Mohammed Al-Fahel, za prijatelje iz Karlovca – Muki: Kako sam u samo dvije godine došao do crnog pojasa i zlatne medalje

Mohammed ide u prvi razred Šumarsko drvodjeljske škole, za stolara. Prošli vikend je navršio 17 godina. Nije imao tortu i nije bilo zabave s prijateljima, ali kaže da to nije ni bitno – najvažnija mu je njegova obitelji i s njom je skromno proveo svoj rođendan kod kuće. Na komad torte smo otišli dan poslije kad smo radili ovaj razgovor.

Mohammeda u školi prijatelji zovu Muki. Ne ljuti se na taj nadimak, kaže, sviđa mu se zapravo. Pitam ga kako to da se odlučio ići za stolara.

-Zanima me oduvijek rad s drvom pa sam se tako odlučio za taj smjer, iako mi je zapravo želja upisati policijsku akademiju, a ako budem imao dovoljno bodova i financije to budu dopuštale htio bih nakon akademije studirati za trenera na Kineziološkom fakultetu i jednog dana trenirati djecu taekwondo, odgovara Muki. U školi ima dobre ocjene, uglavnom trojke i četvorke, što je sasvim dobro s obzirom na to da s trenutnim znanjem jezika kojeg uči tek dvije godine – ponekad i ne razumije baš sve. Tako se dogodila i jedna jedinica iz povijesti, ali, kaže, ispravit će ju.

Hrvatski jako dobro govori. Kaže da je najviše naučio upravo na treninzima, pogotovo s prijateljima. U njegovoj obitelji najmlađi članovi najbolje govore hrvatski, a što su stariji članovi - to su lošiji, kroz šalu nam objašnjava. -Mama i tata jako malo znaju, gotovo da se ne mogu sporazumijevati na hrvatskom. Iako su, kao i svi mi ostali, išli na tečaj jezika i još uvijek imaju priliku besplatno učiti jezik, ali, kaže Mohammed, jednostavno su loši u učenju jezika i ne ide im.  Osim mame i tate tu su još 2 starija brata, oni rade i žive zasebno u svom stanu jer su punoljetni (20 i 24 godine), mlađi brat ide u sedmi razred, a ima i dvije sestre, međutim one žive u Istanbulu sa svojim muževima i nije ih vidio otkad su došli u Hrvatsku.

Obitelj Al-Fahel je u Hrvatskoj već dvije godine i dva mjeseca. Prvo su bili u Kutini u kampu za azilante, a zatim su zajedno s ostalim obiteljima došli u Karlovac i Dugu Resu. Trenutno je 5 sirijskih obitelji kod nas, svi žive jedni blizu drugih i međusobno se druže. Neki su, priča nam Mohammed, pobjegli u Njemačku nakon dolaska ovdje, ali bi se sada drage volje vratili natrag – međutim ne mogu, niti bi, na kraju krajeva, imali više pravo na besplatni smještaj. Pogriješili su, kaže, mislili su da je u Njemačkoj bolji život, veće plaće, ali politika prema azilantima je ondje sasvim drukčija i ne osjećaju se dobrodošli i lijepo prihvaćeni kao ovdje. Muki nam to govori iz vlastite perspektive, a vidimo osmijeh na licima i ostalih sedemero njegovih malih sunarodnjaka koje smo upoznali na treningu u tzv. Atomskom skloništu i znamo da i oni dijele mišljenje s našim sugovornikom.

Oko Božića smo u Tjedniku radili priču o tome kako su se trojica Sirijaca (među kojima je bio i njegov otac Naser) snašli na poslu u jednoj karlovačkoj tvornici. Odlično su prihvaćeni i poslodavci su jako zadovoljni s njima. Još tada su nam ispričali kako im je taman za blagdane stigao dopis da im je isteklo 2 godine besplatnog smještaja koji im Republika Hrvatska osigurava i pitanje je bilo što dalje. Do travnja su još na tom besplatnom smještaju, kaže Mohammed, prema najnovijim informacijama koje ima, a kako će dalje to će tek vidjeti. Ako im ukinu smještaj, braća će morati živjeti s njima najvjerojatnije, kako bi zajednički uspijevali plaćati najam i režije. Stisnut će se, naučili su već. Mi bismo rekli – gdje čeljad nije bijesna… Iako, kaže, želja im je jednog dana imati svoju kuću tako da ima mjesta za sve. Prije Hrvatske živjeli su u Turskoj 6 godina, tako da govori i turski, a uči i engleski. Na našim televizijama nema programa na arapskom, ali budući da cijela obitelj govori i turski (tatina majka je bila porijeklom iz Turske) – roditeljima preostaju jedino turske serije za zabavu, zaključili smo u šali. Inače, Mohammed je izuzetno pristojan, komunikativan, dobro odgojen i drag mladić i bilo je uistinu lako voditi ovaj razgovor s njime.

