Prvi Karlovački

„Kad uspiju izaći iz paklenog kruga nasilja u obitelji, žrtvama je potrebna sveobuhvatna potpora zajednice”

Autor: Ivana Ivandić

02.05.2022

Priče iz Tjednika

Za vrijeme lockdowna žene su ostajale zarobljene sa svojim zlostavljačima i odvojene od podrške obitelji i prijatelja, mjere su im otežale da potraže pomoć.

Kad su u pitanju bolesne i siromašne osobe svi se rado udružujemo i pomažemo, ali kada je riječ o nasilju zaziremo i okrećemo glavu govoreći da je to privatno. Nije privatno, i nasilje je problem društva iako se događa unutar obitelji.

Odnos društva prema nasilju počeo se mijenjati, ali mali su to koraci, kako nam objašnjavaju iz Ženske grupe Korak.

-Društvo činimo svi mi pa je tako svatko obvezan dati svoj obol pozitivnom društvenom pomaku. Kad pročitamo komentare ispod tekstova na portalima, vidimo da ima svega i svačega. Samo kad bismo uzeli neke od komentara široke populacije u obzir, rekli bismo da smo još uvijek miljama daleko od civilizacije.

Pomaci su vidljivi, ali nedostatni

Nasilje u obitelji uglavnom se, dodaju, procesuira u sklopu kaznenog zakona. Sve je više kaznenih prijava, okolina više prijavljuje nasilje. U školama se donekle provode programi, ili se o tome priča na satovima razrednika, koji su koncipirani na tragu dokidanja diskriminacije žena i stereotipizacije.

-No, sve je to nedostatno ako gledate poražavajuću statistiku. Svaka peta žena doživi neki oblik seksualnog nasilja tijekom života, svaka treća žena preživjela je neki oblik nasilja od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera. Crne su to brojke, upozoravaju.

„Osobe koje su proživjele nasilje trebaju pozitivan utjecaj okoline“

Protiv nasilja treba se boriti izgradnjom nenasilnog društva pa je upravo kampanja „KORAK ka nenasilnom društvu“ u sklopu projekta ”KORAK u život bez nasilja”, koju je Ženska grupa pokrenula, jedan od načina prema senzibilizaciji društva.

-Kad se uspije izaći iz paklenog kruga nasilja u obitelji, žrtvama, u najvećem broju ženama i djeci, potrebna je široka i sveobuhvatna potpora zajednice, od obitelji do društva čijim je svaki pojedinac dijelom, kako bi suvereno krenuli u život koji je moguće izgraditi van toksičnih i nasilnih obrazaca. Osobe koje su proživjele nasilje trebaju pozitivan utjecaj okoline i priliku da stanu na svoje noge i udahnu život kakav treba biti. Društvo svakako treba senzibilizirati po tom pitanju, objašnjavaju.

Žene kad izađu iz skloništa teško nalaze smještaj zbog nepovjerenja ljudi, što je apsolutno neprihvatljivo. Na tome trebamo, naglašavaju, raditi zajedničkim snagama, a ova kampanja upravo je odraz te težnje – dostojanstven i inkluzivan život u zajednici za sve, dokidanje diskriminacije i nulta stopa tolerancije na nasilje u društvu.

Stoga kampanja ide u smjeru izgradnje nenasilnog društva, a osnovni cilj je senzibilizirati javnost po pitanjima responzivnosti na rodno uvjetovano nasilje te podizanje svijesti javnosti o pravima žrtava nasilja u obitelji, s naglaskom na pravo na dostojanstven i inkluzivan život u zajednici.

„Žrtve često budu, za potrebe medijskog tržišnog kolača, ogoljene i ostavljene da dijele krivnju za traumu koju su proživjele“

Kako bi se podigla svijest javnosti važno je i medijsko izvještavanje jer mediji imaju ključnu ulogu u formiranju stavova javnosti, a načinom na koji prenose informacije utječu na razvoj svijesti o pojedinom društveno važnom pitanju, ističu.

