Eurozastupnik Davor Ivo Stier: Većina je htjela srušiti Vučića, no to ne govori kamo ide Srbija

Svi pričaju o Srbiji, no prvo bih Vas zamolio komentar predsjedničkih izbora u Brazilu gdje je u drugom krugu Luiz Inácio Lula da Silva izborio nov predsjednički mandat pobijedivši Flávija Bolsonara. Je li to bio okršaj dvaju populizama?

- Brazilsko društvo je vrlo polarizirano i ta borba između Lule da Silva te Jaira i Flávija Bolsonara, oca i sina, postala je tradicija brazilskih izbora. Ankete nisu pogodile niti rezultat u prvom niti rezultat u drugom krugu. U prvom krugu se prvenstveno referendumski glasalo o Luli kojega su se mnogi umorili, mada ima rezultata jer je doista velik broj stanovništva doveo od siromaštva do statusa srednje klase, ali je bilo i puno afera kao i istrošenosti. U drugom krugu se pojavio suprotan efekt kada je Bolsonaro možda i preagresivnom kampanjom izvukao na birališta i one koji su možda mislili da je već sve gotovo i nisu kanili glasati. Elemenata populizma ima i u lijevoj i u desnoj opciji. Brazil je postao ozbiljna država s globalnom težinom i uspio se pozicionirati kao lider regije. Ne može razgovarati baš ravnopravno sa Sjedinjenim Američkim Državama, ali drži do vlastitog integriteta. Luli su dijelom pomogli upravo napadi američkog predsjednika Donalda Trumpa i njegove administracije na Brazil – brazilski predsjednik je to iskoristio da se predstavi kao netko tko ne brani samo ideološke programe nego i dostojanstvo zemlje.

Je li poraz Bolsonara ujedno i poraz i trampizma?

- Sasvim sigurno je zaustavio val koji se događa u Južnoj Americi. Prvi je bio s izborom Javiera Mileija za predsjednika koji je također podržao Bolsonarovu kampanju. Već umalo dva mjeseca za redom pada gospodarska aktivnost u Argentini koja bi mogla ući tehnički u recesiju, pa Bolsonaru ta podrška nije pomogla, nego mu je možda i odmogla. Bio je val uspjeha desnih stranaka u Argentini, Čileu, Boliviji, Ekvadoru i Kolumbiji, a Brazil bi kompletirao cijelu tu priču, no Lula je to na iznenađujući način zaustavio.

Jair Bolsonaro je u zatvoru zbog pokušaja državnog udara, je li tako?

- Jest. Osuđen je jer je nakon gubitka izbora, dok je još obnašao dužnost predsjednika, animirao mase da napadnu državne institucije, što je slično onome što se dogodilo u Washingtonu 6. siječnja 2021. godine nakon što je Trump izgubio izbore i kad je masa upala u Kongres. Ovo u Brazilu je bilo možda čak i masovnije.

Je li na pomolu poraz trampizma i u Sjedinjenim Državama?

- Ta država ima vlastitu dinamiku. Trumpu bi pomogla Bolsonarova pobjeda jer bi mogao predstaviti da oni lideri koje podupre pobjeđuju na izborima. Možda je ta potpora igrala i negativnu ulogu za Bolsonarovu kandidaturu. Neće to biti odlučujuće za američke izbore, ali će zasigurno biti detalj kojega će koristiti Demokratska stranka koja je suprotstavljena Trumpovoj Republikanskoj.

U Sjedinjenim Državama će za koji dan biti održani međuizbori. Čak i oni kandidati za Kongres koje Trump podržava ne žele izravno reći da podržavaju Trumpa.

- Američki predsjednik trpi izrazito negativnu percepciju u javnosti. Njegova stopa popularnosti je vrlo niska. Velik broj građana ga krivi za lošu ekonomsku situaciju, posebice za visoku cijenu energenata. Pokrenuo je rat protiv Irana, a to ne bi u Americi možda bilo negativno percipirano, da je taj rat dobio, ali nije. Dapače, sad je situacija gora no prije rata. Iranski režim, jedan od najtotalitarnijih na svijetu, ranije nije kontrolirao Hormuški tjesnac, a sada ga ipak vjerojatno u najvećoj mogućoj mjeri kontrolira ili barem opstruira – u svakom slučaju taj tjesnac nije u funkciji kao nekoć, što izravno utječe na cijene energenata.

Koji je smisao Trumpove vanjskopolitičke doktrine i postoji li uopće?