Pitam ga ima li mnogo prijatelja među Karlovčanima. Odgovara mi da ima, ali ipak se najviše druži sa svojim sunarodnjacima iz Sirije. Svjestan je da bi trebao više i s domaćim dečkima, ali čini mu se da svojoj generaciji nije baš toliko zanimljiv s obzirom na to da kao tinejdžer ne pije i ne puši, a to su te godine kad se dečki najčešće na taj način dokazuju. S druge strane, zato se s društvom s taekwondoa puno više druži, većina se drži dalje od poroka s obzirom na sportski život. Iako, kaže da mu je u razredu dobra ekipa, izađe s njima, igraju nogomet, videoigrice. Kad mu je trebalo pomoći nešto oko zadaće znali su ga posjetiti kolege iz razreda, a i on je znao k njima otići . Nekad zna voditi zagrijavanje na tjelesnom, neki u njemu vide i idola s obzirom na njegov crni pojas u taekwondou i zlatne medalje. Dobar je to osjećaj, priznaje.

Smatra da su generalno jako dobro prihvaćeni i nije uopće imao loših iskustava otkad je ovdje. -Dan mi je ispunjen i stalno negdje idem, puno je raznih aktivnosti u koje sam uključen, preko Centra za mlade idem na njihove radionice i aktivnosti, i zapravo baš mi je u Karlovcu lijepo i zabavno, kaže Muki. Tata i braća rade, imaju svoje društvo, naše sirijske obitelji se puno druže međusobno, mlađi brat isto ima svoje prijatelje… Jedino, kaže, mami je najteže – samo doma, kuhanje i pospremanje, u našoj kulturi su žene kod kuće, ne rade. Ali i mamu ipak povedemo ponekad negdje da nije samo kod kuće. Ali, eto, tako je to kod nas i tu je razlika koju vidim prema situaciji koja je ovdje u Hrvatskoj.

Sirije se jako malo sjeća. Priča nam nevjerojatnu priču. -Točno na dan kad su nam dijelili diplome nakon završenog prvog razreda osnovne škole pala je bomba na našu školu. Moj rodni grad u Siriji bio je Alep. Toga dana je sve počelo. Sklonili smo se na neko vrijeme na selo, pa se ponovno nakon godine dana vratili u grad. Nakon 2 ratne godine u Siriji odlučili smo napustiti naš dom jer je stvarno postalo opasno, teško, neizdrživo zapravo i otišli smo u Tursku. Život u Turskoj nam je bio baš jako težak, prisjeća se Mohammed. Naime, Muki je sa samo 11 godina morao početi raditi, zajedno s braćom da bi imali za preživjeti. Ujutro bi išao u školu, a poslijepodne radio u tvornici odjeće, šivao je hlače i traperice. Nije mu ostalo puno vremena za djetinjstvo i igru. Ali je zato, kaže, usavršio rad na šivaćoj mašini. Nakon što sam mu rekao da u Srednjoj školi u Dugoj Resi postoji smjer krojač, zamislio se, rekao je da nije znao. Možda je trebao to upisati, zapitao se. Čak je krenuo razmišljati može li se možda prepisati, šivanje mu ide jako dobro, kaže da je postao ''mlađi majstor za šivanje''. Ali opet, ovdje sad ima dobro društvo u razredu, pa je ubrzo prešao preko te ideje o prebacivanju u drugu školu. To bi mu poremetilo planove s fakultetom. Iako, ne bi bilo prvi put da mu je sudbina poremetila planove.

-Nakon prvog razreda u Siriji zbog rata nisam nastavio ići u školu, u Turskoj mi je trebalo neko vrijeme dok nisam savladao jezik, tako da sam s prvog preskočio odmah u peti razred. U Siriji osnovna škola nije obavezna, to je razlika prema pravilima koja vrijede u Hrvatskoj, ali svjestan sam da je bez škole jako teško naći posao. Učitelji su mi govorili da mi jako dobro ide škola tako da je bilo moguće da preskočim razred. Nastavio sam u Turskoj učiti arapski, s roditeljima i preko YouTube-a, jer sam se morao zbog preseljenja prebaciti na turski jezik, a htio sam znati i svoj materinji jezik, tako da mi je u nekom trenutku bio malo i kaos u glavi što se tiče jezika, ispričao nam je Mohammed. Međutim, definitivno ga valja pohvaliti kako je dobro svladao hrvatski u tako kratkom roku.

