Flair nije žongliranje u Supertalentu, već unikatna vještina posluživanja sa stilom, koja se radi za gušt – a ne isključivo za show

Prezime zvuči (meni) kao da je poljsko, češko, slovačko? Čije je? Odakle u Karlovcu? Iz kojeg si kvarta, gdje trenutno radiš?

-Prezime je austrijsko, došlo je s mojim pradjedom iz Austrougarske koji je doputovao u Bosnu graditi željeznicu, ondje se oženio i napravio obitelj. Originalno je prezime bilo Pöschko, kroz godine je mijenjano, ispalo je ''o'' s prijeglasom i ostalo u današnjem obliku. Tako su meni ispričali priču o porijeklu mog prezimena. Moji su inače iz Garešnice, studirali su u Zagrebu i preselili se u Karlovac. U Karlovcu sam od svoje desete godine, a do 2008. sam živio u Zagrebu. Živim u samom centru, na korzu, tu sam odrastao u šancu, igrao košarku, vezan sam uz ovo kazalište, prvi izlasci su mi bili upravo ovdje u Kazališnu kavanu, a evo danas i radim tu.

Zašto si odabrao konobarsku struku? Poželi li ikad ikoje dijete postati konobarom kad odraste? Da nisi konobar što bi bio?

-Vrlo mladi biramo svoju struku, s tek 14 godina sam bio mali delinkvent koji nije previše razmišljao o budućnosti. Najiskrenije, nisam znao što bih. Igrom slučaja sam završio u ugostiteljstvu, razvilo se, evoluiralo, kao drvo kad ga posadite i počne rasti u visinu i širinu, i to ''drvo'' još uvijek raste. Ali, dogodilo se u principu spontano, nije bilo planiranja ove karijere, i mislim da sam odabrao i neku sasvim drugu struku – da bi se dao 100 posto u nju i maksimalno pokušavao naučiti sve vezano uz to. Prije svega je to ugostiteljska struka, a konobarenje je samo jedan aspekt kojeg ta struka podrazumijeva. Kao što kad dođete na gradilište pa imate i arhitekta i nekog tko postavlja keramiku i pomoćnog radnika, soboslikara… problem kod ugostitelja je što se na njih gleda na način kao da jedna osoba treba raditi sve poslove na gradilištu, u ovom slučaju u ugostiteljstvu. Djelomično je to razumljivo, samo velike korporacije zapošljavaju barback-a koji samo puni šank, vanjskog konobara koji je samo na terasi, peraju koji samo pere suđe, čistačicu koja samo čisti, barmena koji samo radi koktele… u malim kolektivima nema ''samo'', svi rade sve. U neku ruku to je svojevrstan problem u ugostiteljstvu jer na kraju se dogodi da neki školovani konobar s inozemnim iskustvom koji na top razini radi fine dining, filetira ribu pred gostom, flambira i slično – u hotelima je obično zadužen da popravlja frižider kad se pokvari. Ipak, većina nas će raditi sve što treba jer nije tu samo zbog novca. Osobno smatram da ako je netko odabrao našu struku samo zbog financijskog motiva – teško da će preživjeti u ovoj industriji.

Konobari, barmeni, bariste, koktel majstori? Laici ne vide tu neke bitne razlike… Je li flair najviša razina u "konobarenju"? Trebaš li biti prvo konobar?

-Ne bih rekao da flair uopće ima veze s razinama u konobarenju kako ti se možda čini, on bi trebao biti samo dodatni dio, bonus, dodana vrijednost na tvoj bazični ugostiteljski posao. Mislim da prije nego što zaslužiš bacat' boce u šanku da bi prvo trebao znati bolje oprati suđe nego tzv. peraja kojemu je samo to posao. Ako preskočiš te početne korake izgubit ćeš poštovanje ljudi s kojima radiš. Ne treba preskakati razvoj. Flair je atraktivan i super, ali mora imati svoje mjesto i svoje vrijeme. Puno ljudi baca boce samo da baca boce, a ne znaju ništa drugo u ugostiteljskoj struci, a to je onda loše za neki ukupni dojam za sve nas ostale jer će nas barmeni koji nisu u flairu gledati loše i trpati sve u isti koš. Flair je samo šećer na kraju, a puno znanja i truda je potrebno prije da bi se uopće ta vještina mogla implementirati konstruktivno u ugostiteljstvo. Puno ljudi na nas gleda kao na žonglere. Flairu je mjesto za šankom i u ugostiteljstvu, a ne na Supertalentu jer prikazivanjem flaira na taj način radimo protiv sebe i ozbiljnog shvaćanja onoga što radimo. Flair je atrakcija i ima tu svrhu da privlači, ali ona je u svojoj biti zapravo samo jako vješto, iskusno i samouvjereno obavljanje svog posla, nadogradnja vještina koju imaš i afirmacija da dobro radiš to što radiš. Flair je talent, sposobnost za nešto, bavljenje nečim sa stilom i originalnošću ''nešto drugačije''.

