Ljudi, dajte me pitajte kak' sam sve to izdržala, a ne kako je biti ''zvijezda''!

Uobičajena štitnjača teži oko 15 grama, Ljiljanina je narasla više od dva kilograma. Nakon što smo je pustili da se malo odmori od operacije i silnih intervjua, nekoliko tjedana nakon operacije zamolili smo gospođu Mrkić da nam ispriča priču o tom poduhvatu o kojem se pričalo u Hrvatskoj i regiji. Priču o zahtjevnom uklanjanju štitnjače, ali i radnom stažu koji je zaradila kao odgajateljica u domu Vladimir Nazor, o aktivnim i ispunjenim umirovljeničkim danima, o tragedijama koje su je pratile u životu, ali i njenom nevjerojatnom optimističnom vedrom duhu i glasnoći po kojoj je jako slična pokojnoj kćerki Mirti, a koju ni teška operacija nije uspjela utišati. Ljiljana ima 71 godinu, nekada je živjela u Karlovcu, a sad uživa u mirovini u kući uz Mrežnicu u Dugoj Resi. Uživa li? To ćemo tek saznati. Ono u čemu sigurno nije uživala - bili su dugogodišnji problemi sa štitnjačom.

• Koliko dugo su dugo trajali ti problemi kod Vas i kroz koje su se sve simptome očitovali, osim vizualno, što je bilo itekako uočljivo da se radilo o povećanoj štitnjači zbog velikog zadebljanja na vratu?

-To je bila na početku porodiljna guša, rođenjem moje kćeri Mirte sam ju dobila i radilo se o jednoj maloj točkici, doslovno. Unazad 12-13 godina se to počelo pomalo povećavati. Nakon velikih životnih stresova koje sam imala, prvo smrt muža pa smrt kćeri, to se intenziviralo. U međuvremenu je došla korona… A ja nisam imala snage razmišljati o sebi, već sam mislila samo na druge, u prvom redu na svoje pokojne, a onda i kako biti od pomoći sinu i njegovoj obitelji… Daleko od toga, zaokupiranost različitim obvezama i mojom prekrasnom unučadi mi je i definitivno pomoglo da se nosim s mojim tragedijama, ali sam, priznajem, premalo mislila na sebe. Strah od toga što bi se moglo dogoditi kad bih se odlučila na operaciju, a kako je ta guša bila već poprilično velika – kočio me je da donesem tu važnu odluku i odgađala sam to maksimalno. Međutim, kako sam počela sve teže i teže disati, naprezala sam se kod govora i glas mi je počeo pucati, a kad bi mi samo i mala mrvica hrane ostala zalijepljena za grlo – imala sam osjećaj da ću se ugušiti… došlo je do trenutka da se više nije imalo što odgađati. Snaha Marijana i sin Sanjin su bili uporni i inzistirali da bih to trebala što prije riješiti, sugerirali su mi to iz vrlo konkretnog razloga – sama sam u kući uglavnom, a taj strah od gušenja mi je bio sve veći. I tako sam se na kraju odlučila za operaciju.

• Što su Vam liječnici savjetovali? Jeste li već prije koji put bili kod kirurga u vezi moguće operacije?

-Jesam, jesam. Dok sam još radila u Domu Vladimir Nazor, dr. Lazić me je slao specijalistiu na Švarču. Nalazi su bili zapravo dobri, a liječnica u bolnici mi je tada rekla da ne moram na operaciju, jedino ako baš to želim zbog estetskog razloga. I to sam ja tada doživjela kao svojevrsno opravdanje da operacija nije nužna… Jer je to doktorica svela samo na pitanje izgleda, a to mi nije bilo presudno. Naravno, kasnije je krivica ispala samo na meni i rečeno mi je – zašto ste čekali do sada! A to što je liječnica tako prosudila, to više nije bilo mjerodavno. Klasika! Ali, u redu, samo sam ja kriva, kaže Ljilja.

Nakon uspješne operacije štitnjače moje snahe kod doktora Tomislava Novosela u Zagrebu, ona mu je poslala fotografiju mog vrata, nakon čega me je on pregledao u bolnici Dubrava i pristao operirati me. Moram reći da su doktor i njegov tim uistinu bili sjajni, čudo od ekipe, iznimno ljubazni, susretljivi, stručni, brižni, profesionalni. Operacija je trajala preko 4 sata. Sjećam se, u pola 2 sam se probudila nakon operacije, ja sam već u 6 sati jela. Mislila sam da se sestra šali kad mi je donijela večeru. Očekivala sam da ću dobiti nešto na slamku, nešto tekuće… Kad ono - buhtla i kompot! Niti me je što peckalo niti zatezalo, bila sam stvarno u čudu… Mislila sam si – što je ovo?! Kao da na operaciji nisam bila! Tako da zahvaljujem svima koji su sudjelovali u toj mojoj operaciji i općenito liječenju. Osim doktora Novosela, hvala i doktorici anesteziologinji, sestrama, ostalom medicinskom osoblju… Svi oni su mi sa svojim pristupom dali toliku hrabrost da sam mislila kako bih tu operaciju mogla izdržati i samo s lokalnom anestezijom! Vrlo je bitna komunikacija prema pacijentu i u tom smislu s punim pravom prema ovom mojem iskustvu mogu reći da je cijelim tim bio izvanredan.