Taekwondo je počeo trenirati ovdje u Hrvatskoj i uspio je u dvije godine otkako je ovdje doći do crnog pojasa (1. Dan). Trener natjecatelja Panda Karlovac tima Neven Trbojević iz Mukijevog matičnog kluba Taekwondo klub Karlovac kaže za njega da je izuzetno talentiran. Bodovi na natjecanjima dobro će mu doći jednog dana kod upisa na Kineziološki fakultet koji si priželjkuje. Inače u taekwondou se za pojaseve može polagati svaka 2 mjeseca. Svaki pojas ima dva stupnja, nakon prvog i drugog bijelog, slijede prvi i drugi pojasevi sljedećim redoslijedom po bojama: žuti, zeleni, plavi, crveni i na kraju crni. Obično do crnog pojasa treba proći barem 4-5 godina, a njemu je to uspjelo za dvije. Trenira svakodnevno, ponekad i dva puta dnevno. Posebno je ponosan da mu je trener bio Miroslav Brežan za kojeg kaže da je jedan od njih samo trojice u Europi koji imaju crni pojas 9. Dan. Pitam ga kako se uopće odlučio za taj sport. Kaže, preko tadašnjeg imama kojeg je znao iz džamije u Grabriku saznao je za taekwondo i kako azilanti mogu besplatno trenirati, i tako se počeo se zapravo odlučio. Na Jastreb kupu Veleposlanika Republike Koreje u zagrebačkom Hotelu Westin u prosincu prošle godine osvojio je posljednju od ukupno 4 zlatne medalje koje ima, a ima i 5 srebrnih i 2 bročane medalje s natjecanja. U travnju ove godine ga očekuje nastup na prvenstvu Hrvatske u formama.

Mohammed je već dvije godine uključen u europski projekt Taekwondo kluba Jastreb. Projekt se zove ''Sportska edukacija za novi život''. Kroz njega su azilantima financirana natjecanja u Hrvatskoj, pripreme na moru (Ugljan), treniranje s iranskim trenerima Jousefom Karamijem i Alijem Noghandoostom. Nabavljena im je sva potrebna sportska oprema, trenirke, majice, doboci, fokuseri i druga oprema. Kroz projekt su se imali priliku družiti i trenirati sa svojim vršnjacima i prijateljima iz drugih klubova. Voditeljica projekta je Tamara Pradegan, nositeljica crnog pojasa 7. Dan.

Prije rođendanskog komada torte kojeg sam spomenuo na početku ove priče, otišli smo i nešto pojesti pa smo se tako dotakli i hrane u Hrvatskoj. -Obožavam hrvatske pekare i sve što se može u njima kupiti, od bureka do pereca. Svinjetinu ne jedem. U sirijskoj prehrani se najviše koristi riža, ne toliko krumpir kao u Hrvatskoj, a krumpir obožavam. Volim i burgere, pizze, super su mi vaše palačinke… Jedino što ne volim su plodovi mora. Jednom sam kad sam bio na moru s klubom probao morskog psa, kaže, i bio mi je katastrofalan okus, ha-ha. Njegova majka i ostale karlovačke obitelji iz Sirije kuhaju kod kuće hranu na koju su navikli, ali Muki kaže da bi se mogao i vrlo brzo priviknuti samo na naše specijalitete.

Na pitanje što mu se naviše sviđa u Hrvatskoj kaže da imamo lijepe rijeke. Prije dolaska u Hrvatsku nije znao plivati, tu je proplivao na našim rijekama i sad bez problema skače sa skakaonice na Korani.  Sviđa mu se to što smo morska zemlja. Također, naspram Turske u kojoj je živio, a u kojoj živi oko 85 milijuna stanovnika, kaže da voli što kod nas nema takvih gužvi u gradu, posvuda i sve je puno mirnije. U Siriji, kaže, dečki su niži – ovdje su gotovo svi dečki u razredu viši od njega, a posebno mu se sviđa što Hrvati nisu toliko ozbiljni kao njegovi sunarodnjaci. -Ovdje se ljudi puno više smiješe, kaže. Muki se jako dobro snašao, prilagodio i vjerujemo da će još mnogo medalja donijeti našem karlovačkom taekwondou. Jednog dana može se zamisliti u braku s Hrvaticom, ovdje želi ostati kao i njegovi roditelji i graditi svoju obitelj, a mi mu to od srca i želimo.