Stribor Marković: Odrastao sam po devizi: Radi marljivo, a budale dođu i odu!

Kada se spomene fitoaromaterapija u Hrvatskoj prva osoba koja se veže uz ovaj pojam je Karlovčanin  Stribor Marković.  Bivši gimnazijalac, završio je studij farmacije i medicinske biokemije, a potom je i doktorirao farmaceutske znanosti. Karijeru je započeo u Plivi, a kasnije se okrenuo liječenju ljekovitim biljem. Diplomu fitoaromaterapeuta stekao je u francuskoj školi Hippocratus. Puno truda ulaže kako bi promovirao fitoterapiju i aromaterapiju i više ih integrirao u hrvatsku medicinu. Autor knjige je Fitoaromaterapija,  koja je po mnogima fitoterapijska Biblija.

No, prije svega toga Stribor Marković bio je karlovački dječarac koji je djetinjstvo proveo uz staru obitelj Katzlerovih, a ono što je od njih naučio u velikoj mjeri primjenjuje i danas.

-              Kad se sjetim djetinjstva prvo, to je bilo odrastanje na Kupi, u obitelji Katzler i to mi je bilo korisno uz više razloga. Prvo zato što je teta Vava, stara Katzlerica (Slavica Katzler op. a.) bila marljiva. Možda je to najljepša osobina koju je prenijela na mene i moju sestru Moranu.  Od Katzlerovih smo naučili još nešto. Primjerice buđenje u četiri ujutro, da bi se zakurili staklenici, to je nešto što stvarno moraš voljeti da bi mogao cijeli život podrediti tome. Danas zamjećujem da ljudi često ne znaju odgovor na pitanje što vole raditi i čime se vole baviti, a djecu da ne spominjem. Vrlo malo je djece koja danas imaju strast prema nečemu. Ne generaliziram, ima prekrasnih mladih generacija, ali je to ipak nešto što vidim kao veliki problem. Zavolimo formu života, a ne sadržaj, a ja sam odrastajući naučio suprotno.

Druga stvar koju ističe kao prednost odrastanja uz Katzlerove je druženje sa starim ljudima te je kao dijete upijao njihove životne mudrosti.

-              Od Katzlerovih sam slušao stare priče, koje su bile mudre prije svega. Jedna od stvari koju su na mene prenijeli kao neki generalni zakon je – Pazi što radiš! Sve se prije ili kasnije vrati u životu. Sve što negdje zbrljamo u životu platit ćemo na neki način. Nekad moramo i zabrljati naravno, ali ćemo zbog toga postati mudriji. Ima još jedna lijepa stvar kod starih obitelji. Ne govorim o pojmu malograđanštine, nego govorim o pojmu mudrosti. Nekoć su se mudrosti ipak prenosile s generacijama. Slušao sam priče još iz Austrougarske, što je davna prošlost za današnje vrijeme. Ima jedna stvar koju čovjek nauči gledati kroz to, a to je cikličnost ili ponavljanje stvari pa i ljudske gluposti u društvenom smislu, političkom ili bilo kojem drugom. Teta je imala jednu simpatičnu devizu, koja išla otprilike: „Radi marljivo, a budale dođu i odu“. Dapače, često brzo izgore. Nije to pokuda. I budale imaju priliku i pravo naučiti, jer smo svi bili budale u jednom segmentu života. Pozitivno je što su mi teta Vava i teta Rozika, njezina mama sve pokazivale primjerom. Ne u smislu likovanja, ovome se dogodilo ovako ili onako. Također u toj marljivosti deviza je da se svaki trud isplati i ima negdje plodove, ne nužno sada. Mi smo zezali tetu da bila Broj 1, kao iz Alan Forda i neću reći da je znala grijehe, čak i političke grijehe, ali nikad nije govorila da je netko zbog toga dobar ili loš, nego to je jednostavno bilo tako kako je. Naučile su nas da nikad ne povjerujemo „na prvu“, čega se i danas držim kad su pitanju mediji, pogotovo politička zbivanja.

Budući da su Katzlerovi bili cvjećari, od najranijeg djetinjstva Stribor je imao dodir s cvijećem, ali to nije uvijek bilo romantično. Ljudi za cvijećem ne posežu samo u lijepim, nego i tužnim prilikama.

-              Budimo realni, teti su uglavnom dolazili zbog sprovoda. Meni je to kao malom djetetu bilo beskrajno zanimljivo slušati. Reakcije, mudrosti i stranputice koje ljudi imaju. To sam upijao. Definitivno smatram da je to životna privilegija, to je situacija gdje se vide ljudske istine, ljudske tuge, ljudske laži, sve pomalo. To mi je kasnije pomoglo u radu s pacijentima.

Karijeru je započeo odmah po završetku fakulteta u Plivi čiji je bio stipendist. Iskustvo koje je tamo stekao izuzetno cijeni, kao i pruženu priliku i povjerenje koje su mu ukazali stipendiranjem.  No, s vremenom uz klasične lijekove, Stribor se zainteresirao za nešto drugačiji način liječenja. Liječenje ljekovitim biljem najstariji je način liječenja, a Stribor je mišljenja  je da ono, ali na znanstvenim temeljima, ima svoje mjesto u medicini i danas. Međutim, jedno ne isključuje drugo, iako ljudi na neki način manje zaziru od prirodnih lijekova nego od klasičnih.