Aorte koje se inače nalaze na vratu gdje se obično opipava puls – meni su bila zgurane iza uha. Tako da je operacija bila vrlo rizična. Ali je jako dobro prošla, oporavak je sjajan i jako sam zadovoljna, priča nam Ljiljana..

Ova operacija je Ljiljanu dovela u nacionalne medije, bila je i na dnevnicima i u novinama s obzirom na to da se radilo o jednoj jedinstvenoj i vrlo rijetkoj operaciji izuzetno velike štitnjače koja je u konačnici težila više od dva kilograma.

-Takve doktore treba čuvati kao malo vode na dlanu. Nismo skloni poštivati struku, a ja sam uvijek bila struka i samo struka, i smatram da je to najvažnije.

• Čini se kao da ste ugodno iznenađeni cijelim ovim liječničkim tretmanom i odnosom prema Vama kao pacijentu, u smislu da Vam očekivanja nisu bila takva – zašto Vas je ovaj pristup toliko ugodno iznenadio?

-Nasreću nisam imala prethodnih negativnih iskustava, jer sam bila cijeli život zapravo više-manje zdrava. Osim iz priča drugih, a svi mi se svakodnevno susrećemo s pričama o boljim i lošijim iskustvima odnosa prema pacijentima… Ovo moje iskustvo s liječnicima i sestrama kod kojih sam stvarno osjetila da im je stalo, da nisam samo broj, da brinu o meni, da nisam došla samo da ‘’riješimo operaciju’’, da su mi davali potporu – zaslužuje svaku pohvalu i ističem ga kao primjer nečega što bi trebalo biti svugdje standard.

Dok sam radila s djecom u Vladimiru Nazoru imali smo mogućnosti, posebice ću se tu zahvaliti nekadašnjoj ravnateljici Ljerki Lacković, polaziti mnogobrojne edukacije na kojima sam naučila kako bolje razumjeti sebe i druge oko sebe, jasno, prvenstveno djecu s kojom sam radila. Ali to znanje i iskustvo koje sam dobila kroz svoj rad bilo mi je itekako korisno u mnogo životnih situacija, pa tako i u ovoj konkretnoj. Kao i rad s djecom, tako je i liječnički posao iznimno odgovoran, u isto vrijeme jako stresan, ali i prekrasan. A pristup je taj koji čini razliku! Stručnost bez pristupa – ne vrijedi ništa!

• Koliko ste godina proveli radeći s djecom?

-Sve zajedno 42 godina, 37 godina u samom domu kao odgajateljica. Na početku svog radnog vijeka sam radila u školi, predavala sam glazbeni, a nakon toga se zaposlila u domu i ovdje zaslužila svoju mirovinu. I nikada mi taj posao nije bila težak i nikada nisam zažalila što sam ga odabrala. I onda još kad ti se vrati da te sada već odrasli ljudi u čijem si odgoju sudjelovala pamte, da ti se javljaju, zovu te, žele te vidjeti – to je znak da si dobro radila svoj posao, kažem sama sebi i na to sam ponosna. 

Izazova u takvom poslu ima uvijek. Nekad misliš da si uspio, pa te onda da tako kažem ‘’’tresne’’ neki događaj da ne samo da imaš osjećaj da si pao na zemlju, nego i pod zemlju! Ali, sve je to život, malo gore, malo dolje, često ponovno iz početka… Ali kad pogledaš sa strane nakon svega – vidiš da to sve ima smisla, prepoznaješ svoju misiju i ne posustaješ i dalje ispunjavati je. Bilo da se radi o domskom radu s djecom, ili na kraju krajeva – općenito u životu. Život nije pjesma, ali je uz pjesmu lakše.

• Kad smo kod pjesme, godinama ste nastupali s djecom na ZILIK-u… Glazbeno ste nastojali i obrazovati i animirati domsku djecu, kakva su sjećanja na te mnogobrojne nastupe, nedostaje li Vam to?

