''Poi je mnogo više od samog alata za žongliranje, on je moje stanje uma, moja dječja zaigranost i izvor kreative, moja sreća!''

Gabrijela Brletić je karlovačka performerica s vatrom i LED poijem te voditeljica poi radionica na Maloj sceni Hrvatskog doma. Poi je, naime,  forma plesa, odnosno vrsta žonglerske tehnike porijeklom s Novog Zelanda. Poi kao sam objekt je težina na kraju užeta koja se ritmički njiše pritom stvarajući različite geometrijske uzorke. Može biti različite dužine, što znači da dužina špage može biti od vrhova prstiju do zglobova ili od vrhova prstiju do ramena. Postoji više vrsta poija, a neki od njih su contact poi (rekli bismo klasična varijanta), led poi (vizualno atraktivan poi zbog LED svjetla na baterije), veil flag poi (zastave, marame na vrhu poija), sparkle poi (metalni šupljikavi poi u koji ide zapaljeni ugljen – baca iskrice) i majka svih poija - fire poi s vatrom, najatraktivnija varijanta kojom se i Gabrijela bavi.

Gabrijelina priča s učenjem ove sjajne vještine krenula je 2014. od YouTube videa koji ju je fascinirao. Javila se dečku koji je video postavio, našli su se,  kasnije čak završili u vezi. On je bio taj koji ju je naučio o poiju, zainteresirao i motivirao da se nastavi baviti time. Uz poi, Gabrijela vrti i nastupa te istražuje sfere pokreta i manipulacije objekta s vatrenim lepezama, kontaktnim štapom i mačevima. Gdje je sve nastupala, kao i sjajne galerije slika i videa možete pronaći na njezinoj internetskoj stranici brenda Magmatikka. Moćno ime koje je nastalo kao poveznica s vatrom, lavom, magmom… Gabica, kako ju zovu, zaljubljenik je u flowarts umjetnosti. Osim što nastupa i u tome iznimno uživa, voli svoje znanje prenositi drugima. Već neko vrijeme organizira radionice. Instruktor je poi radionica početnih i naprednih stupnjeva za djecu i odrasle, najčešće u prostoru Male scene Hrvatskog doma u Karlovcu. Prva radionica joj je bila 2015. godine na Sajmu vlastelinstva gdje je u grupama podučavala osnovnoškolce. U međuvremenu je počela i privatno podučavati zainteresirane. Poi radionice se održavaju na Maloj sceni svakog četvrtka od 17 do 19 sati, i u potpunosti su besplatne. Na radionicama se polaznici upoznavaju s terminologijom, samim objektom i uče sve osnovne elemente poi pokreta. Radionice su fokusirane na tehniku, ali i improvizaciju te su namijenjene i početnicima i naprednima. Trenutno na radionicama ima do 7-8 polaznica, što je s obzirom na veličinu prostora i epidemiološke mjere sasvim dovoljan odaziv. Atmosfera je na treninzima odlična, a polaznice su iznimno zadovoljne. Osim umjetničkog momenta, postoji i onaj rekreacijski. Poi, naime, poboljšava motoriku, koordinaciju, balans, snalaženje u prostoru, rehabilitira, jača mišiće i izoštrava um, i ono najvažnije, donosi sreću te smanjuje stres i napetost.

Što ti znači poi? Uživaš u samoj vrtnji ili više u nastupu pred publikom? Vrti li se poi uz glazbu ili je svejedno? Koliko improviziraš, a koliko je sve stvar naučene koreografije?

-Poi je mnogo više od samog alata za žongliranje ili ples. Poi je alat izražavanja, ekstenzija moje duše i mog tijela. Poi je moje stanje uma, moja dječja zaigranost i izvor kreative, moja sreća! Uronim u neki svoj meditativni svijet,  u paralelnu dimenziju,u svijet geometrije. Otkrivam nove oblike,  nove varijacije pokreta, stapam se s prostorom. Postižem čistoću uma gdje je sve fluidno, tiho. Sve je u savršenoj sinergiji. Uživam u samoj vrtnji istražujući oblike i gurajući granice, no ipak je puno veći gušt nastupati pred publikom. Razmjena energije s ljudima i sreća na njihovim licima najveća su nagrada! Osjećam se tako živom, sretnom, ispunjenom. Drago mi je kad mogu podijeliti djelić svoje sreće i oplemeniti trenutak.

