Muzej kao institucija izaziva određeno strahopoštovanje, da bi bio pristupačan nastojimo ga prezentirati na opušteniji, ležerniji način

Kustos uređuje, obrađuje i obnavlja zbirku  umjetničkih djela, povijesnih predmeta, često se kaže "čuvar zbirke"... Koju zbirku/zbirke u Gradskom muzeju ti "čuvaš"? Ili si "glavna" za neki odjel? Zašto baš taj odabir?

-Da, možemo reći da su kustosi ''čuvari''. Riječ kustos dolazi od latinske riječi curare koja u prijevodu znači brinuti se, skrbiti, čuvati (engl. curator = čuvar). S obzirom na to da su muzeji čuvari tradicije, mi smo osobe koje unutar muzeja čuvamo ili bismo rekli – zaduženi smo za… svaki svoje područje, ja konkretno za arheološke zbirke. Gradski muzej Karlovac nije specijalizirani muzej, imamo više odjela: prirodoslovni, arheološki, povijesni, kulturno-povijesni, suvremena povijest, galerijski dio… tako da svatko od nas kustosa je zadužen za određene zbirke, odnosno određeni odjel, i to prema svome zanimanju. S obzirom na to da sam arheolog po struci – zadužena sam za Arheološki odjel. Unutar tog odjela imamo prapovijesnu zbirku, antičku, srednjovjekovnu, novovjekovnu, numizmatičku zbirku i muzejsku zbirku Topusko. Eto, za to sam ja ''zadužena''. Jedan odjel čine zbirke, da bi u muzeju mogao postojati određeni odjel – moraju prvo postojati zbirke. Zbirke su ovdje izložene u postavu, a imamo i čuvaonice, dislocirana štićena mjesta, tzv. depoi na kojima je ostali dio pohranjen.

Koliko je izložaka, eksponata za koji si zadužena? Znaš li baš o svakome sve? Kako se oni "čuvaju"? Izbacuje li se nešto, nadopunjuje, mijenja mjesto?

-Teško je točno reći… Jer se radi o ukupnom zbroju eksponata koji su inventirani, dakle upisani u zbirke i studijskih primjeraka koji nisu. Ovih posljednje spomenutih ima puno, naime, jedan mali ulomak keramike čini arheološki predmet…To se ne može po gabaritima mjeriti s nekim spomenikom ili sa slikom, ali je opet – muzejski predmet i kulturno dobro. Tako da je tu teško govoriti o brojkama, ali svakako je brojčano najveća zbirka u našem muzeju. Postoji jedan muzejski program koji se zove M++, odnosno Modulor – u njemu su rubrike sa svim relevantnim podacima za predmet (od naziva, vrste, mjera, načina na koji je predmet došao, fotografija), svojevrsna osobna karta svakog muzejskog predmeta, dodjeljuje mu se i inventarni broj – tako da se nesumnjivo zna da se radi upravo o određenom predmetu. Kustos je taj koji bira predmete koji ulaze u zbirke, što će upisati u zbirku, a što će ostati studijski materijal, i to prema stručnoj procjeni je li nešto posebno i važno da bude upisano, da je reprezentativan primjerak koji se može atribuirati i da se za njega zna točno mjesto pronalaska i da ga se može staviti u određeni vremenski kontekst. Najispravnije je kad se muzejski predmeti pribavljaju arheološkim iskopavanjem, ali i darovanjem i otkupima. Bitno nam je da je sve regulirano darovnim ili otkupnim ugovorima. Iako, sve što mi imamo u našim zbirkama je registrirano kao kulturno dobro Republike Hrvatske, a nama je ono povjereno na čuvanje i brigu, odnosno upravljanje.

