„U Oluji smo znali da smo napravili nešto veliko kad je oslobođen Vojnić, kasnije smo tek shvatili da je gotovo…“

U povodu Dana grada Udruga veterana satnije „Rebels“ nagrađena je Plaketom Grada Karlovca, jedan od pokretača Udruge Nikola Alić dobio je Medalju Grada Karlovca. Budući da je kao dragovoljac sudjelovao u Domovinskom ratu od početka do kraja, odnosno do završetka Vojno redarstvene operacije Oluja, to su povodi za razgovor s Alićem većini Karlovčana poznatijem po nadimku  - Čvaljo.

Kako si dobio nadimak?

-Pa ljubio sam se s curom 45 minuta i nisam joj dao da dođe do zraka. Eto, to ti je to, kratko  i jasno.

Tvoje društvo prije rata bila je ekipa koja je slušala heavy metal, dakle „metalaci“, okupljali ste se na Korani…

-Obično smo se nalazili na Foginovom, to nam je bilo okupljalište, a poslije toga u Hrvatski dom. To je bilo vikendom.

Došla je onda i to ljeto 1991. godine, neposredno pred rat. Kakvo je bilo raspoloženje u tvom društvu ili se niste zamarali politikom?

-Politikom se baš previše nisam zamarao niti se dan danas ne zamaram. To me ne privlači i ne interesira. Ali, tada 1991. znalo se i osjećalo da će se nešto dogoditi, čim su neki naši prijatelji iz društva napustili grad. Mi ostali, manje-više, svi smo se uključili u obranu i svi smo dragovoljci.

Društvo s Foginovog je ostalo na okupu?

-Zaista, kao ekipa smo cijelo vrijeme zajedno bili i s Foginovog smo se preselili na Slunjska brda. To su bili pokojni Draž, njega uvijek moramo prvog spomenuti, Germa, Bobo…

Ti prvi dani obrane Karlovca bili su teški, dok nije uspostavljena nekakva čvrsta linija obrane.

-Kad govorim od 1991. i o tim danima, uvijek kažem da je 19. listopad 1991. godine jedan od najvažnijih dana za grad Karlovac. Tog 19. listopada smo krenuli u prvi proboj i tada smo zapravo napravili štit na Turnju, kako bi se reklo. Treba znati da se do tada svako jutro prelazilo na Turanj, da bi se branitelji u večernjim satima vraćali u grad i kad je uspostavljen taj štit nije se više povlačilo.   Dakle, Turanj je do tada svake noći bio prazan. Kad je uspostavljena ta linija obrane, bilo je još manjih pomicanja.  Mi smo 3. studenog samovoljno napustili položaje zato što nije bilo smjene, neki ljudi kod kuće nisu bili skoro mjesec dana, a kamo li se oprali… Tada smo napravili neku malu pobunu i zato smo i dobili nadimak Rebelsi, pobunjenici. No, nakon nekih desetak sati, malo se odmorili i već smo se 4. studenog vratili i sudjelovali u zaustavljanju tenkova na Doroteji. Tih prvih dana zapravo je bilo vrlo turbulentno. Nije bilo skoro ništa organizirano zato je u to vrijeme najviše ljudi poginulo i ranjeno.

Koja je bila tvoja funkcija i sam si invalid Domovinskog rata?

-Kod mene je to bila povreda. Naime, moja je funkcija bila prijevoz ranjenika, dovoz municije i prilikom prijevoza sam 29. prosinca 1991. godine imao sudar s kamionom. Nesreća se dogodila usred bijela dana na mostanjskom mostu. Ovi koji su išli prema Turnju hvatali su ubrzanje da čim prije prođu između dva mosta, a mi koji smo odlazili isto tako smo se žurili. Na mostu su na jednoj strani bili kamioni tako da se moglo prolaziti samo po jednoj voznoj traci. Kad sam došao do kraja mosta odjednom se stvorio kamion i „traffic“ koji sam vozio je ostao neprepoznatljiv. Sa mnom je u autu bio i najmlađi branitelj Zdravko Goršćak koji je tada imao 15 godina. On je srećom imao šljem na glavi, izletio je kroz prednju šajbu, a kako nas je kamion udario meni je lijeva strana bila slomljena. Nije se tada gledalo da se oporavite, nego da se malo „skrpate“ i čim prije vratite natrag. Tih dana, 29., 30. prosinca je naša satnija povučena u vojarnu Kupa jer smo imali velike gubitke; tri poginula i 14 ranjenih.

Nakon Nove godine, uslijedio je primirje pa je bilo lakše?

-  Bilo je lakše, a onda se dragovoljno prijavljujemo za Bosansku Posavinu. Kad je 31. listopada 1992. godine demobilizirana 110. brigada, prelazimo u 13. domobransku pukovniju. Ekipa koja je bila iz 110. ostala je na okupu, a pridružuju nam se i neki iz 129. brigade… Svi mladi, ludi, nabrijani pa smo bili poznati kao „incidentni vod“. Bila je to neka baš malo čudna miješana ekipa. Kako smo bili incidentni onda su nas na kraju 1993. godine „razbacali“ jer smo bili previše nestašni.