Kako je glazba nezaobilazan dio i važan aspekt mog života, pretežito vrtim uz glazbu. Dobijete ritam pa je lakše savladati neke stvari, a i zabavnije je. Dakako, može se vrtjeti i bez glazbe, no sve je to stvar osobnog ukusa. Nekad i tišina bude bolji učitelj. Po prirodi sam  teški improvizator tako da dosta nastupa improviziram, a  za određene je smišljena koreografija. Naravno, sve ovisi o konceptu performansa i naručitelju. Dobra stvar kod improviziranja je da ako i zeznete ili zaboravite neki dio koreografije, uvijek se možete šarmantno iščupati.

Može li se zaraditi od nastupa da se samo od toga živi? Vidim da radionice ne naplaćuješ, zašto? Imaš neku udrugu, obrt? Je li poi samo hobi ili imaš neki bazični posao?

-Ukoliko se potrudite i angažirate, da, dobar dio godine može se živjeti isključivo od nastupa i freelancerskog posla. Zimi ste ograničeni raditi s vatrom zbog zatvorenih prostora, no ipak se može nastupati s drugim rekvizitima, recimo svjetlima. Potražnja zimi nije toliko velika kao u toplijim mjesecima jer ovisimo o javnim eventima, no dade se naći tu i tamo koja gaža za PR i privatne evente. Radionice ne naplaćujemo jer je to čisto za naš gušt. Služe nam za razmjenu ideja i znanja. Cilj nam je približiti ih što široj masi ljudi i okupiti što više polaznika te ih educirati o radionicama  i pružiti im neka nova znanja. Dovoljna nam je sreća kad se okupimo i radimo zajedno nešto kreativno i produktivno, to nam je plaća, ona koja napuni duh. Polaznici dobrovoljno mogu ostaviti donaciju, što onda ulažemo u kupnju novih aparatusa i rekvizita. Otkad sam krenula baviti se  profesionalno performansom, funkcioniram kao nezavisni umjetnik na autorski umjetnički honorar, no surađujem s brojnim udrugama, kolektivima i pojedinačnim umjetnicima. Imam u planu otvoriti svoj obrt ili udrugu za izvođačke djelatnosti kako bih proširila polje djelovanja, no više o tome kad dođe do realizacije.

Fire poi se čini u nekoj mjeri opasan? Zahvati li ikad neki dio kostima, zapali li se nešto, postoji li mogućnost da odleti zapaljeni dio? 

-Fire poi, ma bilo koji vatreni rekvizit zbilja može biti opasan za baratanje. Treba uzeti u obzir da ipak radite s vatrom, koliko god se to fluidno i jednostavno sa strane, izvana činilo. Vatra je dobar sluga, a loš gospodar. Treba uvijek imati dozu poniznosti, i nikad dosta opreza. Najbolje vrijeme za započeti ''vrtiti vatru'' je kad imate rutinu pokreta i osjećate poziv iznutra. Uz samu vatru, i vjetar može biti neprijatelj, tako da i to valja imati na umu. Znaju se dogoditi male ''pecke'' (opekotine), a i vrlo je bitno u što ste odjeveni, kao i funkcionalnost same opreme, kako se ne bi dogodilo da se dio rekvizita odvoji, što je moguće. Materijali poput čistog pamuka i vune učinit će vam uslugu. Sintetika i ostali umjetni materijali ne bi trebali biti nešto u što ćete uskočiti prilikom vrćenja vatre, jer su lako zapaljivi i mogu ostaviti teške ozljede.

Koji su ti još interesi u životu, kako provodiš dane, još neki hobiji? U koroni je, pretpostavljam, bilo manje nastupa i radionica, čime si to kompenzirala?

