Da sam znao da će svi pričati samo o tome kako sam dobio premalu ''nagradu'', ne bih uzeo niti tih sto kuna!

Prvu stvar koju nam je rekao četrdesetšestogodišnji karlovački taksist kojemu Tjednik nije jedini medij koji ga je intervjuirao posljednjih dana zbog njegove nevjerojatne priče s vraćanjem pozamašnog iznosa novca putniku koji je isti ostavio na zadnjem sjedištu njegovog taksija, je sljedeće:

-Ali, ja stvarno nisam napravio ništa posebno! Ljudi se čude, čestitaju, zovu… Kakvo smo mi to društvo? To bi trebala biti društvena norma, standard – vratiti nekome nešto što je njegovo i ne pripada meni. To nije vijest za naslovnice!

Ipak, stavili smo Nikicu na naslovnicu jer smatramo da ovakve pozitivne, afirmativne priče trebaju utjecati na sve one koji razmišljaju da naš sugovornik nije trebao vratiti novac, a pogotovo zbog toga što je čovjek koji je novac izgubio bio ''škrt'' na nagradi poštenom nalazniku.

O ovoj velikoj poštenjačini od čovjeka koji živi na Baniji, a rodom je iz Gospića – mnogo se pisalo ovih dana i vjerujem da ste veći dio informacija o njemu već čuli. Do prije nekoliko mjeseci jedva je preživljavao od socijalne pomoći. Naime, odmah po rođenju Nikica je obolio od parapareze spastice. Iako 80 postotni invalid, već s 15 godina morao je na miješalicu na bauštelu, zatim je radio po tvornicama. Nakon toga je otišao živjeti i raditi u Italiju, ondje je vozio kamione. I danas mu se osjeti talijanski naglasak, primijetili smo to odmah. Zbog svoje dijagnoze više nije mogao toliko dugo sjediti za volanom kamiona. Krenula su loša vremena… Primanja mu nisu bila dostatna, a invaliditet ga je kočio u pronalasku posla. Socijalna pomoć od 800 kuna plus 420 kuna invalidnine, s time je morao izgurati mjesec. Nije bilo lako. Živio je, kaže, i na ulici, ali i spavao po klupama. Kao da to nije bilo dosta, jedno zlo ide uz drugo…  Dobio je karcinom. Terapije i zračenja bila su mukotrpna, ali se uspio izboriti u bitci s opakom bolešću. Tu je uletio njegov prijatelj Ivica Ribičić - Ika, inače voditelj prethodno spomenute taksi grupacije za Karlovačku županiju, s idejom da se zaposli kod njega kao taksi vozač. Nikica nije bio siguran da je to za njega, zbog bolova nakon dugog sjedenja prestao je nekoć voziti kamione. Ipak, prijatelj Ika ga je uspio nagovoriti. I tako je prošle godine točno 18. rujna počeo jedan sasvim novi život za našeg sugovornika. Ponovno se zaposlio, i evo, nakon nešto više od četiri mjeseca rada, postao je najpoznatiji zaposlenik u tvrtki, a iz nje je stigla informacija kako će se poslodavac malo ''isprsiti'' i  nagraditi svog djelatnika za više nego pošteno obavljanje službe. S njegovim šefom smo se malo i našalili – je li ova priča svojevrsni prikriveni marketing za Taxi Cammeo?  Naziv tvrtke mediji nisu mogli prikriti; i mi smo Nikicu slikali kraj njegovog taksi vozila. Pitali smo ga kako ide posao…

-Posla ima. Naravno, ponekad više, ponekad manje. Ali, jako smo povoljni, pa se sve više ljudi odlučuju na taksi uslugu, više nego prije. Naša tri vozila su obično parkirana kod Autobusnog kolodvora, ispred bolnice na Švarči i jedno vozilo dolazi na poziv. Smjene znaju biti i dugačke, tipa od 10 ujutro do 20 navečer. Popijem tabletu protiv bolova ako zaboli od previše sjedenja kod dužih vožnji i izdrži se. Vozimo i duže rute, kao što je bila ova za Dubrovnik, također i za inozemstvo prema potrebi. Inače putnici najčešće u automobilu ostave mobitel, kad se to dogodi – ako ga pronađem uvijek ga, jasno vratim vlasniku. Inače, vozači taksija nisu odgovorni za ostavljene stvari u automobilu. Ni putnik kojeg sam vozio iz bolnice nije bio siguran da je novac uopće ostao u taksiju.

U važećem Zakonu o vlasništvu članak 137. - stavak 1. propisuje: Nalaznik ima pravo na nalazninu u visini od 10% od prometne vrijednosti stvari, a i naknadu za nužne troškove koje je imao u svezi s nađenom stvari. Da je Nikica vratio policiji pronađeni novac i zatražio pravo na nalazninu, mogao je dobiti 9.000 kuna, umjesto stotice kojom je ''nagrađen''. - Da sam znao da će svi pričati samo o tome kako sam dobio premalu ''nagradu'', ne bih uzeo ni tih sto kuna, kaže Nikica. Iako je ovu priču do u detalje Nikica već ispričao i previše puta za razno-razne medije, proći ćemo i mi još jednom kako se dogodila ta situacija s pronalaskom novca.