-              Mi više volimo da nešto ima nekakvu staru priču, da ima dušu, da ima ime. Ljudi danas čitaju o nuspojavama i unaprijed se boje nekih lijekova.  Kod biljaka je mala prednost  ta emotivna naklonost prema nečemu. S druge strane, evo citirat ću jednog karlovačkog liječnika koji je rekao da je farmaceutska industrija izvukla iz biljaka sve što je mogla izvući, a ono što nije valjalo to je ostavila šarlatanima. Dobro, izvukli smo jedan aktivni sastojak, kemijski ga obradili i dobili kao lijek i veliki broj lijekova koje danas uzimamo je tako nastao. Ali ima jedna druga stvar, aktivnost ljekovitih biljaka ne ovisi o jednom spoju. Recimo gospina trava koja je svima poznata kao antidepresiv ovisi o najmanje dvije grupe aktivnih spojeva i ne možemo jednu iščupati van i reći to je to. Na suhom znanstvenom nivou to je razlog zašto biljke još uopće koristimo.

Poznavanje biljaka i njihovih ljekovitih svojstava Stribor nije sveo isključivo na laboratorijsko i recimo  to teoretsko poznavanje i zato puno vremena provodi u prirodi. Ispričao je da većina poznanika zna da ljetuje na Velebitu. Jednostavno voli otići i vidjeti u prirodi kako biljka izgleda.

Na pitanje je li sve što je biljno, prirodno ili s bilo kojim drugim sličnim predznakom nužno i bolje od klasičnih lijekova, pojašnjava da treba biti realan.

-              Postoje biljke koje se ne smiju koristiti dugo, biljke koje bih ja rađe izbjegao. Treba to priznati i iskreno reći. Druga stvar je nerazumijevanje realnosti djelovanja. Primjerice ova biljka je svemoćna i liječi sve sa stopostotnom sigurnošću. Znamo te objave na raznim portalima. To nije realno. Kao i kod svakog drugog lijeka 70 posto ljudi će dobro reagirati, a kod 30 posto biljka neće biti djelotvorna. To je i razlog zašto postoji profesionalna fitoterapija, a smatram da je općenito u medicini važna individualnost. Najlakše je odabrati lijek i reći to ćeš piti, a ima li netko 20 kila viška ili sedam manjka, puši li ta osoba, što jede, kakvi su joj drugi životni konteksti, stres… čini se nevažno. Zato dolazimo do toga da individualno moramo procijeniti što nekoj osobi treba.

Biljke imaju puno širu primjenu od liječenja, pa je Stribor Marković u zajedničkom projektu sa sestrom Moranom Rožman kreirao i parfeme, koji su bili suveniri i nosili su ime po ženama obitelji Katzler.

-              To je bila zabava. Na čisto biološkoj ne romantičnoj razini mirisi biljkama služe za komunikaciju. Htjeli ne htjeli, živimo s prirodom milijune godina dio smo te komunikacije i parfemi su odraz jednog tog suptilnog dijela komunikacije. Taj projekt koji smo imali i bio je baziran na prirodnim mirisnim tvarima i eteričnim uljima. Mirisi su inače jedan od segmenata aroma terapije, koju u medicini ne vole i smatraju je šarlatanskom strukom. No, tu imam jedan lijepi primjer iz Francuske i Japana. Moje poznanice koriste eterična ulja u palijativnoj skrbi kod pacijenata koji umiru od tumora. Taj miris ne može te pacijente izliječiti, ali može im pomoći dok odlaze. Mislim da je to jako plemenito i to je jedan nivo njege i medicine koji kod nas treba dostignuti.

Okušao se i u biljnim preparatima za njegu, kao što su razne kreme. Savjeti i recepti kako pripremiti neke preparate za njegu kod kuće mogu se naći na njegovom portalu koji nosi ime Plantagea. Veseli ga da na taj način potiče kreativnost.

-              Ponekad ne možemo napraviti ono što napravi industrija, ali opet možemo napraviti ono što industrija ne može. Jedno od njih je korištenje prirodnih sastojaka za njegu. Koliko vidim to je veliki je trend i svi mućkaju. Pozitivno gledam na to jer na kraju koliko ljudi još kuha zimnicu. Danas malo. Izgubili smo dio kreativnosti, a ipak najfiniji je domaći ajvar, ako ga znamo napraviti. Tako je i s kremama.

Svoje ogromno znanje Stribor na portalu Plantagea dijeli besplatno, a je li to zbog onog što je naučio od tete Vave, da se sve što učiniš negdje vraća, on kaže da je njegov cilj dignuti nivo znanja ljudi o primjeni ljekovitog bilja.

-              Sam si ponekad kažem da sam možda bedast, ali opet mislim, tko da puno, vrati mu se puno. Ne govorim nužno novčano, jer je to čisto novčani gubitak, ali svaki se trud isplati. Drago mi je dignuti nivo znanja i to mi je u budućnosti generalni zadatak, zaključuje na kraju Stribor.