Sanja Pavletić Vujašković, vlasnica Galerije "Točkica": U Hrvatskoj je puno više druženja no u Americi, no teško nam je pala birokracija

Objasnila je da je otišla prije dvije godine podignuti novac na bankomat u Preradovićevoj ulici, a da se njezinom mužu nije dalo čekati u redu, pa je prošetao i zamijetio oglas na izlogu lokala da se prodaje.

"Htio je fotografirati broj telefona, da bi u tom trenu izišao kroz prolaz Dan Marković, vlasnik prostora. Suprug mi je mahnuo, a Dan nam je otvorio prostor", nastavlja.

Kakav ste život živjeli u Hrvatskoj prije odlaska u Ameriku?

- Moja priča nije standardna. Počela sam se seliti kad sam imala pet godina života, a međunarodno s deset prateći oca, pa sam stoga pohađala škole i u Njemačkoj i u Americi.

Čime se bavio?

- Bio je ekonomist u Jugoturbini. Puno smo se selili, pa je tako 1979. i 1980. bio na magisteriju u Denveru, pa sam tamo išla u školu, a kad smo se vratili pohađala sam Gimnaziju Karlovac na kojoj sam maturirala 1982. godine. Nakon toga sam upisala studij ekonomije, no to mi se nije baš svidjelo, pa sam upisala studij psihologije. Moj dečko je otišao u Ameriku 1989. godine, pa smo se tamo oženili i dobili kćer Petru. Zatim je izbio rat i nismo baš mogli niti vratiti – nije bilo uvjeta za to.

Taj Vaš tadašnji dečko je Vaš sadašnji suprug, zar ne?

- Jest, Željko Vujašković, liječnik. Odredili smo 2021. godine postepeno se vratiti. Nakon renovacije kupljenog lokala sam odlučila otvoriti galeriju. Prvotna je ideja bila da imam samo svoj atelje, pa možda nešto prodavati. No, zezali su me tada da sam uvijek htjela imati svoj dućan koji će se zvati "Točkica". U Americi sam imala nekoliko karijera. Prvo sam radila na Sveučilištu Sjeverne Karoline kao savjetnica za strane studente, da bih potom otvorila manji posao za uređenje interijera, čime sam se bavila osam godina. Nakon toga smo se opet selili, ovoga puta u Baltimore gdje je suprug počeo raditi na fakultetu, pa mi se to nije sviđalo i vratila sam se. U mladosti sam se malo samo bavila slikanjem, a tome sam se više posvetila kad su djeca upisala studije.

Gdje su rođeni?

- Petra je rođena 1990. u Denveru, a Luka u Holandiji gdje smo živjeli ranih 1990-ih.

Zavrti mi se malo od svih tih mjesta.

- Ne možete me se lako pratiti, to bi trebala biti knjiga s više poglavlja.

Zanimljivo je koliko ste karijera promijenili.

- Završila sam studij psihologije i radila sam sa stranim studentima manje-više kao psiholog, a u biti je to bila kombinacija psihologije i prava i taj pravni dio mi se nije nikako svidio jer je bilo previše pravila, a u tom pogledu je došlo do velikih promjena nakon terorističkog napada od 11. rujna 2001. godine, što mi nije leglo, pa sam odlučila zaploviti drugim vodama.

Nije li uobičajeno u Americi mijenjati karijere?

- Jest. Mijenjaju se karijere, rade se subkarijere, ljudi se nakon nekog vremena zasite i krenu u nešto novo.

Jeste li bili situirani tamo?

- Jesam.

Je li Vaš suprug sveučilišni nastavnik?

- Jest. Po specijalizaciji je radijacijski onkolog i radio je uvijek na velikim sveučilištima.

Kakav je sveučilišni život u Americi?

- Odličan. Živjeli smo uvijek u manjim gradovima kao što je Chapel Hill u Sjevernoj Karolini, koji je triput veći od Karlovca, no manji grad za američke pojmove. Bilo je tamo jako puno vezanih za obližnja sveučilišta, puno onih koji su dolazili živjeti tamo iz različitih dijelova svijeta. Na Sveučilištu Sjeverne Karoline je igrao Michael Jordan, a poznata je i košarkaška momčad sveučilišta Duke. Živjeli smo točno u srcu toga.

Zašto ste se vratili iz "obećane zemlje"?

- Bilo nam je dosta 30 godina života tamo. Kad smo se približavali mirovini i životu bez jurnjave, odlučili smo se vratiti. Nije bila to nagla odluka, nego je to nešto što smo testirali. Svakog ljeta bismo dolazili na vikendicu u Malićima na dva mjeseca, isto kao i klinci koji normalno govore hrvatski.

Gdje žive?

- Luka živi u Chapel Hillu, a Petra u Miamiju. Imam i petogodišnju unuku Maju koja se voli kupati na Korani gdje je ovog ljeta i proplivala. Moj tata je prisustvovao tom činu skakanja na glavu, u biti više na trbuh.