Uglavnom znam puno o svakom od tih 2-3 tisuće predmeta, svi su oni prošli kroz moje ruke, bilo da sam ih osobno upisivala, bilo da sam kroz redovitu reviziju (svojevrsna inventura) prolazila upise onih koji su to radili prije mene. Kustosi su zaduženi za čuvanje predmeta, kao i za uočavanje ima li ikakvih promjena kod njih (tipa napuknuća, korozije ili nečeg sličnog) i zahtijevaju li oni restauraciju. Naša građa se nadopunjuje, ali ponekad i izlučuje ako se zaključi da neki predmeti nisu dobro upisani i samim time nisu relevantni, ili se mogu premještati u neku drugu zbirku, čak i prodati, češće možda ustupiti na privremenu ili trajnu pohranu. Ipak, potrebna je dozvola Hrvatskog muzejskog vijeća za neko ''izbacivanje'' iz zbirke, ali to se rijetko događa.

Prema internetskoj stranici muzeja u kojem radiš - ima vas mnogo kustosa? Kako to? Čini se da "posla ima" samo dok se stalni postav izložaka ne postavi, a kasniju brigu da to stoji tu gdje stoji - može odrađivati i samo jedna osoba? Ili?

-To može tako izgledati izvana, ali posao u bilo kojem muzeju nije prvenstveno i isključivo vezan uz stalni postav, kako se to možda nekome čini. Osim što se građa prikuplja, ona se i obrađuje, interpretira, objavljuju se članci na temelju toga, tu su zatim izložbe kojih ima jako puno tijekom godine, na četiri smo lokacije. Moguće da se čini i taj spomenuti stalni postav jednostavan, ali i tu se radi o godinama i godinama rada jer da bi neki predmet uopće postao dio stalnog postava njega se prvo treba sagledati iz raznih kuteva – kojoj kulturi pripada, koji je njegov kontekst, kako ga možemo povezati s nekim drugim nalazima itd. To je višegodišnji posao, imamo neprestano arheološka iskopavanja, uvijek treba nešto upisati, dopisati… kod novih arheoloških pronalazaka opet ima puno posla: oprati predmet, sistematizirati, popisati, srediti, fotografirati, tu se uvijek ima što raditi. I restauracije i popravci i čišćenja redovita, znanstveni rad, predavanja, radionice, na kraju krajeva i vodstva po muzeju… Međutim, nije samo do obujma posla – već i to da prema našim primarnim različitim strukama zadužujemo onaj dio zbirki za koje smo znanjima kompetentni da o njima vodimo brigu.

Kustosi moraju završiti povijest umjetnosti ili taj posao može raditi i neka druga struka? Koje kompetencije kustos mora imati?

-U Prirodoslovnom odjelu imamo zaposlenog biologa, u Arheološkom arheologe, u Galerijskom je povjesničar umjetnosti, odnosno galerist, tu su muzejski pedagozi, povjesničari, akademski slikari… Specijalizirani muzeji i muzeji koji imaju neke druge odjele imat će potrebe za drugim strukama na radnom mjestu kustosa – antropolozi, geografi, muzikolozi… Od ostalih znanja i vještina – novije generacije prolaze prvo pripravništvo pa se tu itekako prije zapošljavanja može vidjeti ima li kompetencija osoba da bi se netko mogao afirmirati kasnije kao kustos.

Tko još radi u muzeju? Muzejski pedagog, savjetnik, dokumentarist, arhivar, vodič... laiku se čini da je to sve ista osoba?

-Dokumentarist vodi kompletnu dokumentaciju vezanu uz muzej, pedagozi su zaduženi za posjetitelje – kao svojevrsna spona između naših programa i posjetitelja, muzejski tehničar se brine o uvjetima u muzeju i čuvaonicama (tipa vlaga, svjetlost i slično) i fizički barata muzejskim predmetima… Postoje još i restauratori i preparatori, ali u našem muzeju ih nemamo. Savjetnici su najviša, da tako kažemo ''titula'' ili stupanj u napredovanju kustosa. Nakon pripravništva se pristupa ispitu za kustosa u Muzejsko-dokumentacijskom centru i piše se specijalistički rad, na poslu kustosa se prema godinama rada i odrađenim bodovanim programima i aktivnostima nakon 5 godina stječe pravo promicanja u višeg kustosa, što mene čeka u ovoj godini, primjerice.

