Šezdesetih sam i ja imao "gusarski radio", emitirao sam s Plešivice, želje su se vrtjele kao lude – bile su po dinar

U šezdeset godina kroz Radio Karlovac prošlo je puno djelatnika i suradnika i svi su ostavili svoj trag i dali doprinos razvoju tvrtke. Jedan od onih koji su svima ostali u lijepom sjećanju je tehničar Antun Petrekanić Lala. Dobar dio svog života Lala je proveo u Radio Karlovcu, godinama je bio suradnik, a od 1982. do 2010. godine bio je u stalnom radnom odnosu kao tehničar. Lala je uvijek imao neke ideje kako unaprijediti rad i kako ustvari olakšati posao. Treba reći da je i Lala kao i Beli Zagorec imao "gusarski radio". Osim što je radio na Radio Karlovcu imao je jednu veliku strast, a to je planinarstvo. Lala je u mirovini već dvanaest godina, ali prati putem laptopa sve što se događa u Karlovcu i u svijetu. Razgovarali smo s Antunom Petrekanićem o godinama provedenim u Radio Karlovcu i brojnim aktivnostima koje je provodio.

• Kako i kada je počela tvoja suradnja s Radio Karlovcem?

-Ja sam iz srednje škole izašao 1964. godine i odmah sam se nekako počeo vrtjeti oko Narodne tehnike, tu su bile sve organizacije koje su se bavile tehničkim stvarima. Bio sam član Foto kluba i to vrlo aktivan, pa sam bio član Radio Kluba, pa član Raketnog kluba koji je vodio i organizirao Branko Graf. Uglavnom sam se puno vrtio oko Narodne tehnike. Znam da je Banfić bio tamo, pa Miljenko Ožura koji je kasnije bio novinar u listu ABC tehnika, sve do pred Domovinski rat. Na sami Radio Karlovac došao sam negdje 1965. godine, oni su već radili jedno tri godine, a tada su objavili da tko hoće surađivati da se može javiti, da se traže tehničari, spikeri. Javilo se nas pet, znam da su bila uz mene braća Slišurić i još neki. To je bilo kad je studio bio u Šebetićevoj ulici. Ispitivao me Ico Sertić za neke lampe, ja sam sve znao, rekli su da će se javiti. Ja izašao van i idućih deset godina me nema. Naime, nitko nije bio tada primljen u tom momentu, nego su se dečki koji su bili u Radio klubu redali u tehnici, to su bili Mikač, Alinčić, pa Todor i Beli. Kada je sfalilo, onda sam ja došao na red da se stalno zaposlim 1982. godine, a počeo sam surađivati 1972. ili 1973. godine. Onda je bilo jako puno želja, to se vrtjelo po cijelu noć, to nije imao tko raditi, starijim tehničarima to je bilo ispod časti, pa sam ja nastupio. Želje su počele negdje u 15 sati i 30 minuta s blokom zabavnih pjesama, pa je bio Dnevnik u 16 sati, pa su opet išle zabavne pjesme, a zatim narodne.

• Ti si neko vrijeme imao gusarski radio, ali si ga imao izvan Karlovca, kako je to bilo?