- Teško je reći da je u svakom njegovom potezu smišljena akcija – puno puta nešto najavljuje, pa kaže suprotno i vrati se na stare pozicije. Prisjetimo se samo koliko je varirao s carinama uvodeći ih različitim zemljama, pa ih smanjujući i slično. Mimo svih tih eskapada više vezanih za njegovu živopisnu osobnost može se vidjeti da se Amerika nalazi u fazi kada više nije vodeća i jedina supersila, što je bilo vidljivo i prije Trumpova dolaska na vlast, a pogotovo je postalo vidljivo za njegove vlasti. SAD se pokušava prilagoditi prilično nevješto novoj situaciji. Trump je mislio da će moći staviti pod kontrolu ili barem usporiti uzlaznu putanju Kine, a nije uspio u tome, mada je to pokušao ostvariti vrlo tvrdom politikom carinskog rata. Na koncu su se morali dogovoriti – ti su dogovori možda krhki, ali je postignut kakav-takav dijalog. Trump nije uspio zaustaviti rat u Ukrajini i postići dogovor s Rusijom, ali ga uporno traži, nažalost nekada na štetu Ukrajinaca, pa čak i Europe, barem ne mareći previše za njihove interese. Smatrao je da na Bliskom istoku može postići brz rezultat kao u Venecueli, ali je Iran ipak nasljednik perzijske civilizacije. Može se vidjeti da se vraća Monroeovoj doktrini, što je eksplicitno rečeno u strategiji nacionalne sigurnosti. Toj doktrini iz 1823. godine različiti predsjednici su davali svoje dodatke, a ona se u principu vrti oko istoga, da, ako već nije svjetski hegemon, SAD zadrži hegemoniju na američkim kontinentima, što nas vraća na početak razgovora i na to kako su se zemlje u Latinskoj Americi počele svrstavati na stranu Sjedinjenih Država i počele se distancirati od Kine i Rusije. Prerano je reći da će Trump uspjeti na globalnoj razni. Nastoji pronaći neki jezik s Kinom, neku vrst koegzistencije, ali je to za sada postignuto na vrlo privremen način.

Je li Trump oslabio Ameriku?

- Jasno je da je nije osnažio. Neki su simptomi slabljenja američkog utjecaja i moći bili vidljivi i prije Trumpove vlasti, što smo vidjeli kad se Amerika na neorganiziran način povukla iz Afganistana, da ne obavijesti prethodno saveznike, a to se ne radi. Tu se već kao simptom manifestiralo to da SAD više ne uspijeva diktirati tempo svjetskoj politici, nego se mora redimenzionirati. Za koju godinu će Kina doći do pozicije koju je SAD imao nakon Drugog svjetskog rata kada je 50 posto svjetske proizvodnje bilo u Sjedinjenim Državama. To Trumpa muči i tražio je da se SAD reindustrijalizira i za sada u tome nije uspio. Teško je to ostvariti preko noći, nakon što su Sjedinjene Države vodile same sebe i cijeli svijet u drugom smjeru po logici da se proizvodi tamo gdje je proizvodnja najjeftinija, pa da kapital može ostvariti veću zaradu. Uglavnom se stoga orijentirao prema Aziji i Kina je to dobro iskoristila. Nije se demokratizirala kao što su neki mislili da će se dogoditi, ali jest postala ekonomski puno snažnija i sada želi to geopolitički pokazati.

Bi li kineska srednja klasa koja se oblikovala mogla utjecati na politički sistem?

- Generalni sekretar Komunističke partije Kine Si Đinping za sada vrlo čvrsto drži politički monopol partije. Imate tehnološke kompanije, među kojima i najbolje na svijetu, koje su i dalje pod kontrolom režima. Kina može proizvoditi jeftino i biti konkurentna, a i ne samo to, nego je razvila vlastitu tehnologiju i ima doista sofisticirane proizvode, no problem je što nema domaću potražnju. To je stoga što ima jako lošu demografiju i što namjerno ne žele povećati kupovnu moć srednje klase jer onda ta proizvodnja ne bi bila toliko jeftina i ne bi bili toliko konkurentni u svijetu, a i iz političkih razloga Kina gaji takve odnose u svijetu po kojima stvara ovisnosti drugih zemalja o kineskoj produkciji. Zato stalno smanjuju profit i investiraju u proizvodnju te drže plaće niskima. Tako su izloženi ovisnosti o izvozu, a nemaju dovoljnu domaću potražnju za plasman tih proizvoda, ako bi došlo do poremećaja na vanjskim tržištima. To je ono što najviše muči kinesko vodstvo.

Je li to razlog zašto se Kina doimlje kao najstabilniji igrač od velikih svjetskih sila?

