Afrički bubnjevi u Karlovcu – bubnjanje je odlična terapija

Ines, ti si radni terapeut po struci. Što je uopće radna terapija i kakvu ulogu u njoj ima glazba?

-Radna terapija je zdravstvena struka kojoj je primarni cilj omogućiti svakom pojedincu sudjelovanje u njemu važnim aktivnostima i ostvarivanju željenih ciljeva kroz što veću samostalnost. To postižemo terapijskim učenjem ili kompenzacijom, izradom i korištenjem pomagala, ergonomskom prilagodbom i prilagodbom aktivnosti. Radni terapeuti rade s različitim populacijama i u raznim područjima. Najčešće je to u bolnicama, centrima za rehabilitaciju, staračkim domovima, te udrugama. U razvijenijim sredinama radimo u školama, vrtićima ali i u zatvorima i komunama. Glazbu koristimo kao radnoterapijski medij što znači da je koristimo u raznim svakodnevnim situacijama. Primjerice, dobro probrana skladba kod starijih osoba je vremeplov u prošlost, koristimo je kako bismo izazvali određene emocije i pokrenuli razgovor o željenoj temi. Dobro je znana činjenica kako osobe oboljele od demencije i Alzheimera pozitivno reagiraju na učinak glazbe. Glazbu koristimo i kao mjernu jedinicu - recimo u radu s djecom prilikom samozbrinjavanja biramo pjesmu koja će biti motivator aktivnosti i ujedno mjeriti vrijeme tako da dijete zna da sve dok traje pjesma mora oprati zube, umiti se i počešljati. Stvaranjem glazbe/ritma potičemo razvoj govora, pamćenja, razvijamo finu i grubu motoriku te razne druge komponente koje su nam neophodne za funkcioniranje u nekim drugim aspektima svakodnevnog života.

Kako funkcionira ritmoterapija? Na koji način pomaže? Je li to dio radne terapije ili se za glazboterapiju/zvukoterapiju treba zasebno školovati?

-Bubanj je ritam, ritam je struktura, struktura stvara red… Bubnjanje ne stvara kaos i buku, kako većina misli. Već, štoviše – podsvjesno unosi strukturu i red. Struktura je potrebna mozgu da se smiri dok ostaje na linearnoj putanji, a red nas mentalno čini organiziranima, fokusiranima, a samim time i – zdravima i sretnima. Kad kažem ''sretnima'' onda mislim i na lučenje endorfina koje nastaje pod utjecajem glazbe, a samim time smo i bolje raspoloženi. Sve je to povezano. Kao što sam rekla, svojevrsni nered koji postoji u nama pretvaramo u red, strukturiramo ga ritmom kojeg učimo na radionicama terapijskog bubnjanja, primjerice, i na taj se način impulzivni obrasci smanjuju, dakle – impulzivne reakcije, pokreti, ponašanja… Posebice je to vidljivo kod djece s poremećajima u ponašanju, s teškoćama u razvoju iz spektra autizma, a na našim radionicama ih primjenjujemo i kod djece s ADHD-om i pridruženim teškoćama, te s Downovim sindromom. Glazboterapeut je certificirani terapeut i postoji zasebno dodatno školovanje za taj segment, a glazba sama za sebe je alat u radnoj terapiji i uz pomoć ritma i glazbe se može puno toga postići.

Kako i zašto je nastala tvoja Buka? Zašto se centar tako zove, nije li važnija tišina u suvremenom svijetu?