Kakve ste promjene u stilu života primijetili po povratku? Što je bilo najizraženije?

- Puno je više druženja u Hrvatskoj, a tome pomaže i "Točkica". Znatno teže nam je pala birokracija – otvaranje lokala je u tom pogledu bilo ubitačno, dođe ti da triput odustaneš. Puno je lakše otići u Ameriku, spakirati sve slike, stavit ih na kontejner, doseliti ovdje prolazeći carinu, nego se natezati s Gradom. Dobivam pozitivne komentare na izgled galerije.

Prostor ste samostalno uredili kao netko tko se bavi unutrašnjim uređenjem, zar ne?

- Jesam. Nije bilo vode u lokalu, pa smo morali izbiti zadnji zid, napravit kuhinju za prati kistove, čaše, tanjuriće... Imam dobar odaziv za program "Art and Wine" koji se kod nas zove "à la KA art".

Koji su Vaši najznačajniji projekti s područja unutrašnjeg uređenja?

- Uglavnom sam se bavila dizajniranjem, položajem i kupovinom namještaja i tepiha, određivanjem boja, svjetla i na kraju projekta bi moj potpis bile uvijek nekakve točke na jastučiću, tepihu i slično.

Koja je sociološki bila Vaša klijentela?

- Pripadnici srednjeg sloja, ali ne isključivo. Konzultacije bi trajale nekoliko sati, da se odaberu boje za zidove prije no što dođu maleri, da se izabere namještaj i odabere njegov položaj...

Ta profesija ne postoji kod nas, zar ne?

- Da, ljudi si kupe preveliki kauč i sami si uređuju, pa odlaze zaobilaze fotelju da dođu do televizora i slično – nema normalnog toka.

Nema feng šuija.

- Nema, zapinje se.

Što je bitno kod unutrašnjeg uređenja?

- Bitni su proporcije, osvjetljenje, veličina tepiha – ako je od bake, ne znači da je taman. Isplati se primiti dobar savjet jer je greška puno skuplja nego kad se odmah kupi ono što treba.

Jeste li uređivali samo kuće ili i poslovne prostore?

- Oboje, ali uglavnom kuće, možda se deset posto posla odnosilo na poslovne prostore. Često se dogodi da me, kad uređujem jednu sobu, pozovu da uredim i drugu, a onda i ured.

Jeste li radili uglavnom u američkim predgrađima?

- Jesam. Grad u kojemu smo živjeli je imao jako puno kuća.

Jesu li to tipska predgrađa kakve viđamo u filmovima?

- Jesu.

Jeste li živjeli u jednom takvom predgrađu?

- Jesam.

Kakva im je sociologija?

- Vrlo često cijena određuje tko živi u nekom kvartu, ali vole si i oni manje imućni priuštiti da im netko dođe doma složiti interijer, da im dom bude ugodan. Uglavnom su srednja klasa oni koji žive u takvim predgrađima. Radila sam nekoliko projekata i u kućama vrlo imućnih.

Što Vam je pritom bilo najzanimljivije?

- Jako velike kuće ih je teško urediti jer su jako prostrane, a proporcije su vrlo važne.

Jeste li se u odabiru umjetničkih djela povodili za vlastitim ukusom ili ukusom korisnika?

- Uglavnom oni koji biraju slike biraju ono što su zavoljeli, pa se to ukomponira uz namještaj. Rijetki su slučajevi da netko kupi kauč, pa se slika mora slagati s bojama tog kauča, a to baš i nije najbolja varijanta.

Jeste li tada počeli ozbiljnije slikati?

- Nakon preseljenja u Baltimore, zatvorila sam obrt u Sjevernoj Karolini i bila malo zbunjena neko vrijeme dok se nisam snašla, a onda se posložila.

Je li Baltimore sjevernjački dio Amerike, Sjeverna Karolina južnjački?

- Tako je. Sjeverna Karolina je sjever Juga, a Maryland jug Sjevera. Južno od Marylanda je Virdžinija u kojoj je Washington D.C. - Baltimore je svega 50 kilometara udaljen od glavnog grada. To su države sa srednjeg dijela američke atlantske obale.

Postoji li kulturološka razlika?

- Južnjaci su topliji i bilo mi je ugodnije raditi u Sjevernoj Karolini nego u Baltimoreu gdje je drugačiji način poslovanja. To je velik grad pun kriminala. Živjeli smo u samome centru na obali i sve je bilo divno i krasno. Imali smo super kuću koju sam super sredila, pa čak zbog toga završila i u novinama. Tada sam počela više slikati.

Što Vas je opredijelilo za to?

- Ne znam – izišlo je to iz mene samo od sebe.

Jeste li naprosto otišli kupiti platno i kist?

- Baš tako. Prvo sam uzela malo platno i sve iscrtala – jako volim geometrijske oblike i jarke boje. Počela sam prvo crtati male kockice, a potom na većem platnu malo veće dok se jednog dana nisam raspištoljila, pa imam dosta velikih platna. Apstraktna umjetnost dobro izgleda na velikim platnima, posebice ako je u jakom koloritu.