Koja je svrha flair bartendinga? Samo zabavljanje gostiju i show, shvatio sam - nije? Je li to umjetnost?

-Kad sam bio u Malagi i učio od višestrukog svjetskog prvaka u flairu, 2017-te ili 2018-te, doživio sam flair na jedan sasvim drugi način. Moj učitelj na tu vještinu gleda na neki način kao na svojevrsnu spiritualnu vježbu, da se tako izrazim. Zvuči neobično, pomalo i kontroverzno. Flair je način izražavanja, nešto što nema granice, tisuće varijacija istih pokreta… Problem danas kod flaira je taj što ljudi rade bez emocije, vježbaju 5 sati na dan, postaju roboti, automatski odrađuju naučenu rutinu, a to nije pravi flair. Najbolji trikovi i najbolji pokreti u flairu nastaju kad si opušten i kada vjeruješ u to što radiš, tada je moguće napraviti nešto full kreativno, čak i nešto što možda nikad nitko do tada nije napravio i u tome je čar. Recimo, ja flair zapravo vrlo rijetko radim kao show iza šanka, radim ga za sebe, kao što netko, ne znam, ide u šetnju u prirodu, tako ja uzmem boce i bacam ih da si ''očistim mozak'', kao neki tip meditacije, nekakav način stabilizacije i izražavanja kreativnosti. A samim tim je onda to i umjetnost, kad se prepustiš trenutku i inspiraciji i iz toga nešto dobro izađe.

Gdje si se prvi put susreo s flairom i što te ponukalo da se okušaš u tome? Bolja plaća? Želja za pokazivanjem i dokazivanjem?

-Flair mi je 2015. prvi put pokazao Sinke Novković u barmen.hr-u u Rijeci, on je jedan od naših najboljih flair barmena i barmena općenito. Imam jako puno poštovanja za tog čovjeka. Međutim, flair mi nije tada baš sjeo, nisam gledao na flair s tom dubinom kao što gledam danas. Sedam godina koliko sam u flairu nije bilo jednakog intenziteta. Prije sedam godina sam se samo upoznao s time, tek posljednjih nekoliko godina se njime baš intenzivno bavim. Vidio sam u flairu mogućnost izgradnje vlastitog stila i izražavanje vlastitog sebe. Kao što netko uzme kist i napravi neku sliku, tako je i moja prezentacija flaira također unikatna. Jako je zapravo sličan s plesom npr. breakdance-om. Cijeli sam život u ovom ili onom obliku u hip-hopu, i mislim da se to vidi onda i u mojim pokretima, mom stilu, na kraju krajeva i kako hodam, pričam, oblačim se – pa tako i u tom mom flair stilu, nazovimo ga tako. Kako plesom, tako i flairom se ljudi počinju baviti iz različitih motiva, neki zbog te spomenute želje za pokazivanjem i dokazivanjem, to nisu bili moji motivi. Flair se inače dijeli na working flair ili radni, i egzibicijski (samo ime govori sve). Radni flair se radi isključivo iza šanka i to s bocama koje su do pola pune (ili do pola prazne, ako ste pesimist). I zahtjeva trikove kod kojih nema toliko rotacija, da se boca previše ne okreće iz razloga da se ne prolije pola toga. Egzibicijski flair nije namijenjen za šank, iako se može raditi i u šanku, on je prepun rotacija i kretanja, i on je za pokazivanje. Postoje kao u plesu osnovni koraci (pokreti), sve ostalo je nadogradnja, varijacije, stil, umjetnički dojam. Većina ljudi kad vidi nekog barmena da radi flair misli da ih on želi svojom vještinom impresionirati, a to uopće nije poanta. Svrha je, barem kod mene je tako, da ja to radim jer uživam dok to radim, a tebi dajem mogućnost da budeš dio toga, kao gledatelj, promatrač, do tebe je kako ćeš na to gledati, a moguće je da ćeš me gledati ispod oka jer će ti se činiti da se pravim važan. Tako da, kažem, izbjegavam raditi flair za šankom. Flair je za mene sve i ništa. Ništa jer, moram priznati, ništa materijalno nisam od flaira dobio do sad, samo sam u njega puno ulagao. Okej, možda sam dobio koju napojnicu eventualno. A sve – sve je zato što mi je dao jednu potpuno drukčiju, novu percepciju svega oko sebe. Flair je kao glazba, kao skladanje… u svojevrsnom 3D notnom crtovlju u prostoru stvaraš različite kombinacije pokreta – za sebe i za druge. Kao i pjesma, neka će se nekome svidjeti, neka neće.