Što kustos radi u svom osmosatnom vremenu? Provjeravanje i održavanje eksponata, administracija, nešto treće? Postoji li norma koliko izložbi mora godišnje napraviti svaki kustos? Tko te mijenja kad te nema?

-Uobičajeno je osmosatno radno vrijeme i, da, sve ovo pobrojano se radi, ali i još mnogo toga. Uzmimo samo za primjer moj današnji radni dan… Odrađujem ovaj intervju, zatim se moram pozabaviti tekstovima vezano uz lapidarij… Izložba je otvorena, ali to ne znači da nema više s njom posla… Evo, pojavila se potreba za dodatnim legendama pa će to biti prevedeno i na engleski jezik – tako da me čeka komunikacija s kolegicom i oko tih prijevoda. Kroz nekih sat i pol ću ići u Hrnetić na teren jer ondje imamo arheološki nadzor u sklopu Aglomeracije Karlovac 2. To znači napraviti skicu terena, fotografirati, zatim se vraćam u muzej i čeka me još jedan intervju, ovaj put radijski… Možda je malo današnji dan netipičan zbog tih obveza s medijima, dakako ima i ''mirnijih'' uredskih dana kad se posvetim radu na dokumentaciji i inventarizacijom, sređujem predmete, uvijek je i nekih zaostataka. A tu je i mnogo proučavanja, čitanja, svi stolovi su mi zatrpani, u ovom poslu je i puno kontinuiranog učenja… I sami izrađujemo publikacije. Evo, izdali smo publikaciju vezanu uz izložbu Vrata Zvijezde. Nekad se publikacije izrađuju prije izložbe, nekada nakon, tako da i na tome se puno radi. Arheologija je dobra jer kombinira uredski i terenski posao.

Ne postoji norma vezano uz organizaciju izložbi, vremenski i prostorni smo ograničeni pa se dogovorno prema potrebama i idejama nekako ravnomjerno ciklički izmjenjujemo što se tiče izložbi. U ovoj godini, recimo, imam izložbu, teren i katalog – radi se o numizmatičkoj zbirci. Tu su onda još i različita događanja, obilježavanja, manifestacije… plus  vođenje za posjetitelje. Ne mijenja me nitko, barem nema zamjena u ovim redovnim odsustvima… drugo je ako nekoga nema duži period. Dvije smo na odjelu, podijeljena su zaduženja, zajednički ga vodimo, ali je dogovoreno tko što radi… U principu jedino uskačemo jedni drugima u vođenja, naime svi trebamo znati vođenje kroz stalni postav, dakle od prirodoslovnih zbirki do etnologije, i Turanj i Dubovac u kuli… Kod specijaliziranih izložbi ne možemo uskakati u područja za koja ipak nismo stručni, ali uz kustosa je tu uvijek muzejski pedagog koji može odraditi zamjenu.

Na 10. skupu muzejskih pedagoga 2018-te si u Makarskoj dobila nagradu za osobit doprinos radu Sekcije za muzejsku pedagogiju i kulturnu akciju Hrvatskog muzejskog društva. Što si to "osobito" doprinijela?

-Ta nagrada je došla na temelju jednog programa na razini Hrvatske koji se zove Edukativno-muzejska akcija, skraćeno Ema. Te 2018-te je bila 23. po redu. Ona se odvija svake godine i vezana je uz Međunarodni dan muzeja koji se obilježava 18. svibnja. Mjesec dana uoči Dana muzeja traje ta akcija u kojoj sudjeluju svi muzeji u Hrvatskoj. Izrađuje se jedna knjižica koja služi ujedno i kao ulaznica na sva muzejska događanja, tko ju kupi može jednokratno ući besplatno u bilo koji muzej u Hrvatskoj. Spomenute godine je Gradski muzej Karlovac bio domaćin te akcije. Odabrali smo temu, bila je to lađa, i radili smo dizajn knjižice… Dizajn smo napravili lokalno, imali smo kreativnu slobodu da ju osmislimo, zadana je samo bila djevojčica Ema koja je maskota akcije i logotipovi koji su zbog vidljivosti morali biti. Ja sam bila voditeljica Eme na razini Hrvatske i tako je došla i nagrada za uspješno vođenje akcije. Ovu knjižicu su imali u ruci svi posjetitelji u svim muzejima u Hrvatskoj, bila je to velika čast za nas i za mene osobno. Bila je to velika promocija i Karlovca i našeg muzeja.