Ostao si u 110. brigadi do kraja do Oluje?

-Nisam. Naime, 11. rujna 1993. godine poginuo mi je dobar prijatelj Alen Pilat zvan Patak. To me je pogodilo i malo sam „otišao sa živcima“. Bio sam u donjem rovu, a on je bio na brdu. Rekli su mi da nije jako nastradao nego da je dobio malo po nogama, a zapravo bio je u dosta teškom stanju. Imao sam auto na položaju i htio sam ga odvesti. Nije on bio jedini, bilo je više i poginulih i ranjenih, a sanitet nije dolazio. Govorili su da će sve biti u redu, a na kraju nije bilo i ja sam „pukao“. Još uvijek imam osjećaj krivnje da sam ga mogao spasiti. Cijela ta priča je završila tako da sam ja završio u pritvoru. To je bila „terapija“. Išao sam na položaj i s položaja u zatvor. Došao sam se javiti svom zapovjedniku koji je sjedio u „Amazoni“, javim mu se, a on mi kaže da odem još 15 dana u pritvor. Odem i javim se u pritvor, pitaju me zašto sam došao, ja im kažem, a oni me pošalju doma. Nisu me više htjeli ni u pritvoru. Tad sam odlučio promijeniti postrojbu i prešao sam u 6. topnički divizion 202. topničko-raketne brigade kao vozač borbenog oklopnog vozila (BOV), budući da sam imao C i E kategoriju. I u toj sam postrojbi ostao do kraja, do Oluje.

Kako je bilo u novoj postrojbi s topnicima?

-Ne vozite baš BOV svaki dan pa je trebalo proći obuku, a pretežno je to bila protuzračna obrana. Uvijek ste pri prvoj liniji, ali niste na prvoj liniji. Imali smo i nešto borbenih aktivnosti hvatanja bespilotnih letjelica i slično. Bilo je to relativno „ugodno“, moram to reći, s obzirom da smo bili 20 kilometara od prve linije jer je takav bio mirovni plan. Zanimljiva je moja priča s tim borbenim vozilima. Kad sam prvi put došao na Turanj došao sam s BVP-om (borbeno vozilo pješaštva), a kad sam zadnji put prešao Turanj išao sam BOV-om, a u bivšoj JNA sam bio osposobljen za uništavanje tih vozila.

Što pamtiš kad je počela Oluja?

- Nekoliko dana prije Oluje stacionirali su nas u vojarni „Robert Domani“ (sada vojarna Luščić) i pridodaju nas Oklopno mehaniziranoj postrojbi (OMP), dakle tenkistima. Dobili smo zapovijed da se kreće u pet sati ujutro, 4. kolovoza 1995. godine. Već su se čule eksplozije i krenuli smo iz Domanija, došli do koranskog mosta na Rakovcu i preko Mekušja smo prošli kroz mekušanski lug do Sajevca i pokušali tamo proboj izvršiti. Nažalost zbog specifičnog položaja neprijatelja taj je napad ubrzo zaustavljen. Moram priznat da mi nije bilo ugodno se voziti u onoj „konzervi“, pogotovo jer nisam bio na mjestu vozača nego gore u kupoli.

Napredovanje Hrvatske vojske kod Karlovca nije išlo brzo?

-U Karlovcu je proboj bio dosta kasno. Kod nas su tu stvarno bili žestoki četnici. Nisu se dali. Sva mjesta okolo su počela padati, a jedino tu kod Karlovca i kod Siska je stajala linija obrane. Meni osobno to bilo poznato jer smo isti takav proboj pokušali napraviti u listopadu 1991. i rekao bih radila se ista greška jer zna se da se tud ne može probiti, a pogotovo kad su još bolje utvrđeni nego što su bili 1991., tako da baš nisam imao povjerenja u to.

Onda se konačno ta crta pomakla i krenuli ste…

-Išli smo preko Belaja, Belajskih Poljica, mislim da smo otišli skroz do Barilovića, uglavnom naš prvi BOV smo našli već u Krnjaku. Tuda je bila probijena linja, 137. brigada je probila i njima se davala potpora. Od Krnjaka smo preko Budačke Rijeke išli prema Vojniću i kad je prvi naš BOV ušao tad je već Vojnić bio prazan. Nismo ni mi puno kasnili došli smo za nekih 15-ak minuta i cijela kolona „oklopa“ je ušla u Vojnić zajedno.

Kad si postao svjestan da je rat na karlovačkom području završio?