-ZILIK pratim i danas, iskustva su bila odlična. Najljepše je bilo to što su se javljala za nastupe i djeca koja nisu imala sluha, ali prilagodiš se, važno je da dijete ima volju, treba ih podržati, treba ih motivirati, treba dijete steći sigurnost, treba mu dati priliku, na kraju krajeva i da se poboljša… Nikad nisam rekla: ti ne možeš pjevati, ti ne znaš pjevati. Znala sam samo nekima reći da budu malo tiši. A bilo je ljudi koji su znali komentirati da neke izvedbe nisu bile baš kvaliteta. Ali ja to ne zamjeram djeci, nego ljudima! Meni je bio stvarno gušt s njima pripremati priredbe, djeca su se jako tome veselila, puno su truda i ulaganja u to davala i ja sam uvijek bila ponosna na njih. 

• Kakav ste bili odgajatelj?

-Stroga i to na način da sam bila dosljedna. I to se kod djece najbolje pokazalo i djeca su to cijenila. Znalo se na koje stvari kako reagiram i do kud se može ići.

• Jesu li se te odgojne metode primjenjivale onda i u kući Mrkić?

-Znali su mi doma moji reći – sad si tu došla doma galamiti na nas jer na poslu ne smiješ! Ma, ja smatram da sam u tom odgojnom smislu i kao majka bila ista. Moja djeca su znala unaprijed izgovoriti što sam sama planirala izgovoriti, znali su kako ću reagirati. To znači – čuješ me, ali me malo ignoriraš. Djecu samo treba znati razumjeti.

• Jeste li i dalje ostali u kontaktu s kolegama iz doma?

-Evo ovaj buket s kojim ste me slikali mi je poklonila danas moja draga kolegica Nada koja je također otišla u mirovinu, htjela me je vidjeti nakon operacije… I hvala joj na prekrasnom cvijeću koje nam je poslužilo kao dobar rekvizit za snimanje. S mnogima sam u kontaktu, a drago mi je da me i još uvijek mnogi prepoznaju ovdje u domu, iako su se u međuvremenu otkada sam otišla u mirovinu promijenila i djeca i došle su nove generacije odgajatelja.

• Ljudi Vas zaustavljaju tijekom snimanja na ulici, prepoznaju Vas s televizije, ipak ste bili na nacionalnom dnevniku i u novinama… Osjećate li se kao zvijezda?

-Joj, to mi najteže pada… Ljudi, dajte me pitajte kak' sam sve to izdržala, a ne da me zezate kako sam ‘’zvijezda’’! Nisam ja nikakva zvijezda, bolest je učinila svoje i to je to. A ja smatram da moram pričati o ljudima koji su zaslužni da sam ja danas dobro, što sam živa i što imam priliku govoriti o svom iskustvu. Na kraju krajeva, da ohrabrim druge koji možda imaju sličan zdravstveni problem, da kažem da uvijek postoji rješenje, da postoje pozitivna iskustva. Pogotovo ako na vrijeme reagirate. Evo, pogledajte mene – živi sam primjer! Hvala Bogu, oporavljam se dobro i nastavljam dalje sa svojim životom… Ponovno pjevam u pjevačkom zboru Vile u Dugoj Resi u kojoj sam više od godine dana i evo već sam se vratila na probe, ne mogu još punim glasom pjevati, ali polako se upjevavam.

• Osim pjevanja, čime su Vam još ispunjeni umirovljenički dani?

-Puno toga sam si ja mislila da ću ostvariti u umirovljeničkim danima… Međutim, nakon starijeg unuka Vite koji sad već ima 17 godina, dobila sam i drugog unuka, Maks sad ima 6 godina… Pa sam pomagala svojima s djecom, išla vikendima u Breganu... Razmišljala sam se baviti planinarenjem i ići na izlete u prirodu, međutim zbog štitnjače nisam mogla pravilno disati pa je to otpalo. Oduvijek sam željela kuglati, nastavit ću s pjevanjem… Htjela bih obići još neke dijelove Hrvatske, upoznati mjesta koja još nisam uspjela vidjeti, putovanja van zemlje me ne zanimaju. Ako će biti moguće, eto to bih si voljela priuštiti. Pratim već putničke agencije, ponude i radim si neke planove pomalo. Ima još nekih neostvarenih želja, samo da me posluži zdravlje i ja se nadam da ću si to sve polako realizirati. 

• Spomenuli ste da ste imali velike stresove, tragedije u životu, ali iz njih ste se uspjeli, da tako kažemo - ‘’iščupati’’, izvući… Koliko je važno biti jak u glavi, koliko je važna podrška okoline, koji bi bili Vaši savjeti iz vlastitog iskustva, kako ‘’ostati normalan’’ i kako preživjeti?

-Kad sam sve to doživjela – prvo iznenadnu smrt muža, a kasnije i tragičnu smrt kćeri, koja je praktički pred kućom poginula na biciklu, ja sam si nekako u glavi pokušala posložiti neke stvari. Razmišljala sam – od strašnoga ima i strašnije, nisi jedina, ne moraš se s time pomiriti, ali moraš to prihvatiti. I kad sam to znala reći ljudima koji bi me pitali kako se nosim sa svime time, oni su mi znali ‘’prigovoriti’’ da kako to mogu tako reći! Mogu. Da nije bilo tog nemilosrdnog racionalnog postavljanja stvari na svoje mjesto i da se na taj način nisam borila s emocionalnom stranom koja bi me inače uništila, ne bih se mogla izvući. Što ne znači da sam manje patila!