Izložba Vrata Zvijezde i kaponir, Kulturom protiv ovisnosti, Karta baštine, lapidarij? Koji ti je omiljeni projekt? Imaš li eksponat koji ti je najdraži? Imaš li nešto što bi u budućnosti htjela da ti bude najdraži projekt/eksponat, neko otkriće, područje rada, odjel?

-To je kao da majku pitaš koje joj je dijete najdraže. Malo odgovor zvučao otrcano i kao floskula, ali stvarno je tako. Ali, ako bih baš morala izdvojiti nešto što pamtim kao posebno – to bi bila svakako moja prva velika izložba, ova o kojoj smo već razgovarali, Vrata Zvijezde – projekt koji je nastao na temelju mog istraživačkog rada. Sve izložbe biramo i radimo prema svom nahođenju, samim time i prema interesu. Ali, prvi se uvijek pamte, kaže se. Sve su mi zbirke također jednako drage i ne bih mogla izdvojiti neku kao najdražu, mislim da svakoj pristupam s jednakom pažnjom. Od eksponata bih, evo, ipak mogla izdvojiti jedan - a to je brončana skulptura Apolona, jedan jako rijedak primjer skulpture iz Rimskog doba. Kao što je Apoksiomen na Lošinju, tako je i naš Apolon jednako vrijedan, ali u puno manje dijelova, pa samim time je nekako slabije eksponiran. Mislim da bi se možda njega moglo bolje promovirati, ali eto nije još došao na red. Oduvijek me zanimao helenizam i grčka ostavština, mislim da bi me taj dio mogao dodatno motivirati da se u nekoj budućnosti njime bavim, ali mi toga kod nas u našem muzeju nemamo. Ali voljela bih se posvetiti Antici, ona još nije dovoljno istražena. A sad, da ne radim u ovom odjelu, moguće da bi mi po bliskosti najviše odgovarao galerijski odjel ili kulturna povijest. Od projekata bih voljela da se napravi drugi dio Karte baštine, onaj koji bi se odnosio na novovjekovne lokalitete. U svakom slučaju Zvijezda je također neiscrpno područje istraživanja… Voljela bih da i ona dalje nečim rezultira kroz istraživački rad, vjerojatno će na jesen krenuti radovi vezani uz komunalnu infrastrukturu u Zvijezdi – ondje ćemo raditi arheološki nadzor, pa tko zna, možda bude i Vrata Zvijezde 2. To je dobro s arheologijom, nikad ne znaš što te čeka!

Zanima nas i ponešto o upravo otvorenom lapidariju. Zašto tek sada Prvi lapidarij kod nas, što je stela, koji bi bio jedan najzanimljiviji i jedan najreprezentativniji od tih deset spomenika, zar se smiju dirati eksponati? (spominje se da se neki smiju dodirom istraživati i da su namijenjeni za ''razgledavanje'' od strane slijepih i slabovidnih osoba)

-Sami naziv ''prvi karlovački lapidarij'' bio je više kroz šalu i malo marketinški zgodno oblikovana formulacija. Lapidariji su muzeji već stoljećima, oni su godinama ležali u dvorištu kod nas, radi se o zbirci kamenih spomenika… Prema mojem mišljenju ti kameni spomenici nisu bili adekvatno prezentirani. Još 2018. sam se prihvatila njih, tako da počeci ove izložbe sežu do prije 4 godine unatrag. To je vrlo zahtjevan program. Trebalo je pronaći fizički mjesta za njih u našim arkadama, dio se nalazio u hotelu u Topuskom…  Prvo je trebalo izraditi arhitektonsko rješenje, taj dio je radio Luka Lipšinić. Za svaki od deset predmeta je trebalo napraviti postament, različit jer su predmeti različitih oblika i težine – da budu uniformirani, ali i prilagođeni svakom pojedinom eksponatu. Pojedine eksponate smo trebali poslati na restauraciju, ona je trajala otprilike godinu dana za pet eksponata. Trebalo ih je i uglaviti, radi se o predmetima koji teže i po više tona, radilo se uz pomoć viličara uz veliki oprez. Pa onda još i sama interpretacija da bi posjetiteljima bilo zanimljivo, a da ne bude prestručno… Mi smo lapidarij trebali otvoriti još prošle godine, odgođeno je što zbog korone, što zbog financija. I evo – sad imamo jednu dodanu vrijednost našem muzeju, a i u slučaju da se pandemija nastavi imamo i vanjski uređeni dvorišni izložbeni prostor.

