Veton Marevci i njegov čarobni dirigentski štapić

Koja je točno uloga dirigenta? Zašto mora biti prisutan na pozornici kod izvedbe (a redatelj, koreograf ne mora)?

-Dobra je usporedba s redateljem, neki kažu - slično kao trener ili general, vojskovođa, šef, menadžer… Razlika dirigenta prema tim ostalim zanimanjima, strukama, pozicijama je ta što dirigent ima direktan utjecaj na samu izvedbu. Primjerice, trener postavlja momčad, ali ne može toliko direktno utjecati na samu utakmicu kad ona počne. Prisutan je i radi neke intervencije, mijenja igrače i taktike, ali ne igra on sam i ne ovisi o njemu direktno kako će netko na terenu u određenom trenutku reagirati, koji potez će povući, što će napraviti – već sam igrač odigra kako odigra. Ista stvar je i kod kazališne predstave, glumac neće komad odigrati točno po redateljevim uputama, već će mu dati vlastiti pečat u trenutku inspiracije. Dirigent – dirigira, a to znači da u realnom vremenu, dakle istodobno: upravlja, koordinira, kontrolira tijek same izvedbe svojim pokretima, gestama, energijom, govorom tijela, različitim načinima komuniciranja daje znakove orkestru kako da izvodi skladbu, povezuje sve elemente, sve instrumente, sve izvođače u jednu cjelinu i ako vidi da na bilo koji način izvedba odstupa od zamišljene i uvježbane forme, on reagira u trenutku i vraća je natrag na pravi put. Utoliko se razlikuje od ovih spomenutih zanimanja.

Kako se postaje dirigentom? Smjer na akademiji? Moraš li znati svirati instrumente da bi mogao ravnati orkestrom?

-Postoje dvije ''vrste'' postajanja dirigentom, oni koji su učili i svirali neke instrumente i oni koji nisu. Ja, recimo, nisam svirao neki od klasičnih instrumentima koji se nalaze u orkestru, svirao sam klavir. Bio sam teoretičar, ja sam tip dirigenta koji je tehnički potkovan s dosta širokim spektrom glazbenog znanja i vještina. Nakon završene srednje škole, smjer teorija glazbe, upisao sam dirigiranje. Drugi način kako postati dirigent su glazbenici koji prvo sviraju neki puhački ili gudački instrument te se nakon nekog vremena odluče okušati u dirigiranju. Svakako da s jedne strane imaju stanovitu prednost jer poznaju određeni instrument te su upoznati s potrebama orkestralnog glazbenika, međutim s druge strane često imaju i određeni deficit jer im moguće nedostaje teoretskog ili tehničkog znanja. Ovisno o tom baznom predznanju postoje plusevi i minusi... Smjer na akademiji postoji – zove se orkestralno dirigiranje, a unazad nekoliko godina je odvojeno još i zborsko dirigiranje. Prijemni ispit je vrlo zahtjevan, studij traje 5 godina, a kvota je 2 kandidata godišnje.

Čemu štapić? Nisu dovoljne ruke? Postoje li univerzalni pokreti koji imaju određeno značenje neke upute ili se improvizira? (kao znakovni jezik)