-Tada smo znali da smo napravili nešto veliko kad smo oslobodili Vojnić, kak' se kaže, vidjeli smo da prolazi kolona vozila, Tigrovi su išli prema Gvozdu i tamo je potpisana predaja. Nakon toga se proširila informacija da je gotovo. Ostali smo jedno vrijeme u Gvozdu, a onda smo vraćeni u Tušilović. Tamo sam ostao do 20. prosinca 1995. godine kad sam demobiliziran. Nudili su nam da pređemo u profesionalne brigade ili da se demobiliziramo, a samo je jedan naš kolega otišao u profesionalnu brigadu.

Nakon rata ipak su prošle godine prije nego si se ponovo „aktivirao“ i pokrenuo Udrugu pripadnika satnije „Rebels“.

- Primijetili smo da Udruga 110. brigade ne planira nešto posebno napraviti za obilježavanje 20. obljetnice osnutka 110. brigade, a mi smo kao bivši pripadnici satnije Rebels imali organizirana druženja. Naime, kako je 2001. godine umro Zdravko Goršćak mi smo se dogovorili da ćemo se svake godine nalaziti 19. listopada. I htjeli smo 2011. napraviti nešto drugačije, da se čuje malo za nas pa smo onda na zidu na Drežniku nacrtali grafite i tako je krenulo. Stavili smo spomen ploču na još tada neuređeni Muzej Domovinskog rata. Onda smo 2012. godine uočili neke probleme, došle su do nas informacije da će biti ekshumirani neki od naših poginulih pripadnika. Deset godina je to vodila lokalna samouprava, deset godina Ministarstvo hrvatskih branitelja, a nakon 20 godina slijedila je ekshumacija. Javili smo se ostalim braniteljskim udrugama u Karlovcu, svi su govorili da će to biti u redu. Međutim već godinu kasnije dobili smo obavijesti da će neki branitelji biti ekshumirani ako nitko ne plati, a da su neki već i ekshumirani. To nas je potaknulo da osnujemo svoju udrugu kako bi riješili te probleme. Dakle Udruga pripadnika satnije „Rebels“ osnovana je iz potrebe, a ne iz zabave.

Taj problem ste riješili?

-Odmah smo počeli razgovore sa Zelenilom i tadašnjim direktorom i osmislili smo projekt zajedničke braniteljske grobnice. Nakon niza prijedloga s naše strane i od strane Zelenila s tadašnjim gradonačelnikom Damirom Jelićem dobili smo dvije grobnice koje su namijenjene hrvatskim braniteljima.

Pored toga Udruga „Rebels“ prepoznatljiva je po čitavom nizu projekata izdvojimo Aleju hrvatskih branitelja na Rakovcu.

-Primjerice naš projekt Aleje hrvatskih branitelja bila je zamišljena prije svega za naše pripadnike satnije. Kako nismo bili još registrirana udruga udružili smo s Udrugom veterana 6.trd 202. topničko raketne brigade tako smo došli do ideje da se obilježe sve postrojbe koje su branile Karlovac i Karlovačku županiju. Aleju smo svečano otvorili 2015. godine uoči obljetnice VRO Oluja. Nismo na tome stali, produžili smo Aleju i obilježili postrojbe koje su branile Hrvatsku. To je bio žešći posao, ali uspjeli smo. Otvorili smo je u vrijeme korone, tako da nismo mogli imati niti veći broj sudionika.

Na taj projekt nadovezali su i brojni drugi, dosta radite s djecom i mladima.

-Istina, pokrenuli smo i oslikavanje stupova nadvožnjaka gdje smo uz karlovačke uključili i slikare iz Bjelovara i Jastrebarskog. Privodili smo projekt srednjoškolci u Aleji hrvatskih branitelja, a oslikavanjem stopa željeli smo im pokazati život jednog branitelja. Zajedno s učenicima obilazili smo sve spomenike u gradu koji su vezani uz Domovinski rat i tu smo uključili veliki broj braniteljskih udruga koje su prezentirale svoj rad. Osim karlovačkih škola uključili smo škole i iz drugih dijelova županije. Obilazili smo spomen obilježja u Karlovcu, Dugoj Resi, išli smo u Ogulin, Saborsko, Plitvička jezera, Grabovac, Slunj, Budačka Rijeka, Turanj… Vjerujem da na neka od tih mjesta ti učenici sigurno ne bi otišli, na primjer Saborsko. Tako da imamo dosta projekata.

Za taj rad Udruzi je dodijeljena Plaketa Grada Karlovca, a tebi osobno Medalja Grada Karlovca.

-Ta nam priznanja znače puno, vjerujemo da je to zahvala za naš rad jer zaista smo bili aktivna udruga i dalje ćemo to biti. To nam je poticaj da se pokrenemo još više. Moramo dio članova ponovo pokrenuti jer nas je malo zaustavila korona.

Reci za kraj još samo, oženjen si?

-Oženjen sam, otac triju kćeri…

I dalje slušaš „metal“?

-Naravno i obilazim još uvijek heavy metal koncerte.

- Mötley Crüe i Def Leppard u Budimpešti i bilo je jako dobro!