- Oni su u ovom trenutku zemlja koja želi da se ništa ne mijenja, osim u slučaju Tajvana. Globalizacija je američki izum i bila je američka politika te su je poticali misleći da će uvijek biti na vrhu tog globalizacijskog vala, da će druge zemlje jeftino proizvoditi, a oni će zadržati visoku tehnologiju, no to se okrenulo protiv njih. Kina je u toj igri profitirala i njoj odgovara da se tako nastavi. Problem je što se to ne može samo tako nastaviti. Trump je dijelom reakcija osiromašene američke srednje klase koja je revoltirana protestno glasala za njega, da ih zaštiti i vrati proizvodnju u Ameriku. Dijelom sada Kina plasira manje robe tamo, ali to onda mora drugdje nadoknađivati i to radi na drugom najvećem i najbogatijem tržištu, onom Europske unije. To dovodi EU do toga da mora uvoditi restriktivne mehanizme radi zaštite vlastite proizvodnje. Nastoji se diplomatski osigurati uravnoteženje, ali to ide sporo. Svakoga dana EU stvara milijardu eura deficita u robnoj razmjeni s Kinom. To nije održivo niti u kraćem roku jer će dovesti do toga da Kina preplavi EU svojim proizvodima, uništi europsku proizvodnju, a i tržište će biti osiromašeno. Jedini način da se to uravnoteži jest da Kina počne davati bolje plaće svojim radnicima, počne dizati nivo svoje srednje klase i počne povećati potražnju u samoj Kini. U tom slučaju više neće biti toliko konkurentna u proizvodnji i u cijeni.

Postoji li razlika između reakcije i konzervativizma, odnosno je li trampizam konzervativan ili reakcionaran?

- Trampizam je promijenio konzervativnu Republikansku stranku, imao je iznutra njeno neprijateljsko preuzimanje, mada postoji i dalje tradicionalno-konzervativna matrica koja nije reakcionarna i populistička kao što je pokret MAGA (Make America Great Again – Učini Ameriku opet velikom). Taj pokret jest reakcija na neke aspekte globalizacije koje je osjetio dio stanovništva, i to onaj dio koji je nekoć glasao za Demokratsku stranku, to jest lijevi centar, ali je osjetio da se ljevica počela baviti pravima različitih manjina, a da je njih kao radničku većinu zaboravila, pa su se okrenuli Trumpu koji je na velu toga dobio snagu s pokretom koji je ušao u Republikansku stranku, preuzeo je iznutra i doslovce promijenio. Stranku koja je bila uvijek za slobodnu trgovinu Trump je pretvorio u protekcionističku stranku.

Bi li si bilo koji konzervativac dozvolio nešto kao što je marš na Kapitol, to jest na parlament?

- Sasvim sigurno ne bi. Konzervativci uvijek brinu za društveni poredak i autoritet institucije, što je sve suprotno od reakcionarnih ili revolucionarnih poteza kao što je bio taj marš na Kongres. Klasični konzervativci ne bi nikada to dopustili, a propustili su to jasno osuditi u Senatu, pa da dovedu Trumpa do opoziva, bez obzira na to što je već bio izgubio izbore. Tako bi mu onemogućili daljnji politički rad, no smatrali su da je to previše radikalno, a on se nakon četiri godine vratio u Bijelu kuću.

Tko je od hrvatskih političara najsličniji Trumpu?

- Samog Trumpa teško možete klonirati, ali imate u Europi, pa i u Hrvatskoj pokrete koji su se počeli o njemu pozitivno izjašnjavati. Sada svi uzimaju distancu iz niza razloga. Zadnja kap koja je prelila čašu, barem u Hrvatskoj i Italiji, je bio njegov napad na papu. Nakon toga je izgubio svaku simpatiju u konzervativnom krugu koji je išao u tom smjeru, ali ipak ostao u katoličkoj kulturi.

Je li "sedlanje konja" predsjednika Zorana Milanovića za prošle parlamentarne izbore bilo nešto na tragu nepoštivanja institucija kao što je bio američki marš na Kapitol?

- To je bilo protivno hrvatskom ustavu – ne možete biti netko tko treba biti iznad stranačkih borbi i stabilna točka sustava, a istodobno se natjecati na parlamentarnim izborima. Mogao je podnijeti ostavku pa se kandidirati, kao što su učinili bugarski predsjednik Rumen Radev, uspješno, i srbijanski Aleksandar Vučić, neuspješno. Predsjednik je dobio upozorenje Ustavnog suda i pokazao nepoštivanje institucije za koju je bio izabran. Trampizam nije jedini način nepoštivanja institucija, ali, da, uklapa se u tom segmentu u to.

Jesu li slični u odnosu prema Ukrajini?

