Prvi Karlovački

Ujutro u sakou s papirima, poslijepodne na romobilu s klincima, navečer u dvorani na Zumbi – bilo bi zgodno kad bi Nini dan trajao 30 sati

Autor: Ivica Pilaković

19.02.2022

Arhitektice društva

NIKOLINA PAHANIĆ LUGAR - ŽENA, MAJKA, KRALJICA

Nina kao poslovna žena

Pitali smo Ninu kako izgleda jedan radni dan na njenom radnom mjestu, kakva je na poslu, što misli kako ju doživljavaju suradnici, klijenti, o njenim najvećim dosadašnjim poslovnim uspjesima, te koliko joj je posao bitan u životu i kako zamišlja daljnji razvoj svoje karijere. Evo prvog dijela njene priče.

-Moj radni dan uglavnom izgleda skoro pa identično zato što neke poslove koje radim – radim svakodnevno. I to je zapravo neko moje zaduženje u kojem me nitko ne mijenja, onaj neki okvir za koji znam da će me dočekati. Međutim, zahvaljujući prirodi posla koju radim, tu ima i jako puno iznenađenja, tako da zna izgledati da moj dan podrazumijeva da se bavim i nečim čime jučer nisam, da učim nove stvari i da taj radni dan ne prestane u 16 poslijepodne nego se nastavi i nakon toga, pa čak i noću. Dinamično u svakom slučaju.

-Radim u Upravnom  odjelu za društvene djelatnosti Grada Karlovca kao stručni suradnik za proračun. Kad si u odjelu, jasno, dio si tima. Kako me oni doživljavaju? Vjerojatno većinu vremena dosadnom jer stalno nešto tražim od njih, moram, tako je to kad si u financijama i uvijek trebaš od nekog određene podatke. Nastojim biti suradljiva i ugodna, i vjerujem da smo jako dobra ekipa i da se dobro slažemo. Sad trenutno radim lokalnu riznicu proračuna, to su čiste financije – tako da tu nema klasičnog rada s klijentima/strankama, ne kao fizičke osobe. Ali sam više  od deset godina radila s udrugama, tako da sam radila sa strankama i to mi nedostaje. Jako dobro iskustvo i ispunjavalo me jer su udruge same po sebi meni jako zanimljiva priča. Udruge su onaj kotačić u društvu koji javni i privatni sektor nije pokrio. Živimo u društvu koji je tek kroz nekih proteklih 15 godina počelo razvijati civilni sektor, a ja sam od početka u tome i imala sam priliku vidjeti kako udruge od nekih malih više hobističkih priča prerastaju u velike profesionalne priče koje čak i zapošljavaju ljude. Tako da je rad s udrugama jako raznovrstan, zanimljiv i čovjek može puno naučiti. I dalje se ja bavim udrugama, samo u znatno manjem obujmu nego prije.

-Moje prvo radno mjesto bilo je u Centru za poduzetništvo Karlovačke županije i ondje sam radila tri i pol godine, u direktnom kontaktu sa strankama, bilo da se radi o poduzetnicima koji već rade ili onima koji su namjeravali svoju poduzetničku ideju ostvarit kroz samozapošljavanje. Iz tog doba – ne bih sad rekla da je to neki moj uspjeh, ali ima jedna stvar na koju sam ponosna. To zapravo možda sada i prvi put ovako javno govorim, ali evo kad si me već pitao… Znaš ono kako je posljednjih godina jako postalo popularno projekte nazivati s ”KA” u imenu? Tipa kao AquatiKA, definitivno najpoznatiji primjer. Dok sam radila na Zavodu za zapošljavanje postojao je projekt StipendiKA, i to je prvi karlovački projekt s KA u nazivu. To je bio ujedno i prvi projekt na području Karlovačke županije koji je financiran iz europskih sredstava. To je bila moja zamisao i danas mi je jako simpatično kad vidim koliko je to postalo popularno.