Postoji li neka službena edukacija, certifikat za flair? Od koga / gdje si sve učio?

-Nije potreban neki službeni certifikat, iako možeš dobiti diplome na različitim tečajevima, seminarima, edukacijama. Najviše sam znanja dobio od ljudi u ugostiteljstvu koji su samouki. Od njih sam pokupio puno fora i trikova, i u 23 godine koliko imam sam stvarno prošao jako puno mjesta i radio s mnogo ljudi, i od svakog od njih pokušao preuzeti ono najbolje i ukomponirati u izgradnju vlastitog stila. Papir imam, barmen.hr  (Udruga konobara i barmena Hrvatske) 2015-te, 2107-te Nicolas Saint-Jeana - Malaga, ondje sam se vratio i 2 godine poslije, sad sam u Londonu završio Advanced bartending s elementima napredne miksologije na EBS-u (European Bartender school). Danas se puno toga može naučiti online, starije generacije nisu imale priliku gledati video klipove u slow motionu, nekada se trebale puno više potruditi da nešto naučiš, S druge strane, s ovakvom dostupnošću svih mogućih trikova na YouTube-u gubi se unikatnost i originalnost, čini mi se… Papir kao papir nije bitan, ali znanje koje dođe s tim papirom je bitno.

Gdje treniraš? Koliko često? Koliko si stakla razbio? Vježbaš sam ili u društvu? Ima li kakvih neugodnosti, nezgodnih situacija?

-Treniram svugdje, i doma, porazbijao sam pola stana, dužan sam svojima nekoliko tisuća eura za sve što sam porazbijao, ali imam i nekoliko prostora ovdje u Karlovcu, kod prijatelja smo izgradili jednu malu teretanu s tatamijem kao podlogom, pa onda tu je i Mala scena Hrvatskog doma. Vježbao sam po školama za barmene gdje je sve profesionalno uređeno baš za vježbu, ali i doslovno vani, pored grafita i mostova, u prirodi. Svako mjesto gdje radiš flair ima svoju neku energiju i uvijek neka druga kreativnost izađe iz svega toga… Imao sam period kad sam svakodnevno trenirao po 5-6 i 8 sati, mjesecima. A onda se zasitiš i dođe ti period da nemaš motivacije i inspiracije, tako da ne forsiram vježbanje. Nekad kad se dogodi da u dva tjedna vježbam samo jednom onda sam toliko uzbuđen jer mi je to nedostajalo i više sam produktivan i kreativan, imam više volje, i mogu vježbati satima bez prestanka. Obično vježbam sam, ali volim i vježbati s nekim tko je u flairu, pogotovo s nekime tko je bolji od mene jer tada i učim. Flair, ako se ne radi o natjecanju, ne bi trebala biti kompeticija i nadmetanje, tako da dapače – volim vježbati u društvu. Što se tiče neugodnih situacija, uvijek se mogu dogoditi i događaju se. Evo sad u Londonu se dogodilo da mi je izletjela boca i pogodila kolegu direktno u strateški najbolnije mjesto (možete već sami pogoditi kamo, ha-ha). Desi se da boca pukne pa bude i krvi. Okej, imam i plastične boce za vježbanje, one se ne mogu razbiti, ali su i dalje teške, jednake težine kao i prave boce i kad te pogodi – naravno da boli. Jednom mi se dogodilo da sam razbio čašu iznad leda, a to znači da se taj led više nije mogao koristiti zbog krhotina stakla. Ledomat je bio udaljen od šanka 100 metara, oko šanka se gura stotine ljudi… pa si možete misliti kakav sam si problem napravio...