Zbog veličine i detalja, ako bih morala birati najreprezentativniji, ali ujedno i najzanimljiviji spomenik na toj izložbi to bi bila sigurno ona najveća stela (nadgrobni spomenik), ona najviše privlači naše posjetitelje. Radi se o rimskom nadgrobnom spomeniku koji prikazuje bračni par, nađen je na području Topuskog, datira otprilike od 1. do 4 stoljeća. Inače u donjem dijelu se može naći i natpisno polje iz kojeg se može saznati više o pokojnicima, ali ga u ovom slučaju nema. Sačuvana je u cijelosti zajedno s tzv. ''trnom'' kojim je spomenik zaboden u zemlju. Interesantno je što imamo tri od četiri tipa nadgrobnih spomenika iz tog doba u ovoj kolekciji, urne i stele i čak vrlo vjerojatno i sarkofag – za jedan spomenik koji se sastoji od sanduka i poklopca diskutabilno je radi li se o sarkofagu. Vidi se i svojevrsni uzlet što se tiče produkcije stela, one su najprije bile manje, nakon toga velike, monumentalne s mnogo prikaza, a s opadanjem moći Rimskog carstva krajem antike ponovno su male i jednostavnije. Mali je lapidarij, ali ima puno toga zanimljivog za ispričati.

Eksponati se u muzeju ne smiju dirati. Kamen je, doduše, otporniji materijal od nekih drugih… Međutim, ovaj eksponat kojeg spominješ  da je namijenjen slijepim i slabovidnim osobama je segment stele koji je replika od gipsa pa se smije dodirivati. Kako naš muzej nije prilagođen slijepima i slabovidnima, a htjeli smo imati i taj jedan poseban dodatak u smislu taktilnog doživljaja – samo smo za taj jedan izložak dali uputu da ga se dodirom istražuje. Posebno je to zanimljivo djeci. Međutim, ponavljam, to je iznimka, ni mi kustosi ne diramo eksponate golim rukama (zbog znoja, bakterija i slično), već uvijek nosimo bijele pamučne rukavice. Iako imamo svakodnevnih slučajeva da se posjetitelji toga ne drže. Jedne godine smo imali akciju slikanja selfija u našem muzeju i iznenadili biste se što je sve bilo na tim fotografijama, kako i s čime su se sve slikali. Ccccc…

Kako privući ljude u muzej, kako privući mlade ljude i djecu? Škatuljica u gostima je tvoja ideja? Čini se da je zainteresiranima dovoljno jednom godišnje besplatno doći na Noć muzeja. Čemu ići češće?
-Kako generalno privući ljude – igdje danas? Sve nam je dostupno, a opet smo nekako za malo toga zainteresirani. Mi kao institucija imamo određeni okvir, ne možemo puno izlaziti iz njega. Pokušavamo imati izložbe koje nude nešto novo, malo drukčije, kroz interaktivna pomagala, multimediju… Ne znam koja je čarobna formula, ali puno je na našem osobnom angažmanu i pristupu, koliko i kako pozivamo škole, osmišljavamo radionice, pedagoške programe koji bi djeci i mladima bili atraktivni. Nemamo dovoljno razvijenu kulturu odlazaka u muzej. Još u smislu škola da, iako je činjenica da nije samo tako dovoditi djecu u sklopu nastave u muzej, pogotovo iz škola koje nisu iz Karlovca. Složenost cijele te situacije ne motivira svakog profesora, a upravo je na profesorima (i ravnateljima) i njihovom interesu koliko će uspjeti organizirati posjet muzeju. Evo, primjerice, imamo jako lijepu suradnju s Gimnazijom Karlovac – oni dolaze kod nas slušati Narodni preporod. Ta tema im postane puno razumljivija i bliža kad na ovaj ''opipljiv'' način upoznaju njima bitan sadržaj. S Veleučilištem je potpisan novi sporazum o suradnji i voljeli bismo imati i više studenata među posjetiteljima… Solidan je odaziv, daleko od toga, ali bismo bili sretniji da ih je više.