-Da, kako ne i ja sam imao gusarski radio. Mislim da je to bilo 1965. godine, dečki u Radio klubu došli su na ideju da bi oni sebi radili radio stanice. Tako su Beli, Ende i Mikač napravili nekakvu radio stanicu, to su složili kod Belog u stanu, na četvrtom katu i emitirali su muziku. Hvalili su se u Radio klubu i onda se to počelo delati na veliko, znam da je Joža Broz rekao da će i on napraviti tu radio stanicu, ustvari svatko tko je držao do sebe odlučio je imati srednjevalnu stanicu. Tako da sam i ja odlučio napraviti svoju, sjećam se dobro da sam ja to slagao na nekakvom limu. To je bilo par lampi, nešto kondenzatora, nešto otpornika, između ostalog trebala je biti neka špula, uzvojnica, to se zvalo drosla. To se na maloj plastici namota žica, ovisno o tome što se hoće postići s tim. Rekli su mi da je sve dobro, samo trebam još tu droslu staviti. Krenuo sam napraviti droslu, uzeo sam dršku od metle, to je bilo oko pola metra, stavio sam zareze na nju i namotao sam žicu, sve sam spojio i nije radilo. Odnio sam to u Radio klub da ljudi vide zašto to ne radi, kada su oni to vidjeli, počeli su se valjati od smjeha. Poslije su uzeli taj komad drške i stavili ga na zid i napisali Pjerova drosla, jer me Zlatko Mikač zvao Pjer. Poslije sam ja napravio tu radio stanicu, a pošto je Karlovac bio zasićen piratskim radijima, otišao sam na Plešivicu i odonuda sam emitirao. To je išlo jedno godinu dana, uglavnom su se vrtjele želje i to kao lude, želja je bila po dinar. Kada je krenulo, ne znaš dokle će ići. Odjednom sam rekao - dosta je radio stanice i došao sam u Karlovac. Onda sam počeo raditi u kinu na Švarči, tada smo Beli Zagorec i ja napravili bolju i jaču radio stanicu nego što je ova moja bila. Stavili smo je na stol u kinu i emitirali muziku, stavili smo na krov žicu, antenu i to je radilo. Morali smo antenu micati svaki dan, jer je Beli rekao da je na prolazu, cesta je blizu. Ico Sertić kada ide od mame čim vidi antenu odmah će mu sve biti jasno koji su to gusari. Tako da smo morali tu antenu skidati svaki put, no to je trajalo kratko vrijeme.

• Većina gusara završila je na Radio Karlovcu kao tehničari. Kako to objašnjavaš?

-Svi ti gusari bili su radioamateri i članovi Radio kluba. Ico Sertić je znao sve nas i znao je tko koliko zna i može. Mi smo svi bili gotovi ljudi i mogli smo odmah početi raditi kao tehničari, to je Ico znao i tako smo svi mi barem neko vrijeme bili angažirani.

• Kada si primljen u radni odnos u Radio Karlovac?

-Počeo sam surađivati 1972./1973. godine, a primljen sam u radni odnos 1982. godine, tada smo još bili na drugom katu u dvorištu zgrade u kojoj je sada Karlovačka županija. Nakon nekoliko mjeseci sišli smo u donji prostor koji je bio puno bolji, a bio je i bolje opremljen. Počelo se raditi stereo i to kako treba. Prije su sve bili eksperimenti.

• Obišao si naš novi prostor i vidio kompletnu opremu, kako ti se to sve čini u odnosu na ono dok si bio u radnom odnosu?

-Ovo je svjetski sve skupa, ovo je fenomenalno riješeno. Šteta da nije malo jače da se čuje po cijeloj Hrvatskoj, ali koncesija je takva kakva je. U programu treba biti ono što se slušateljima sviđa, ono što oni hoće, a ne ono što se vama sviđa. Ako se slušateljima to ne sviđa, prelaze na drugu frekvenciju.

• Radio Karlovac je uvijek imao kvalitetnu opremu, posebno su bili dobri magnetofoni. Kakvo je tvoje mišljenje?

-Da, imali smo za ono vrijeme jako dobru tehniku. Bili su Studerovi gramofoni i magnetofoni, imali smo nekoliko Revoxa od ranije, kasnije smo dobili i kompjutere, pa smo počeli emitirati preko kompjutera, što je daleko olakšalo rad. Nije bilo za usporediti s radom s pločama, jer kada se radi s gramofonskim pločama, nema minute da je tehničar slobodan, stalno mora nešto raditi. Taman je jedna ploča krenula, nariktaj drugu na početak, pa vrati, taman ovo završava. Tehničari su tada imali jako puno posla, a i bilo ih je, nakupili su se. Danas glazbe ima puno i ne moraju se koristiti ploče.

• Da olakšaš tehničarima posao unosio si gramofonske ploče u kompjuter, Kako je to išlo?

-Da, unosio sam ploče u kompjuter, ali oni su već bili toliko verzirani da su znali gdje je koja ploča. Naročito Todor recimo, dok je radio, on je bio živi kompjuter. Kada su se slagale želje, on je samo pogledao listu i vadio ploče, to je bilo milina za gledati, nitko ga nije uspio nadmašiti, iako su još neki bili jako dobri u tome.

• Koliko si dugo bio u radnom odnosu u Radio Karlovcu?

-Da, došao sam 1982. godine i bio sam u radnom odnosu do 2010. godine kada sam otišao u mirovinu. Bio sam u radnom odnosu u Radio Karlovcu punih 28 godina. Došle godine i hoćeš-nećeš moraš u mirovinu.