Sudjeluješ i na natjecanjima? Kakve su nagrade? Koji su rezultati koje bi izdvojio? Kakva je flair scena u Hrvatskoj, a kakva u Karlovcu?

-Bio sam na nekim natjecanjima, više iz miksologije, evo sad na IBS-ovom natjecanju u Londonu sam bio drugi, 2021. na Badelovom master CUP-u, točnije na regionalnom natjecanju u Zagrebu koje je bilo kvalifikacijsko natjecanje i gdje sam se natjecao s vrhunskim TOP barmenima iz Hrvatske, sam po rezultatima bio iznad mnogih barmena koje baš cijenim i divim im se, tako da sam bio jako zadovoljan, u finalu sam bio trinaesti… a baš iz flaira sam bio samo jednom na natjecanju, 2016-te. U Londonu sam čuo informaciju da će destilerija Giffard organizirati u Francuskoj svjetsko natjecanje, a prije toga će se u Hrvatskoj održati regionalno natjecanje iz miksologije – i na njemu bih se volio natjecati. Što se tiče naše flair scene trenutno… Donedavno se održavala Cro flair liga, ne znam iz kojeg je razloga to državno natjecanje ukinuto, volio bih da se ono vrati. Postoji i udruga, imamo jako kvalitetne hrvatske flair barmene, neki su se natjecali i afirmirali i na svjetskoj sceni, sad je to već starija garda. U samom Karlovcu, koliko mi je poznato, nema baš da se netko time bavi, mislim, postoje mladi ljudi koje to zanima, dio njih je polazilo i neke moje radionice na Maloj sceni… Animirao sam ako ništa moje kolege s kojima radim, oni su pokazali interes, a tko će se od njih okušati ozbiljnije u flairu tek ćemo vidjeti.

Padaju li cure na tvoje akrobacije? Kako dečki gledaju na tvoje egzibicije? Koliko poslodavci cijene tu vještinu?

-Već sam bio prethodno rekao da ljudi imaju različite motive ulaska u flair, a onda samim time se stvara određeni stereotip i predrasude prema ovoj vještini, tako su i reakcije različite. Cure, barem mi se čini, vole općenito barmenstvo, ženskoj populaciji će biti često atraktivno to što radim i zanimat će ih. Ne bih rekao da cure ''padaju'' na to, neće ih, barem ne većinu, privući sami kokteli ili bacanje boca, više možda ta neka samouvjerenost i vještina dok to radim. Ne radim to da impresioniram cure, niti bilo koga drugoga. Zapravo, mislim da nekog najviše može impresionirati to što ne želiš impresionirati. Ne razmišljam tko me gleda i tko što misli o mojim pokretima, prepustim se i radim iz gušta, a to što se nekome to što radim još i sviđa – dapače. Poslodavci sigurno da cijene te neke dodatne vještine kod svakog od radnika, pa tako i kod nas koji se bavimo flairom. Ako služi nama, služi i njima. Ali, ponavljam, ne bavi se time čovjek da mu plaća bude veća – jer mu neće biti samo zbog toga veća. Ja sam s nepunih 19 bio voditelj bara u hotelu s 5 zvjezdica u Francuskoj, nisam dobio tu priliku zbog toga što sam im rekao da se bavim flairom. Dakle, ja ne guram flair da se razumijemo, ponavljam – vrlo ga rijetko radim za šankom. Ali zato postoji taj tzv. microflair koji se koristi u svakodnevnom poslu, ti maleni detalji koji čine razliku, od načina kako uzimaš čašu, stavljaš led, sipaš piće… to je isto iz gušta, u tim pokretima gost može vidjeti koliko si vješt, iskusan, pa onda samim time i profesionalan u tome što radiš, a svatko voli biti uslužen od što većeg profesionalca. To onda zamijete i poslodavci, sigurno.

