"Sada konačno nakon šesnaest godina djelovanja imamo sve što jedan pravi mačevalački klub treba imati"

Mačevalački klub "Karlovac" djeluje već šesnaest godina i kroz klub je prošlo dosta djece i mladih, u svemu tome bilo je dosta jako lijepih rezultata i na međunarodnoj razini i u Hrvatskoj, dosta prvaka Hrvatske, što u floretu, što u maču, što pojedinačno, što ekipno. Klub je u Hrvatskoj zadnjih desetak godina pri samom vrhu i u floretu i u maču i to zapravo manje više redovito u svim dobnim kategorijama i u ženskoj i u muškoj konkurenciji. Mačevalački klub "Karlovac" imao je niz i reprezentativaca, kadetskih, juniorskih i seniorskih. Od prvog dana trener u klubu je Krešimir Profozić, koji je i najzaslužniji za sve ostvarene rezultate. Profozić je profesionalni trener u klubu, na plaći preko Karlovačke sportske zajednica. Razgovarali smo s trenerom Krešimirom Profozićem o trenutnom stanju u klubu, ostvarenim rezultatima u ovoj godini, o natjecanjima, o uvjetima rada, svim aktivnostima u klubu i planovima za budućnost.

Krešo, kraj godine je blizu, jesi li zadovoljan s ostvarenim u ovoj godini?

-Pa, da, godina je iz nas, bilo je dosta aktivnosti, Ustvari je manje, više sve u redu. Uvijek može bolje i uvijek nekako u sportu, kao i u životu treba težiti prema nečem boljem i tako dalje. Bilo je dobro, uglavnom sam zadovoljan.

Digao si klub, on je došao do nekakve razine koja je zadovoljavajuća, sada si u razini svih prioritetnih karlovačkih sportova po rezultatima i više ne moraš juriti za medaljama po svaku cijenu, što ti je najbitnije?

-Pa dobro, uvijek su bitne medalje i uvijek su u mislima, ali ne radujem se toliko medaljama, recimo, ja se više radujem nekakvom dobrom mačevanju i nekakvom perspektivnom mačevaocu koji može biti perspektivan senior i tu napraviti nekakav rezultat. Tako da nije sve u medaljama, više volim gledati da napravimo nekakvog pravog borca koji i u seniorima može ostvariti nekakav vrhunski rezultat. Mi smo zapravo već dosta godina, recimo, iznad svjetskog prosjeka kao klub. Znači, s time sam vrlo zadovoljan, u principu ti rezultati na svjetskoj i europskoj razini su bitni, recimo na zadnjem nekakvom svjetskom kadetskom kupu od 40 ili 50 država naš najbolji rezultat je bio 140. mjesto od 300 natjecatelja recimo. To je malo iznad svjetskog prosjeka što je za jedan Karlovac mislim sasvim u redu, no naravno nije to nešto čime se mi zadovoljavamo do kraja i uvijek tražimo nekakvog borca ili borkinju da može napraviti nekakav ekstra rezultat. To je ono što mene u krajnjoj liniji zanima.

Ti si ipak vratio mačevanje u Karlovac, to je šesnaest godina rada, stvorio si nekakav ugled klubu i stvorio si dosta boraca, dosta je ljudi ušlo u mačevanje, što misliš o tome?

-Pa je, dosta ljudi je ušlo, dosta djece i u svemu tome je bilo puno jako lijepih rezultata i na međunarodnoj razini i u samoj Hrvatskoj. Dosta prvaka Hrvatske. što u floretu, što u maču, što pojedinačno, što ekipno. Kada bi zbrajali rezultate u svih tih šesnaest godina, što smo sve osvojili, imali bi što za zbrajati.

Osim što je klub negdje pri vrhu karlovačkog sporta, on je među boljima u Hrvatskoj i u floretu a i u maču, kakva je situacija?

-Da, apsolutno, pa u Hrvatskoj smo najmanje već zadnjih desetak godina pri samom vrhu i u floretu i u maču i to zapravo manje, više redovito u svim dobnim kategorijama i u ženskoj i u muškoj konkurenciji. Klub je imao niz reprezentativaca, kadetskih, juniorskih i seniorskih. Tako da uvijek imamo nešto i uvijek imamo, ajmo reći, nešto iznad prosjeka, bilo Hrvatske, bilo svijeta. Sada koliko je iznad prosjeka, to opet malo ovisi od dosta stvari, ali uvijek imamo i nešto ono ekstra malo.