- Trump govori s pozicije velesile i ono što odlučuje i radi ima utjecaja, a Milanović u tom pogledu nije faktor. On može izraziti neko svoje mišljenje, ali ne utječe na tijek događaja. Unosi ponekad konfuziju jer strani promatrači postavljaju pitanje koja je uopće naša vanjska politika, a Ustav kaže da vanjsku politike sukreiraju i Predsjednik i Vlada. Ako čitate glavne svjetske novine, nećete pročitati vijesti o tome što radi i što je rekao predsjednik Milanović.

Ima utjecaja na Hrvatsku.

- Ima, kao i na percepciju Hrvatske.

Studentska lista koja je pobijedila na izborima u Srbiji odlučuje plenumaški. Hoće li tako voditi državu? Je li riječ o eksperimentu?

- Sasvim sigurno je u tom kontekstu to nešto novo. Studenti su znali predvoditi društvene promjene, ali ovakav vid organizacije i to da pobijede na parlamentarnim izborima doista jest nešto za politološku analizu. Tek će se vidjeti tko će činiti Vladu. Razgovarao sam i u Bruxellesu i u Beogradu s predstavnicima studentskih organizacija i s onima sa studentske liste i uvidio da su prilično heterogeni – ima onih među njima koji bi htjeli da se Srbija europeizira, da normalizira odnose sa susjedima, a ima onih i koji su veći nacionalisti od samoga Vučića te koji ga kritiziraju da nije dovoljno nacionalist. Zajedničko im je što su se protivili korupciji Vučićevog sustava. Nakon što se konstituira Skupština, vidjet ćemo tko će biti mandatar, a tko ministri. Ne dvojim u to da imaju solidan bazen kandidata za te dužnosti, ali tek tada će se vidjeti u kojem smjeru će to ići. Ne bih mogao reći da bilo tko može biti siguran u to koje su razlike između studentske liste i Vučića što se tiče suštinskih stvari, a to su odnos prema EU, otvorena pitanja s nama, Kosovo, odnos spram Ruske Federacije... Izbjegavali su se izjašnjavati o tome, ali sada to više neće moći, nego će morati odrediti politiku.

Nisu stranka i nitko sa studentske liste nije student, nego su kandidati za parlament postali plenumaški odabirom studenata. Kome će zastupnici polagati račune? Hoće li obilaziti plenume po fakultetima?

- Većina birača je bila umorna od Vučićeve vlasti i htjela je da ga se demokratski sruši, no to ne daje odgovor kojim smjerom ide Srbija. Kad se počne davati te odgovore, vidjet ćemo hoće li se držati zajedno ili podijeliti na frakcije.

Je li to isto antipolitička populistička priča? Niti jedna politička stranka, osim Vučićeve Srpske napredne stranke, nije uspjela ući u parlament.

- Socijalistička partija Srbije nije prešla cenzus od tri posto, a niti Stranka slobode i pravde, odnosno koalicija Europska Srbija. Manjinske stranke imaju poseban režim.

Je li izravnodemokratski princip djelovanja praktično izvediv?

- Tako sigurno neće moći funkcionirati u izvršnoj vlasti koja traži brze odluke, a ne može se prije donošenja svake odlaziti na forum. Kada budemo vidjeli koga će predložiti za Vladu, vidjet ćemo u kojem će smjeru Srbija krenuti te hoće li se studentska lista održati kao jedinstvena politička snaga ili će se pak podijeliti u različite frakcije.

Već sada imaju neke svoje smjernice, primjerice održavanje "tradicionalnog partnerstva" s Rusijom i sjedenje na četiri stolice u vanjskoj politici, što je uveo još kao predsjednik Boris Tadić iz Demokratske stranke.

- Tako je.

Najavili su i obustavu suradnje s Izraelom zbog Palestine te osnivanje veleposlanstava diljem Južne Amerike, Afrike i Azije, što je valjda na tragu politike nesvrstanosti.

- To je bilo neodrživo i za Vučićeve vlasti, a za tom je "multivektorskom politikom" išao i Tadić i ona podrazumijeva da se održavaju jednaki odnosi s Rusijom, EU, SAD i Kinom. U Tadićevo vrijeme je pak kontekst bio drugačiji. Tada je i Njemačka održavala odnose s Rusijom. Svijet se u međuvremenu promijenio i ako studentska lista želi europskim putem, morat će se opredijeliti i neće moći držati nesvrstanu politiku. Europska komisija je najavila pristup postupne integracije zemalja koje su više napredovale na putu u EU, a to su Crna Gora i Albanija te Ukrajina i Moldova iz geopolitičkih razloga. Ako bi Srbija htjela ući u taj krug, morala bi se potpuno geopolitički svrstati uz EU.

>AUTOR< Marin Bakić