-Štapić je produžetak dirigentove ruke. Nekada davno u prošlosti se dirigiralo lupajući velikim teškim štapom o pod dajući na taj način tempo orkestru, a onda se odustalo od toga. Naime, poznati francuski kompozitor Jean-Baptiste Lully se prilikom udaranja ritma takvim štapom udario u nožni prst, što je dovelo do gangrene. Nakon dva i pol mjeseca skladatelj je preminuo u dobi od 54 godine. Zatim se dirigiralo s čembala, najčešće je postojao taj neki svojevrsni produžetak ruke kojim se označavao tempo. Danas se koristi bijeli štapić, bijeli da bi bio u kontrastu s crnim frakom i bolje vidljiv. Ima dirigenata koji koriste samo ruke. Kad se radi o vokalnom slogu, u radu sa zborom - dovoljne su samo ruke, ali ako se radi o orkestru, pogotovo o simfonijskom orkestru gdje je zadnji glazbenik poprilično daleko od dirigenta, nekad i na 20-30 metara – za bolju preciznost je puno bolji štapić. Vrh štapića i na toj velikoj udaljenosti može jako dobro pokazati gdje je točno doba. Što se tiče samih pokreta postoji određena standardna shema, tehnika i pokreti koji se uče na početku. Kako je znao naš profesor, maestro Lajovic reći: ''Ja vas ne učim dirigirati, nego kako biste trebali dirigirati.'' Dakle, svaki dirigent nadograđuje te usvojene osnove i stvara neku svoju tehniku, svoj stil, svoj način komuniciranja. Bitno je da je ta tehnika razumljiva, suvisla, svrsishodna. Hoće li to biti neka bečka elegantna tehnika iz zgloba ili neka ruska škola čvrstih oštrih kratkih poteza ili će se raditi o nekim kružnim fluidnim potezima – to nije presudno, bitno je da je tehnika orkestru jasna i da govori muziku koju želite čuti i da vam ruke projiciraju glazbu.

Neki dirigenti se full užive i zabacuju kosu, trgaju se… jel' ti padne štapić kad? Navodno si ga strgao jednom? Kao Ivanišević reket?

-Ne, ne, nije bilo ni namjerno ni u ljutnji. Bio sam u Ljubljani, prvi put sa Slovenskom filharmonijom, bio sam mlad, imao sam tremu, i kako sam mlatio štapićem – lupio sam po pultu i ispao mi je, odletio je prema orkestru, srećom pa nije nikoga pogodio, i kad sam ga dobio natrag vidio sam da je špica otkrhnuta. Radilo se o drvenom štapiću, iako ima štapića od različitih materijala – plastičnih, od karbona, od bjelokosti… Taj sam imao godinama pa onda kako je napuknuo zamijenio sam ga. Kod biranja štapića dirigenti vode računa o dvije stvari, o dršci… neki vole da je duguljasta, meni odgovara da je oblika lukovice. Drugi kriterij je duljina, tako da neki dirigiraju sa štapom od pola metra, neki odaberu neku srednju varijantu, a recimo maestro Valerij Gergijev dirigira čačkalicom. A što se tiče koreografije, nisam nikada u životu pripremao neku koreografiju i glumu, što neki dirigenti nažalost rade, stoje ispred ogledala i pripremaju kakvu će grimasu napraviti u određenom glazbenom dramaturškom mjestu. Spadam u poprilično žustre, energične, temperamentne dirigente, imam dužu kosu pa pretpostavljam da se tu i tamo dogodi neki zanimljiv potez, ali nikako nije planiran i koreografiran, već isključivo prirodan, spontan, u trenutku.

Koja je razlika u vođenju zbora i vođenju orkestra? Iz prethodnih odgovora shvaćam da ne moraš pjevati da bi mogao voditi zbor, a to je ono što trenutno primarno radiš u Splitu? Zvuči neobično, netko tko nije pjevač – vodi pjevački zbor.

-Ja sam cijeli život u pjevanju, nemam diplomu i nisam profi pjevač, ali znam pjevati, znam poprilično puno o vokalnoj tehnici i s pjevačima radim već preko deset godina. Orkestralni sam dirigent koji si nije zatvorio vrata zborskog vokalnog svijeta. Trenutno radim kao dirigent Zbora HNK Split, ali sam i jedan od dirigenata tako da dirigiram i čitavim glazbenim mehanizmom. S obzirom na to da sam jedno vrijeme radio samo s orkestrima, nakon toga puno sa zborovima – a opera je najveća vrsta koja spaja i jedno i drugo, mislim da mi upravo ta kombinacija sad jako dobro odgovara. Poznajem vokal, a školovan sam kao orkestralni dirigent. Sličnosti su to što je neka lijepa linija u baritonu jako slična recimo onoj u violončelu. Ako dobro poznajete kako ide fraza u nekom gudačkom ili puhačkom instrumentu, možete ju transferirati u rad sa zborom jer je glas također instrument. Samo što u pjevačkom zboru, bez obzira na različite vrste glasova i boja, ipak imamo samo jedan tip instrumenta, za razliku od orkestra gdje ih imamo jako puno. Paleta boja, nazovimo to tako, je ipak u zboru ograničena, dok je u orkestru neograničena. Od same vrste instrumenta, skupine, veličine, određeni broj prvih violina, drugih, pa do kvalitete instrumenta, samog svirača koji svira, pa onda svaki instrument zasebno… harfe, udaraljke, orgulje… Puno kompleksnija priča.