Preko ljeta trenirali ste u Atomskom skloništu na Rakovcu, početkom školske godine vratili ste se u Osnovnu školu Dubovac, kakvi su uvjeti, imate li dosta borilišta?

-Da, normalno smo se vratili u malu dvoranu Osnovne škole Dubovac, dok traje školska godina treninzi su tamo. Uvjeti su dobri, hvala Bogu imamo dosta borilišta za treninge. Evo sada imamo sve i tu smo se unaprijedili u zadnjih godinu dana, u principu nam je nekakav najveći napredak što se tiče opreme i što se tiče borilišta i što se tiče nekakvih stvari koje bi trebali mačevaoci trebali imati na treningu, a ne samo na natjecanju. Mi do sada nismo za te neke stvari imali novaca, tako da smo zapravo u ovoj godini najviše se razvili nekako tehnološki i s tom opremom. Tako da sada konačno nakon šesnaest godina imamo sve što jedan pravi mačevalački klub treba imati, od opreme da to ne moraju kupovati roditelji, da to bude klupska oprema za trening, da roditelji samo subvencioniraju dio opreme za natjecanje i tako dalje. Tako da sada konačno imamo i zadovoljavajući broj mačevalačkih pisti, imamo zadovoljavajući broj nekakvih aparata koji pokazuju i vrijeme i bodove i tako dalje, što nismo imali do ove godine. Tako da nekako je možda najveći razvoj ove godine bio i nekakav napredak u tom smislu, sada smo nekako u potpunosti mirni što se tiče tih nekakvih stvari. Sad samo nam trebaju željeza, što više željeza.

Dobro ste se opremili, a što se tiče željeza, kada dođe novo dijete u klub mora li imati svoj mač ili floret?

-Ne, ne mora, ne mora ni kovati, ni brusiti, ništa ne mora, pa mi uvijek za prvih par mjeseci ili do pola godine, mi uvijek pružamo sve. Znači dijete ne treba imati ništa, osim tenisica za vježbanje, što bi se reklo, tako da dijete ne mora prvih par mjeseci imati ništa, to imamo sve mi. Tek onda, ako se dijete odluči zaista time baviti, da ne bacamo roditelje bez veze u nekakav trošak, ako zaista zavoli mačevanje, onda prvo vidimo što u klubu imamo, što možemo dati ili iznajmiti, a ostatak kupi roditelj. Tako da ništa se na prvu ne treba imati, ima klub sve, hvala Bogu. Ima klub stvarno sve, taman borilišta i taman djece i taman termina, sve je po tom pitanju u redu.

Mačevanje je takav sport da moraju biti kvalitetni uvjeti za trening, je li tako?

-Da, moraju biti, a što su uvjeti bolji, nekako je sve jednostavnije i praktičnije. Iako da ne kažem, kada smo imali i lošije uvjete, neka djeca su znala i bolje rezultate iz toga proizvesti, što se ono kaže, kada nemaš, malo više grizeš i tako dalje. A djeca danas imaju sve pa je to malo nekako drugačije, ali jednostavno nekako i cijeli koncept treninga s nabavom te sve opreme se promijenio. Tako da sada kada netko uđe u dvoranu i kada nas vidi, a da ne radimo nekakvu fizikaliju, nego da se borimo, da to stvarno na nešto liči, izgleda onako dosta profesionalno.

Uz to što si trener, često si i vozač, kako je bilo ove godine, je li bilo puno putovanja po Europi, je li te netko zamijenio?

-Pa je, vozio sam naravno, ne mogu to izbjeći, vozio sam, ali srećom nisam previše. Stvarno roditelji koji su u klubu su skroz u redu, tako da uvijek netko od roditelja pomogne voziti, tu uskoči i tako dalje. Tako da ne moram ja baš sve raditi, ali naravno vožnje je uvijek bilo i uvijek će biti. To je nekako ono što ljudi ne vide, to je manje više nekako neizostavan dio trenerskog posla.

Koliko je ove godine bilo nastupa na svjetskim kupovima?