-Danas se nažalost događa, iako su donesene smjernice za medijsko praćenje rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji te u Kodeksu časti novinara i nizu konvencija i propisa stoji kako izvještavati i čemu posvetiti posebnu pozornost, da se u drugi plan stavlja zaštita žrtve. Ta prava se prečesto krše i žrtve često budu, za potrebe medijskog tržišnog kolača, ogoljene i ostavljene da dijele krivnju za traumu koju su proživjele.

Objavljivanje slike žrtve u medijima otežava ionako teško situaciju, a predstavlja i sigurnosni rizik. Isto tako je nepotrebno navoditi detalje zločina, treba misliti i na moguću retraumatizaciju žrtve.

„Za nasilje je kriv isključivo onaj koji ga čini“

-Impliciranje da je žrtva svojim ponašanjem isprovocirala počinitelja sugerira da postoji opravdanje za nasilan čin. To je nedopustivo. Za nasilje je kriv isključivo onaj koji ga čini. Nasilnici su oni koji sustavno nad osobom koju percipiraju kao slabiju demonstriraju svoju krnju moć.

Zato je, naglašavaju, suradnja civilnog društva i medija neophodna kako bi se etično i profesionalno izvještavalo o nasilju.

Povodom toga jedna od edukativnih radionica u sklopu kampanje bila je „Medijsko izvještavanje – etički pristup izvještavanju o rodno uvjetovanom nasilju i nasilju nad ženama i djecom“.

Tema je bila izvještavanje i suradnja s medijima u prevenciji rodno uvjetovanog nasilja i femicida. Smatraju da je to tema kojom se treba sustavno baviti.

Kad se izvještava o ljudskim pravima, pravima žrtava nasilja i pravima djece prije svega treba zaštiti identitet žrtve.

-Treba imati na umu širi učinak svakog novinarskog uratka prije samog objavljivanja teksta te se držati etičkih principa i kodeksa struke. Pitanje je to profesionalne etike čitavog medijskog sustava. Pri izvještavanju o počinjenom nasilju u obitelji novinari i urednici trebaju pripaziti na činjenicu da se žrtve nasilja, bez obzira na spol i dob, nalaze u teškoj situaciji te su posebno osjetljive na reakcije okoline koja, u većini slučajeva, još uvijek polazi od pretpostavke o „podijeljenoj odgovornosti za nasilje“, što žrtve stavlja u iznimno tešku situaciju.

Izgradnja novog života, života bez nasilja

Smatraju da je od neobične važnosti baviti se pitanjem stambenih politika, zbrinjavanja i ekonomskog osnaživanja kako bi osobe koje su preživjele nasilje u obitelji, pored svojih trauma, izgradile novi život, život bez nasilja.

-Skloništa bi trebala biti privremena krizna mjera u zbrinjavanju žrtava u slučajevima nasilja. Sramotno je da se kod nas, iako je na zakonodavnoj razini to provedeno i čak neloše osmišljeno, ekstremno rijetko provodi mjera udaljenja zlostavljača iz zajedničkog kućanstva. U velikoj većini slučajeva žena je ta koja mora napustiti dom, čija djeca napuštaju svoje prijatelje, školske kolege i sredinu u kojoj su odrasla. Oni se izdvajaju i prisilno grade novi život u težim uvjetima te u teškom emocionalnom stanju u kojem jesu.

Država treba imati skloništa, ali mora biti jasno da su ona tzv. vatrogasna mjera, privremena te u tom smislu nesvrhovita za žrtvino daljnje funkcioniranje, dodaju.