-Buka je nastala prvenstveno iz želje da ponudimo djeci i mladima u Karlovcu oblik neformalnog glazbenog učenja. Okupili smo se kao ekipa glazbenika i zaljubljenika u glazbu te imamo znanja, mogućnosti, želje i volje za podučavanjem i radom. Želja nam je da Buka stvori mlade zaljubljenike u glazbu i stvaranje glazbe. Tu je dakako i terapijski aspekt koji želimo u daljnjem radu sve više nuditi djeci i mladima s teškoćama. Što se tiče naziva… Kada dijete uči svirati neki instrument mnogi to isprva smatraju bukom. Primjerice prvi susjedi mlade violinistice ili kada se bend okupi i počinje s prvim probama. No iza svake buke se krije glazba. Barem ja na to tako gledam. Nekome je bubnjanje buka, bubnjarima i meni – nije. Ne čuje svatko u bubnjanju ono što čujem ja. S druge strane, koliko god nam tišina može biti potrebna u bučnom suvremenom svijetu, nekada je ona i kontraproduktivna. A i pitanje je što je tišina… Nekome je tišina mir uz rijeku ili u šumi, ali to ne znači odsutnost zvukova, dapače – u žuboru rijeke i zvucima iz šume se puno toga može čuti. Buka je, mislim, dobar simbol onoga čime se bavimo u našem glazbenom centru. Kad je moja mama prvi put čula za taj naziv – vidjela je u njemu ''Bu'' kao početak mojeg prezimena i ''Ka'' kao Karlovac. Ja sam, s druge strane, tek tada shvatila da se može raditi o kovanici. Kako kod netko interpretirao naziv, čini mi se dobrim izborom. A najbitnije je da se za Buku čuje.

Koje projekte i aktivnosti trenutno provodi Buka? Predstavi nam malo vaše usluge!

-Naši redovni programi su tečajevi i mini glazbena školica. Trenutno provodimo početne tečajeve instrumenata (gitara, bass, klavijature, vokal i bubnjevi). Tečajevi su krenuli u siječnju a završavaju krajem lipnja. Tečaj je podijeljen u dva modula a namijenjen je djeci i mladima od 10 do 19 godina. U drugom modulu tečaja polaznici će se okupljati i u bendovske radionice kroz koje će učiti o grupnom muziciranju te se nadamo da će kroz određeni period iz Buke izaći i mladi bendovi. Mini glazbena školica je koncipirana kao skup inkluzivnih glazbenih radionica za djecu od 4 do 10 godina. Igramo mnoštvo ritmičkih, melodijskih, vokalnih i dramskih igara kroz koje djeca razvijaju sluh, muzikalnost, koordinaciju, grubu i finu motoriku, bruse pažnju i koncentraciju te pamćenje. U zabavnom i poticajnom okruženju djeca usvajaju vještine muziciranja, uče o glazbenim pravcima, upoznaju i barataju raznim instrumentima. Naravno tu je i afrička bubnjaonica na kojoj ste nas posjetili.

Radionice afričkog bubnjanja koje radiš s djecom su isključivo glazbene radionice? Ili su namijenjene i za terapijski rad s nekima od polaznika?

-Afrička bubnjaonica je set od četiri radionice po 2 sata koje održavamo na Maloj sceni nedjeljama tijekom ožujka. Ovisno o zainteresiranosti provodit ćemo ih češće, a ako polaznici budu zainteresirani organizirat ćemo i nastavak radionica za one koji su ih pohađali. Sve naše aktivnosti, pa tako i ove radionice su inkluzivne, i ako se pojavi neko dijete kojemu će trebati pristupiti terapeutski – dapače. Ali ova konkretna radionica je prvenstveno zamišljena kao glazbena radionica. To što je bubnjanje ujedno i terapeutsko – to je samo dodana vrijednost, zar ne?

Kad si se i kako prvi put susrela s tim instrumentima i gdje si ih učila? Odakle interes prema afričkim bubnjevima i općenito udaraljkama?

-Pred kraj srednje škole sam dobila neki CD s afričkom glazbom gdje sam prvi put čula djembe. Odmah me osvojio i počela sam istraživati. Bila sam tako ponosna kada sam kupila prvi djembe (jer nije to jeftin hobi), a nisam ni znala tada da sam kupila bubanj koji je bio više ukras nego za svirku. Iako, nakon zamjene kože i špage služi me i dan-danas. Čim sam se preselila u Zagreb upisala sam tečaj zapadnoafričkih ritmova kod Nenada Kovačića. Završila sam tri stupnja tečaja te kasnije pohađala nekoliko radionica prilikom gostovanja afričkih bubnjara kao što su Adam Drame i Commi Balde.