-Ove godine smo bili, ne znam, na kadetskim svjetskim kupovima tri, četiri puta i bili smo na jedan, dva juniorska i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. Tako da bilo je, svake godine idemo mi na to redovito. Sada zapravo imamo problem, prije je bilo puno više juniorskih svjetskih kupova u Europi i bili su blizu. Bili su u Udinama, bili su u Bratislavi, bili su u Budimpešti, bili su u Beču, da ne kažem Poljska, koja nam se činila daleko, ali sada nam je zapravo blizu, ali je niti nema. Sad su nam nekakvi najbliži juniorski svjetski kupovi u Europi nekakav otok u Grčkoj i Barcelona u Španjolskoj i dugo vremena nisam zapravo shvatio zašto je to tako. No u razgovoru s jednim Britancem saznao sam o čemu se radi, navodno da većina europskih zemalja ne da Rusima nastupati, a Svjetska federacija dozvoljava Rusima nastupati i onda su sve te svjetske juniorske kupove iz Europe preselili po Singapuru, Nikaragvi, Gani, Rio de Janeiru, San Franciscu, Tokiju i tako dalje. Tako da je to sada malo nezgodno, jer je zapravo iznimno skupo proći na jedno takvo natjecanje osim ako nemaš, ne znam stvarno kandidata za medalju.

Rusi imaju novaca pa onda idu tamo, je li tako?

-Rusi tamo idu, ne znam, u neke države ne ide nitko, evo zadnje sam gledao Svjetski juniorski kup iz Nikaragve, ne znam 70 posto ljudi ne zna uopće gdje je to, na kojem kontinentu i tamo recimo se pojavilo nekakvih maksimalno 30 do 40 boraca, nešto malo iz Amerike, iz Meksika, ne znam uopće je li se tko u Nikaragvi bavi mačevanjem, to mi isto nije jasno. Znači to su natjecanja na koja je došlo 30, 40 ljudi umjesto 230 ili 240 koliko je znalo biti u Italiji ili u Budimpešti i tako dalje. Tako da najveći problem zapravo su sada ti kupovi za juniore, za seniore se još nešto u Europi nađe, ali malo je to sada problem zbog tih Rusa.

Bitna su međunarodna natjecanja, ali su važna i državna prvenstva, jer se boduju i naslov državnog prvaka se posebno vrednuje, kakvo je tvoje mišljenje?

-Pa je, iako ja najviše volim apsolutno međunarodna natjecanja i međunarodnu konkurenciju, jer s domaćom konkurencijom mi nekako redovito pariramo, bilo u Zagrebu, bilo u Karlovcu, poznamo se i tako dalje. Tako da mislim da je međunarodni rezultat uvijek nešto slađe, barem meni. Što se tiče domaće konkurencije, mi smo tu uvijek pri vrhu i uvijek su to dobri rezultati i uvijek se dogodi da netko odskoči više, netko manje. Tako da sada nemam nikakve zamjerke niti ništa na rezultate na prvenstvima Hrvatske. To je nešto što donosi nekakve na kraju dana financije, ali sada da mi u klubu plačemo zbog jedne, dvije medalje više ili zbog par stotina eura u nekakvoj dodjeli sredstava više ili manje, to ne, nama je ipak prioritet nekakav kvalitetan rad i međunarodni rezultat na kraju dana, ne samo domaći. Tako da se mi ne zamaramo previše s jednim ili dva eura gore ili dolje.

Složio si dobru seniorsku ekipu, kakva je sada situacija?

-Pa, seniorska ekipa nam je super, seniorska ekipa nam je u muškom floretu ekipno bila druga na prvenstvu države u konkurenciji od šest ekipa i to smo još bili malo okrnjeni bez Lea Smrekara i Antona Mravunca, tako da je to moglo biti čak i još bolje. Seniorska ekipa je u redu, ali to su dečki koji si odrade neki turnir kroz godinu. Evo bili su prije dva tjedna i ovi Zagrepčani što nastupaju za nas na sparingu u Karlovcu, dođu kada mogu. No, nije to nešto, to su dečki koji rade i nisu u takvom nekakvom natjecateljskom ritmu da bi napadali nekakav, nazovimo to tako, sam svjetski vrh u seniorskom mačevanju. Za to trenutno nemamo nekog kandidata, nažalost.

Kakva je situacija sa ženskom seniorskom ekipom?

-Ne, žensku nemamo, imamo par borkinja, ali ništa u smislu nekakvih svjetskih prvenstava, europskih prvenstava i tako dalje, kao što smo imali prije. U jednom razdoblju imali smo čak bolje rezultate u ženskom dijelu, nego u muškom. Da, u nekom razdoblju čak smo razmišljali nazvati se Ženskim mačevalačkim klubom "Karlovac", kako je to izgledalo. A to je bilo na nekim samim počecima, gdje su cure stvarno ostvarivale odlične rezultate, Anamarija Banjac, Elena Jakšić, Anamarija Gojak i Lara Fabac. Zaista su ostvarivale odlične rezultate, muškima je trebalo malo više zapravo da se izdignu iz svoje konkurencije. Cure su to napravile malo brže pa su u jednom trenutku bili puno bolji ženski rezultati, a onda se to zapravo izjednačilo. U principu, na kraju dana kada pogledamo ipak imamo bolje rezultate u muškoj konkurenciji. Ovaj ipak su muški na kraju dana bili bolji i konkurentniji.