Najviše glazbenika kojima sam u jednom trenutku dirigirao bilo je više od 300. Radilo se o Carmini Burani, dvije izvedbe, oko 80 članova Zagrebačke filharmonije, 150 članova akademskog zbora Ivan Goran Kovačić (moj zbor u kojem sam proveo deset godina) i cca. 70 članova zbora Zvjezdice, za Dan grada Zagreba pred 3-4 tisuće ljudi. To je brojčano najveći koncert kojim sam dosad ravnao. Evo, sad pripremamo Verdijevu operu ''Un ballo in maschera'', moja će biti treća izvedba, 1. travnja. To je neki prosječni sastav u operi - radi se o 100-120 članova, kad se zbroji orkestar, zbor i solisti. Prošlu subotu sam ravnao u Zorin domu s 20 gudača, a za dva tjedna ću sa 120 glazbenika. Tako da to ovisi od koncerta do koncerta. Ipak, nema neke značajne razlike, orkestar – zbor - opera, veliki broj - mali broj… dirigiranje je i dalje dirigiranje.

Slušaju li te u zborovima/orkestrima, pretpostavljam, puno stariji glazbenici? Imaš li autoritet? Jesi li kad strog, ljut, kazniš li nekog zbog pričanja dok ti govoriš?

-Sad je to već lakše, u ponedjeljak sam proslavio 30. rođendan. Međutim, na samim počecima kad sam imao 22-23 godine, to je bilo ''krvavo''. Dolazite npr. u orkestar Zagrebačke filharmonije, čovjek dobiva nagradu za 40 godina sviranja u tom orkestru, a ti imaš 23-24 i trebaš krenuti s probom. Ta razina stresa i nervoze – to ne bih ni najgorem neprijatelju poželio. Autoritet se stječe znanjem, vašom pripremljenošću, vašom energijom, suradljivošću, željom za ostvarivanjem umjetničkog djela, srdačnošću i najviše odnosom prema ansamblu koja uključuje ovu standardnu pristojnost, elementarnu, dobivenu odgojem, ali i profesionalnu – s jasnim uvažavanjem i poštivanjem glazbenika kao svojih suradnika koje doživljavate ravnima sebi. Ako se vidi da znate, ako imate dobru tehniku dirigiranja, i ako ste korektni i profesionalni u komunikaciji – nema razloga da se autoritet mora dokazivati ili pokazivati. Ja si ne dopuštam podizanje glasa, ako i bude nekog nazovimo to tako ''nemira'' to se rješava tako da glazbenike što prije uposliš, tako da nemaju vremena za međusobni razgovor. Radim uvijek s profesionalcima koji na probu dolaze vježbati, a ne čavrljati. Ovih 7-8 profi godina stvarno ne pamtim da me je orkestar toliko „naljutio'' i da sam zbog toga morao ''glumiti strogoću''.

Komentara je uvijek bilo i bit će, teško je zadovoljiti svakoga, među glazbenicima ima mnogo onih koji su određenu kompoziciju svirali tko zna koliko puta. Sad vi dolazite kao mladi dirigent sa svojom vizijom i naravno da će se vaše dirigiranje razlikovati od onoga što su vaši prethodnici zahtijevali od orkestra. Trebate pokazati da interpretacija nije nametnuta s vaše strane kao nekog šefa ili generala (zato i izbjegavam tu usporedbu), već da zajedno pokušavate pronaći i iznjedriti najbolju interpretaciju, da ste njihov svojevrsni misaoni vođa, recimo to tim duhovnim, spiritualnim rječnikom – ako vide da ste taj netko tko prodire među sve njihove osobnosti i povezuje ih nenasilno i neasertivno, onda se oni prepuste i onda nije bitno imaš li 25 ili 75 godina, dolazi do uvažavanja i sve je onako kako treba biti.

