Odijelo ne čini čovjeka, ali puno govori o njemu!

Kako si počela šivati za kazalište? Kako se dogodio prvi profesionalni angažman? Zašto kostimi, a ne nosiva svakodnevna odjeća?

-Pa, po zanimanju sam modni dizajner. Tijekom školovanja sam imala malo prakse u izradi odjevnih predmeta, a ogromnu potrebu stvarati. Svidjelo mi se šivanje, osmišljavanje krojeva, kreiranje odjevnih predmeta iz dvodimenzionalne tkanine. To mi je postala strast i htjela sam usavršiti taj zanat. U kostimografske vode sam ušla na poziv Martine Maričić za predstavu ''Ciklus''. Moja ljubav prema kazalištu i ovoj profesiji je rođena baš tada, 2007. godine. Bila je to plesna predstava, a meni je to sve bilo tako uzbudljivo i živo! Moj kostim postao je dio te igre, to mi je bilo skroz magično. Zaljubila sam se u to uzbuđenje koje te veže za predstavu, zajednički rad. Rad na kostimima je razigran, i to mi se baš sviđa.

Koliko kostimograf ima slobodne ruke da sam stvara ili dobije detaljne upute od autora predstave? Kako izgleda proces nastanka kostima za predstavu?

-Ne znam da sam ikada dobila detaljne upute… Ipak je to moj posao da dajem idejna rješenja. Osnovne upute su ipak nužne, a najbolje rezultate dajem kad nakon njih dobijem slobodne ruke! Najčešći proces je sljedeći: dobijem tekst i dok ga čitam suzdržavam se od ideja, jer moja vizija lika se može razlikovati od redateljeve. Slijedi razgovor s redateljem u cilju da mi objasni u kojem smjeru misli postaviti predstavu, što želi naglasiti. Primjerice, ako će biti naglašena poruka nade, pozitive, optimizma, onda kostim sigurno neće biti tamnih boja i od teške tkanine. Slijede čitače probe da vidim koji će glumac utjeloviti koji lik. Bitno je utvrditi ima li presvlačenja te zajedno sa scenografom uskladiti vizualni identitet predstave. Nakon tih informacija radim na skicama, ako redatelj odobri ideje za kostime kreće nabava materijala, krojenje, šivanje. Između tih faza poželjno je ići na probe (koje se tada već održavaju na sceni) tijekom kojih se dijelovi predstave često mijenjaju, izbacuju, dodaju pa trebam biti u toku. Ako glumac ima malo vremena za presvlačenje moram se tomu prilagoditi. Uglavnom, kostim mora biti funkcionalan i u službi predstave, rijetko kad je u prvom planu. Zapravo, zavisi od predstave koliko će biti uočljiv. Koliko god je istinita izreka da odijelo ne čini čovjeka, u kazalištu je to drukčije. Naime, gledatelj će podsvjesno zaključiti o kakvom je liku riječ čim glumac izađe u kostimu na scenu.

Što ti je inspiracija kod tvog rada, kako kod tebe teče proces osmišljavanja, je li teško biti kreativan?

-Kad krenem osmišljavati u glavi imam te prve redateljeve upute. Dobijem taj neki okvir unutar kojeg mogu stvarati. Nije mi teško biti kreativna, a inspiracija ne dođe uvijek iz istog izvora. To nekad može biti dio teksta, način na koji glumac nosi lik, moda tog doba ili pak tkanina. Nema tu pravila, zato i je ovaj posao tako divan. Ideja se već nekako sama nametne u nekom dijelu tog procesa. Svaka predstava - druga priča!

Jesi li kostimograf koji crta ili onaj koji i šiva? Kako stojiš s jednim, kako s drugim? Inače crtaš, slikaš? I krojiš i šivaš?