Nešto iza ponoći je naš taksist došao po gospodina pred bolnicu u Ogulinu. Vožnju je naručila medicinska sestra koja se brinula za njega i koju Nikica posebno izdvaja jer je i izvan svoje uobičajene bolničke domene gospodinu pomogla oko svega. Kaže Nikica – ona je zaslužila da ju se spominje u medijima, ne ja. Divna draga žena i vrlo požrtvovna i od pomoći, takva se pokazala prema pacijentu. Ni ime joj ne zna, kaže, nada se da će ju jednom ponovno sresti da popiju kavu, budući da su zajednički sudjelovali u ovoj neobičnoj priči koju nam priča. -Kako mi je čovjek rekao, imao je vrlo tešku prometnu nesreću na relaciji Karlovac - Ogulin, automobil mu je bio potpuno uništen, a do osam sati ujutro morao je biti na području Dubrovnika kako bi isplatio radnike na svojoj kući. Bio je iznimno potresen zbog nesreće koju je doživio, a vjerojatno i zbog sedativa koje je dobio u bolnici gdje su mu sanirali ozljede. Medicinska ga je sestra ispratila iz bolnice i brinula se za njega, upozorila me da će biti malo rastresen i zvala je kasnije i pitala je li sve u redu s pacijentom. Uglavnom je spavao u vožnji, na granici smo popričali, popili kavu i na vrijeme je došao u Dubrovnik, oko 7 ujutro, prepričava po tko-zna-koji-put ovu priču Nikica i nastavlja:

-Nakon što sam putnika ostavio u Dubrovniku, krenuo sam na put natrag i došao već gotovo do Splita, kad tamo negdje oko pola deset stiže poziv iz centrale. Jesu li gospodinu ostali novci? Rekao sam da sam na autocesti i da ne mogu sada pogledati, stao sam na prvom odmorištu i doista vidio na sjedalu kuverte s većom količinom novca. Moglo je biti oko 90.000 kuna, ne znam točno, pretpostavljam jer je bilo oko 70 novčanica po tisuću kuna i još dosta njih po 200 kuna; poslikao sam jer me šef tražio da imamo dokaz kako ne bi kasnije netko rekao da nije vraćeno sve. Okrenuo sam se i vratio za Dubrovnik. Oko 12:20 sam bio ponovno na mjestu gdje sam gospodina ostavio to jutro prvi put. On mi je, iako još uvijek vidno potresen zbog teške nesreće koja mu se dogodila, a vjerojatno i od stresa kad je shvatio da je izgubio omotnice s novcem, zahvalio što sam se vratio s njegovim novcem i platio mi vožnju od Splita natrag. Naime, centrala je gospodinu odmah po utvrđivanju da je novac ostao u vozilu dala informaciju da troškove puta za povratak iz Splita do Dubrovnika mora snositi on sam, i gospodin je na to pristao.

Možda neprofesionalno pitanje, ali zanimalo me je koliko takva jedna vožnja od Ogulina do Dubrovnika košta. Točno 4.170 kuna, dobili smo odgovor. A za tih 200 kilometara koliko se Nikica morao vraćati – put je stajao 1.400 kuna. Naime, nisu svi mediji dobro prenijeli ili čitatelji nisu dobro razumjeli, pa je bilo loših komentara kako bi se ''samo luđak'' vraćao za sto kuna, a na samo vraćanje za Dubrovnik je također trebao putnik platiti. I platio je, dakle – 1.400 kuna. Čovjek je na kraju zaokružio s nagradnom stoticom na 1.500 kn. Kako je do tog došlo, priču nastavlja naš taksist:

- Kad sam se s novcem vratio u Dubrovnik i predao ga vlasniku, imao sam samo jednu molbu - mogu li kratko u njegov toalet. Otišao sam na WC dvije minute. Pitao sam ga može li mi preporučiti neki restoran da se zaustavim nešto pojesti. Naime, ''zbog njega'' sam propustio dogovor s prijateljem s kojim sam trebao na, pazite sad dobro - janjetinu u rodnom Gospiću, ali znao sam da više ne stižem i da ću doma u Karlovac stići tek navečer, pa sam htio nešto pojesti dok sam u Dubrovniku. I onda je on iz jedne od te dvije kuverte izvadio sto kuna i dao mi kao ''nagradu'' da se počastim nekim ručkom. Ja sam novac uzeo, zahvalio mu se i otišao sam, priča Nikica. -Možda nisam trebao, ne bi se onda pričalo o tome kao da je najveći fokus na tome. A opet, da nisam uzeo tih sto kuna, onda bi svi, pak, komentirali kako čovjek nije ništa ostavio za nagradu ili bi rekli da lažem, da sam sigurno nešto dobio, ali da ne želim reći jer glumim poštenjačinu, kaže Nikica.

-Ja sam davno odlučio da, ako mi se dogodi takvo što, da ja vraćam. To nije moje, moje je ono što sam zaradim. Jer nikad ne znaš kome uzimaš, koje su posljedice, možda mu o tome ovisi život. Znate kakva je karma? Kažu da sam na taj način prošao na testu poštenja kod svog poslodavca, iako ja ne mislim, ponavljam, da sam učinio ništa više od onog što bi svatko trebao u toj situaciji napraviti. Meni je samo žalosno da bi neki ljudi pali na tom testu i da se uopće poštenje treba testirati, poentirao je na kraju Nikica.