ŽIVOT U AZILU: Skrasili smo se u Karlovcu!

Said i Naser prijatelji su koji su imali zaista tešku prošlost i slušajući njihove životne priče, a i trenutnu, poprilično nezahvalnu situaciju — čovjeku zastane knedla u grlu. Ipak, dočekali su nas ispred karlovačke tvrtke koja se bavi proizvodnjom opreme za vatrogastvo u kojoj su zaposleni, s osmijehom na licu i spremni odvojiti vrijeme za malo slikanja i jedan poduži razgovor. Nismo prvi, kažu. Povremeno se pojave i neki drugi mediji kojima su ovi Sirijci, a sada naturalizirani Karlovčani, mogli bismo to tako reći, zanimljiva novinarska priča. Kažu, dolaze i mnogi političari i važne osobe slikati se s njima… Koliko od sve te medijske pažnje zapravo imaju koristi, o tome bi se već dalo razgovarati. Ali, dečki su zahvalni na gostoprimstvu koje im je, u sada već dvije godine otkako ovdje žive i rade, Karlovac pružio i nije im teško uzvratiti tako da pristanu da se o njima napiše koji redak. Od naslovnica se ne živi, ali im je drago da ih se netko povremeno sjeti.

Naser - Alfahl (48) će, doduše, moći samo uživati u fotografijama s obzirom na to da nije uspio savladati težak mu hrvatski, a i slabo čita latinicu. Ali, sigurni smo da će mu prijatelj Said Ahmad Ibrahim prepričati što sve u ovome članku piše o njima. Naime, Said je postao glavni ''prevoditelj'' za svoju obitelj i prijatelje, a pogotovo na poslu za Nasera i Hasana, trećeg puno mlađeg radnog kolegu i zemljaka, kojima pomaže svakodnevno prevladavati jezične barijere u radu. Uistinu je zadivljujuće koliko je ovaj tridesetdevetogodišnji zavarivač uspio savladati naš jezik u nešto više od dvije godine.

Problemi s padežima

-U prva 3 mjeseca u kampu u Kutini imali smo školu hrvatskog jezika od 200 sati, drugi su dolazili rijetko, tu i tamo, a ja stalno, kaže Said. Najviše sam naučio jezik na poslu. Stalno pitam kolege kako se kaže ovo, kako se kaže ono, i tako sam puno zapamtio. A drugima je najlakše da im ja prevedem ili da zovu službenog prevoditelja kad nešto obavljaju. Puno je lakše kad naučiš jezik. Ja govorim pet jezika. Ali, moram priznati, hrvatski mi je bilo najteže naučiti. Padeži su jako teški.

Said je na današnji dan prije točno 3 mjeseca postao tata malog Muhameda. -Vi kažete Isus, mi kažemo Muhamed, kaže. Posebno je ponosan i sretan jer su supruga i on dugo pokušavali dobiti dijete. Supruga je više puta bila trudna i svaki put je, nažalost, izgubila dijete, a sve je zapravo započelo s ogromnim stresom još u kampu u Kutini pri samom dolasku u Hrvatsku, kad je prvi put pobacila, priča nam Said sa suznim očima. Supruga mu se razboljela, ima problema sa srcem, stalno ju vodi na preglede, bila je i na operacijama. Kaže, sve je to jako skupo. Iako im država omogućava besplatno zdravstveno osiguranje, ono ne pokriva sve lijekove. Samo za jedan lijek koji supruga mora obavezno uzimati, mjesečno mora izdvojiti oko 500 kuna. Kad pribroji i do 1000 kuna koliko potroši na prijevoz i taksi po Zagrebu, ne ostane mu mnogo od plaće. A radi samo on, supruga zbog bolesti i male bebe ne može. Osim njegove plaće koju zaradi, a nešto je malo veća od minimalca, nemaju nikakvih drugih prihoda. Ipak, Said je sretan.

Said je sretan. Za sada.

Zašto ''za sada''? Naime, stan i režije mu trenutno pokriva država. Međutim, upravo prošli tjedan su dobili obavijest da su istekle 2 godine koliko se država, kako nam prepričava, obvezala osiguravati im smještaj —  tek sad će nastupiti pravi problemi jer ako ostanu bez stana, teško da će moći rasporediti svoju plaćicu za sve što ovoj mladoj obitelji treba, od pelena i zamjenskog mlijeka koje djetetu treba jer zbog bolesti je liječnik zabranio majci da svojim mlijekom hrani malog Muhameda, pa do stana i režija. Ali, kaže Said, snaći će se on već nekako.

Ima puno prijatelja, dobrih ljudi, susjeda koji mu pomažu kad zatreba. Povremeno ga netko odveze nekamo kad je potrebno, a to mu posebno mnogo znači. Neki mu i financijski pomognu. Spominje i poimence hrpu prijatelja koje je stekao među Hrvatima, između ostalih spominje i Miroslava iz knjižnice i još nekolicinu njihovih djelatnika; naime Said je nastavio subotama učiti hrvatski, pa je i na taj način upoznao mnoge Karlovčane koji su mu spremni pomoći. Sad i beba još mora na neku operaciju, tako da se baš zaredalo puno problema, ali Said ne dopušta da se to vidi na van. Vrlo je pristojan, skroman i vedar. Sretan je što se barem iz rata izvukao. Četrnaest godina to već traje u Siriji, kaže, a ovdje kod nas u Karlovcu napokon se osjeća sigurno, a to mu je najvažnije nakon svega što je u životu prošao.