Kako ti je bilo surađivati s 2Cellos? Je li ti to neki peak u dosadašnjoj karijeri? Ili neka nagrada, neki konkretan koncert, suradnja?

-Bila je velika nervoza prije probe s njima, ipak su oni 2Cellos. Međutim, vrlo srdačna, ugodna, profesionalna suradnja s njima, s puno međusobnog respekta. Još su bili u šoku kad su saznali da imam samo 26 godina. Radilo se o filmskoj glazbi koju su oni često svirali, partiture su bile puno manje kompleksne nego kod klasičnog programa, a i oni su radili samo nekih 20 minuta od ukupnog programa… Da, oni su celebritiji i lijepo je bilo da i takvu suradnju imam za životopis, ali ne bih rekao da je to vrhunac moje dosadašnje karijere samo zbog toga što su oni svjetski poznati. Imam sigurno nekoliko koncerata koji su mi bili više ''za pohvaliti se''. Na primjer, prošle godine sam otvorio obljetničku sezonu Zagrebačke filharmonije, radi se o 150. obljetnici našeg najstarijeg orkestra i to na prvom njihovom koncertu u Lisinskom nakon potresa. To je bio jedan veliki i lijep projekt, pa ona prethodno spomenuta Carmina Burana s više od 300 glazbenika pred 3-4 tisuće ljudi, a tu je i nešto što također mogu smatrati postignućem za izdvojiti - nagrada ''Mladi glazbenik godine'' koju mi je za 2018. dodijelila Zagrebačka filharmonija. Eh, da, i moj najdraži koncert do dan-danas, a to je otvaranje Muzeja domovinskog rata na Turnju. Imam skoro 40 profi koncerata do sada, što orkestra, što zbora, ali taj mi je definitivno najdraži. Bilo je oko 100 pjevača u zboru, 50 u orkestru + solisti, sve karlovačke snage uz nešto malo ispomoći iz Zagreba. Ovaj mali orkestar je povećan na simfonijski, plus klape, zborovi, vokalni sastavi. Izvodili smo najpoznatije ulomke iz hrvatskih opera. Ako je to jedan mikro doprinos dušama koje su pale za obranu našeg grada – onda sam na to ekstremno ponosan.

Kako se je dirigiralo za vrijeme korone? Online? Koliki je bio najduži period da nisi dirigirao.

-Mislim da možda nekih 6 mjeseci u komadu nisam dirigirao. Uf, ta epidemija je kulturnu proizvodnju najviše satrla, više od bilo koje druge branše. Ja sam čak imao i sreće u cijeloj situaciji, jer sam taman u tom periodu diplomirao i bio sam dirigent koji je radio po pozivu – za određeni projekt, koncert koji odradim dobijem honorar i to je to, čekam sljedeći. Imao sam svoj stalni zbor u Zagrebu, spomenuo sam ga, ''Ivan Goran Kovačić'', tu sam bio asistent i to nije neki izvor prihoda koji bi mogao biti dostatan za život. Kad nema angažmana na koncertima – nema ni novaca. I tad se pojavio natječaj za dirigenta zbora u HNK u Splitu, položio sam audiciju te potpisao ugovor na četiri godine i tu sam se na neki način ''izvukao'' u ovim,  za umjetnike - nesigurnim vremenima, jer ako nisi negdje na nekoj stalnoj plaći nego ovisiš o koncertima kojih nema, to je onda već problematično egzistencijalno pitanje. Znaju me pitati - kako to da si se odlučio za Split? Nisam se ''odlučio'' - bilo je ''trbuhom za kruhom''. Vjerojatno bih se snašao u nekom drugom gradu, možda u našoj karlovačkoj Glazbenoj školi ili već nešto, ne bih bio na ulici, ali nije bilo biranja. Teška vremena! Tu moram spomenuti da je u takvim uvjetima Grad Karlovac na čelu s gradonačelnikom prepoznao važnost gradskog orkestra i u listopadu starta prva službena orkestralna sezona u povijesti našeg grada. To je velika stvar za grad jer ulazimo u jednu elitnu skupinu gradova kao što su Dubrovnik, Varaždin, Zadar koji imaju gradske orkestre, a koliki gradovi koji su puno veći od nas ga nemaju. Zahvaljujući samim glazbenicima iz orkestra i njihovom angažmanu, uz potporu ravnateljice Mrljak i gradskog vodstva – napravljena je nevjerojatna stvar i jako sam ponosan na tu činjenicu.