-Dodatni interesi vežu se za učenje izrade vatrenih rekvizita s kojima planirati krenuti vrlo brzo. U slobodno vrijeme učim svirati gitaru, i crtam kad me kreativa opali. Prije nešto više od tri mjeseca krenula sam na tečaj aerial hoopa (zračnog ringa) kod Maše Borović na Malu Scenu HD, koji je vrlo dinamičan i otvorio mi je novu perspektivu. Maša je izuzetna trenerica čiji će se rad itekako vrlo brzo prepoznati. A moja ljubav prema toj zračnoj vještini raste iz dana u dan. Slobodno vrijeme, ipak, najviše volim provesti s 11-godišnjom  kćerkom Ninom, u čijoj majčinskoj ulozi uživam, te s bliskim ljudima, boraveći u prirodi  na slapovima rijeka, ali i u dvorani na treninzima kad god stignem. Vesele me male stvari, a trenutno ih je teško sve nabrojati. Ali hej, život je lijep!

Kako želiš razvijati tu svoju vještinu? Što bi još htjela naučiti? Neki novi rekvizit? Neki show, predstava, trupa, natjecanje? Koji su ti planovi, ciljevi, želje?

-Učenje manipulacije i vrćenja rekvizita zapravo nikad ne prestaje. Mogućnosti su beskonačne. Učimo dokle god smo živi, a dokle mogu proširivat ću znanje i uranjati u svijet geometrije, istraživati nove sfere pokreta s dobro mi znanim i novim rekvizitima, kao što sam rekla - gurati granice. Dovesti se do savršenstva, u svojim mogućnostima, naravno. Želja i volja kažu - uzeti što više radionica na temu flowarts umjetnosti i učiti od raznih mastera. Da mogu, najradije bih se zatvorila 4-5 sati dnevno u dvoranu i samo trenirala. Voljela bih se više posvetiti i samoj izradi kostimografije, izradi rekvizita i radu na koreografiranoj predstavi s polaznicama radionica kako bi se sve to fino oplemenilo. Cilj je pokrenuti udrugu, okupiti ljude s istim interesom: voljom i željom za stvaranjem, napretkom, performansom, realizacijom novih projekata (koji su na vidiku). Širimo sreću, širimo znanje - zaključila je Gabi odgovor na posljednje postavljeno pitanje.

Za poi sam prvi puta čula još dok sam bila dijete i gledala nastupe na krijesu, te sam saznala prošle godine da se time bavi seka od frendice, ali pošto je tad bila drukčija situacija s koronom nisu se mogle održavati radionice, te sam tako strpljivo čekala poziv svoje Gabi da radionica službeno počinje, a to se desilo prije od prilike 3 mjeseca. Iako smo prvo počeli samo s poijem, pridružila nam se i Maša sa svojim zračnim hoopom, te je tako došla i Tomislava sa svilom. Btw. cure su najbolje trenerice koje sam upoznala. Najviše me privlači poi, iako su i hoop i svila super, a ako ćemo iskreno najmanje mi se sviđa to što zbog posla kasnim pola sata na trening.... Naravno da bih jednog dana htjela i nastupati negdje i podijeliti sa svima to umijeće, no do toga imam još jako dalek put. (Lora Smajić, 20 godina, polaznica radionice)

Na Maloj sceni smo, razgovarajući i fotografirajući Gabrijelu i njene polaznice radionice poija, upoznali i Mašu koju je Gabrijela spomenula da je kod nje počela učiti tzv. Aerial hoop. Naime, radi se o (prevedeno) zračnom krugu, odnosno ringu koji je popularan rekvizit u suvremenoj cirkuskoj umjetnosti na kojem se izvode različite figure i koreografije koje iziskuju određenu pripremu po pitanju snage i fleksibilnosti. Stoga su treninzi bazirani na pripremnim vježbama i kondicijskim treninzima prije izvođenja akrobacija u zraku. Treninzi koje vodi Maša na Maloj sceni su namijenjeni i početnicima i naprednima za uzrast od 14+ godina, a održavaju se svake srijede od 17 do 19 sati. Nakon što nam je njen pas Felix koji ju vjerno prati dao dopuštenje, saznali smo i o njoj ponešto, kad ju je već Gabrijela toliko nahvalila, a i ono što smo vidjeli (i fotografirali) nas je poprilično impresioniralo.

