Prvi Karlovački

Šnajderica Jelica Kralj i u mirovini za mašinom – Nekad smo šivali po mjeri, danas uglavnom popravljamo

Autor: Ksenija Begović

27.12.2021

Arhitektice društva

Jedne godine sam izlazila iz salona oko šest sati popodne na Staru godinu, već su ljudi išli na doček, a ja sam tek išla doma, ispričala je Jelica

U vrijeme oko Božića i Nove godine nismo imale vremena dići se iza mašine. Vremena nije bilo niti za jelo, niti za popiti kavu, prisjetila se Jelica Kralj kako je to bilo u njezinom krojačkom salonu 80-ih godina.

Krojački salon Snježana u Šebetićevoj ulici Jelica je otvorila 7. ožujka 1986. godine. Prije toga radila je u tvornici „6. maj“, kasnije tvornica Kamod. Na istoj adresi Krojački salon radi i danas, ali vodi se na njezinu kćer Snježanu Kralj Sviličić nakon što je Jelica otišla u mirovinu. Kćer nije u krojačkom poslu, zato je u salonu zaposlena Višnja, koja je kroz 35 godina s prekidima, s Jelicom dijelila i one „zlatne godine“, ali  i one lošije. Jelica u salon navrati svaki dan dok čeka unuke na povratku iz škole.

Jednostavno, bez šivaće mašine ne može.

Ne mogu bez mašine. I sad ću ovu staru otpeljat doma, tako da si mogu nešto napraviti. Ja ovaj posao volim i mislim da ne bih niti jedan s takvim guštom radila kako radim ovaj, priča Jelica.

U privatne vode krenula je s jednom šivaćom mašinom – Bagat Super Slavicom, koja je još i danas u salonu.

S ovom Bagatovom mašinom sam otvorila salon, imala sam još endlaricu i peglu. Za peglanje se koristila mokra krpa, nije bilo parne pegle

Zato je u salonu stajala i kanta vode, nadovezuje se Višnja.

Kasnije je nabavila polovnu staru mašinu, za koju pretpostavlja da bi mogla stara i sto godina. Upravo tu mašinu će sad preseliti doma. Kad ju je kupila, majstor ju je sastavio od nekoliko različitih i na nju ubacio električni motor, inače je bila predviđena za šivanje „na noge“.

Draga mi je i još uvijek na njoj šivam. Kupila sam je prve godine kad sam otvorila salon i tad je bila stara. Sve je na njoj mehaničko, ali još uvijek šiva sve i kožu i debele materijale, zbilja sve..

Iznad stare mašine na polici su uredno složene Burde, jer šivati se nije moglo bez ovog specijaliziranog časopisa u kojem su bili priloženi i krojevi. U bivšoj je državi postojala i domaća inačica Burde, a časopis se zvao Nova moda. Jelica i Višnja kažu da iako kupuju i nova izdanja, nemaju više potrebe vaditi krojeve.

Imamo puno izvađenih krojeva, a kad danas pogledate nove Burde, zapravo je sve ponovljeno, ništa nema novog, eventualno nova slika, nova manekenka, a kroj isti kao prije 20 godina.

Gotovo da nije bilo kuće bez šivaće mašine, mnoge su žene djeci i sebi poneki komad odjeće sašile same, a za sve kompliciranije modele išlo se kod šnajderice. Krojačke se salone i tada moglo nabrojati na prste jedne ruke. Dakle salone koji su šivali odjeću po mjeri. Možda će iz današnje perspektive zvučati pomalo nevjerojatno, ali kod šnajderice se šivalo gotovo sve.

Šivala se uglavnom sezonska roba, zimska, proljetna, ljetna. I u svakoj je sezoni bilo posla. Kostimi su se nosili, a to se obavezno šivalo u krojačkim salonima, šivali smo kapute, hlače, haljine, košulje. Nekad je bilo normalno da se šivaju hlače, sad to više nije slučaj, istaknula je Jelica.

Ma žene su tada bile ljepše obučene, nadovezuje se Višnja.

Da, zbilja jesu. A recimo ove jeseni smo sašile jedan zimski kostim. Nema više takvih narudžbi, ne sjećam kad smo zadnji put sašile kaput. Jedino ih kratimo, dugačke, kakvi su se nekad nosili, žene sad žele skratiti iznad koljena. To rade uglavnom starije žene. Mlade kupuju kapute, koji su danas jeftini. Operu ih u mašini, a onda se sva podstava raspadne pa donesu da ih popravimo, nastavlja Jelica.

U poplavi jeftine odjeće, slažemo se, nikome se ne isplati šivati po mjeri. Kaput se može kupiti čak i za tristotinjak kuna dok šivanje ne bi koštalo ispod 450 kuna, dodaju naše sugovornice. Budući da se kvalitetniji kaput ne može kupiti ispod tisuću kuna, nije to pretjerana cijena. No, navike su jednostavno postale drukčije.

Sada se kupi gotovo, nosi se jednu sezonu i onda se baci. Jasno je da ono što je jeftino nije  dobro, ali žalosno je da niti ono što je skupo nije uvijek dobro. Ali, reklama sve prodaje, konstatira Jelica.