– Cilj nije žrtvu isključiti iz društva, sakriti je, već je aktivno uključiti u sve aktivnosti zajednice. Ona mora dobiti pomoć u stambenom zbrinjavanju nakon izlaska iz smještaja, emocionalnu podršku i pomoć. Treba nastaviti život kao ravnopravni član društva, a ne biti obilježena, stigmatizirana i pognute glave. Ona nije kriva. Upravo zato Korak provodi kampanje osvješćivanja te aktivnosti temeljem kojih omogućava žrtvama nasilja u obitelji ravnopravan i uključiv pristup zajednici i njenim dobrima.

Stoga je u drugom dijelu kampanje, koji je planiran za jesen, održavanje okruglog stola na temu stambenog zbrinjavanja, pružanja što boljih izvaninstitucijskih usluga primarno.

-Cjelokupna kampanja zaista je zamišljena kao niz aktivnosti kojima ćemo pokušati napraviti korak ka nenasilnom društvu.

Jesu li postojeće mjere dovoljne da se spriječi nasilje?

-Danas se napredak dogodio na zakonodavnoj razini, no u smislu prakse malo smo napredovali. Primjerice, kad govorimo o procesuiranju nasilja u obitelji u domeni kaznenog prava, treba napomenuti da iako se tome težilo, zapravo se radi o svojevrsnom dvosjeklom maču. Kazneni procesi su spori, kazne su male, a žrtve nisu dovoljno zaštićene od strane sustava. Dok traje kazneni proces, najčešće je i dalje žrtva ta koja mora izići iz kuće, mjere udaljenja počinitelja iz kućanstva premalo se izriču. Problematična je i sporost sudstva, prosječno trajanje kaznenog postupka na razini općinskog suda je oko 400 dana, a na županijskim sudovima otprilike 1100.

Nedostatak su i novčane kazne, koje se najčešće izriču, a koje često osjete i žrtve jer naknada troškova obično ide iz zajedničkog budžeta pa se tako istovremeno kažnjava cijela obitelj.

Također, kad je u pitanju seksualno nasilje, Istanbulskom konvencijom propisano je da na svakih 200.000 stanovnika mora postojati jedan centar za žrtve seksualnog nasilja.

-Mi imamo jedan na nacionalnoj razini, radi se o Ženskoj sobi iz Zagreba. Kolegice zaista sjajno i predano rade, ali zar je moguće da su jedini? Malo je reći da bi moglo bolje.

Prevencija od najranije dobi

Prevencija treba početi od najranije dobi. To je imperativ kad govorimo o tranziciji u društvo nenasilja, i ujedno naš motiv da u sklopu kampanje radimo s mladima, objašnjavaju.

-Tijekom proteklih desetljeća u školama se iz društveno-humanističkih predmeta izdvojila komponenta građanskog odgoja. U kurikulumu se nude, u tom smislu, ogoljeli kolegiji, dok se građanski i seksualni odgoj smatraju tabu temama, a nerijetko i ulaznicom u svijet Sodome i Gomore. Komponente građanskog i seksualnog odgoja dijelom su svih sfera naših života. Kad bi se o nekim stvarima pričalo kao uobičajenima, što one i jesu, mladi bi odrastali s pozitivnom slikom o sebi i vlastitom tijelu, bili bi samopouzdani i puni samopoštovanja.

-U pandemijsko doba, a uslijed propisanih mjera izolacije, žrtve su bile zatvorene u kućama s nasilnicima, što je nažalost pridonijelo crnoj statistici. U Hrvatskoj je svaka treća žena preživjela neki oblik nasilja od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera, a ista statistika mori i zemlje EU. Situacija je teška.

U 2020. godini i u prvih osam mjeseci 2021. broj prijava nasilja u obitelji porastao je za 100 posto, prema podacima PU karlovačke. Na nacionalnoj razini u 2021. godini u 14 od 30 zabilježenih ubojstava žrtve su bile žene, a 11 ih je ubila bliska osoba (partner ili bivši partner). U 2020. godini ubijeno je 19 žena, od kojih su 14 ubile bliske osobe. Ove godine u prva dva mjeseca ubijene su tri žene.