Kakva je trenutno situacija u Hrvatskoj u mačevanju?

-Pa sve je bolje, nekako ima sve više kvalitetnih boraca, nekako se i po Zagrebu otvorilo više tih klubova, ima i sve više djece koja se bave mačevanjem. Situacija je nekako onako sve bolja iz dana u dan.

Hoćemo li imati koga na Olimpijskim igrama u Los Angelesu?

-Pa ne znam, tu su Petar Fileš i Borna Špoljar od muškog floreta i Dorja Blažić od ženskog. Petar Fileš je prošle godine za Olimpijadu u Parizu ostao kratak za dvije pobjede na kvalifikacijskom turniru. Pobijedio je glavnog nositelja turnira Španjolca i onda izgubio u polufinalu od predstavnika Belgije da bi na kraju taj Španjolac ipak završio na Olimpijskim igrama, jer je dobio takozvani wild card. Tako da evo ostali smo dvije borbe kratki od nastupa na Olimpijskim igrama. No, međutim Dorja Blažić, Petar Fileš i Borna Špoljar su sportaši koji su već ove godine osvajali medalje na svjetskim seniorskim kupovima. Tako da biti prvi, drugi ili treći u konkurenciji od 100 ili 150 muških ili ženskih boraca je apsolutno nekakav rezultat koji je pokazatelj i dobrog rada i truda i dobre logistike. Zagreb je užasno jak u tom floretu i baš u floretu, ne u maču, ne u sablji, nego baš u floretu i baš prije svega u muškom floretu, pa onda u ženskom floretu. Tako je ta priča i s Karlovcem krenula zapravo i tu mi imamo neku sreću da su oni nama blizu, pa smo od njih dosta učili, dosta vidjeli, dosta jedni drugima pomažemo, jedni druge vozimo na turnire. Kako da kažem, na međunarodnim natjecanjima kada nema mene, a moji su borci, njihovi treneri brinu o mojim borcima, ja brinem o njihovim borcima kada treba, tako da je to zaista jedan lijepi primjer suradnje. To je vrlo kvalitetna suradnja između Zagreba kao centra za floret u Hrvatskoj već dugo dugo godina i nas kao grada sa strane, ali opet ne predaleko, tako da nekako zajedno probamo jedni druge dizati.

U sportu je bitno da postoji dobra suradnja, ali bez suradnje nema ništa, je li tako?

-Pa ja uvijek znam reći, u sportu mislim je kao i u životu, samo mi nemoj odmagati, to je kao da si mi pomogao, ja ozbiljno tako mislim. Zagreb je nama stvarno jako puno pomogao, da nije Zagreba, ja ne bi primao plaću jedno tri, četiri godine, da ne kažem i pet, dok se nije ustalilo to da sam djelatnik Karlovačke sportske zajednice. Tako i tu su oni zapravo održali klub na životu, tih par najbitnijih godina, da ne kažem da su nam i financijski pomagali što se tiče prijevoza na turnire, da smo išli s njima kada nismo imali nekakva svoja sredstva i tako dalje. Evo, recimo sada Zagrebački savez tri put godišnje ima pravo na bus koji onda vozi na turnire bilo u Poljsku, bilo negdje drugdje u Europi i svaki put kad imaju bus zovu nas da idemo s njima. Tako da evo zaista jedan jako lijep odnos sa svima tamo, od tajnika do trenera, s izbornikom normalan, korektan. Svi znamo tko je bolji na borilištu, tko ima kakav potencijal, kako bi rekao, ne lažemo se tu, ne varamo se, ne krademo. Svi nekako želimo isto i želimo za dobrobit ovog sporta i razviti taj sport, a i jedni i drugi želimo nekakav ekstra rezultat, pa smo se tu valjda još i ekstra malo našli.

Koji su ustvari mačevalački centri u Hrvatskoj?

-Uz Zagreb, Split i Karlovac, recimo tu su još Osijek i Poreč. To bi bili ovako glavni centri još ima nešto u Zadru i nešto u Varaždinu, ali u principu to bi bili ti gradovi. Od većih gradova mačevanja nema u Rijeci i to mi je žao. Karlovac je kako koje godine, neke godine ispred Zagreba, a neke godine odmah iza Zagreba koji je prvi.