Što su djembe bubnjevi, a što frame drumovi? Želimo saznati nešto o njima!

-Djembe bubnjevi su tradicionalni zapadnoafrički bubnjevi koji postoje više od 1000 godina. Nazvani po izreci ''Anke djé, anke bé'', što znači ''svi se u miru okupljamo'', a takva mu je i primjena. Većinom se djembe svira u bubnjarskom krugu gdje se u jednom ritmu izmjenjuju istovremeno dvije prateće dionice i solo dionica. Djembe fola je svojevrsni voditelj, djembe majstor koji daje znakove za početak, promjene ritma i za završetak. Iza zapadnoafričkih ritmova uvijek stoji određena priča ili prigoda za koju se svira. Tradicionalno djembe se ne svira bez doundounova. To su tri velika bubnja koji se sviraju palicama i oni tvore osnovnu melodiju ritma. S obzirom na to da ne posjedujem doundounove njih ne koristimo u našim radionicama, no tko zna, možda se to s vremenom promijeni. Frame drum je jedan od prvih bubnjeva na svijetu te postoje razne varijacije tog bubnja, a najčešće se koristi u šamanskim ritualima. Sastoji se od okvira i kože a najčešće se svira palicom i proizvodi dubok zvuk. Mi ga u radionici koristimo kao pratnju djembeima, dok mu je inače primjena puno šira.

Kako su koncipirane radionice djembe i frame drum bubnjeva, kojim metodama se pokušavaju djeci približiti bubnjanje?

-Radionice su koncipirane na način da se djeca kroz njih upoznaju s bubnjevima i ostalim perkusijama, udaraljkama; uče o porijeklu bubnjeva te nauče osnovnu tehniku baratanja instrumentom. Kroz radionice radimo ritmičke igre koje su djeci zabavne, a odlično razvijaju sluh, tehniku sviranja i slušanja te potiču improvizaciju. Kroz radionice obrađujemo i jednostavnije tradicionalne zapadno afričke ritmove.

Kakav je odaziv, kakav je feedback? Zatekao sam vas samo šestero…

-Odaziv je odličan. Radionice su se popunile vrlo brzo što mi je naročito drago jer ih nisam ni stigla oglašavati, a već su sva mjesta bila popunjena. Feedback mi se isto čini odličan, klinci su zadovoljni i rado dolaze što je najvažnije. Imamo pred sobom još jednu radionicu pa ćemo nakon završetka vidjeti konačnu povratnu informaciju. A šestero nas je ''samo'' jer samo toliko imamo bubnjeva, a i rad je zamišljen u manjim grupama tako da se može kombinirati grupni s individualnim pristupom.

Što misliš da bi sama djeca istaknula što im je najbolje na tvojim radionicama, što im se najviše sviđa? Pitat ćemo i njih da usporedimo odgovore!

-Uvjerena sam da bi svi rekli da im se najviše sviđa igra "stara baka". Koliko god da mi naučimo tradicionalne ritmove, porijeklo bubnjeva i tehniku sviranja, djeci je ipak igra najvažnija a ujedno je i najvažniji aspekt njihove produktivnosti. Tako da igra "stara baka/deda" pobjeđuje. To je ritmička igra gdje jedno dijete glumi staru baku/djeda koji odlazi na tržnicu. Koristi se pomagalom za hodanje (kišni štap) te polako hoda. No, kada ugleda da je ostalo još samo nekoliko komada omiljenog voća, a red je dugačak - onda odbacuje štap i počinje brže hodati/trčati. Naravno, tu je mnoštvo varijacija na temu te dijete samo smišlja priču. Dok jedno dijete glumi baku odnosno djeda, ostala djeca na bubnjevima imitiraju njegovu brzinu kretanja i stanke. Od sporog i tihog do brzog i glasnog bubnjanja, djeca razvijaju osjećaj za ritam, tempo i pauze.

