Od televizijske voditeljice do direktorice internacionalne kompanije – balansiranje između karijere i obitelji, poslovnog i privatnog

Maja je svojedobno bila naša kolegica i radila u medijima. Još 2016. godine dok je radila na lokalnoj televiziji otvorila je svoju tvrtku Matanić projektno investiranje koja je pružala usluge konzaltinga. Naime, kako je završila studij ekonomije na Sveučilištu u Rijeci, smjer Gospodarstvo Europske unije, htjela se realizirati u svojoj struci. Za vrijeme rada u medijima je ostvarila mnogobrojne kontakte, a s obzirom da joj je današnji suprug stranac – iskoristila je mogućnost da dovede i druge ljude iz inozemstva koji bi željeli investirati u našoj zemlji. Od uvoza vina, mesa do kupovine zemljišta i glamping turizma. Na jednom neformalnom susretu dok je bila sa suprugom u Belgiji upoznala je svoju sadašnju šeficu Hilde Mariu Bosmans, direktoricu belgijske tvrtke Lindbergh Care.

-Odmah sam joj se svidjela, prisjeća se Maja. Tečno sam govorila engleski, a pritom sam raspolagala korisnim informacijama o tadašnjoj situaciji vezanoj uz skrb starijih osoba kod nas. Naime, taman sam u tom periodu u televizijskom studiju u jednoj emisiji ugostila Nadu Murganić koja je tada bila ravnateljica doma Sv. Antun i baratala sam određenim podacima iz prve ruke i prenijela sam ih gospođi Bosmans, ali uopće ne računajući na to da bi me ona željela angažirati u bilo kojem smislu, radilo se o razgovoru o temi o kojoj sam nešto znala, za ručkom, bez neke pripreme, bio je to jedan ''običan'' razgovor. Zvijezde su se očigledno posložile. Za otprilike dva tjedna me kontaktirala i pitala bi li mogla doći u Hrvatsku da malo snimi situaciju i da joj ja pritom pomognem s obzirom da sam „tu doma“. Ja sam joj, dapače, volonterski ponudila svoje vrijeme i pomoć da vidi ima li tu potencijala. Tako je krenula naša suradnja koja traje, evo, već šestu godinu. U međuvremenu je saznala da znam dobro raditi poslovne planove, imam završeni fakultet, upoznala je moje komunikacijske i organizacijske vještine – ponudila mi je direktorsku poziciju i ja sam ju objeručke prihvatila.

Meni je na televiziji bilo super, da se razumijemo, ali to nije moja struka, mislim da sam se dobro, reći ću to tako – ''igrala'' u medijima i pred kamerom, ali ekonomija je ipak ono za što sam se školovala i to je definitivno moje područje u kojem se nalazim. Moja pozicija iziskuje angažman na različitim frontovima – od detektiranja potencijalne lokacije za dom za starije i nemoćne osobe, od strane privatnih ili javnih tijela (primjerice kad se radi o javnom sektoru onda komuniciram s regionalnim, odnosno lokalnim vlastima s ciljem iznalaženja najboljih solucija kako za našu tvrtku, tako i za krajnje korisnike). Nekad je riječ o kupnji zemljišta, nekad o koncesijama, ovisno o složenosti projekta. Potom slijedi priprema za javni natječaj i  kreiranje koncepta s timom… od kapaciteta soba, uvođenja odgovarajućih smart tehnologija i ekološki prihvatljivih rješenja – toliko je različitih segmenata o kojima treba voditi brigu, tako da se radi o jednom konstantnom radu s projektnim timom. Zatim je tu troškovnik za građevinski i operativni dio koji zajedno sa imovinom čini ukupni trošak same investicije iz kojeg treba na kraju izračunati cijenu za krajnje korisnike. Cijeli taj proces traje jako dugo i vrlo je kompleksan. Dvije godine smo samo potrošili na obuku i pripremu sadržaja u ''papirnatom'' obliku, kako bi prezentirali što Lindbergh grupa želi u Hrvatskoj. Obilazim cijelu zemlju, susrećem razne profile osoba koji imaju različite želje vezane uz sadržaje socijalnog karaktera. Imamo ukupno tri firme otvorene u Hrvatskoj, ja vodim sve njih i direktorica sam Lindbergh Care za Hrvatsku.