-Druga stvar koja mi je jako prirasla srcu, a koju bih izdvojila je Sajam udruga. To je bila ideja s kojom sam došla tadašnjem pročelniku 2009. godine, on ju je podržao i sad je već 12 godina aktualan, okuplja velik broj udruga (po 70 udruga se prijavljuje). Ja sam ga postavila od nule, prve dvije godine u potpunosti sama, kasnije su se pridružili i ostali kolege i obogatili ga i poboljšali. Ali sama činjenica da se ta moja ideja održala tolike godine je stvarno nešto što mi je jako drago. I zadnja stvar je – Foginovo kupalište koje je radio cijeli naš odjel i cijela gradska uprava, ali ja sam radila one neke pripremne korake, dokumentaciju i organizacijske pripreme, pa do toga da sam doslovno tog prvog Ljeta na Foginovom svako poslijepodne nakon posla i vikendom bila na kupalištu, razgovarala s kupačima i posjetiteljima, tada nisam imala obitelj niti nekih drugih obaveza, i tako se rodila ideja o animaciji na Korani koju su kupači jako dobro prihvatili. Svidjelo im se jako, navikli su se brzo i čim bi vidjeli da se razvlače kablovi već su bili tamo, bilo na travi, bilo uvodi. Tako da je Foginovo kupalište kao prvo registrirano kupalište u Karlovcu meni jako važno, danas i sama vodim svoju djecu tamo i jedva čekaju ljeto svake godine, eto, tu sam ljubav prenijela i svojim klincima.

-Meni je osobno posao bitan i vjerujem da dio moje slike o meni gradi i moj posao. Ne bih sebe svrstala u kategoriju karijeristice ili iznimno ambiciozne osobe. Važno mi je i zadovoljstvo kad je nešto odrađeno dobro, a ja sam dio toga, i volim o tome pričati s ponosom drugim ljudima, pa bi možda netko mogao zaključiti da mi je posao najvažniji. Nije najvažniji, ali mi je važan segment jer me definitivno i on u nekoj određenoj mjeri određuje. Moja želja je uvijek bila nastaviti školovanje i u tom kontekstu razvoj svoje karijere u prenošenju znanja drugima. Oduvijek me je to privlačilo, bilo da se radi o neformalnom ili formalnom prenošenja znanja. Bila sam duže od 5 godina član majstorske komisije Obrtničke komore i to mi je bilo nešto što sam baš voljela raditi, neko vrijeme sam vodila i neke seminare o poduzetništvu u Centru za mlade u Grabriku, volim držati predavanja i u tom segmentu se vidim u budućnosti.

Nina kao majka i supruga

U nastavku smo razgovarali o  njenom usklađivanju posla s obitelji i trpi li obitelj donošenje posla kući,  pozivi, sastanci, obveze van radnog vremena, pričali smo i o tome koji su najveći izazovi majke s današnjom djecom koja su sva u mobitelima, gadgetima i tehnologiji, o odgojnim metodama kojima pribjegava kad Leon i David ”ne slušaju”, a dotakli smo se i udruge za rekreaciju i ples koju vodi zajedno sa suprugom i pokušali saznati tko je komu šef na poslu, odnosno kod kuće?

-Kad radimo neke projekte to je onda cjelodnevni rad – dok se posao ne obavi, gleda se cilj, kad imaš rokove ne pita se za radno vrijeme. I nije lako to uskladiti s obiteljskim obvezama, ali može se. Često kažem da mi Lugari živimo kao po nekoj tablici i u toj tablici svaka obaveza ima svoje mjesto. I organizacijski tablica funkcionira, ali ono što nije dobro je da u toj tablici ima jako malo mjesta za neke stvari kao što su odlasci na popodnevnu kavu s prijateljima, za spontane odlaske u shopping ili kino, već sve mora biti isplanirano. Ali stvari funkcioniraju dok se disciplinirano držiš tog nekog rasporeda. Sasvim sigurno da u nekom dijelu obitelj trpi, ali mi je jako drago da se moja djeca vole uključivati i u neke aktivnosti nakon posla koje Saša i ja radimo – pa ih povedemo i u dvoranu ili na ples. Rekla bih da trpi u vremenskom smislu, ali to se onda o nadoknadi u onom kvalitativnom dijelu.