Ivan (8):

-Kad lupiš cijelom rukom to se zove bas, a ovako samo malo uz kraj onda je to ton. A može se i ovako pljesnuti, to malo boli, a to se zove slap! A ovaj ritam koji smo bubnjali zove balakulanđan, to ti je nama smiješno pa ga  zovemo - patliđan.

Mia (6):

-Bila sam s prijateljicom Lucijom jednom i onda mi se svidjelo, pa sam htjela onda i ja ići. Idem na glazbenu školicu i tamo učimo sve instrumente… I gitaru i klavijature i svašta…

Jan (12):

-Sviđa mi se tu jako i volim kad glasno bubnjamo, jako glasno!

Niko (8):

-Sviramo na ovaj tu štap kiše, onda imamo indijski bubanj, ovo su zvončići, a možeš bubnjati i sa štapićima, ovako…

Vilim (6):

-Ja sam došao preko mobitela, tata je vidio na mobitelu i upisao me je. Hoćemo mi biti u novinama? A na mobitelu isto?

Vratimo se malo na Buku. Koji su planovi s Bukom, neke nove aktivnosti, projekti?

-Imamo stvarno puno toga u planu. Izdvojit ću neke aktivnosti koje su nam datumom blizu. Nakon završetka afričke bubnjaonice bit će slično koncipirane ukulele radionice. Objavit ćemo detalje na društvenim mrežama. Dana 2.4. obilježavamo Svjetski dan autizma, pozvani smo od strane udruge Frendofon te ćemo održati svirku i glazbenu radionicu u glazbenom paviljonu u jutarnjim satima. U travnju planiramo i glazbeni piknik u šancu, u lipnju nas očekuje završna produkcija naših polaznika redovnih programa, a početkom srpnja imamo u planu ljetni glazbeni kamp u trajanju od 5 dana za osnovnoškolce. Imat ćemo i razna gostovanja, primjerice upravo dogovaram sa spomenutim Nenadom Kovačićem djembe radionice za odrasle koje bi krenule na jesen. Dugoročni cilj i plan je nastavak tečajeva instrumenata - napredniji stupanj te novi početni stupanj. Također bismo se više posvetili terapijskim oblicima rada kroz glazbu o kojima smo ranije govorili (glazboterapija i zvukoterapija) te radu s ranjivim skupinama korisnika, no to iziskuje i neke druge tehničke pojedinosti koje nemamo trenutno zadovoljene, primjerice prilagođen prostor te financijsku sigurnost.

Čime se baviš kad ne vodiš Buku, koji su ti još interesi, hobiji? Imaš li uopće slobodnog vremena? Činiš se vrlo zaposlena.

-S obzirom na to da imam i stalni posao - radni terapeut sam u Centru za rehabilitaciju NADA, imam dvoje djece s kojima provodim većinu slobodnog vremena i ne ostaje mi previše vremena za neke hobije. Interesa imam još mnogo, ali za sada sam ispunila većinu kroz profesionalni i privatni aspekt. Jednom tjedno teretana i to je sve što stignem uz ovaj tempo.

Za kraj, da motiviramo roditelje da upišu djecu na neku od aktivnosti Buke… Što dijete dobiva s jednom glazbenom radionicom poput ove na kojoj smo vas posjetili?

- Znanje osnova sviranja djembe bubnjeva te čitanje osnova notnih vrijednosti, poboljšani smisao za ritam i nalet dobre energije, zatim podizanje kreativnog potencijala, poboljšanje psiho-motorne koordinacije, stvaranje osjećaja zajedništva… i puno dobre zabave, a to je ono najvažnije na kraju krajeva! Osmijeh na dječjem licu je ono što nas sve motivira, i mene kao voditeljicu radionice, i roditelja koji je zadovoljan kad je njegovo dijete zadovoljno. Svi smo na kraju sretni i ispunjeni, a to je temeljni preduvjet našeg zdravlja. Ma, kažem vam, bubnjanje je za sve odlična terapija!

Foto: Dinko Neskusil