Kako izgleda radni dan voditelja zbora? Osam sati dirigiraš ili kako? Što radiš kad ne dirigiraš? Deset godina si bio u košarci i pratiš NBA, koja su ti još zanimanja i interesi? Picigin ili galebarenje na Bačvicama?

-Moje trenutno radno vrijeme u radu sa zborom je najčešće četverosatno, radim obično 2 sata sa ženskim zborom, 2 sata s muškim. Nekada šest sati, 3 + 3. A kad se približavamo izvedbi onda su probe po cijele dane. Tad postoji i dodatna režijska proba na kojoj sam također prisutan, a kad se približi legendarno Splitsko ljeto tad je raspored iznimno gust i intenzivan. Radi se o dominantno opernom festivalu gdje i zbor i orkestar imaju jako puno posla, tako da sam tada na sve strane i sto na sat, i kad ne radim - radim. U slobodno vrijeme volim čitati, igrati PlayStation, družiti se s prijateljima, volimo se skupiti pa nešto skuhati, zasvirati i zapjevati. Slab sam s piciginom, a galebarenje je obavezno, haha! Ako nemam sam neku izvedbu, odem u kazalište, pogledam neku dramu, balet, volim kazališni život i na taj način se generalno, rekao bih, obogaćujem kao umjetnik i kao čovjek.

Povod dolasku u Karlovac je koncert u subotu, koliko se često vraćaš doma, nedostaje li ti Karlovac? Usporedi Split i Karlovac! Gdje je bolje? Planiraš ostati u Splitu zauvijek?

-Moj dida s mamine strane, bio je iz Vele Luke, tako da uvijek govorim da sam jednu četvrtinu Dalmatinac. I taj odlazak u Split, promjena nakon Karlovca i 10 godina Zagreba mi je dobro došla. Godinu i pol sam sad već dolje, snašao sam se kao riba u vodi, što bi se reklo, sviđa mi se taj njihov temperament i klima… Ansambli su me jako dobro prihvatili, cijeli HNK, kao mladog umjetnika, dirigenta. Dolazim često u Karlovac, kako zbog obitelji, tako i zbog projekata koje radim. Evo, u planu je jedan koncert krajem svibnja, jedan krajem lipnja… tri koncerta sigurno do desetog mjeseca kad počinje službena sezona. Kad su probe dolazim obavezno, tu su mi prijatelji, ja sam dečko s Rakovca, ne mogu bez Karlovca, dolazim kad god mogu, jednom mjesečno, ponekad i dvaput. Što se tiče sličnosti i razlika, rekao bih da je po temperamentu i načinu života Karlovac sličniji Splitu nego fizički puno bližem Zagrebu. Karlovac i Split su mirniji gradovi, u Zagrebu su ljudi užurbani, samim time i nervozniji, u Splitu toga nema. Sličnost je i u blagodatima koje su povezane uz vodu – dolje more, ovdje rijeke… Priroda, bogata povijest, i Karlovčani i Splićani su dosta direktni, katkada i predirektni, ljudi kažu što misle, to mi se sviđa. Tako da nisam osjetio preveliku promjenu odlaskom dolje. Ipak, neću ostati u Splitu zauvijek, nije mi to u planu, ma koliko mi dolje bilo lijepo. Volio bih još jedan ''mandat'' od četiri godine odraditi u Splitu. U ovih godinu dana nisam dovoljno dirigirao zbog cijele situacije s pandemijom, tako da ako bih dobio priliku još ostati neko vrijeme da odradim sve ono što bih htio – pristao bih, dapače. Ali nakon toga bih se volio otisnuti van granica Hrvatske.

