Životna borba kapetana broda koji tone

Život piše uspone i padove, a najčešće u vakuumu između tih kontradiktornosti ostane zapisana životna priča. Hoće li ona biti pozitivna ili negativna, ovisi o brojnim faktorima, najčešće onima na koje čovjek ne može utjecati.

-Rekli su mi da nismo dovoljno efikasni, dovoljno profitabilni. Gdje god da sam došao nisam dobio osnovne upute ili neku pomoć, samo dodatnu papirologiju. Očekuju od mene da zaposlim radnika, ali to ne mogu jer i sam imam puno troškova. Zar je normalno da radim pet poslova odjednom da bi održao jedan, kroz suze je objasnio mlinar Vlado Vuković koji je na svojim leđima osjetio surovost obrtničke svakodnevice.

Njegova je obitelj svoj život uz Kupu započela davne 1936. godine, a do 1954. bili su sluge. Tek kada su se pokumili, mogli su kupiti zemlju jer je tada bio takav običaj. Mlinsko postrojenje koje i danas ponosno svjedoči o svim tim godinama, Vladin je djed kupio od strica. On je sada treća generacija koja je u mlinu stvarala i zarađivala za kruh.

-Imam 34 godine staža u mlinu. Nikada to nije bio težak posao, navikao sam. Nekada se od tih prihoda moglo lijepo živjeti. S djedom i tatom sam učio raditi kao dijete, a ono čega se najradije sjetim su trenuci kada smo kao klinci skakali po vrećama i bili bijeli od brašna. Dok sam nekada po cijeli dan bio u mlinu, radio i nitko mi za to nije prigovarao, sada sam radno vrijeme morao skratiti jer nadležni smatraju da trebam raditi dvokratno, kaže mlinar.

Nakon svih tih godina i stroge administracije ne gomilaju se poslovi, već dugovi i Vlado ne vidi načina kako dalje.  Jedno od rješenja koje mu je bilo ponuđeno je da svoj posao registira kao sezonski jer mlinari spadaju, neki čudnim čudom u kategoriju sezonaca. Uz promjenu radnog vremena, traže se i najlonske rukavice, bezbrojne naljepnice, dodatni aparati, svakodnevna prijava prometa jer kako kažu, jedna se kuna u danu može zaraditi.

-Oni ne mogu shvatiti da ja svaki dan nemam zaradu i da nemam što predati. Na tjednoj bazi da, ali nitko me neće ni saslušati. Prije rata je bilo drugačije, imali smo stalne mušterije, ljudi su se više bavili poljoprivredom i posla je bilo. No, s ratom je sve stalo. Ovo je danas pretakanje iz šupljeg u prazno. Davanja su prevelika, posla je premalo. Administracija je pojela i onu jednu kunu koju ne zaradim ponekad, a na taj će način mnogi zanati izumrijeti, naglasio je.

Kao daktilograf, Vlado je tražio posao u struci, ali nije ga mogao dobiti. Uz to, završio je školu za vozača, ali i za mlinara u Obrenovcu jer tada u Hrvatskoj takve škole nije bilo.

-E to su bile godine, od 1986. do 1990. Nitko nije pitao za nacionalnost, za pismo kojim pišeš ili jezikom kojim govoriš. Nisi znao gdje ćeš od posla. Svaki dan otvaram vrata u mlinu i tražim odgovor, ali ga ne nalazim. Nakon toliko iskustva i godina ne znam što da napravim, kaže Vuković.

Posla ima, no puno manje. Pšenica se više ne uzgaja, ima još nešto kukuruza i ječma. Činjenica koliko je rad podcijenjen, koliko je zapostavljena poljoprivreda, preuveličana papirologija i potrebe nadležnih nad radnicima postaje težak križ obrtnicima, i sve jači i dublji strah za egzistenciju.

-Osjećam se jadno. Plakao bih, ne mogu vjerovati da sam to doživio. Ne postoji više ni jedan način, put za spas. Probao sam sve. Na koja vrata da sada pokucam, pita se Vlado.

Kao gazda nema prava na primanja s burze. Svakodnevno razmišlja o odlasku iz Hrvatske jer mora podmiriti postojeće dugovanje. Ono što ga tješi jesu Katarina i Juraj, njegova djeca na koju je prenio svoje znanje kao što su njegov otac i djed prenijeli na njega.

-Ponekad razmišljam kako bi bilo da moja djeca imaju pet godina, kako bi ih i čime prehranio. Sreća moja da su djeca starija i da će moći sami zaraditi nešto za život. Govorim im da u životu uvijek budu uporni, da nikada ne odustaju, a ja sada spas za svoj posao ne vidim. Osjećam se kao kapetan broda koji tone, kroz suze zaključuje mlinar Vlado.

Ovaj je tekst nastao na temelju fotografija koje je snimio karlovački fotoreporter Denis Stošić koji je fotografirao dobre duše Karlovca, one iza kojih stoji puno truda, rada, odricanja, padova i boli. Te dobre duše čine seriju fotografija koju je Stošić nazvao neVIDLJIVI.