Naravno, bez podrške okoline izvući se ne bi bilo moguće, nastavlja Ljilja dalje. Moj sin i njegova obitelj, moja sestra, moja obitelj i prijatelji nisu dozvolili da se osjećam sama. Velika podrška u svemu mi je bila moja sestra Ružica, nas dvije uvijek sve možemo okrenuti na šalu, također je vrlo aktivna i veliki borac, kao i njen suprug i cijela njihova obitelj, i na njih se uvijek mogu osloniti. I moje sestrične, kuma… Uvijek sam prije mrzila kartanje, ali sam prokartala s njima. Šnaps, da se razumijemo, bez novčanih uloga, a sa snahom i sinom remi… Moji susjedi su mi također uvijek bili pri ruci kad mi je zatrebalo…  Zatim najbolji prijatelji moje pokojne kćeri koji su uvijek, također, bili uz mene – Ira, Nina, Dubravka, Dragica, Milena i mnogi drugi, da ne izostavim sad nekoga… Ivan, naročito, za kojeg sam rekla da je moj drugi sin i koji je uvijek tu za mene, to mi je obećao i uvijek se tako ponaša, pravi Mirtin prijatelj zauvijek. Prošlo je već osam godina što Mirte nema i kroz susrete, pozive i druženja s njenim prijateljima ona je uvijek u tim našim pričama i prisjećanjima živa i to me je kroz sve ove godine na neki način održalo da uspijem prebroditi taj strašan gubitak. I generalno, druženje s ljudima me općenito cijelo vrijeme drži, kretanje među ljudima, i uživo, ali i virtualno… Dugo sam odbijala taj Facebook, ali sam na kraju popustila i napravila si profil, tako da i na taj način održavam s mnogima kontakte…

• Znači, moderna i aktivna umirovljenica?

-Da, da, pametni telefon, Facebook, Viber… Bez toga danas ni umirovljenici ne mogu. Pustim si neku dobru glazbu na YouTube-u i uživam. Volim čitati, vozim bicikl, obožavam se kupati u Mrežnici… Ove godine sam se morala čuvati prehlade zbog operacije na koju sam se spremala pa se nisam kupala, ali Mrežnica mi je odmah preko ceste. Moja pekinezerica Kenza mi je godinama pravila sjajno društvo. Bila je ludilo od psa, prvotno namijenjen snahi, pa zbog mačka nije mogla biti u stanu, dopala je mojoj kćeri, a nakon toga u moje ruke i 14 godina je bila član naše obitelji. Također me je na neki način vukla naprijed. Sad otkad je više nema uleti puuuno veća stafordica Snježana od sina, koja je luda ko puška. Samo je malo prejaka za mene, ja si planiram uzeti ponovno nekog manjeg, odrasla sam uz pse, uz njemačke ovčare, tako da obožavam kućne ljubimce. Pretiho bi bilo u mojoj kući bez laveža. 

• Bome, s obzirom na nedavnu operaciju – glas Vam je već sad vrlo jak i moćan! Sad znamo na koga je bila Vaša kćer Mirta. Uvijek glasna i vedra, energična, aktivna... 

-Da, da. To je ta genetika! Bicikl, putovanja, glazba… puno imamo toga sličnoga! Mirta je plesala u Matiji Gupcu godinama, radila na brodu, putovala od Amerike do Japana, radila u turizmu, animacija, zumba… Ona je također bila tip koja nikad nije klonula duhom, a takva sam i sama. I drago mi je da i nakon toliko godina otkad je nema jako puno ljudi pamti moju kćer i da je na neki način Mirta Mrkić sinonim za njenu energiju, i glasnoću kako kažete. Eto, umjesto da ona podsjeća na mene, ja podsjećam na nju, život je to tako napravio, možda pogrešno, nije baš kronološki, prvo bi trebao roditelj otići, a ne dijete - ali takav je Božji plan. A u tom neobičnom planu je da operacija jedne Ljilje iz Duge Rese završi na dnevniku, pa da me zbog toga Karlovački tjednik zatraži intervju, a onda ja u njemu dobijem priliku pričati i o Mirti i o Kenzi, o domu Vladimir Nazor, zahvaliti se sjajnom doktoru i još puno toga. Život je pun slučajnosti. Ili – ništa nije slučajno? Hvala na prilici, dobrim pitanjima i ugodnom razgovoru.

• Hvala Vama, gospođo Ljiljana! Drž’te se i svako dobro Vam želimo!