"Tri godine sam dobivao pohvale, a sada mi je pripao takozvani Mladi Goran"

Mladi karlovački pjesnik Tomislav Augustinčić dobitnik je nagrade "Goran za mlade pjesnike", koja se svake godine dodjeljuje u sklopu "Goranovog proljeća". Prosudbena komisija u sastavu Miroslav Kirin, Branislav Oblučar i Martina Vidaić donijela je odluku da se nagrada dodijeli karlovačkom pjesniku za rukopis "Ipak, zora". Na ovogodišnji natječaj stiglo je 47 rukopisa. Ovogodišnje "57. Goranovo proljeće" trebalo se održati od 18. do 21. ožujka u Zagrebu, Rijeci i Lukovdolu, a dodjela nagrada "Goranov vijenac" i "Goran za mlade pjesnike" trebala je biti 21. ožujka u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Goran Kovačića. Zbog koronavirusa, najprije se planiralo napraviti skraćenu verziju festivala, a zatim je slijedom razvoja situacije sve odgođeno za lipanj. Program će biti naknadno napravljen, no sigurno je da će sve završiti u Lukovdolu dodjelom nagrada. Za mladog karlovačkog pjesnika nagrada "Goran za mlade pjesnike" veliko je priznanje za dosadašnji rad. Razgovarali smo s Tomislavom Augustinčićem o dosadašnjem radu, nagradi i o raznim drugim temama.

Kakva je bila reakcija kada su ti javili da si dobio nagradu?

-Naravno da sam bio presretan. Moram reći da je Organizacijski odbor "Goranovog proljeća" dio Studentskog kulturno umjetničkog društva "Ivan Goran Kovačić" i praksa je da taj odbor javlja laureatima krajem veljače da su dobitnici nagrade. Tako da sam ja ustvari znao ranije da sam dobio nagradu, ali sam to morao tajiti do službene objave, koja je bila početkom ožujka u "Booksi" u Zagrebu. Tako da sam sve to dobro prespavao do službene objave.

Dobio si niz pohvala za svoje rukopise na ovom natječaju. O čemu se radi?

-Radi se o već slavnom nizu pohvala od 2016. godine. Tri godine zaredom bio sam pohvaljen. Ne radi se o tome da sam ja svake godine slao isti rukopis, on se mijenjao, samo je naslov zbirke ostao isti, "Ipak, zora". Tako da sam se kroz te godine usavršavao i radio više na tom rukopisu, da bi ove godine, ova najnovija verzija bila nagrađena takozvanim "Mladim Goranom".

Kada će zbirka "Ipak, zora" ugledati svjetlo dana?

-Nagrada "Goran za mlade pjesnike" u sklopu festivala uključuje objavu prve zbirke i rad s urednikom. Urednik moje zbirke bit će profesor na Filozofskom fakultetu Branislav Oblučar, koji je bio i član Prosudbene komisije. Zbirku će kao izdavač objaviti "Goranovo proljeće" u nekom roku, a najčešće je to u tijeku aktualne godine.

Kakav je tvoj način pisanja?

-U srednjoj školi sam pisao prigodničarski, ali kada sam se na fakultetu ozbiljno počeo baviti pisanjem, odbacio sam to prigodmničarsko pjesništvo. Pokušavam više raditi, najčešće imam ideju za neki ciklus ili za više pjesama, nekakav koncept za rukopis na kojem onda duže vremena radim. "Ipak, zora" je rukopis o ljubavi, o jednom ljubavnom odnosu. Zora je bila proizvoljni moment u kojem se taj ljubavni odnos i pitanje nježnosti može progovarati. Mogla se zbirka zvati "Ipak, večer", zora nije nešto posebno bitna.

U sklopu "Goranovog proljeća" dodijeljuju se dvije nagrade, koja je njihova važnost?

-"Goranov vijenac" je nagrada koja se dodjeljuje od šezdesetih godina, festival "Goranovo proljeće" postoji od 1964. godine. To je nagrada za životno djelo, opus i doprinos hrvatskoj književnosti. Dakle nagrađuju se već afirmirani autori. Uvedena je novina da se "Goranov vijenac" dodjeljuje svake druge godine, izmijenjuje se s nagradom "Ivan Goran Kovačić" za najbolju knjigu objavljenu u protekle dvije godine. Dobitnik "Goranovog vijenca" ove godine je Miroslav Mićanović, pjesnik, koji već četrdeset godina djeluje u književnosti, a bio je urednik Antologije i Zbornika hrvatske književnosti. Nagrada "Goran za mlade pjesnike" uvedena je sedamdesetih godina prošlog stoljeća. "Goranovo proljeće" najstariji je i najvažniji festival poezije, a "Goranov vijenac" dodjeljuje se od daleke 1964. godine. Govori se o takozvanim "Goranovcima", čitavoj jednoj generaciji ili slijedu pjesnika i pjesnikinja, koji su dobili ovu nagradu. Tako veliki značaj ima i nagrada "Goran za mlade pjesnike". Ona donosi obzirom na prestiž jednu eksponiranost, ali donosi i jednu obavezu. Čim se neki rukopis izdvoji kao jako bitan da dobije tu nagradu, odmah se postave neka očekivanja u daljnjem radu nagrađenih pjesnika. Nadam se da ću u svom daljnjem radu zadovoljiti ta očekivanja.

