Prvi Karlovački

U koroni porastao interes za uključivanje u Konjički klub

Autor: Ksenija Begović

22.11.2020

Karlovac

Boravi se na otvorenom, svatko ima svoj termin, manje su grupe i boravi se u društvu životinja, a mislim da je to super za zdravlje pa i da ljudi malo odmore mozak od informacija, kaže Ljiljana Vokić

Novo normalno dosta je toga promijenilo i ograničilo brojne aktivnosti, osobito sportske, no u Konjičkom klubu Karlovac s novim se okolnostima vrlo dobro nose, čak je porastao i interes za uključivanje Klub, kaže predsjednica Ljiljana Ljilja Vokić.

Moja su iskustva da su svi uzrasti fascinirani konjima kao životinjama, a uključivanjem u naš Klub mogu dobiti informacije kako se uključiti u rad i naše aktivnosti i da mogu biti blizu konja. Jedna od tih aktivnosti je volonterski program. Konjički klub Karlovac organizira volontiranje, izdajemo volonterske iskaznice i potvrde za one koji dugoročno volontiraju. Dosta je mladih, ali i odraslih koji se žele uključiti. Zadnjih par godina imamo i bum u školi jahanja, a od pojave korone još veći je interes za sve naše aktivnosti. Boravi se na otvorenom, može se lako strukturirati dan, svatko ima svoj termin, manje su grupe i boravi se u društvu životinja, a mislim da je to super za zdravlje pa i da ljudi malo odmore mozak od informacija kojima smo zasipani, priča Ljilja.

Konjički je klub na neki način njezin drugi dom. Počela je kao djevojčica, kao i svi iz zaljubljenosti u konje, a s odrastanjem je rasla i odgovornost, kaže, pa je već 36 godina aktivna članica, a od rata se intenzivnije bavi Klubom, kroz preuzimanje funkcije predsjednice. Tijekom godina puno se toga promijenilo u Klubu, od same organizacije rada, a vezano uz to i prioritetne aktivnosti.

Gdje je Klub danas može se gledati iz različitih aspekata. Rekla bih da je danas u najboljem stanju. Svako vrijeme je nosilo svoje. Nekad je fokus bio na sportu, preponskom jahanju i ostalim jahačkim disciplinama, a kako se mijenjalo društvo, mijenjala se uprava, osobito u poslijeratnom razdoblju mijenjali su se i prioriteti. To je u velikoj mjeri određeno i financijama. Udruge više nisu financirane kao društvene organizacije, nego sukladno Zakonu o sportu moraju svojim projektima konkurirati na javnim natječajima. Onaj tko je u tome uspješan neće staviti ključ u bravu, a onaj tko nije teško će doći do sredstava i osigurati opstanak, ističe Ljilja.

U fokusu KK Karlovac su već godinama aktivnosti koje osiguravaju njegov opstanak i normalno funkcioniranje, napominje Vokić i tu se Klub pokazao uspješnim.

Danas je sport negdje daleko od nas i imamo programske aktivnosti koje možemo prijavljivati na javne natječaje. U tome smo uspješni i tako funkcioniramo. Primarno smo se orijentirali na terapijsko jahanje. To je programska aktivnost koja ima socijalni karakter, društveno odgovorno ponašanje prema marginaliziranim skupinama koje država dovoljno ne prati i mi smo tu našli mogućnost, tako da osim što smo od pomoći djeci i osobama s invaliditetom što nam je najvažnije, uz pomoć toga funkcioniramo.

Iako je prvotno počeo s radom kao sportski klub, KK Karlovac natjecateljskim se dijelom više ne bavi.

Ono što spada u konjički sport je danas čisti luksuz, tako da to ne bi nitko htio financirati. Ne možemo prijaviti natjecanje ili nečije rekreativno bavljenje konjičkim sportom. To je danas, na žalost, stvar dubine vlastitog džepa. Ja jesam za krilaticu da bi sport trebao biti svima dostupan međutim, tako država ne funkcionira. Moraju se platiti članarine, mora se platiti jahački sat, pogotovo što u konjičkom sportu imamo živi „rekvizit“ i bez obzira rade li konji ili ne, jesti moraju.

Klub danas ima osam konja, prošle i ove godine kupljena su dva nova, a dio su konja morali prodati, jer nisu koristili niti za jednu aktivnost. Ljilja Vokić napominje da su tu emocije ostavili po strani, pojašnjavajući da svaki od osam konja koje danas imaju mora zadovoljiti svaku o programskih aktivnosti, bilo da ga koriste rekreativci, da se koristi za terapijsko jahanje, školu jahanja ili tek šetnju.