Što je s domom u Dugoj Resi?

-Lokalni mediji, jasno, prate samo priču s domom u Dugoj Resi pa se možda stječe dojam da je to jedina lokacija koju imamo, ali nije tako, odgovara Matanić Vautmans. Jedna od lokacija je Slavonski Brod, vrlo smo aktivni u Zagrebu, imamo interes i u Biogradu… Međutim, nismo na svakoj lokaciji u istoj fazi. Za neke treba puno više vremena da se riješe određene stvari, od imovinsko-pravnih odnosa pa nadalje. Uz to, vremena su se promijenila. Nekada su se domovi smještali na periferiju, u mirne dijelove predgrađa. Danas ljudi žele smještaj u centru grada, da mogu otići u kazalište, kino, biti dijelom gradskih događanja, da su im svi sadržaji i usluge lako dostupne, da imaju izbora… A u gradu je, pogotovo u Zagrebu teško pronaći adekvatni prostor za ovu našu namjenu koja nam treba zbog manjka slobodnih parcela.

Različite okolnosti utječu na naš rad. Uzmimo primjer Mrežničkog vrta života, kako smo dali ime budućem domu u Dugoj Resi. Da nije bilo korona krize i da nije nastupio prvi lockdown mi bismo već krenuli s građevinskim radovima. Već je bio dogovoreno sve s tvrtkom Frak d.o.o., očekivao se nastavak projekta po principu ''ključ u ruke''. Korona osim što je usporila tržište, otežala uvjete dostave materijala, ujedno je i povećalu cijenu istog. U Belgiji je dosta domova bilo zatvoreno, radilo se o velikoj stopi smrtnosti korisnika i moja šefica je odlučila pričekati i vidjeti kako će se Hrvatska prilagoditi na te novonastale okolnosti. Smatram da je poslovno to bila dobra odluka. Ako se sjećate, u jednom trenutku se više nisu smjeli primati novi korisnici u domove za starije. Da se to nastavilo, a da smo mi i uspjeli izgraditi zgrade – one bi bile prazne, jednostavno se moralo sačekati da se vidi kako će se razvijati dalje situacija.

To vrijeme smo iskoristili za razgovore s bankama. Lindbergh grupa ima namjeru napraviti do desetak projekata u Hrvatskoj, radi se zapravo o pipeline-u. Išli smo s takvim pristupom u banku za deset lokacija koje smo analizirali kao potencijalno dobre. Međutim, banke loše osluškuju socijalni sektor, o njemu znaju vrlo malo, tek o javnom sektoru ponešto, a o privatnim investicijama ne znaju ništa. Njima je, naravno, zanimljiviji turistički sektor od socijalnog. Potrošili smo gotovo osam mjeseci da im objasnimo da cijena koja je u javnom domu 3.000 kuna ne uključuje kapitalna ulaganja, dok u našem slučaju uključuje jer mi ne možemo odbaciti troškove uložene u beton i ostale sadržaje, i izlaznu cijenu nam nitko ne subvencionira… Peer analizom na tržištu smo pokušavali dokazati banci da naša cijena ne odskače od cijene drugih privatnih domova i kad smo napokon u tome uspjeli, dobili smo odgovor da je zbog neizvjesnosti situacije s kovidom, a posljedično i zbog rata u Ukrajini, njima prerizično ulaziti u novi sektor i da pokušamo ponovno kroz nekoliko mjeseci. Nas žalosti takva priča, ali se nadamo da će se stvari promijeniti ulaskom u monetarnu uniju i da nakon 01.01. kreće drugačija priča za Hrvatsku, a onda i za nas.

Nije onda baš tako lako biti direktorica kako bi se nekome sa strane činilo? Sastanci, poslovni ručkovi, markirana poslovna odijela, putovanja, dobra plaća… Je li to tako u praksi?