• Imao si jednu veliki strast, a to je planinarstvo, u Karlovcu si poznat kao dugovječni planinar.

-Od sedamdesetih godina bio sam planinar, čim sam se učlanio u planinare, počeo sam biti jako aktivan. Najprije sam bio referent za predavanja, pa referent za izlete, pa za planinarsku školu. A između ostalog bio sam i predsjednik u četiri mandata osamdesetih godina. Bili smo u okviru Planinarskog društva "Dubovac", jer to je bilo i jedino planinarsko društvo, a onda pred sami Domovinski rat, malo smo se razišli u razmišljanjima, pa smo osnovali društvo, a neka "Dubovac" brine o sebi. Jedna grupa nas planinara osnovala je Hrvatsko planinarsko društvo "Martinšćak", to je po imenu kako se nekada zvalo društvo. Prvi "Martinšćak" bilo je službeno prvo društvo, a osnovano je 1924. godine. Održao se evo "Martinšćak" do danas, sada su dečki opet vrlo aktivni, vidim da rade na domu, rade neke tende, nabavili su si materijal, fenomenalno rade. Ne znam kako stoje sa članstvom, jer nisam više član u planinarima.

• Da rezimiramo… Kako je bilo tih 28 godina u Radio Karlovcu, jesi li bio zadovoljan?

-Pa, dobro je bilo, nije bilo problema, malo su se često mijenjali direktori i to, ali tako je moralo biti. Na početku Domovinskog rata HTV je tražio snimatelje, a pošto smo Ico i ja imali kamere postali smo snimatelji. Bili smo glavni snimatelji, a u režiji na radiju bili su Alenko, Miro i ostali dečki. Ico i ja išli smo okolo snimati, jedno dvije godine je to trajalo, onda je nabavljena studijska oprema i postali smo Radio i televizija Karlovac. Zatim je došlo još snimatelja, došli su Toma i Dražen, onda su uglavnom oni išli po terenu, sve do Oluje. Zatim su se oni razišli s Josipom Grdinom, pa sam opet ja bio tu, tada se vratio i snimatelj Dražen Lipka.

• Išao si kamerom po vrlo opasnim terenima, naravno, to je televiziji bilo zanimljivo, kakva su tu iskustva?

-Sjećaš se, išli smo ti i ja nakon proboja neprijatelja iz vojarne Logorište snimati tenkove koje su naši branitelji zaustavili. Imam još te snimke, ti si na tenku i snimaš situaciju, zatim smo išli snimati po Belaju. Najviše se od mojih snimaka koristila, a to mi je bila i prva snimka, snimka kada su policajci ubijeni u Budačkoj Rijeci. Tražili su da idem tamo, ali to je bilo preopasno. Dopeljali su auto, bio je to stojadin, u policijsku stanicu i tamo sam snimao. U auto je bilo peciva i bile su novine "Vjesnik" koje su bile okrvavljene. To sam snimio i to se jako svidjelo ljudima u "Vjesniku" pa su to uzeli za reklamu. To se vrtjelo na televiziji cijeli rat. Onda je bila jedna snimka iz Logorišta, jedna kuća pokraj Petraka, ta se snimka puno vrtjela, svaki Dnevnik je počinjao s tom kućom. Dosta je snimaka išlo u razmjenu. Jednom je bilo granatiranje Karlovca i ja sam snimao posljedice. Snimao sam ljude kako izlaze iz skloništa kod vatrogasaca na Gazi. Snimio sam i moju ženu kako viri napola iz skloništa. Ta snimka je otišla u razmjenu i zatim su mnogi zvali, mislili su da je stradala, jer se vidjela samo u jednom dijelu, do pola.

• Lala, kako idu umirovljenički dani?

-Dobro je, guram, idem sa štakom, nisam više tako mobilan, ne mogu više hodati kao nekada, što ćeš, sve u svoje vrijeme. Uglavnom sjedim za laptopom i gledam što se događa po svijetu. Naravno, pratim i događanja u Karlovcu. Jako sam sretan što ste me pozvali u moju bivšu firmu i zadovoljan sam što je tu sve na vrhunskoj razini. Želim Hrvatskom radio Karlovcu još puno uspjeha u radu.