj masi mi je nepoznat teren pa ćemo vidjeti kako će to ići uz bok s kilama. Planiram si kupiti boksačke rukavice i početi kroz boks izbacivati stres kad se nakupi. Isprobano, djeluje.

Opet, s druge strane statistika je neumoljiva. Osamdeset posto kandidata je vratilo kile, neki dio, neki sve… Naime, to je borba koja traje cijeli život. Zasad i drugim ovogodišnjim kandidatima ide dobro, čujemo se. Međusobno smo svi ostali u kontaktu, i to je lijepo, planiramo daljnja druženja, želimo se i vratiti za godinu dana u Lividragu. Toma i ja se dosta družimo… Iako se tu nekako htjela stvoriti neka romantična priča između nas, jasno mi je da je medijima to zanimljivo, ali mi smo stvarno samo jako dobri prijatelji. Naravno da se uvijek u nekoj većoj grupi s nekim povežeš više, ne znam, primjerice s cimericama s kojima ipak provedeš više vremena i do kasno u noć pričaš. Ali mi smo stvarno bili jako dobra ekipa i nije među nama bilo klanova, prepirki, nezdrave konkurencije… i to je zapravo prekrasno. Baš se pogodila ekipa.

I s trenerom Edom se znam čuti nakon showa, nastavlja Željka. I dalje mi je od velike pomoći. Evo, recimo kad sam se vratila kući čuli smo se i pitao me je kako mi ide. Ja sam mu odgovorila da mi je jako teško novu mene ugurati u stari život. Ono što mi je odgovorio mi je zapravo otvorilo jedan sasvim novi pogled na moj povratak. Rekao je – ti se ni ne smiješ ugurat u stari život jer te je stari život i doveo ovdje gdje jesi. Treba mijenjat stvari, sve iznova, stvarati novi život. I to i radim.

Kad te slušam ovako, mislim da bi s ovim svojim iskustvom bila dobar edukator ljudima koji imaju problem s kilama. Naučila si puno, govoriš s puno strasti o tom svom iskustvu.

-Evo, baš Zuzi, Lara i Toma imaju s Edom gostovanje u Puli kod Larinih trenera i baš će pričati svoja iskustva iz showa. Volim i sama prenijet drugima što sam naučila i drago mi je da mogu nekome pomoći. Evo, ovo mi je službeno prvi intervju nakon emisije i sigurno da se netko i u ovim mojim odgovorima na tvoja pitanja može prepoznati. Mnogi su mi se javljali da sam im bila inspiracija. Pokušavam te zdrave navike prenijeti prvenstveno na svoju obitelj. Neke frendice najavljuju da će sa mnom u teretanu, neke su i promijenile jelovnike… Dapače, lijepo je ako sam nekome primjer da se može nešto što je izgledalo nemoguće.

Definitivno, nisam požalila što sam se prijavila u Život na vagi, nastavlja naša sugovornica. Promijenilo mi je život i vratilo me u život. Pasala mi je lokacija. Lividraga me podsjetila na djetinjstvo i život kod bake na selu. Na tim putevima sam našla onu veselu, vedru, društvenu Željku koja voli prirodu, šetnje, divi se svakom leptiru i cvijetu… Ljudi zaborave na te sitnice, fokusiraju se samo na negativno, zaboraviš uživati u malim stvarima, a upravo te male stvari te drže i gone ta ideš iz dana u dan. Predivno iskustvo! I shvatila sam da nikad nije kasno. Ja sam stalno vikala da sam ja stara, ali sam dogurala do kraja. Tako da je sve stvar u glavi. Možeš se promijeniti, ali moraš biti čvrst, jak, dosljedan i uporan.