-Naravno da nije, to je možda samo neka fasada koju netko sa strane vidi, iako ni ona nije baš u potpunosti realno opisana. Iza svega toga stoji puno rada i stresa. Ovaj posao ne podrazumijeva radno vrijeme od 8 do 16, od ponedjeljka do petka. Podrazumijeva noćne pozive i zadatke da nešto pripremiš doslovno do jutra, primjerice. Raspoloživost od 0 do 24 nije laka, puno vremena provodim u vožnji… Otprilike prijeđem 60.000 km godišnje. Tu je i puno pripreme, sudjelovanja na različitim sastancima, predavanjima, prezentacijama… Moj suprug i moji roditelji se brinu kako će se taj stresni život odraziti na moje zdravlje, ali ja osobno volim taj stres. Ima dana kad prvi obrok pojedem za večeru. Jako malo spavam. Nisam samo direktorica, i majka sam i supruga i studentica i prijateljica… Ne ostane puno vremena za san. Tako da se slika treba ipak sagledati u potpunosti i puno je više od filmske slike uspješnih direktorica, kaže nam iskreno Maja. Ali, ne žalim se.

Ja sam inače poprilično hiperaktivna osoba i imam uvijek neke planove, snove, želje, nastojim se angažirati na različite strane, ako nudim nešto - volim cjelovitu priču… Ponudila mi se prilika od jedne međunarodne organizacije da vodim još jedan sektor, iduće godine bih trebala imati aktivni početak u toj priči pa ne bih još o detaljima. To je jedan sasvim drugačiji sektor i izazov mi je veliki. U Lindberghu bih ostala i dalje, a tu novu priču bih pokušala graditi paralelno. Otkrit ću vam samo da se radi o obnovljivim izvorima energije koji su sada apsolutni hit. Sve ovo što sam naučila u konceptualnom dijelu što naša grupa želi integrirati u domove, a radi se o obnovljivim izvorima energije sada ću implementirati u rad u ovom novom sektoru i zapravo se radi o jednom zaokruživanju priče, kao što sam rekla.

Majo, 'ajmo sad iskreno… Hoće li biti što od tog doma u Dugoj Resi i kada? Mnogi sumnjaju. Pa da zaključimo napokon tu priču.

-Iskreno, mislim da hoće. Razgovaramo intenzivno s konzultantima za EU fondove za nadolazeći NPOO, oni vide mogućnost aktivne potpore i privatnom sektoru. Iz perspektive da se pokaže da ima sluha za pomoć – taj dom ide. To smo rekli i na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća Grada Duge Rese. Imamo brojna ograničenja, jedno je od bankarskog sustava koji ne pruža nikakav vid kredita za dugoročne veće investicije, drugo - vrlo je teško realizirati subvenciju javnog sektora u privatni jer taj model javno-privatnog partnerstva u socijalnoj skrbi u Hrvatskoj nije zaživio, mi bismo bili prvi, i tu je potrebno jako puno truda i energije. I konačno treće, koliki su ljudi, da samo znate, htjeli iskoristiti situaciju oko projekta gradnje doma s obzirom da je riječ o strancima. Ja bih o ovih pet godina što smo sve prošli mogla napisati jednu lijepu knjigu. Ali iskristaliziralo se tko je oko nas iz kojih motiva, odgovara direktorica podružnica Lindbergh Hrvatska.

Ovaj projekt je uvjetan, ovisi o određenim faktorima. Ako bi s nacionalnog nivoa postojao bilo kakav moment što se tiče ulaganja, subvencioniranja ili pomoći u bilo kojem segmentu, što bi utjecalo na smanjenje sada aktualnih cijena – taj projekt ide, tu nema govora. Moramo biti realni. Ispred nas je godina dana i to je rok da bismo mi rekli konačno da ili ne, ta godina otvara mogućnosti za natječaje ako ih bude bilo, za promjenu monetarne politike banke, a ako i jedan od tih segmenata uspije, mi ćemo za godinu dana reći: Da, počinjemo. Gradnja onda ide vrlo brzo, takav jedan dom se može izgraditi u 18 mjeseci, hajde neka bude i dvije godine. Papiri su spremni, spremni su ugovori, nema se više što razrađivati, stvar je gotova. Ja čvrsto vjerujem da će to tako na koncu i biti.