Njih trojica su sjajni radnici, da je više takvih!

U ovoj firmi radi već godinu i 9 mjeseci, i kaže da zna sve raditi. Od rezanja, lijepljenja gume i folija, motanja cijevi, rada na različitim strojevima… Od 5 radnika koliko je iz Sirije zaposleno, sad su ostala njih trojica. Naser i Hasan uglavnom rade pomoćne poslove, ali je zato Said samostalan u radu i kaže da je njegov šef jako zadovoljan njime.

-I njihov direktni šef u pogonu Ivica Kirin i vlasnik tvrtke Ivica Cvitković i direktorica Marijana Lemić, ma svi se slažu da su dečki vrlo odgovorni, snalažljiv, marljivi, prilagodljivi. Moram priznati da su iznenađujuće brzo savladali sve tehnološke procese. Kamo sreće da je više takvih radnika, rekao nam je Željko Berislavić, koordinator za tehničke djelatnosti koji nadgleda i prati njihov rad.

Dečki rade u smjenama, ponekad i noću, a Said je posebno sretan što mu šefovi uvijek izlaze u susret kad mora suprugu i dijete voziti na preglede, to mu puno znači. Vikendom, ako nisu subote radne (a to im nikad nije problem i kolege za njih kažu da su baš radišni i predani poslu), druže se Said i Naser međusobno i privatno, odnosno njihove obitelji. Vole šetati i boraviti na svježem zraku, ljeti se obožavaju kupati na rijekama, međusobno se posjećuju na ručkovima gdje supruge kuhaju tradicionalnu sirijsku hranu, iako im se sviđa i naša hrvatska kuhinja, priznaju.

Obožavaju našu hranu, ali im nedostaje kebab od deve

Ne jedu svinjetinu, ali ako su juneći/janjeći ćevapi u pitanju – neće ih odbiti jer ih obožavaju. Neka jela su čak i slična, kažu, kao što je sarma na primjer, punjena paprika je naša verzija njihove dolme, a sretni su što i kod nas ima za kupiti i baklave i kebaba… Doduše, kažu da im nedostaje kebab od devinog mesa i preporučuju da to moramo jednom probati. Nekako mislimo da ćemo preskočiti navedeno preporučeno jelo.

Otkad je stigla beba, nargilu koja ga podsjeća na rodni dom zapali samo povremeno na balkonu, a ipak najviše uživa u druženju s prijateljima. Sada za vrijeme korone je to ipak malo drukčije nego bi htio, ali su se i on i Naser dvaput cijepili, pa se ipak manje boje uživati u društvu. Na poslu su ih kolege odlično prihvatili, zajedno idu na gablec, zezaju se, a za nedavno rođenje djeteta, cijelu firmu je počastio kolačima i pićem. Kaže, takvi su ovdje običaji, to se očekivalo od mene.

Saidov tata ima 70 unuka, a Božić su prihvatili kao svoj praznik

Said dolazi iz velike obitelji, ima desetero braće i sestara. To je u Siriji normalno, kaže. Njegov tata ima čak 70 unuka. Svi se kod njih vrlo rano žene/udaju i imaju mnogo djece. U Hrvatskoj i Europi je skup život, i razumije da se mladi ljudi kasno odlučuju na brak i djecu. U Siriji se prije rata jako dobro živjelo jer je bilo sve vrlo jeftino, kaže, i zato su se mnogi odlučivali na velike obitelji. Dva brata i tri sestre su mu još uvijek u Siriji, žive na granici s Turskom i kaže da u tom dijelu ipak nije toliko stradavanja, ali svejedno svakodnevno trpe strah za svoje živote. Druga braća su mu raseljena posvuda, od Francuske, Iraka, Turske…

Jedan bratić mu već 4 godine živi s obitelji u Zadru i posjećuju se povremeno. Sad za Božić kaže da će se vidjeti. Naime, bez obzira na to što Božić nije njihov blagdan, oni su ga prihvatili i također okite božićno drvce i obitelj se skupi na ručku, druže se, slave. Naravno, svoju vjeru i običaje ne zaboravljaju. I tu se zahvaljuju islamskoj zajednici u Karlovcu koji im puno pomaže, kao i efendiji Alenu. Kad im posao dopušta petkom odu poslušati čitanja iz Kurana i na zajedničku molitvu.

''Za sreću treba malo''

Said kaže kako se ne planira vratiti u Siriju. Karlovac doživljava kao svoj dom, klimatski mu odgovara jer je vrijeme vrlo slično kao u rodnoj zemlji, hrvatski je savladao, imaju odličnog poslodavca, stekao je ovdje prijatelje za cijeli život i namjerava u Hrvatskoj ostati sa svojom mladom obitelji. Za kraj ga pitamo ima li kakvih želja sad na kraju ove, a pred početkom nove godine.

-Nekada mi je bio bitan novac, u Siriji sam imao dvije kuće i trčao sam za zaradom, radio u Dubaiju, imao planove… Sada su mi totalno drugi prioriteti. Najvažnije mi je zdravlje žene i sina, i da imam dovoljno za preživjeti. Ništa ti ne znači novac ako se ne osjećaš sigurno u svojoj zemlji, ako se bojiš za život. Ovdje smo u Karlovcu jako dobro prihvaćeni i samo da mi produže smještaj ili mi omoguće kakav povoljniji koji bih mogao plaćati – ja ću biti sretan. Za sreću treba malo, završava naš razgovor riječima koje odzvanjaju još dugo. Za sreću treba malo...