Četiri desetljeća druženja protkanog košarkom

Poznata je stvar da sport kao jedna od društvenih aktivnosti pridonosi između ostalog i zbližavanju ljudi. Isto je tako poznato da se brojni naši sugrađani volonterski organiziraju te se rekreativno bave sportom. No rijetke su grupe rekreativaca koje uspiju trajati duže razdoblje. Zbog toga smo vam odlučili predstaviti jednu sasvim običnu ekipu zaljubljenika u košarku koja ove godine obilježava četiri desetljeća drugovanja na košarkaškim igralištima. Zanimljivost je u tome što nikad nisu prekidali tradiciju odigravanja utakmica nedjeljom bilo to popodne ili navečer. Čak ih niti rat nije omeo. A sve je počelo davne 1979. godina kad je nekoliko tadašnjih srednjoškolaca shvatilo da nemaju gdje ispucati višak energije koja se taložila tijekom tjedna. I pala je ideja, ajmo svake nedjelja probat organizirat hakl. Kakav? Hoćemo li nogomet ili košarku? Odlučeno je košarka. Razlozi? Ipak je to sport u kojem je manja mogućnost ozljeda (baš i nije tako, ali…). I počelo je. Okosnica su bili Iva, Joža, Zdenko, Majo,  Živac, Dinko, Brane. Mjesto okupljanja školsko igralište na Turnju. Vrijeme igranja 14 sati, nakon nedjeljnog ručka. Iz današnje perspektive nezamislivo ljetno vrijeme za hakl. Ali tada se moglo. Nakon tekme išlo se kod "Petraka" na "Karlovačko". I tako malo po malo ekipa se uvećavala pa su se društvu priključili Ivo, Mima, Darko, Slaven, a nakon njih Duka. Bilo je i "padobranaca" pa su jedno vrijeme svoje košarkaško umijeće iskušavali i Dario, mali Piko, Kasa, pa je došao Papa i ostao do danas… Počelo se igrati na dva koša. Vremenom se promijenilo i igralište pa se igralo na Švarči na jugoturbinskom igralištu, "Ciglar" je otvorio birtiju na Turnju te se nakon hakla odlazilo tamo. Tijekom rata povremeno se igralo na Švarči, a nakon toga ljetni kamp održao se na vanjskom igralištu turanjske škole, tijekom zime igralo se u dvorani OŠ Švarča gdje se igra i danas. U naponu snage igralo se dva puta tjednom i to u dvoranama OŠ Turanj i OŠ Švarča. No godine su učinile svoje tako da se ostalo na jednom terminu i to nedjeljom navečer. A nakon toga pravac "Ciglar".

"Stari" kao vino

U momčad su se u međuvremenu kao članovi uključili Bruno, Vlado, Božo, Dubravko, Rajko, Vučko, Marinko, Pupa, Bobo, Mladen. Neki od njih su prošli ljetni kamp tijekom kojeg su morali opravdati ulazak u ekipu. Inače utakmice se odigravaju između "starih" i "mladih" i uglavnom su na rubu incidenta. Uvriježena su NBA pravilima s time da je prekršaj uglavnom onog trenutka kad vas doslovno onesposobe. Zbog tih kriterija ponekad su se utakmice i prekidale…Gledajući sveukupno, a to potvrđuju i ovogodišnji rezultati "stari" se ne daju iako većina broji pet desetljeća i nešto godina. No treba priznati da su mladi (i tu je dobar dio 50+) ove godine bolji. Na žalost neki su tijekom vremena i odustali zbog ozljeda. No bilo je i onih koji nisu mogli uklopiti u sudačke i ine kriterije. No unatoč svemu i danas "barakaši" igraju i oslonac su momčadi "starih" te garancija da će obilježiti i pola stoljeća hakla. Vjerojatno kod Ciglara, a i druge kombinacije su otvorne kao i bezbroj puta do sada. A za nadati se da će do tada stasati i novi koji su ove sezone popunili ekipu (Tomislav i Ivka). A "mlade" predstavljaju deda Brane, Vlado, Bruno, Papa, Majo – uglavnom mladići u najboljim godinama. A ono što je najvažnije nedjelja navečer će i dalje za sve ostati jedna od "božjih zapovjedi", jer o protekla četiri desetljeća druženja mogla bi se napisati jedna obimna knjiga o prijateljstvu protkanim košarkom. (b.o.)