Kada si rođen i koji si fakultet završio?

-Rođen sam 1992. godine u Karlovcu. Diplomirani sam etnolog i kulturni antropolog. Etnologija je znanost koja se bavi tradicijskom kulturom i običajima. Na fakultetu su nas često pitali da li se mi bavimo folklorom i narodnim nošnjama. Moram priznati da sam se za vrijeme studija često bavio narodnim nošnjama. Za folklor nemam takta, iako me mama dok sam bio mali nagovarala da se upišem na folklor. Etnologija je općenito znanost o društvu i kulturi. Kolege u struci bave se nizom tema. Moja mentorica diplomskog rada nedavno je objavila knjigu u kojoj se bavi zagrebačkim trgovima i suvremenom kulturom života u Zagrebu. Ne radim u struci, radim, recimo, u kulturi.

Baviš se književnom kritikom. Koji su ti tu dometi?

-Ja sam još za vrijeme studija pratio književnu scenu u Zagrebu. U kulturni centar "Booksa" u Zagrebu kolega Luka Šipetić došli smo s prijedlogom da bi vodili seriju  tribina, koja se zvala "Krnja književnost" i to se zavrtilo neko vrijeme, dok je bila potpora Ministarstva kulture. Nedavno sam počeo pisati književnu kritiku za portal "Booksa", kojom sam se prethodno bavio u Karlovcu kroz "Aktiviraj Karlovac" i "PLAN.et magazin", sada sam postao i suradnik časopisa "Enklava". Kako sam se vratio u Karlovac počeo sam raditi u Udruzi KAmatrix, u kojoj ću sada nastaviti raditi na pola radnog vremena. Imali smo neke projekte usmjerene na književnost, a sudjelovale su učenici Gimnazije i dvije zagrebačke pjesnikinje. Jedna od učenica bila je Marija Skočibušić, moram je posebno pohvaliti. Ona je pohvaljena na ovogodišnjem natječaju za nagradu "Goran za mlade pjesnike". Pohvaljeni su ona i Patrik Gregurec.

Postoji li karlovačka pjesnička škola?

-Možda postoji, to se na Mihalića nastavlja neka veza. Postoji jedna karlovačka škola, koja je prvenstveno vezana za Zdravka Pucaka. Kao što postoje "Goranovci", priča se o "Pucakovcima". U ovoj godini je Karlovac došao u centar pažnje zbog moje nagrade i pohvale za Mariju Skočibušić.

Jesi li odlučio hoćeš li se baviti književnošću ili svojom strukom?

-Vrlo je teško profesionalno, karijerno biti u književnosti, kao recimo Dorta Jagić, koja je prije nekoliko godina dobila "Goranov vijenac" ili su u statusu slobodnog umjetnika da bi dobivali potporu od Ministarstva kulture ili zapravo balansiraju, imaju puno obaveza. Dorta Jagić vodi književne radionice i urednica je u časopisima. Dakle, ne može se živjeti samo od poezije, to jest isključivo od pisanja knjiga. Proza je tu daleko uspješnija. Romani ili kratke priče su ono što publiku više zanima i tržišno je uspješnije, osobito vani. Nikada to nisam doživljavao da ću karijerno biti pjesnik, niti sam posve siguran što bi to obuhvaćalo. Imam namjeru nastaviti se baviti time ozbiljno, imati neki uporni rad na svom pisanju, paralelno s nekim drugim obavezama.

Pišeš li i prozu?

-Pišem prozno, ali to skrivam kao zmija noge, počeo sam prozno pisati još u srednjoj školi. Počeo sam žanrovsku književnost, fantasy neki, ali moram priznati da nemam suviše discipline, obično ljudi kažu da treba imati više discipline za prozu, nego za poeziju. Nije posve točno, ali traži posvećeniji rad, duži rad, svakodnevni rad na pisanju. Tako da ja obično kažem da pisuckam, počnem pisati, pa onda stanem i kasnije nastavim. Kod proze treba posvećeniji rad, treba svakodnevno pisati. 

Je li tvoja poezija ljubavna?

-Najjedostavnije je reći da je to ljubavna poezija, mada se možda neće činiti tako. Nema tu previše onog što se očekuje od ljubavne poezije. Svima nama pada na pamet što bi to bilo, ali nije to Petrarka i ta ljubavna patnja. Dosta je zapravo o odnosima i načinu života u suvremenom društvu, na koji način porazgovarati o ljubavi u današnjem društvu, gdje je tu mjesto za nekakvu nježnost.

Branko Obradović