Što je važno u flairu? Koordinacija, mirna ruka, fokus? Uči li se redoslijed pokreta? Radi li se koreografija na glazbu?

-Rekao bih da je u flairu važan stil, unikatnost, izražavanje samog sebe… a što se tiče pokreta, sve se zasniva na repeticiji i to do te mjere dok vam određeni pokret ne postane automatski, kao druga priroda. Prema ovoj školi u Španjolskoj koja se zove ''Flair motion'' (pokret uz flair) i stilu učitelja od kojeg sam ja učio flair, on se radi uz glazbu, uz ritam. Ljudi koji idu na natjecanja ili koji rade neki egzibicionistički show naravno da iskoreografiraju, osmisle sve do najsitnijeg pokreta. Ako se ne radi o natjecanju onda nije ništa zadano, uglavnom se improvizira, ali ima određenih kombinacija pokreta koje najčešće radiš u nizu jer su dio tvog stila i najbolje ti odgovaraju. Evo, sad kad sam prošli tjedan bio u Londonu na edukaciji mnogi su me pitali jesam li učio od Nicolas Saint-Jeana jer se očigledno prepoznaje taj njegov stil. Važno je pronaći stil koji ti odgovara i onda vježbati. Jasno da je važno i sve ovo što si pobrojao – koordinacija, mirna ruka, fokus. Ali, kao i svaka druga vještina – tako se i ova da naučiti i valja ju konstantno unaprjeđivati, i uvijek možeš biti bolji, to sigurno.

Na koji način planiraš unaprjeđivati svoju vještinu? Kako? Nove tehnike, stilovi? Neki seminar u budućnosti, želiš li i dalje podučavati?

-Uvijek ima prostora za nadogradnju, za proširiti i unaprijediti svoja znanja i vještine… u ugostiteljstvu, gastronomiji, miksologiji, pa tako i flairu. I tu ne mislim samo na trikove jer nikad ih nećeš znati sve i uvijek se može naučiti još koji, ali poanta je u kreativnosti i inovativnosti, i super je osjećaj kad napraviš nešto novo, nešto što još nitko prije tebe nije napravio. Gdje god sam radio trudio sam se ostaviti neki svoj trag iza sebe, a u tome mi je pomogao konstantni rad na sebi. Na svakom mjestu i od svakoga s kime sam radio sam naučio nešto, to ću i nastaviti i to me izgrađuje u bolju osobu, i osobno i profesionalno. I tu čak mislim da iz tih direktnih iskustava više naučim nego na samim tečajevima i edukacijama. Htio bih biti dijelom nekih većih projekata, neovisno jesu li moji ili tuđi, ali ako se njima unaprjeđuje struka i ja sam – to je onda to. Što se tiče podučavanja – volim prenositi svoja znanja i iskustva i uvijek ću u nekom obliku nekoga mentorirati i nesebično pokazivati što sam naučio. Nisam ti odgovorio tamo negdje na početku kad si me pitao što bi bio da nisam barmen i da se ne bavim flairom. Bio bih Vladimir Poschko. Mnogi mladi ljudi koji se počnu baviti ugostiteljstvom, rade nekoliko mjeseci po 15-16 sati dnevno bez slobodnog dana i vrlo brzo prestanu biti ''Vladimir Poschko'' nego postaju ''Dobar dan, izvolite!''. To je problem u ugostiteljstvu i smatram da ugostiteljski radnici zaslužuju puno više respekta i od klijentele koje poslužuju, a i od samih poslodavaca. Dosta se loše gleda na ovu našu struku, na neki način ju se obezvrjeđuje, banalizira u smislu da to može bilo tko raditi, i vrlo često omalovažava trpajući sve u isti koš i svodeći sve na needucirane ljude koji rade privremeni posao dok ne nađu nešto bolje i koji o ugostiteljstvu zapravo ne znaju ništa. Važno je boriti se za svoju struku, iako se ne smijemo svesti samo na svoju struku, kao niti podrediti cijeli svoj život samo isključivo profesionalnoj karijeri. Ja sam puno više od flair bartendera i barmena. Prvenstveno sam i uvijek – Vladimir Poschko, pa gdje me već životni put odnese…

Fotografija: Dinko Neskusil