Hladni pogon za naš Klub košta 100.000 kuna. To uključuje hranu, veterinarske troškove, obrezivanje kopita jednom godišnje. Ne oslanjamo se na to da će nam netko nešto pokloniti.  To smo davno naučili. Treba uvijek nadopuniti i opremu, kupiti sedla, sportska su drugačija od terapijskih. Brinemo o opremi da nam što dulje traje.  Štedljivi smo. Živjeli smo u različitim uvjetima, tako da i kad imamo, ponašamo kao da smo najsiromašniji klub na svijetu.

Šest konja koje Klub ima od ranije su iz matičnog stada, kako Ljilja pojašnjava, karlovačke linije, jer je Klub uzgajao liniju hrvatskog kasača. Ove godine je kupljena poni kobila Eliza, visine 115 centimetara i Vokić dodaje da za rad ne bi smjeli biti konji manji od toga jer konj mora imati veličinu ljudskog koraka da bi bio pogodan za rad.

Dok su ljudi s jedne strane zadivljeni konjima, kod nekih opet postoji i strah jer ipak se radi o životinji koja u prosjeku teži oko 500 kilograma. Jahanje, kao i svaka druga aktivnost ili sport ima i rizike.

Konjički sport primjerice na ljestvici rizika nije pri vrhu po broju povreda, ali je po težini povreda. Zato je bitno doći u školu jahanja gdje rade licencirani treneri, a osim toga onaj tko organizira školu jahanja mora imati super školovane konje. Općenito kad se bira bilo koji sport dobro se informirati u lokalnim savezima koje su to članice jer članice mogu biti samo klubovi koji imaju licencirane trenere.

Mi smo u Karlovačkoj županiji jedini koji imamo suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja i sporta pa i Agencije za odgoj i obrazovanje. Provodimo projekt s vrtićima za kojeg smo morali dobiti suglasnost da možemo uopće dobiti djecu za terapijsko jahanje. Imamo 12-ero djece iz vrtića koji već drugu godinu dolaze na terapijsko jahanje. Taj projekt će biti i produžen, dodaje Ljilja.

Ako se netko pak želi rekreativno baviti jahanja prvo mora proći školu jahanja, a to podrazumijeva naučiti sve o konjima i oko konja. Važno je naučiti ponašati uz konja, jer konj reagira iz straha i Ljilja dodaje da se reakcija konja mjeri brzinom zmijskog ugriza.

Radimo po Pravilniku o školi jahanja, a krajnji je cilj osamostaliti budućeg člana jahača, tako da kad završi školu sam bira konja na kojem će jahati, sam ga sprema, čisti, čisti štalu i rasprema konja. Isto tako to  podrazumijeva da može izjahati svakog konja koji je u štali, zaključuje Vokić.

Apel građanima: Ne hranite konje!

Prehrana konja uključuje sijeno u neograničenim količinama, od jeseni do proljeća kad nema paše, dobivaju zob i kukuruz i vitaminske dodatke. Ljilja Vokić napominje da im se zbog specifičnog probavnog sustava ne smije davati svašta, poput slatkiša i starog kruha.

Ne može im se bacati bombon ili komadić čokolade. Kad je nešto ograđeno zna se da postoji ekipa koja brine o dobrobiti tih životinja. Lijepo bi bilo doći i pitati, ljudi će ponešto naučiti i to je po meni odgovorno ponašanje. Konji su specifični, nemaju žuč, ne razgrađuju masno i ne mogu povratiti zbog snage vratnih mišića, nisu ni preživači pa niti tako ne mogu izbaciti ono što im ne odgovara.

Uz konje uvijek su bili i psi, a sad je na Konjičkom mačka Gita

Još dok sam kao klinka dolazila u klub uvijek je bio pas Arka i kad smo kasnije udomili pse uvijek je bila jedna Arka. Zadnje smo imali tri bijela psa. Jedan je doživio 17, a druga dva 18 godina. Uvijek su nas pratili uz konje. Jedne je godine bilo  11 pasa koji su za nama išli u koloni, više pasa nego konja. Sad imamo jednu udomljenu mačku Gitu bijelu kao što su bili i naši psi. Zanimljivo samo smo jednom davno u Klubu imali bijelog konja, kaže Ljilja Vokić.

Foto: Dinko Neskusil