-Odgoj djece je svakom roditelju veliki izazov, a kao što u pitanju i spominješ, danas su djeca poprilično orijentirana na tehnologiju. Moja taktika je – uzeti mobitel i pretrpjeti dječje proteste oko toga. Moja djeca su sklona hvatati mobitele, Playstation i televiziju baš kao i njihovi vršnjaci, ne mogu reći da to ne pokušavaju. Dopuštamo im neku određenu dozu toga jer ipak je to realnost i u današnjem svijetu ne možeš u potpunosti izbjeći tehnologiju, ali isto tako pokušavamo ih što više voditi u prirodu. I imam osjećaj da svaki onaj naš obiteljski odlazak na izlet, u šumu, oko jezera, na planinarenje – izbriše negativne utjecaje tehnologije. Djeci se otvore određeni prozorčići u glavi, počinju postavljati nova pitanja, energija im se stabilizira, razmišljaju na neki novi način. Naša djeca su vrlo temperamentna i živa, vjerojatno je to malo i genetski. Ali, kažem, svaki njihov odlazak u prirodu je njima, kao i nama roditeljima punjenje baterija, a s druge strane pražnjenje one negativne energije koja se nakupi od te neke discipline koja se stalno traži od njih, u školi, u vrtiću, obaveze oko pisanja zadaća, plus tehnologija koju konzumiraju.

-Leon ima 5 godina i 9 mjeseci, David je u drugom razredu, ima 8 godina i 4 mjeseca. Neće poslušati na prvu, ali ne bih rekla da je to zbog njihovog neposluha, nego više da je to zbog toga što se toliko u nešto upuste, u neku svoju igru – da me ni ne dožive. Ali znaju oni prepoznati kad se misli ozbiljno i kad nas moraju poslušati. Jako su živi i glasni, ali i vrlo empatični, postavljaju puno pitanja o svemu što vide i dožive, vole ići po dvoranama, vole biti među ljudima, nije ih sram, podržavaju i ples i vježbanje. David je u nekoliko navrata odradio cijeli trening Zumbe sa mnom od početka do kraja tako da mi je jako drago da ih možemo uključivati i u naše aktivnosti, a tu mislim i aktivnosti Udruge za ples i rekreaciju River Dance Karlovac. A to nas dovodi do tvog sljedećeg pitanja.

-Ja sam jedan od osnivača Udruge i moja je uloga više u području pisanja projekata, dokumentacije i uskočim kad treba. U plesnom dijelu koji vodi moj suprug Saša nisam toliko uključena, moj dio je bio prvenstveno fitness dio koji sam vodila dok je bio uključen u River Dance. Međutim, zbog korone koja je svima promijenila načine poslovanja i sve nas omela, taj  smo dio stavili postrani, dobila sam poziv FitnessOf-a, ondje sam jedan od njihovih trenera, prostor je divan ekipa odlična, vježbači super, iznimno sam zadovoljna. Slažem se, jako je teško biti partner na poslu i partner kod kuće u četiri zida, to je zbilja izazov koji nije uvijek najsretniji. Ali ples je inače jako dobra terapija za rješavanje nekih nesporazuma, pa sve to nakraju ipak bude u plusu i u pozitivnom. Šefa nema. Isključivo podrška! Meni je jako stalo da priča o plesu ne umre. Jasno mi je da su mnogi izgubili raspoloženje i životnu radost s ovim konstantnim pritiskom od strane korone. Ali doklegod se održava ta priča na neki način, pa makar i s manjim brojem ljudi i u prostoru koji nije najsretnije rješenje – dobro je, a vjerujem da će brzo doći bolja vremena i da će se sve ponovno normalizirati.

Nina kao trenerica

Treći dio našeg razgovora je o Nikolininom bavljenju fitnessom. Zumba je jedno vrijeme bila veliki hit, čini se da je danas nekako popustilo zanimanje za taj tip vježbanja, tražimo od nje komentar na tu temu, a zanima nas i ostane li joj energije za treninge nakon napornog dana, što ju motivira – zarada, dobra linija, to što ju vježbačice slušaju i dive joj se, zanimalo nas je i kako se priprema za treninge, te kakav je odaziv u vrijeme korone.