Noć muzeja je možda, djelomično ću se složiti s tobom, na neki način dvosjekli mač – pustiti ljude u muzej besplatno, kako kažeš, pokazati im sadržaje i onda kad posjetitelji vide postav – kroz godinu više neće dolaziti. Međutim, ipak se u praksi pokazalo da ovaj događaj ima puno više benefita od tog jednog manjeg dijela posjetitelja koji dolaze samo jednom godišnje na Noć muzeja. Prvo, ta manifestacija se događa u nekoj tzv. ''sezoni kiselih krastavaca'' početkom godine kad se ne događa puno aktivnosti, pa se u tim terminima ponudi i neka velika ili atraktivna izložba. Vrlo često se stvaraju kontakti na Noći muzeja i s profesorima koji dođu vidjeti neku izložbu dogovori se neka suradnja, nekome se svidi aktualna izložba pa će možda na temelju tog iskustva radije doći na sljedeću koju budemo imali, prvi/novi posjetitelji u jednoj puno opuštenijoj atmosferi pomalo mijenjaju dojam o muzeju koji im je kao stereotip bio nametnut, tu je i usmena predaja i najbolji način kad netko nekome drugome prepričava svoje pozitivno iskustvo. Uzmimo primjer muzeja na Turnju… Ulaznica je nešto skuplja i tko uspije pogledati besplatno postav, a nije samo da se besplatno može razgledati u Noći muzeja, već i na mnogim drugim događanjima i obljetnicama kroz godinu – može se pomisliti da više nema potrebe ponovno doći. Međutim, možemo na Muzej Domovinskog rata gledati i kao na turističku atrakciju, što realno i je s obzirom na to da veći dio posjetitelja nije lokalno domaće stanovništvo već turisti. lako moguće da će mnogi dovesti ili preporučiti svojim gostima odlazak u taj muzej upravo zbog toga što su jednom prije besplatno vidjeli što nudi i svidjelo im se.

Spomenuo si ''Škatuljicu u gostima'', ona je bila na Lošinju… Do 2017. sam radila kao muzejski pedagog na zamjeni, a kad sam postala kustosica još sam dovršavala i povremeno nešto radila i od tih pedagoških aktivnosti… radilo se o jednoj kutijici s memory karticama i kroz igru smo se htjeli približiti djeci. Tako da se ta igra koristi sad i ovdje kad postoji potreba za učenje kroz igru, ali i ne samo zbog učenja. Nama je bitno da djeca nešto dožive, a na kraju krajeva i da muzej počnu shvaćati kao mjesto u koje se slobodno može ući, gdje se puno toga zanimljivog može vidjeti. Puno ljudi se boji muzeja, neki ni ne znaju gdje je, a druga polovica misli da se u njega treba ući u odijelu valjda, s leptir-mašnom i da se mora šutjeti, i da je sve ukočeno, sterilno, strogo i samim time poprilično nepristupačno. Malo karikiram... Muzej svakako kao institucija izaziva određeno strahopoštovanje, ali da bi bio pristupačan treba ga se ponuditi i prezentirati na jedan opušteniji, ležerniji način. A posebice je to važno u odnosu prema djeci, djeci koja će kasnije kao odrasli imati naviku dolaska i vođenja jednog dana svoje djece u muzej. U toj promjeni odnosa prema muzeju sigurna sam da uspijevamo, samo treba biti ustrajan, a drago mi je što sam i ja sama dio te važne misije.