Da, jesam ja skinula 62 kile, kaže Žeža, to je jedna osoba, ali mi je više taj show donio to što se tiče promjene mog mentalnog stanja da sam ja voljna sebi pružiti priliku. I nitko nije kriv za to gdje smo i nitko nije kriv za naše kile. Problem je što si sam stvoriš te neke blokade u glavi i ograničenja, sam sebe uvjeriš u nešto što nije. Vodiš nezdrav život, tješiš se hranom, stvoriš loše navike, na neki način i ovisnost, ideš linijom manjeg otpora, kile se slažu malo po malo, a ljudi teško mogu sami suočit se s problemom. Treba im stručna pomoć i treba im podrška okoline. Ipak, prvo što svi mi trebamo je priznati si da imamo problem i željeti ga riješiti. Prvo trebamo mijenjati svoje misli, iz glave ide sve. Ako se baziraš na negativno, ako si pesimističan, sumnjaš… neće biti pomaka. Krećemo od sebe, prvi korak je naš. Ne možemo čekati da nas netko drugi spasi. Ne možemo očekivati da nas netko drugi voli takve kakvi jesmo, ako prvi mi sami sebe ne volimo.

Ja sam mislila kako će doći princ na bijelom konju, sarkastično kaže Željka, spasit će me od mene same i voljet će me takvu kakvu jesam. Ali zašto bi me volio ako ja samu sebe ne volim? Ne volim se dovoljno da izađem iz stana, prošećem s tom osobom, budem vedro nasmiješeno društvo, nego ju vučem u svoje crnilo i očekujem da ću mu biti privlačna sa svojim kukanjem. Shvatila sam da sam sama za sebe odgovorna, a kad jednom to shvatiš, prestaneš krivit sve druge i tražit si izgovore – onda znaš da sve zapravo ovisi samo i isključivo o tebi.

Ne moraju ići svi u teretanu; zaboravili smo izaći van i hodati, uživati na zraku

-Stvarno bih preporučila ljudima da pokušaju kroz ovaj show promijeniti neke stvari jer s tobom radi tim vrhunskih stručnjaka, trenera, nutricionista, psihologa, liječnika… I taj strah od kamere se prevlada… A ako i ne uspiješ upasti u show ili misliš da to nije nikako za tebe, kreni od malih stvari. Ne moraš se zamarati s kalorijama, samo da si uvedeš više obroka po manje porcije - već je puno. Zvuči dosadno, svi to znaju, ali funkcionira. Većina ljudi si svede prehranu na peciva na poslu, jedno veliko trpanje svega u sebe kad pregladniš i dođeš s posla i onda kasno navečer uz televiziju.

Ne moraju ići svi u teretanu, kaže Željka. Zaboravili smo izaći van i hodati, uživati na zraku. Ne moramo biti među hrpom ljudi, koga briga, odi u šetnju, pa što onda ako me netko krivo pogleda. Uvijek će biti pogleda. Šetnja te potakne, vidiš promjenu, osjećaš se bolje, bolje spavaš. A komentari ljudi sa strane… Treba pustiti selo neka priča! I ja sam se suočavala s hejterima i lošim komentarima… od onih da sam plakanjem dogurala do tud gdje jesam, da me je Edo favorizirao i slično… Ali treba znati tko si i što si. Ako ne radiš i ako ne stoje rezultati iza tebe ne može te nitko nigdje progurati. Žuta ili crvena linija je nemilosrdna. Tu plakanje, a ni moja simpatičnost ne pomažu. Samo fokus, ustrajnost i rad na sebi. To jedino donosi rezultate. Tako je i u stvarnom životu. Dapače, ti negativni komentari mogu biti i poticajni. Netko će reći – ma, ona će sve kile ubrzo vratiti, a ja ću baš zbog toga svima dokazati da neću. Ali ipak, prvenstveno treba sebi dokazivati da možeš. A možeš. I to je jedino dokazivanje koje je opravdano. Nikome drugome, nego sebi.

Znam da je to teško vidjeti kad zapadneš u tu neku kolotečinu i nije lako, ali može se. To je jako teška borba jer ju vodiš sa samim sobom, a sam sebi si najgori protivnik jer se najbolje poznaješ. Sam sebe nadigrati i mentalno pobijediti je veliki izazov. Ponekad će pobijediti staro Ja, ali bitno je da nova Ja drugi dan izađe jača i da se nastavi boriti. Ta nova Ja mi se sviđa. Vama želim da također pronađete to neko svoje novo i bolje Ja, i da u njemu uživate, za kraj je Žeža poručila svima.