-Zumba je i dalje hit, samo više nije neki novi fitness program kao što je svojevremeno bila pa je tada bila popraćena velikom pompom u javnosti. Ja sam već 20 godina u fitnessu i imam dovoljno iskustva da mogu odgovorno tvrditi da je i dalje Zumba sasvim sigurno sjajan program. Do danas je održala svoju originalnu formulu i gdje god da u svijetu dođeš kod bilo kojeg Zumba instruktora ti ćeš dobiti isti proizvod, znaš što te očekuje. Jasno, ovisi o samom instruktoru kakva je kvaliteta izvedbe, ali proizvod je unificiran – struktura sata, metodika, kostur. Kad ti netko dođe prvi put na aerobik trenirat će možda 20 posto sata, ostalo će hvatati, moguće i odstajati veći dio, i vježbač tako gubi motivaciju. Kod Zumbe je obrnuti omjer, početnik će kod prvog susreta sa Zumbom 80 posto treninga odraditi, pohvatat će korake, ostvariti efekte kardio treninga i dobro će se zabaviti. I vjerojatno će se vratiti ponovno. Naravno, kao i svaki drugi program – tako ni Zumba nije za svakoga niti će se svakome svidjeti. Ona koristi plesne stilove za formiranje fitness programa u kojem, kako moj pametni sat pokazuje, u sat vremena vježbanja izgoriš/potrošiš oko 450 kalorija, što nije malo. Također vodim još jedan licencirani program koji se zove STRONG Nation, a koji je originalno stvorila Zumba Company i u potpunosti je u suprotnosti sa Zumba plesnim konceptom. Radi se o funkcionalnom intervalnom treningu visokog intenziteta koji u sebi nema nimalo plesa. Prvo su osmišljeni pokreti, a tek onda je dodana glazba i zapravo je sinkroniziran udarac s glazbom. On je iznimno zabavan i motivirajuć, i on je meni trenutno hit. Najviše vježbača ide na Strong, ali i Zumba koju vodim već 11 godina je također dobro popraćena. Imam žene koje me prate već 20 godina i dolaze na moje treninge.

-Prije dvije godine sam završila osposobljavanje za grupnog instruktora uz glazbu; Zakon o sportu propisuje da osoba koja vodi grupne treninge mora imati to položeno. I u tome mi je na neki način korona pomogla jer sam imala vremena posvetiti se tome, iako sam već dugo to planirala pa nikako da dođe na red. Također vodim i step aerobik, jedan prastari čak i nepopularni oblik vježbanja na klupici/stepperu, koji se ne prakticira često. On nije definitivno jednostavan, zezamo se na treningu da će nas step spasiti od Alzheimera jer tu ima jako puno koraka i koordinacije pokreta. Onog trena kad pustiš glazbu i kreneš razmišljati o koreografiji isključiš sve one glasove u glavi koji te podsjećaju na probleme na poslu, obaveze kod kuće, stvari koji te muče… Umoriš mozak na jedan dobar, pozitivan način, isključiš sve one šumove koji te kroz dan stresiraju, a uz to si aktivan i vježbaš. Ima dana kad nam se ne da ići na trening. Ali ima jedna stvar u koju sam sigurna. Pravilo kaže da ako si nakon pet minuta treninga i dalje umoran  – onda radije prestani taj trening prakticirati. Meni se još nikad nije dogodilo da sam nakon 5 minute glazbe i pokreta umorna, i to mi je najveći motivator. Na poslu sjedim, kad dođem doma bacam se na kuhanje i pospremanje, i kad bih nakon toga legla pred televizor, iako je to poprilično nemoguće kad imaš djecu, ili kad bih sjela na kavu s frendicama i prosjedila cijelo popodne – to ne bi bilo za mene dobro, ni fizički ni mentalno.