Još uvijek ima prigoda za koje se traži neki određeni komad odjeće, uglavnom je to ljetno vrijeme kad zaredaju maturalne večere, prve pričesti i krizme. U vrijeme kad je otvorila salon, takvih je prigoda bilo puno više. Bila su to vremena kad su mladenke imale družice. Vjenčanice naše sugovornice nisu šivale, ali haljine družicama da.

Sjećam se, jedne godine sam izlazila iz salona oko šest sati predvečer na Staru godinu, već su ljudi išli na doček, a ja sam tek išla doma. Kad sam pak otvorila salon te prve godine brzo je bio Uskrs, imala sam toliko kostima za šivanje da na Veliki petak do popodne nisam imala ništa u ustima pa i Veliku subotu sam radila do tri poslijepodne.

Državni su se blagdani ponekad slavili po dva dana, a uvijek je bila velika navala i za vjerske blagdane koji se nisu „službeno“ slavili.

Bilo je nekoliko prigoda kroz godinu kad je bilo puno posla. Počelo je već za 8. mart, pa onda Uskrs, šivalo se i za 1. maj, ako se putovalo negdje. Da ne spominjem koliko se šivalo za crkvene blagdane, Tijelovo, za Veliku Gospu obavezne su bile nove haljine. Novi kostimi i kaputi morali biti gotovi za Sisvete. Isto je bilo i za Božić i za doček Nove godine, napomenula je Jelica.

Radilo se i po 16 sati prisjećaju se Jelica i Višnja, ali se i dalo zaraditi.

Od Nove godine do 1. maja zaradila sam za „jugića“, ali radilo se cijeli dan, ističe Jelica.

Od pola godine plaće mogla sam kupiti endlericu koja nije bila jeftina, dodaje Višnja.

Znala sam izaći iz salona po gablec i vratiti se sa šest pari sandala. Sad to više nije slučaj, smije se Jelica.

U godinama kad je bilo puno mušterija, većinom su to bile žene koje su prihvaćale sugestije i prijedloge šnajderica koji model izabrati, što im bolje stajalo, ali bilo je i onih koje su „komplicirale“.

Uvijek ima mušterija kojima je gotovo nemoguće sašiti po volji. No, više je onih koje će prihvatiti naše prijedloge i savjete. Treba shvatiti da ne stoji svima sve. Kod nas je u susjedstvu bio jedan stari šnajder koji je to jednoj mušteriji slikovito objasnio. Mušterija je željela haljinu kakvu je vidjela kod druge žene. On joj je odgovorio: „Ali vi nemate podstavu“. Žena je odgovorila da je sve donijela pa i podstavu. Malo je trebalo da shvati da joj je htio reći da nema figuru kao žena čija joj se haljina svidjela, pojašnjava Jelica.

Pitam i tko su bile najbolje mušterije.

Najbolje su mušterije prije rata bile žene oficira. One su u to vrijeme bile dame, radile su i jako su puno davale šivati. Moram reći da su bile i jako dobra reklama. Voljele su se hvaliti pred kolegicama gdje su nešto sašile i čak su svoje prijateljice dovodile u salon. Plaće trgovaca bile su tada relativno dobre tako da sam šivala ženama iz Tekstilke, nastavlja Jelica.

Bila su to vremena kad se posao šnajderice cijenio. Mnogo se toga promijenilo, ali je zanimljivo i to da kad je odjeća postala toliko jeftina da se šivanje ne isplati, posao krojačkog salona sveo na popravke i – krpanje stare odjeće.

Ako je nekad bilo nešto za krpanje žene su same kod kuće krpale ili su dale susjedama koja je bila vičnija tome. Nije se nosilo u krojački salon. Sad smo mi krperaj. Kad sam počela delati – popravaka nije bilo. Tu i tamo je netko kupio gotove hlače koje su bile predugačke ili šos pa su donijeli na skraćivanje, ali krpanja nije bilo uopće, a sad baš to najviše radimo, priča Jelica.

Svega se Višnja i Jelica nagledaju, ali i „namirišu“.

Donesu nam i neopranu robu. Neki put jednostavno odnesemo doma i operemo ili zamolimo mušteriju da nam donese kad bude čisto, kaže Višnja i ostali smo u čudu kad su rekle što mušterije donose na krpanje.

Posteljine nam nose, plahte… Nikako nam to nije jasno. Plahtu danas kupiš za 30 kuna, a naravno da ne možemo niti mi to krpati za pet kuna. Donesu hlače na kraćenje, kad kažemo da je to 20 kuna, kažu da im je to previše, a onda odu preko u kafić i kavu popiju za 10 kuna, ispričala je Jelica.

Na kraju, pitam je koliko je u zadnje vrijeme sašila komada robe baš za sebe. Odgovor uobičajen kao i kod svakog majstora.

Kad sebi nešto moram šivati, to mi nikako ne ide. Nedavno sam zaključila da mi trebaju nove hlače. Materijal se može kupiti za 30 kuna, ali jednostavno sebi ne volim šivati.

Foto: Dinko Neskusil