Koji su ti konkretni planovi vezano uz karijeru, neke želje, snovi? Što želiš dostići u dirigiranju? Gdje se to vidiš u inozemstvu?

-Stvarati glazbu i širiti pozitivnu energiju kroz moj profesionalni rad gdje god stignem, to bi bilo onako uopćeno. Najveći plan mi je Karlovac, razviti ovdje orkestar postavljen na čvrstim nogama i animirati još novih mladih glazbenika, pa na kraju krajeva i sudjelovati u odgoju nekog novog mladog budućeg dirigenta, da mu na kraju jednog dana i prepustim orkestar. Svi misle da planovi moraju biti nužno vezani uz neke velike orkestre, ono tipa – snovi da dirigiraš Berlinskom ili Bečkom filharmonijom… Mislim da se vrhunski glazbeni proizvod može ostvariti i s manje renomiranim orkestrom koji može biti sastavljen od briljantnih glazbenika. Volio bih probati steći neko inozemno iskustvo, vjerojatno u Njemačkoj koja je bogata opernim kućama i gdje klasična glazba stvarno živi. I to s namjerom da bi moje ime raslo s tim iskustvima, kontaktima, utjecajima, a kako bi onda jednog dana te standarde i postulate ''iz svijeta'' prenio kako u Karlovac, tako i u sve hrvatske orkestre kojima ću nakon toga dirigirati.

I za kraj, reci nam nešto o koncertu prošli vikend! Od čega se sastojao i zašto baš u tom formatu? Kako je bilo?

-Idilično, kako je i sami naziv koncerta. I to je jedan tipičan primjer kako ću kao umjetnički voditelj koncipirati daljnje koncerte i raditi na budućoj sezoni. Jedna kompozicija je glavna, ona najveća, najkompliciranija, noseća – obično se prema njoj koncertu daje naslov. Tako je u ovom slučaju glavna kompozicija bila ''Idila'' češkog kompozitora Leoša Janačeka. Oko toga se onda stvara stilski i vremenski okvir. Tu je i Mozart – jer što je koncert bez Mozarta? Obično kažemo da je Mozart glazbena higijena… Mozart, Haydn, Beethoven – to su skladatelji bečke klasike koje često uključujemo u repertoar zbog njihovih što poznatih, što pitkih, plastično oblikovanih skladbi u kojima se sve jako dobro ''čuje''. Tu je i jedan kraći komad Jeana Sibeliusa te skladba „Čežnja“ nedavno preminulog hrvatskog dirigenta, skladatelja i akademika Pavla Dešpalja kojem se na ovaj način odaje priznanje za veliki doprinos hrvatskoj glazbi.  Pedesetak minuta glazbe, što je vremenski idealno za jedan program ove vrste. Prvi put kao koncert-majstor, umjetnički predstavnik i glas orkestra bio je sjajan violinist Vedran Mikić. I program je bio besplatan. Drago mi je da smo uspjeli napuniti Zorin dom. Ovim se koncertom, kao što sam rekao, najavljuje dugo očekivana sezona Karlovačkog komornog orkestra. Koncertna sezona 2022./2023. bit će u znaku proslave 35. obljetnice postojanja orkestra. Orkestar čine nastavnici  gudačkog odjela Glazbene škole Karlovac, naime ona je jedna od rijetkih glazbenih škola u RH koja njeguje koncertnu aktivnost svojih nastavnika. Tako promovira zanimanje glazbenika i povećava interes za upis u glazbenu školu. Karlovački komorni orkestar Glazbene škole Karlovac je brend grada Karlovca koji vrijedno i ustrajno promovira glazbenu kulturu i drago mi je da sam dio toga. A valja naglasiti da je nadolazeća sezona financirana upravo sredstvima grada Karlovca i Karlovačke županije koja time potvrđuje da prepoznaje važnost postojanja i djelovanja ovog glazbenog i kulturnog projekta. Ako sam dao u tom kontekstu obol ovoj lijepoj glazbenoj priči – moja misija s ''Idilom'' je ispunjena. Sad idemo na sljedeću, pa sljedeću, pa sljedeću…