Navode kako je teško tvrditi je li statistički porast isključivo rezultat povećane prijave slučajeva. Vjerojatnije je da je riječ o porastu broja slučajeva u pandemiji, posebno zbog izoliranja žrtve i počinitelja gdje je nemoguće izbjeći nasilje.

„Za žrtvu je svaki dan krizni“

-Što se tiče kriznih vremena, za žrtvu je svaki dan krizni, a dok je u odnosu i u blizini zlostavljača neće biti zaštićena. Za vrijeme lockdowna, žene su ostajale zarobljene sa svojim zlostavljačima i odvojene od podrške obitelji i prijatelja. U tom smislu, mjera im je otežala da potraže pomoć, da nazovu ili da se sklone kod nekoga (strah od zaraze). Često se u pandemiji govori o pojačanom stresu zbog nemogućnosti zarađivanja (tko nije mogao raditi) i bojazni za kućni budžet te se i na taj način pojašnjava porast nasilja. Ovo nije točno. Zlostavljač će zlostavljati svoju žrtvu jer je nasilan i njegovo nasilje nije opravdano ni u kojem slučaju, bio on bez posla, bez novaca, zabrinut ili loše volje, imao težak dan, mjesec ili bilo koji razlog. Opravdanja za nasilan čin nema, a krivnju snosi isključivo počinitelj.

Državni mehanizmi su ti koji prije svega trebaju prevenirati, a onda zaštiti i naposljetku sanirati posljedice. Hrvatska je ratificirala Istanbulsku konvenciju pa ima obvezu poduzeti sve potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi djelovala uz dužnu pažnju u sprečavanju, istraživanju, kažnjavanju i osiguravanju naknade štete za sva djela nasilja obuhvaćena područjem primjene Konvencije koja su počinili nedržavni subjekti.

-Je li osoba koja doživi nasilje kriva za to nasilje? Nije. Nedvojbeno, krivnja je na zlostavljaču i samo na njemu. Žrtva nije odgovorna, nije kriva, nije prouzročila nasilje i ne može se sama u potpunosti zaštititi.

S osobom koja proživljava ili je preživjela nasilje u obitelji rade tzv. Sigurnosni plan kroz koji zajedno planiraju mjere koje žrtva može provesti u raznim scenarijima.

-Trudimo se taj plan razraditi detaljno, kroz njega provući važne osobe koje su joj podrška te da se ona u krajnjoj nuždi može njime poslužiti. To je ono što ona može napraviti za sebe, a nerijetko i za svoju djecu u kriznoj situaciji. No problem nasilja u obitelji koji je dijelom njene svakodnevice nije njen privatni problem, nego problem nas kao društva.

Daleko smo od postizanja rodne ravnopravnosti“

Ističu da smo još daleko od postizanja rodne ravnopravnosti. Naime, EU od postizanja potpune rodne ravnopravnosti dijeli najmanje 60 godina, prema indeksu rodne ravnopravnosti Europskog instituta za ravnopravnost spolova.

-Rodna neravnopravnost nažalost je duboko ukorijenjena u naše društvo. Možda to ne primjećujemo jer smo prihvatili to kao uobičajeno, no ako više obratimo pažnju na svakodnevnoj razini možemo naći primjere neravnopravnosti. Drage žene, koliko vas je danas predalo zamolbu za posao? Koliko vas je danas otišlo na potplaćeni posao? Koliko vas radi u poslovima koji se vežu za tradicionalno žensku ulogu u društvu? Koliko vas radi ili poznaje žensku osobu na čelu tvrtke? Koliko je vas danas čulo seksistički komentar? Koliko vas je žrtva rodno uvjetovanog nasilja? Jeste li kada doživjeli nelagodno odmjeravanje od strane muške osobe, zviždanje na ulici, komentare na osnovi vašeg tijela?… Nadamo se da ćete promisliti, poručuju zaključno iz Ženske grupe Korak.