Valjda ni zimnica više nije u modi?

Špica treće životne dobi, zgodan je novi termin za karlovačku tržnicu, kojeg sam nedavno čula upravo tamo, kad sam na radnom zadatku obilazila štandove u potrazi za sezonskim proizvodima koji će najvjerojatnije završiti kao slasna zimnica.

Kao i svaka tržnica na svijetu i ova naša karlovačka, nudi sve što možete poželjeti, naravno sve u skladu sa sezonom, ako zanemarimo proizvode koji se tijekom cijele godine mogu nabaviti u svim trgovačkim centrima, bez obzira koje je godišnje doba. Na otvorenom dijelu tržnice nema čega nema, od odjeće, obuće, rukotvorina, svijeća, cvijeća, začinskog i ljekovitog bilja, pripravaka prirodne medicine koja liječi sve osim smrti, do domaće žive peradi.

Sezona je spremanja zimnice, pa u skladu s tim, od zelja, krumpira, paprike, patlidžana, rajčica, luka i češnjaka "ne vidi se sunce". Domišljati trgovci spremni su na svakojake vrste pogodbe, samo da prodaju, pa tako zelje za kiseljenje ne samo da možete kupiti "po glavici" ili na vreće već ćete, ako nemate osiguran prijevoz do kućnih vrata, dobiti i gratis dostavu. Ali to još nije sve! Ako ne znate ili ne želite da vam se po stanu ili stubištu širi „opojan“ miris fermentacije zelja, u dogovoru s proizvođačem, kad za to dođe vrijeme, na kućnu adresu dobit ćete već kiselo zelje. Po dogovoru na kućnu adresu vam tako mogu stići i krumpir ili rog paprika, neizostavni i najvažniji sastojak svakog dobrog ajvara. Kad smo već kod ajvara, u zatvorenom dijelu tržnice, vrijedne ruke naših OPG-ovac, pored zdravih i vrhunskih eko proizvoda nude već gotove ajvare, turšije, kompote, džemove, ukiseljeno povrće, sušene vrganje, koji trenutno drže cijenu od 60 kuna za kilogram, naravno svježih.

Ili baš taj dan nisam imale sreće ili se je nešto promijenilo u navikama naših domaćica, bez uvrede, jer nekako mi je zgodnije reći domaćica, pritom mislim na sve one zaposlene i nezaposlene  žene koje spremaju, u ovom slučaju zimnicu. Nije da nisam razgovarala s ženama različitih dobi i onim starijim, srednjih godina i mlađim ženama, ali odgovori koje sam dobila malo su me iznenadili, pomislim nešto tu „ ne štima“.

Naime, tradicionalnu zimnicu uz koju su generacije odrastale, uz koju su u hladnim danima zime u sjećanje "guštajući" u slasnim okusima džemova, marmelada, ajvara i inih delicija, prizivali ljeto, malo tko radi.

Kažem, nije ovo bila nikakva anketa niti će ovo biti neki ogledni primjerak prehrambenih navika stanovnika našeg grada 2018. godine, ali zimnica kao takva valjda više nije u modi. Već po prirodi posla, spremna na u prvoj fazi nježno nagovaranje da "izvučem" barem nekoliko odgovora na jednostavna i životna pitanja, ne očekujući da je i nebo na mojoj strani, prilazi mi gospođa koja je valjda uočila opremu koju sam spremila za snimanje. Pa dok još ima volje i želje rafalno "ispucavam" prvo i jednino pitanje: Spremate li zimnicu i što te imate li možda nešto što se tradicionalno priprema u vašem domaćinstvu?

Odmah bez imalo razmišljanja, ali s tugom u oku ili se je meni to samo učinilo, kaže:

-Nemam ju ja drago dijete za koga raditi, otišla djeca trbuhom za kruhom, a za dedu i mene ne isplati se, govori mi vitalna gospođa u ranim osamdesetima, s kojima se sama pohvalila. 

-Nemam običaj spremati zimnicu, suprug i ja pazimo što jedemo, slatku zimnicu ne spremam zbog šećera, a kiselinu, odnosno paprike i krastavce kupujemo gotove. Za novogodišnju sarmu, dovoljna nam je glavica vakumiranog zelja koje se ionako tijekom cijele godine može kupiti u trgovinama, odgovara mi mlađa žena.

Zimnica, bilo nekad, ubacila se u naš razgovor prodavačica sa štanda s voćem iz nekih egzotičnijih zemalja i dalmatinskim povrćem.

-Spremala sam ja sve vrste zimnica i slatke i kisele, ali više ne, ne isplati se, kaže. Iako povrće nije puno skuplje nego prošle godine, sve ostalo je, pa dok kupiš šećer, ulje, ocat, voće ili povrće za ukuhavanje ili kiseljenje, pa kad zbrojiš koliko ti vremena treba dok sve to očistiš i na kraju koliko plina ili struje potrošiš, računica je jasna, jednostavno preskupo.

I baš kad je htjela dodati još koju rečenicu u obranu svojeg stava, naišla je mušterija, koja je tražila jedan nešpricani dalmatinski limun, za džem od šljiva, tek jednu staklenu, koju će napraviti  "za želju", jer šljive su joj malo preskupe. Samo je još jedna gospođa sa mnom htjela podijeliti svoja iskustva sa zimnicom i to ne puno drugačija od prethodnih sugovornica.

Kaže ona, da kad je bila mlađa s veseljem je čekala ovo vrijeme pripreme zimnice, obitelj je bila mnogobrojnija, pa iako je radila, na sve je stizala i ništa joj nije bilo teško, ali i novca je bilo malo više nego što sad imaju ona i suprug, oboje nezaposleni, odnosno zaposleni u "najvećem poduzeću u Hrvatskoj" – burzi rada. Djeca više ne žive s njima, imaju svoje obitelji, ali za unuke bi se nekako i snašla i spremila zimnicu, ali oni ne vole te okuse, draže i bolje im je sve gotovo, iz tko zna kojih zemalja i upitne kvalitete, pomalo tužno zaključuje.

Nekako nakon ovakvih izjava, više nisam imala volje nastaviti. Vraćajući se s tržnice u redakciju bila sam u mislima na neko drugačije i ljudskije vrijeme, u kojem je priprema zimnice bila ne samo pomoć kućnom budžetu, već i vrijeme druženja i okupljanja obitelji, susjeda i prijatelja, za koje se nadam da će se opet jednom vratiti, ako nikako drugačije onda kroz modu ili trend nametnut od neke svjetski poznate influencerice.