Maša Borović, inače iz Sinja, trenutno živi u Zagrebu, a radi u Karlovcu kao koordinatorica Saveza udruga KAoperativa na Maloj sceni. Uskoro će navršiti 27, a ring je otkrila krajem 2018. godine, dakle kada je imala 23. -Jedan dan sam samo odlučila doći na trening ringa i odmah sam se zakačila, znala sam da će to biti moj primarni rekvizit i nekako sam znala da to nije neka prolazna faza iako se prije nikada nisam ozbiljno posvetila nekoj fizičkoj aktivnosti. Trenutno treniram na nekoliko lokacija, ali uglavnom samouko ili uz svoje samouke drugare i drugarice iz našeg zajedničkog cirkuskog projekta u Zagrebu, započinje Maša svoju priču.

-Na tim prvim treninzima zapravo ništa nisam mogla izvesti, ali sam bila uporna u treninzima i dosljedna toj novoj disciplini – zato je važno ne odustati odmah ako vidite da vam na prvu ne ide. Cirkus je kao suvremena izvedbena umjetnička forma takav da iziskuje pomalo luđačku predanost i strpljenje jer i kad vas boli i kad vas je strah, kad ste demotivirani i kad mislite da nema napretka, nešto vas tjera da nastavite. Između ostalog s obzirom na to da je cirkus dosta marginalna umjetnost nemate baš priliku bilo gdje se susresti s time i bilo gdje učiti i trenirati. Razlog tome je i to što takve discipline zahtijevaju određene prostorne uvjete poput visine stropa.

Kako je Maša prošle godine dobila posao u KAoperativi i počela češće boraviti u Karlovcu, odlučila je pokrenuti treninge ringa na Maloj sceni jer je, kaže, htjela da se cirkus kao umjetnost i discipline zračnih rekvizita prošire i na neke manje sredine poput naše karlovačke. Cirkus nije popularan ni u velikim gradovima, a kamoli malima pa smo tu u Karlovcu, smatra Maša, još i više prostorno ograničeni, ali interesa i dalje ima. S obzirom na prostornu ograničenost i mjere stožera civilne zaštite, broj polaznika nije velik, a uglavnom bude od 5 do 10 polaznika po treningu, za sad samo djevojaka. Treninzi se ne baziraju samo na hoopu kao rekvizitu nego se kombiniraju i razne tehnike suvremenog plesa, akrobatike, ponekad i joge.

-Ideja mi je da se zapravo kroz treninge i svoje male uspjehe i napretke ljudi isto tako zakače za ideju cirkusa poput mene, što će se pokušati ostvariti i kroz neke druge programe koje ćemo ove godine raditi na Maloj sceni i u Urbanom parku. Prikazivat ćemo filmove o cirkuskoj umjetnosti i njezinim različitim formama i disciplinama kroz nacionalni program „Kino cirkus“, a u rujnu planiramo napraviti i mali cirkuski festival. Nažalost, za festival nismo ostvarili sredstva od Ministarstva tako da ćemo sve raditi u manjem obujmu, ali onda imam osjećaj da ćemo i još predanije raditi kako bismo pokazali da interesa i volje ima unatoč manjku sredstava. Osim toga, kroz godinu će se kontinuirano provoditi treninzi aerial hoopa u sklopu kojih će se izvoditi i vježbe scenskog nastupa i izgradnje karaktera te povremene radionice svile, joge i suvremenog plesa. Ako vas je nešto od ovoga zainteresiralo slobodno navratite na trening ili zapratite stranicu Male scene Hrvatskog doma kako ne biste propustili neke od navedenih programa, poručuje nam hooperica Maša.

Svoju vještinu plesa na svili nam je pokazala Tomislava. I nju smo, kao i Mašu pitali da nam kaže ukratko ponešto o sebi, čime se još bavi, da nam kaže malo o toj umjetnosti/vještini kojom se bavi, neke njene posebnosti, tehnike, stilovi… Zanimalo nas je kako je počela baviti se plesom na svili, koja su joj dosadašnja postignuća i nastupi koje bi izdvojila, edukacije na koje je išla, koliko često trenira, kako se taj hobi uklapa u druge obaveze, te kakav je i njoj odaziv na njene radionice, i na kraju koji su joj daljnji planovi i želje vezane uz razvoj tog svoh zanimljivog hobija kojim se bavi.