Klasična priča, udala se za stranca, sigurno zbog novca, te predrasude si vjerojatno i ti doživjela. Htio bih čuti malo o tome kako uspijevaš uz poslovnu, koliko vidim vrlo dinamičnu karijeru, balansirati obiteljski život. To je danas mnogim ženama veliki izazov i mnoge su zapravo pravo čudo kako u tome uspijevaju. Želiš li podijeliti s nama svoju priču?

-Naravno, ali prvo da se vratim na ovu bogatu udaju za Belgijca. Niti je meni moj suprug pao s neba, niti sam ja pala s neba. A mnogi to možda tako doživljavaju. Nemam potrebu objašnjavati nekome svoj život, ali isto tako nemam problema s time da podijelim svoju priču. Naime, zahvaljujući mom fakultetu u Rijeci bila je organizirana jedna konferencija na kojoj sam ja tada kao voditeljica na televiziji bila angažirana za vođenje. Filip, moj današnji suprug, je bio izlagač na toj konferenciji. I, da, zaljubio se čovjek, bila je to ljubav na prvi pogled, ali na početku samo s njegove strane. Podijelila sam na konferenciji svoje vizitke, ako kome treba poslovni angažman moje televizije, pa tako i njemu… U to vrijeme sam imala 25 godina, nisam razmišljala o ozbiljnoj vezi, on je bio stariji od mene i priznajem da ga uopće nisam gledala u tom ljubavnom kontekstu. Bio je uporan, javljao mi se preko društvenih mreža, a ja nisam uzvraćala nikakav interes. Onda me je on bio kontaktirao budući da dolazi u Hrvatsku ponovno i to baš u Karlovac i pitao me bi li mu malo pokazala županiju; ja sam bila uvjerena kako dolazi poslovno i s obzirom da je znao samo mene odavde pristala sam mu biti vodič po našem kraju. I tako smo se kroz taj njegov dolazak bolje upoznali. U tom trenutku nisam uopće vidjela tu razliku od 16 godina, bio je puno drugačiji od klasičnih neženja u mom okruženju. On posjeduje jako puno znanja što me inspirira, vrlo je pristojan, kulturan, ima manire, geste, romantičan je… Svidio mi se, prisjeća se Maja početaka svoje ljubavne priče.

On je već tada bio siguran da me želi oženiti, već pri sljedećem dolasku je to rekao i mom ocu. Tako da teorija o tome kako sam ja ''upecala'' njega kao bogatog stranca nikako ne drži vodu. On je bio taj koji se potrudio da zavede mene. Bilo mi je jako važno da ga Nikol prihvati, jako su si dobro kliknuli i to mi je od svega najbitnije. Doma govorimo engleski, iako je on upisao ovdje tečajeve hrvatskog i trudi se naučiti jezik. Tako je i moja kćer dobro ispraksirala engleski zbog te komunikacije u kući. Uglavnom, želim reći kako mi ta udaja nije pala s neba, kao niti to što sam direktorica, već su se jednostavno neke stvari u životu poklopile. I ne bih ništa mijenjala, zadovoljna sam svojim životom. Bila je na stolu i tema preseljenja u Belgiju, ali  ja sam bila dosta uvjetna po tom pitanju, ja jako volim Hrvatsku, Filip je ionako cijeli život navikao na putovanja, ima dvije kćeri koje su već velike, tako da smo se na kraju odučili za ovakvu varijantu. On bude dva tjedna u Belgiji, ondje ima svoju firmu, odlazi naravno ondje osim zbog posla i zbog obitelji, a dva tjedna je u Hrvatskoj. I čak bih rekla da je to recept za dobar brak, on se ondje podruži sa svojim društvom, ja odradim ovdje ovaj ženski dio, taman se zaželimo i onda dva tjedna nastojimo maksimalno iskoristiti i kvalitetno provesti zajedno, kaže Maja.

Izazovno je kombinirati posao i obitelj, naravno, ali nije to samo tako kod nas, kod mene… Ja mu pomažem i u njegovoj firmi, vrlo često mu i prevodim za naše klijente, on meni pomogne tako što me nekada zamijeni za volanom… Nastojim nakon posla, ako sam u Karlovcu, što više vremena provesti s Nikol i svojom obitelji koja mi je stvarno od velike pomoći i kojoj dugujem puno i zahvaljujem im i ovom prilikom što su mi velika podrška cijeli život.

