Prvi Karlovački

Supružnici Ivančica i Anton-Toni Plemić, veterani FA Matija Gubec – folklor je naš smisao života!

Autor: Renata Benković

08.08.2021

Karlovac

Karlovački kulturni amaterizam „Priče o obiteljima kulturnih amatera“

Tradicija, kultura i povijest ono su što jedan narod čini jedinstvenim. Usmenom predajom, kao i književnim, likovnim i glazbenim djelima svaki narod čuva i njeguje svoje kulturno naslijeđe. Bitnu ulogu u prijenosu tog znanja ima folklor, u našem karlovačkom slučaju, tradiciju i kulturu od zaborava čuva i njeguje FA Matija Gubec.

A što taj ansambl s više od 80 godina postojanja znači i kakvu je ulogu imao i još ima u životima njihovih članova, Ivančice i Antona doznali smo u našoj radijskoj emisiji „Priče o obiteljima kulturnih amatera“.

Ivančica i Anton Plemić, dugogodišnji su članovi FA Matija Gubec, danas u veteranskoj sekciji, Anton od 1989. a Ivančica od 1997.U ansamblu su se i upoznali, a kasnije i oženili 2003.g. Sretni su roditelji troje djece, Tome, Ivana i Ane.  Tomo i Ivan nastavljaju tatinim putem, sviraju u Karlovačkom tamburaškim orkestru i imaju svoj bend, TS Merak. Ana je još mala, tek sada kreće u školu, ali pokazuje veliki interes za pjesmu i ples, što i ne čudi, jer kako se kaže, ne pada jabuka daleko od stabla.

Anton je preko 20 godina svirao u TS Grofovi, vodi privatni posao armiračnice Plemić, a  Ivančica radi u karlovačkoj bolnici, pjeva 14 g. u Folklornoj družini Vuga iz Karlovca, a zadnjih 4 g. u Umjetničkoj organizaciji Singrlice iz Samobora.

Sve i da sam htio, nisam mogao drugačije. Od malih nogu bio sam u i uz folklor, zahvaljujući mojoj mami Miri, koja je kao nastavnica tjelesnog odgoja u OŠ Ivica Gojak, današnja OŠ Turanj vodila i folklornu sekciju, na čijim sam probama uvijek bio. Kasnije sam zahvaljujući Mihajlu Šepi, koji se odrađivao odličan skautski posao po školama i animirao učenike za daljnje plesanje i sviranje u Gupcu, počeo i sam svirati u njihovom tamburaškom sastavu, bisernicu krajem osamdesetih godina, počinje svoju priču Toni. Bilo je to lijepo vrijeme velikih turneja po Europi i svijetu, prisjeća se s veseljem.

-Želju za plesanjem u FA Matija Gubec oduvijek sam imala, ali kako sam studirala u Rijeci nikako nisam mogla dolaziti redovno na probe, pa sam se u ansambl uključila tek po završetku fakulteta 97.g., kaže Ivančica. Nama plesačicama i plesačima bilo je puno teže upasti u ansambl, za razliku od svirača, jer je konkurencija bila velika. Plesne korake i koreografije učilo se u B postavi, a tek onda se moglo konkurirati A ansamblu. Ali trud i rad nikada ne ostane nezapažen, tako da sam vrlo brzo zavrijedila svoju poziciju u A ansamblu i postala dio velike plesačke obitelji.

-A da stvar bude još zanimljivija, iz te obitelji, barem što se tiče naše generacije plesača, stvorilo se je još pet manjih obitelji, kao što je moja i Tonijeva. Zaljubili smo se i oženili, što nije čudno, jer kad si stalno okružen dobrom energijom, plesom, pjesmom i veseljem, želiš da ta pozitiva vječno traje, što se u našim slučajevima i dogodilo i još se događa.