-U principu, posao kostimografa je da osmisli kostim i to idejno rješenje dokumentira u obliku skice, obično uz uzorak tkanine i kratki opis. Rijetki su kostimografi koji šivaju. To je odvojen posao, što je i logično u velikim nacionalnim kazalištima gdje je ansambl velik i kad se radi o velikim produkcijama. Kostimograf mora paziti na funkcionalnost i likovnu usklađenost, ne može šivati tipa 100 kostima. On komunicira sa šefom muške i ženske krojačnice te nadzire izradu kostima. Moj slučaj je drukčiji, mi smo malo kazalište, nažalost nemamo šivaonu. U početku sam sve sama izrađivala, što je bilo vrlo zahtjevno. S dolaskom ravnatelja Šestana povećao se obujam posla pa je svojedobno uz mene šivalo još pet žena, naravno u svojim domovima, a ja u svom. To mi je stresno jer je nužno za kvalitetu da pratim sve faze izrade. Na kraju se svelo na to da kompliciranije kostime koji imaju puno detalja šivam sama, ostale poslove podijelim. Pogotovo neke klasične košulje, hlače - to izbjegavam. To mi nije izazov. Ako je predstava, pak, suvremena - šivaona preseli u shopping centre gdje kupujem odjeću za kostime. Ponekad i kombiniram. Dio se kupi, dio šiva. Isto tako nastojim iskoristiti kostime iz fundusa.

Opiši nam raznolikost stilova u dosadašnjim predstavama koje si kostimografski postavljala? Što ti najviše odgovara u dizajnerskom smislu?

-Pa nekako su nam predstave uvijek smještene u neku bližu prošlost. Zanimljivo bude kad su mjesto i vrijeme neodređeni pa se mogu poigrati i napraviti kostim koji pripada izmišljenom vremenu i prostoru - kad mogu kombinirati stilove, a pravila ne postoje.

Koji je dosad bio najzahtjevniji projekt i zašto? Imaš neki najdraži kostim, na koji si najponosnija?

-Hm, najzahtjevniji projekt? Neki su bili zahtjevni jer nisam imala puno vremena, a trebalo je puno toga izraditi. U „Regoču“ sam npr. imala oko 50 kostima koju sam većinu sama izradila. U ''Fantaziji'' sam morala puno različitih lutaka odjenuti, to mi ovako prvo pada napamet. A ovo drugo pitanje… Stvarno mi je svaka predstava draga, nemam najdraže kostime. Svi imaju neku posebnu priču u mom sjećanju. Najmilije mi je kad brzo napravim neki kostim koji super izgleda na sceni! Rad na nekoj vrsti bajke me najviše veseli. Kad netko uprizori neku svoju pomaknutu ideju. Isto tako kad treba dobro porazmisliti kako nešto izraditi, izazovi su super! Što zahtjevnije - to bolje!

Radiš li i scenografiju, lutke, rekvizite? Jesi poželjela nekad odjenuti neki od svojih kostima i odglumiti nešto?

-Na nekoliko predstava potpisujem i scenografiju, naravno izrađivala sam i rekvizite i do sad sam obukla popriličan broj lutaka. Za predstavu „Još si zelen“ Peđe Gvozdića i Giulia Settima sam npr. izradila scenografiju i prvi put se susrela s lutkama. Ostao mi je u sjećanju drveni kostur na mom radnom stolu, ne znam odakle da krenem, a svaka lutka drukčija! Sa Giuliom i Peđom u paru je bilo savršeno za raditi! Uvijek su imali neke lude ideje, prezabavne za izraditi, ali isto tako i zahtjevne! Uskoro će biti stota izvedba ove predstave, jedno vrijeme odgađane zbog pandemije. A kostim sam obukla sad za slikanje za Tjednik. Ha-ha, priznajem često obučem kostim, ali samo tijekom izrade. Dogodi se da imam iste mjere kao glumica pa isprobam sama! Ali da bih ga nosila na sceni - nikako ne! Ja svoj posao radim iz sjene, ha-ha. Zbilja cijenim glumački poziv i ne mogu zamisliti da to radim. Svaka čast njima, nerijetko ogole dušu pred publikom nevezano uz to boli li ih što ili muči. Težak je to posao i nije za svakoga, barem nije za mene – ma koliko voljela kazališne kostime.

Kakva je ekipa u Zorin domu? Jesi li angažirana i od strane nekih drugih kazališta?