Saznali smo da si upisala doktorat… Uz sve još i to? Odakle takva ambicija?

-Pokušavam uvijek puno raditi na sebi, kad nađem vremena uvijek ga nastojim posvetiti učenju, tako sam između ostalog, točno, i doktorandica na Ekonomskom fakultetu. Ideja o doktoratu mi je došla još od prvog trenutka kad sam došla pred fakultet, kad me tata vodio na upis… Vidjela sam tu prekrasnu zgradu koja mi je tada izgledala kao dvorac, i rekla sam si: Ja jednog dana želim biti profesor. Sada možda više ne želim biti profesor, odveo me život u drugom smjeru… Ali plan da doktoriram je ostao. Ako sve bude išlo po planu doktorirat ću na Poslovnoj ekonomiji, a odabrala sam temu koja mi je bliska onome što radim u Lindberghu - Socioekonomske nejednakosti u pružanju dugoročne njege osoba starije životne dobi. Volim učiti i čitati stručnu literaturu, rekla bih da sam i štreberica. Nikol je na mene i pokušavam i na nju prenijeti tu važnost obrazovanja i rada na sebi. Tražim dosta, ali i dajem puno. Mi Matanići doma smo bili tako odgajani da nam je škola bila na prvom mjestu. Evo, i moj brat je doktorand na Fakultetu političkih znanosti, sestra završava specijalizaciju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i upisuje sljedeće godine doktorat, tako da se doma znamo šaliti s roditeljima: tri kroz tri, ako Bog da!

Ostane li uopće vremena za kakve hobije kad odradiš u danu ulogu direktorice, majke, supruge i doktorandice?

-Ostane jako malo, nažalost. Nemam vremena za neku svakodnevnu tjelovježbu. Ali, puno sam u pokretu, od nejedenja i puno stresa nemam problema s kilažom, ona je stabilna već dugo godina. Prije sam trenirala taekwondo, imam crni pojas drugi dan. Ali ne stignem se baviti sportom. Stignem ga povremeno pratiti. Kako smo postali više nacionalno osviješteni otkako je u našu obitelj ušao stranac razvila se nekako spontano ljubav prema našoj reprezentaciji i navijanju. Prvenstveno govorim o nogometu, i Filip ga voli, pokušavamo to prenositi i na Nikol i onda zajedno idemo na utakmice i navijamo. Dosad nisu nikad igrale Belgija i Hrvatska, nikad se još nije dogodila ta kombinacija; sjećam se da je 2018. postojala mogućnost na svjetskom prvenstvu da igraju zajedno, ali nije ipak do toga došlo. Idemo na utakmice samo kad igra Hrvatska jer kod Belgijanaca nema takvog žara na stadionima, Filip kaže da nikad nije vidio takvo navijanje kao što to mi Hrvati znamo, cijeli stadion pjeva u isti glas, toliko ljubavi na jednom mjestu… Osjećaj kad pola stadiona viče ''U boj, u boj'' - a druga polovica ''Za narod svoj'', to je neopisivo, pa onda naše navijačke pjesme, nema toga u belgijskoj kulturi navijanja. Iako, ove godine u Kataru, na koje ipak nećemo ići, najviše iz sigurnosnih razloga, dogodit će se upravo utakmica između Hrvatske i Belgije… dogovorili smo se da taj dan nećemo pričati uopće, svatko će biti u svom dijelu kuće, haha!

Volim putovati… balkanske rute su mi jako dobro poznate, Belgija pod normalno. Želja mi je otići u Meksiko, to ću si priuštiti kao nagradu kad doktoriram, nadam se. Najviše mi se sviđaju zajednička obiteljska putovanja, a posebno su me se dosad dojmila putovanja u New York i Miami, dosad sam imala priliku dvaput letjeti preko Velike bare. U planu nam je i Južna Amerika – Argentina, Brazil, Kuba… Nadam se da ćemo i njih u budućnosti realizirati.