Jeste li prodavali slike u Americi?

- Jesam.

Kakvu ste distribuciju imali?

- Slično je to kao kod unutrašnjeg uređenja – imaš one koji vole tvoj stil i onda traže da pogledaju radove. Radila sam manje po narudžbama jer to limitira kreativnost.

Jeste li održavali izložbe u Americi?

- Jesam. Sudjelovala sam 2018. godine na sajmu "Spectrum" u Miamiju za što sam morala proći selekciju. Bilo je to dosta nezgodno jer smo vozili te moje slike velikih dimenzija za Miami iz Baltimorea.

To je dobar put.

- Trajao je dva dana s noćenjem u Sjevernoj Karolini. Nakon toga sam izlagala i baš u Sjevernoj Karolini i ljudi su prihvatili to – imala sam osjećaj da se ljudi znatno manje boje boja nego ovdje. Ne bojim se boje, a ljudi se boje da će jedno takvo djelo privlačiti previše pažnje i da neće pasati, pa treba neko vrijeme da se priviknu na to.

Je li to što su Vaše slike tako bojevite odraz Vašeg karaktera?

- Vjerojatno jest. Tako se i odijevam.

Koliko se Amerika promijenila za Vašeg boravka tamo do 1989. do 2022.? Je li i krajem 1980-ih bilo ovakve ksenofobije kakvoj svjedočimo tamo?

- Nije. Ameri su bili baš dragi i voljni pomoći. Bili su otvoreniji nego danas. Sad se to skroz izgubilo.

Uvijek su bili na glasu kako jako susretljivi ljudi.

- Jesu, i darežljivi – donijeli bi ti za useljenja kekse, karticu s imenima i brojevima telefona, ponude se za pomoć oko škole, liječnika i slično. To se počelo gubiti od terorističkog napada 2001.

Postali su možda nepovjerljivi prema svijetu.

- Jesu, i zatvoreniji. Mlađi sve provjeravaju preko telefona, a ne izravno.

Je li i to bio razlog Vašeg povratka?

- Bili smo zreli za to.

Možda bi Vas vratila novoosnovana Služba za carinu i imigraciju (ICE) da se niste sami vratili...

- Ne bi.

Kakav ste status imali?

- Imamo dvostruko državljanstvo.

U Karlovcu ste nabasali na vlasnika lokala i krenuli uređivati ovaj prostor.

- Tako je.

Kako ste tom poslu pristupili?

- Prvo smo gledali što treba prostoru, da bi se u njemu moglo funkcionirati. Prvo trebaš imati pristup vodi, pa dovoljno prostora za prodajni dio i za atelje. Puno toga se naknadno dogodilo i prostor se i dalje mijenja kako dolaze ideje. Nije bilo teško odrediti boje zidova, ali je malo teško s majstorima, s čekanjem da dođu i da se nabave materijali. Uložili smo dosta novca u prostor. Interesiralo me da ga kupim, a ne iznajmljujem jer mi to daje veću slobodu.

Je li prvotna namjera bila da to bude isključivo prostor za Vas ili da ugostite druge umjetnike?

- Osnovna ideja je bila da imam vlastiti prostor i da uradim nešto za grad.

Unatoč izbivanju se ostali zaraženi karlovačkim virusom.

- Apsolutno. Ideja je baš pokazati da se može, mada nije lako i mada treba biti uporan. Htjela sam otvoriti galeriju i za druge umjetnike. Trenutačno izlažem vlastite radove, a nedavno sam imala u gostima izložbu fotografa iz Zagreba Hrvoja Zalukara koji živi sada u okolici Karlovca. Ideja je da se prostor koristi za izložbe. Sljedeće godine bih izlagala djela Đorđa Petrovića koje bi ustupio kolekcionar. Ne bih se bavila prodajom slika za druge, nego više dati priliku drugima da se predstave. Zanimaju me i keramičari, odnosno oni koji rade s drvom i staklom te dati priliku da radove izlože i prodaju.

Koliko ste umjetnika za sada ugostili?

- Za sada tri keramičara. Idem polaganim ritmom. Stvari će se odvijati postepeno. Nemam zacrtan hodogram.

Što je vizija?

- Imati prostor u kojemu se mogu pronaći unikatne stvari, da se da prilika mlađim umjetnicima i drugima da izlažu i prodaju svoje radove. Ovaj grad ima jako puno potencijala i bila bih sretna kada bi gradska uprava dala više prilika mladima – Karlovac je super za šetnju i treba biti pun manjih galerija i restorana. Ima gradskih prostora koji bi se mogli ustupiti mladima koji bi mogli zajedno raditi u kooperaciji.

Je li Vam se netko iz Grada Karlovca uopće obratio?

- Nije, no kad sam uradila sliku Karlovca sa Zvijezdom, postala je popularna među ljudima.