Skloništa se više ne grade, sad su standard podzemne garaže

Posljednjih se dana puno govori i propituje koliko Hrvatska ima skloništa, ima li atomska skloništa i u kakvom su ona stanju? Pitanja su to kojima se bave i Karlovčani.

Već je objavljeno da se na području grada Karlovca nalazi 10 javnih skloništa i 17 u višestambenim zgradama od kojih je većina kategorizirana kao višenamjenska, što znači da ih građani uglavnom koriste kao podrume i manje kao garaže. Tako, naime, odgovaraju iz gradske uprave.

-S obzirom na trenutnu namjenu većine skloništa, ona ovaj tren nisu uvjetna za bilo kakve krizne situacije i zaštitu stanovništva, ali s obzirom na iskustva, protokole, planove i mjere stožera civilne zaštite Grada Karlovac i Karlovačke županije moguće ih je privesti potpunoj svrsi u 24/48 sati. Jedan manji broj trenutno je u stanju trenutno poslužiti svojoj namjeni. Moramo biti svjesni činjenice da s obzirom na broj stanovnika, skloništa nisu dovoljno kapacitirana koliko bi to bilo potrebno, ali iz iskustva znamo da se u takvim trenucima sve podrumske prostorije koriste u svrhu zaštite građana, stoji u odgovoru iz gradske uprave.

Rat u Ukrajini ponovo je aktualizirao ovo pitanje i ono što se može čuti od čelnih ljudi iz sustava civilne zaštite, a to je sustav u čiji djelokrug spada i sigurnost stanovništva, zapravo više ne postoji zakonska regulativa koja regulira pitanje skloništa.

O skloništima u gradu u Karlovačkom smo tjedniku pisali i prije deset godina. Povod za to bilo je rušenje zgrade nekadašnje tvornice Velebit na čijem je mjestu danas Super Konzum. Ispod tvornice bilo je sklonište koje je - zatrpano.

-Što se tiče skloništa bivšeg Velebita Grad Karlovac je za Konzum izdao Rješenje za građenje, dana 6. listopada  2011. godine. Zahvat je glasio: uklanjanje dijela tvorničkog kompleksa "Velebit" i rekonstrukcija poslovne građevine s novom poslovnom namjenom - trgovački centar Karlovac Velebit. Sastavni dio projektne dokumentacije je i projekt uklanjanja u kojem je između ostalog obuhvaćeno i uklanjanje skloništa, a za uklanjanje skloništa ishođena je potvrda Republike Hrvatske, Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Područnog ureda za zaštitu i spašavanje Karlovac i zapisnik o stanju skloništa. Naime, za projekt uklanjanja ishođeno je izvješće o kontroli projekta glede mehaničke otpornosti i stabilnosti, ogovorili su nam tada iz gradske uprave.

Dodatno smo pojašnjenje tada dobili i iz Područnog ureda DUSZ-a.

- Potrebno je naglasiti da je sklonište bivšeg Velebita rađeno isključivo za potrebe djelatnika Velebita,  za razliku skloništa koje je radio KIO, a koje nije uklonjeno, sklonište “Velebit” nije bilo u evidenciji Grada obzirom nije bilo namijenjeno za šire građanstvo.

Dakle, sklonište koje se nalazilo ispod upravne zgrade bivše tvornice KIO, još uvijek postoji, no u kakvom je stanju i može li se uopće koristiti nije poznato.

U odgovoru koji smo 2012. dobili iz Grada bilo je navedeno i slijedeće:

-Procjena ugroženosti za grad Karlovac ne ukazuje na potrebu za skloništima, bar ne ovakvog tipa.

Očito ako ne postoji potreba, onda se niti nova skloništa nisu gradila. Takva obveza već niz godina ne postoji u zakonu o građenju, što nam je potvrdila arhitektica Tatjana Basar iz Projektnog biroa 2-A.

Pojasnila je i kako je to prije bilo zakonski riješeno.

-Urbanističkim planovima ranije je bila propisana izgradnja skloništa. Nekadašnja praksa urbanog programiranja i planiranja određivala je radijuse smještaja npr. dječjih igrališta i skloništa, na nivou grada, raspodijeljeno po pojedinim kvartovima.

Provedbeni urbanistički planovi (PUP-ovi), koji su danas nepostojeća kategorija, određivali su tzv. „markice“ zgrada, a imali su i točne oznake gdje se treba izgraditi sklonište. Ali bilo je to drugo vrijeme, društvena izgradnja stanova, tvornica…, kaže Basar te dodaje da je u jednom trenu to promijenjeno, pa je neko vrijeme postojala obveza plaćanja doprinosa za skloništa.

-Iako ne znam koliko ih se stvarno i izgradilo u tom periodu, napominje.

Tatjana Basar smatra da bi se iz komunalnih doprinosa moglo financirati, osim komunalne infrastrukture i izgradnju skloništa. Pitali smo je li imala slučajeva da je netko od investitora ugradio u svoje objekte prostor za sklonište, iako nije zakonska obveza?

-Ne, iako su podzemne garaže postale standard. Atomsko sklonište je ipak znatno skuplja i zahtjevnija investicija, te još uvijek nije dio projektnog zadatka ili želja investitora. Ali unutar tih podzemnih garaža postoje uređeni prostori (npr. zajednička spremišta) sa propisanom ventilacijom, formirani kao zasebni požarni odjeljci, te isti sigurno mogu poslužiti kao zaštita od ratnih razaranja; nažalost ne i od nuklearnog rata, istaknula je Basar.

Mišljenja je da bi urbanistički planovi ipak trebali predviđati atomska skloništa.

-Smatram da urbanistički planovi moraju sadržavati lokaciju atomskih skloništa – planerski provjerenu i dimenzioniranu prema dohvatu određenog broja stanovnika. Nikada nije dobro kada se smanjuju jednom postavljeni standardi, a posebno ne oni sigurnosni.

Idealno bi bilo da svaka gradska četvrt ima nadgradnju u obliku javnih sadržaja (škola, vrtić, sportska dvorana, bazen, kulturni centar…), u sklopu kojih će biti projektirano i izgrađeno sklonište. Ono u mirnodopskim uvjetima možda i može primiti neku funkciju, kako bi se održavalo i vratilo dio ulaganja, ali mora biti ugovorena i moguća ekspresna prilagodba i korištenje u osnovnoj namjeni – zaštite stanovnika.

GUP većeg grada ili UPU manjeg moraju grafički odrediti mrežu skloništa; samo tekstualni opisi u planovima gdje se površno govori o civilnoj zaštiti nisu dostatni; vidimo nažalost da ljudskoj gluposti nema kraja i da ratovi još uvijek nisu stvar prošlosti.

Mislim da zone javne i društvene namjene moraju ponijeti i sadržaj kakav je sklonište. Ali i u drugim zonama, prema potrebnim radijusima udaljenosti, gradovi i država trebaju možda sufinancirati izgradnju istih, umanjiti ili ukinuti komunalni doprinos ili naći neko drugu prihvatljivu i poticajnu opciju – u tom slučaju sigurno ni jedan investitor ne bi imao ništa protiv. Vjerujem da je, uz malo truda, moguće naći dobar model suživota profitabilnih investicija u gradnju i javnog interesa, zaključuje Tatjana Basar.

Foto: Dinko Neskusil