Tomislava Kolar je magistrica informatike, nedavno je dobila posao kao developer. U slobodno vrijeme se penje po stijenama i pleše na svili. Ples na svili je zapravo ples na dvije tkanine jednake duljine koje su obješene s neke visoke točke te uključuje penjanje, ples, koordinaciju, fleksibilnost te snagu. Mišići koje najviše koristimo kod ove tehnike su mišići ramenog pojasa i gornjeg dijela tijela jer su nam oni potrebni kod podizanja po svili te kontrole pokreta, saznajemo kroz poprilično stručan opis od Tomislave. Također će se aktivirati mišići core-a, a samo istezanje po svili će popraviti fleksibilnost. Ne zna se točno kad je nastao ples na svili, ali se sama vještina u svojim začecima prvi put pojavljuje u cirkuskim krugovima poput Cirque du Soleil sredinom 90-ih. U samom početku uče se osnovni pokreti, objašnjava nam Tomislava, kao što su penjanje po svili te osnovne figure, a kasnije se uče tzv. dropovi.

- Prvi put sam se susrela s plesom na svili 2018. godine. Krajem te iste godine upisala sam se na tečaj u Rojcu u Puli, tamo sam se neko kraće vrijeme zadržala, nakon toga sam počela trenirati vani sa svojom prijateljicom i trenericom Leom. Obično bi vješale svilu u Šijanskoj šumi. U početku se nisam mogla ni penjati po svili, morala sam raditi na mišićima. Uvijek bi me poslije treninga boljeli prsti na rukama, mišići podlaktice, no kasnije su se paralelno s mojim treniranjem razvili mišići, prepričava nam svoje početke. -Zajedno s udrugom iz Pule Unity TWG sudjelovala sam u vođenju radionica plesa na svili u Puli i okolici Pule. Nakon završetka studija u Puli, vratila sam se u Karlovac gdje sam nastavila trenirati ples na svili sama. Nakon nekog vremena formirala se grupa cura koje su se isto tako zainteresirale za ovu vještinu pa smo počele zajedno trenirati. Ti treninzi bi se cijelo ljeto održavali na starom mostu na Korani. Zimi bismo trenirale na Maloj Sceni HD koja nam je nažalost preniska, ali se i dalje mogu raditi vježbe snage, te smo nedavno počele trenirati u penjačkoj dvorani Bombina gdje imamo dovoljno visine, kaže Tomislava.

Na pitanje koliko puta tjedno trenira odgovara - tri puta tjedno, dva dana u penjačkoj dvorani, jedan dan na Maloj Sceni gdje smo ju zatekli s Gabrijelom i Mašom. Po ljeti su treninzi puno češći jer je vani toplo pa se uvijek nađe neko drvo ili most za objesiti svilu, saznajemo.

-Uvijek imam vremena za trening, to me opušta. Najviše volim nakon napornog dana doći na trening i tamo biti tri sata te se bacati sa svile. Također, volim prenositi svoje znanje i ljubav prema plesu na svili. Odaziv na same radionice i nije tako velik, imate period kad dođe pet cura i vide koliko je to zapravo teško pa odmah odustanu. Naravno, svima je u početku teško, ipak je to tehnika koja zahtijeva dosta snage ali nikako ne treba odustati. Planova nema nekih posebno… radionice ljeti, te možda koji nastup, ali se uvijek može doći probati svila na Maloj Sceni, Bombini, te u toplije vrijeme na mostu, završava svoju priču Tomislava. A mi joj obećajemo, kao i Maši i Gabrijeli, da ćemo ih čim zatopli doći poslikati kako ''vise'' na mostu i da ćemo im posvetiti jednu lijepu galeriju u našem Tjedniku i na našem portalu karlovacki.hr.

Foto: Dinko Neskusil