-Ekipa u Zorin domu je fantastična. Dakle, toliko talentiranih ljudi pod jednim krovom! Svi se već dugo poznajemo, bude zaista gušt raditi zajedno. Predivno je kad autor ima povjerenje u nas suradnike pa zajedno stvorimo nešto lijepo! Pogotovo ako napravi da je proces ugodan i zabavan! Radila sam u HNK u Splitu i u Rijeci. Skroz je drukčije tamo raditi. Ne moram šivati, za početak, ha-ha. Lijepo na svoj način. Ali, ipak kad radiš doma, sa svojom ekipom i za domaću publiku – to je neusporedivo.

Zašto misliš da si dobila nagradu za najbolju kostimografiju za predstavu ''U potrazi za slovom R'' na ASSITEJ-evom festivalu? Jesi dobila još koju?

-A valjda se nekom svidio moj stil, potpis, ne znam. Svi koji me poznaju znaju da rijetko budem zadovoljna s kostimima, premda mislim da je to moj kompleks jer se često više bavim sa šivanjem nego dizajniranjem kostima. Redatelja, koreografa gledam kao šefa, njegova je zadnja. Kostim se mora uklopiti u njegovu predstavu. Isto tako mogu reći da su svi bili zadovoljni, što mi je iznimno bitno! To je zasad jedina nagrada.

Što je posljednje što si radila, što je prvo sljedeće što ćeš raditi?

-Evo, zadnje smo imali premijeru ''Semafora''. Tu se kazalište pokazalo u punom smislu, potakne te na razmišljanje, promjeni nešto u tebi. Moćna i lijepa predstava. Kako ne bih bila presretna što sam dio toga?! Fantastičan tekst Petre Cicvarić, nisam imala pojma kako će Peđa tu priču postaviti u prostor, a on uvijek iznenadi sa svojim rješenjima. Ma, genijalni su! Pa glazba, svjetlo, pokret… Tu je npr. kostim sveden na minimum, jedva primjetljiv i to samo kroz boju kostima crveno, žuto, zeleno i to u doziranom tonu. Predstava je vrh! Krajem travnja svoju karlovačku premijeru imat će predstava istog autorskog tima, nastala u koprodukciji s vinkovačkim kazalištem „Tri i pol sestre“. Radi se i obnova predstave „Mystery“ Karlovačke plesne reprezentacije za koju sam obnovila kostime. To sam, eto, radila zadnje i pozivam Karlovčane da pogledaju ove odlične predstave! Sljedeće ću raditi „Macu papučaricu“ baletnog studija u koreografiji Martine Maričić.

Čime se baviš kad ne radiš na kostimima? Koje su ti zanimacije, hobiji?

-Posvetim se djeci, odem u prirodu što češće! U zadnje vrijeme držim radionice šivanja u Eko Panu, to mi je isto zanimljivo.

Koje su ti profesionalne želje – neka predstava, neko kazalište, nagrada? Stalno radno mjesto u Zorin domu i jedna velika šivaona s garderobom? Pogodio sam?

-Za početak bi bilo lijepo da se publika vrati u kazalište, u pandemiji su izgubili tu naviku. Želja mi je da nastavimo raditi ovako kvalitetne predstave kao do sad! Zadnjih deset godina radim gotovo na svakom projektu Zorin doma kao vanjski suradnik, imam status slobodnog umjetnika, ali ne bi bilo loše za promjenu imati stalno radno mjesto. Da imam i šivaonu u Zorin domu i tete šivačice – to je vjerojatno malo prenategnuto, teško da će se ostvariti, ali nikad ne znaš, uvijek mogu maštati, to bi bilo savršeno! Nadam se da ću još raditi u drugim kazalištima, premda je doma najljepše, to sam već rekla. U svakom slučaju, vjerujem da će i ovaj razgovor pripomoći svim mojim ''željama''. Možda nekoga ovaj razgovor podsjeti na to da dugo nije bio na predstavi, nekoga tko se bavi šivanjem i dizajnom potakne na razmišljanje o kostimografskoj karijeri, netko će možda već na sljedećoj predstavi više pažnje obratiti na kostime… Meni je, pak, dodatno osvijestio koliko sam zapravo sretna što radim ovaj posao. Hvala vam!