-Treninzi Zumba fitnessa i Strong nationa zahtijevaju pripremu, pogotovo je u Zumbi jako dobro poznavati koreografiju i samu pjesmu. To znači da svoje ukućane izluđujem tako što 50 puta zaredom moraju slušati istu pjesmu. To obično radim dok kuham ili pospremam. Uglavnom koreografije koje ću kasnije voditi u dvorani prolazim u glavi, ponekad moram i same korake prolaziti, srećom pa živimo u prizemlju i nemamo nikog s lijeve i desne strane. Step aerobik radim na licu mjesta jer koreografiju prilagođavam vježbačima, gledam kako prate i kako im se nešto sviđa, a koncept treninga je napravljen tako da do finalne koreografije istu prvo učimo i postupno nadograđujemo koracima od jednostavnijih ka složenijima.

-Odlaskom na trening si jednostavno stvaram jedan potporni stup podrške za sve ostale obaveze. Ako posvetiš vrijeme sebi, a možeš si ga posvetiti na različite načine, u mom slučaju je to fitness, bolje ćeš obavljati sve ostale stvari – bit ćeš bolja mama, bolja ćeš biti na poslu, vjerojatno ćeš biti i bolja supruga… riješit ćeš se negativne energije. Druženje, krug ljudi koje stvoriš s ljudima koje treniraš, plus sve ovo što si pobrojao u pitanju – zarada, dobra linija itd., sve su to motivi. Ali najvažnije je da dijelimo dobru energiju kroz tih 60 minuta treninga u dvorani, sinkroniziramo se i dobro se zabavimo. Naime, to mi nije posao nego ljubav – i mislim da je to ono što dovodi ljude meni u dvoranu. Jasno, moguće je da  nekome neće odgovarati moj stil vođenja treninga, ali to je normalno. Kako se ono kaže – ne možeš se svima svidjeti, nisi burek. Odaziv je dobar, dvorana je puna, zbog epidemioloških mjera ne možemo u sportske dvorane, nekad bi mi na treningu bilo 35 žena… sad je broj polaznika naravno limitiran, ali i bez obzira na sve poprilično dobar.

Nina – žena, majka, kraljica

Za kraj razgovora pitam Ninu može li izdvojiti neke žene koje su je kroz život inspirirale, utjecale na nju, bile joj svojevrsni idol, i koje su joj primjer snažnih jakih žena i koje su joj bile uzor.

-Ovo pitanje mi je jako teško. Rekla bih zapravo da mene inspirira u životu svaka žena koju sam srela, svaka mama koja se bori ujutro s djecom dok ih sprema za vrtić i školu, svaka mama kojoj je dijete bolesno, svaka mama koja dolazi umorna s posla i čeka ju hrpa veša i lonci u koje mora nešto staviti. Tako da svaka mama koja prolazi ono što i ja, a pogotovo svaka koja prolazi puno teže stvari nego ih prolazim ja – za mene je žena, majka, kraljica i moj uzor, kapa do poda. Nisam feministica, ali ženama je i dalje teško jer se od njih očekuje da nakon posla odradi još jednu čak i težu smjenu u kućanstvu. Najlakše bi bilo sad izvući nekoliko povijesnih ličnosti i zvučati pametno s nekim poznatim ženskim uzorima… Ne znam, kao mala sam od bakine sestre dobila knjižicu o životu Slave Raškaj, rođena je u Ozlju gdje sam provodila ljeta, i prvo sam si mislila da bih trebala dati tako neki odgovor. Ali, zapravo ne, meni je uzor svaka žena koja spaja više ili manje uspješno više uloga u danu, baš kao i ja, i ne smatram se po tome posebnom i moram priznati da mislim da čak i nisam zaslužila ovaj intervju jer po tim multipraktik spajanjima više ženskih uloga nisam ni po čemu drukčija od drugih žena koje poznajem. Uzor mi je moja mama, moja baka, moja sestra, svaka moja vježbačica čiju pozadinsku priču niti ne znam, svaka žena koja je jaka zbog sebe i radi svih oko nje i koja drži glavu iznad vode jer mora, druge joj nema. Svakoj od takvih žena se divim i svakoj od njih posvećujem ovaj intervju.