-Nezaboravne su naše turneje, slažu se uz osmjeh, za koje nas vežu bezbrojne anegdote, od kojih neke nisu za javnost, jer kako se ono kaže, „što se dogodilo u Vegasu, ostaje u Vegasu“.  Svima u sjećanju će ostati 30-to dnevna turneja po Sjedinjenim državama. Mjesta i gradovi u kojima smo nastupali, ljudi koji su emotivno i sjetno pratili naše nastupe te druženje s našim iseljenicima i njihovim gostima, koji su po prvi puta imali priliku vidjeti i čuti naše kulturno bogatstvo u plesu, pjesmi i narodnim nošnjama.

– Nažalost kao u sličnim profesijama, dođe vrijeme kad se više ne može iz objektivnih razloga plesati, kad se mijenja lista prioriteta i kad se objektivno mora početi razmišljati da će tvoje mjesto zauzeti neki drugi, mlađi ljudi. Teško si je to priznati, ali tako je bilo i u našem slučaju. Biologija je učinila svoje, duša je htjela, ali tijelo je reklo, upori malo, kaže Toni.

-Došla su djeca, koja su postala centar našeg svijeta, koja su nas trebala i zbog kojih više nisam mogla razmišljati o odlasku na turneje koje bi u prosjeku trajale od 15 do 20 dana, ali opet s druge strane, nas nekoliko mama nije htjelo odustati od pjesme, pa smo uz veliki angažman Ivice Ivankovića osnovale sebi za gušt, Vokalni sastav Vuge.

-Za nas 13 do 15 prekrasnih žena, kroz smijeh kaže Ivančica, pjevanje u Vugama je svojevrsni ispušni ventil, koje je potpuno prekinuto za vrijeme korone, ali se nadam da je uskoro i tome došao kraj i da će nam se ove jeseni vratiti nastupi i toliko željena druženja.

-Kad pogledam svoj život mogu reći da sam sretan čovjek, ističe Toni. Odrastao sam u sretnoj obitelji, zatim je u onim najosjetljivijim godinama odrastanja uz mene bila još jedna veća obitelj, uz koju sam naučio kad je vrijeme za rad, a kad za opuštanje. Puno je tu bilo odricanja, ali i puno zadovoljstva. Najveću potporu u životu dobivao sam od supruge koja je razumjela što je to kad nakon posla u privatnoj tvrtki, dođe subota, jedini dan kad bi trebao biti s obitelji, a ja moram s Grofovima na svirku i tako godinama. Dobra, vrijedna i organizirana žena i majka, recept su za naš sretan život i kvalitetan brak. Mladim ljudima, koji se bave glazbom, koji vole ples, putovanja i druženja preporučio bih, uključite se u folklor, u bilo kojem segmentu. Probajte, istražite sami sebe i saznajte kolike su i koje vaše mogućnosti i granice. Dok ne probate nećete znati, a u konačnici ,ako vam se i ne svidi uvijek možete odustati. Ja samo znam, da to veselje i sreću nitko u tim godinama mi ne bi mogao pružiti kao što mi je to pružilo Društvo.

-Svi smo bili prijatelji, međusobno smo rješavali i nerješive  situacije, ništa nam nije bilo neizvedivo, a što je najvažnije, naravno toga tada nismo bili ni svjesni, dobili smo toliko samopouzdanja koje nam i danas pomaže, za svaki problem brzo nađemo rješenje, a teške životne situacije nama su izazovi. Bez folklora i tamburice moj život bio bi prazan i nepotpun i da postoji način da vratim vrijeme i da ga ponovo proživim, opet bi izabrao isto, zaključio je Plemić.

-Nije folklor „seljačija“, što često znam čuti, dodaje Ivančica, to je način života, koji s vremenom postaje smisao života. Probe i nastupi iziskuju jako puno truda i odricanja, potpunu posvećenost i organizaciju, ali s druge strane vraća veliko veselje i zadovoljstvo kroz putovanja, zbližavanja i druženja. Jer gdje je pjesma i ples ne može biti loše, ne može biti ni tuge ni žalosti, zar tome ne težimo svi?

I zar to nije u prirodi čovjeka, da si ugodi, da mu bude lijepo, pa kad tu vedrinu nosite u sebi, lako ju oda možete dijeliti s drugima.