"S ponosom nosim zmajsko ime Zmaj Abesinski drugi"

Predsjednik CEIK-a "Braća Seljan" i Planinarskog društva "Karlovac" Mladen Kuka unatoč pandemiji bio je i ove godine po običaju vrlo aktivan, ovaj put u okviru mogućnosti i uvjeta. Kuka je dio aktivnosti realizirao i kao član Družbe "Braća hrvatskog zmaja", a nešto više od dva mjeseca on je i voditelj Turističke zajednice općine Krašić. Ministarstvo hrvatskih branitelja organiziralo je ove godine ekshumaciju jame Jazovke iz koje su po neslužbenim podacima izvađene kosti čak 814 žrtava. Mladen Kuka bio je savjetnik kod ekshumacije, kao čovjek koji je otkrio Jazovku 22. siječnja 1989. godine, a tjedan dana kasnije 29. siječnja spustio se u jamu. Razgovarali smo s Mladenom Kukom o ovoj netipičnoj godini i svim aktivnostima koje je organizirao te o planovima za iduću godinu.

Kakva je za vas bila ova godina?

-Zbog te nesretne korone, koja nas je uspjela sve nekako izbaciti iz stroja, ali i u kriznim vremenima možemo reći da je svako zlo za neko dobro. Tako da masu tih nekih stvari, konkretno administrativnih i nekih drugih stvari, koje uvijek odgađam, nekako su sada došle na red. Tako da dosta smo se bavili s Muzejom planinarstva i ekspedicionizma grada Karlovca, sada bi radili i novi katalog muzeja. Poduzeli smo neke inicijative i aktivnosti oko izgradnje spomenika Stjepanu i Mirku Seljanu, a tu je i moja monografija, koju radim pod nazivom "Jama Jazovka zločin bez kazne". Radili smo na trasiranju hodočasničke planinarske staze "Tragom blaženog Alojzija Stepinca" u Krašiću. Bilo je i nekoliko aktivnosti u suradnji s Turističkom zajednicom općine Krašić.

Sve više ste vezani za Krašić, o čemu se radi?

-Da, sve više sam u tom mjestu, od nedavno radim i kao voditelj Turističke zajednice općine Krašić. Naravno, glavni brend i simbol tog simpatičnog mjesta je svakako blaženi Alojzije Stepinac, pa sam došao na ideju da da napravim stazu "Tragom blaženog Alojzija Stepinca". U jednom segmentu svog života Stepinac je bio u kućnom pritvoru, a tadašnja vlast dozvoljavala mu je da se kreće samo do granice župe. Dakle, posjećivao je određene točke, to mu je zbog njegove bolesti odgovaralo, da može hodati i da može biti na zraku. Ostale točke on je mogao samo gledati u daljini. Tako da sam došao na ideju da bih radio jednu stazu kojom se on šetao za vrijeme svog zatočeništva i jednu stazu do koje on nije smio. Tako da je taj put podijeljen na dva dijela. Sami put započinje u Krašiću, nastavlja se preko crkve svetog Ivana Krstitelja, koja je jedno značajno mjesto. To je mjesto gdje su se vodile borbe za Krašić koji je pao 1. 1. 1943. godine i upravo oko te crkve događala su se velika zvjerstva. To je bila točka do koje je Stepinac smio ići. Treća točka do koje mu je bilo dozvoljeno kretanje je kip svete Ane ili grob jednog Turčina. Naime, namjenu tog spomenika i njegovo pravo ime nitko ne zna. Neki kažu da je to sveta Ana, majka od Majke Božje, neki kažu da je to sveta Ana zaštitnica vinograda, a treći kažu da je to grob jednog Turčina, koji se nesretno zaljubio u vrijeme opsade Ozlja. Uglavnom, prvi podaci o tom spomeniku datiraju iz 1666. godine. Zatim se ta staza nastavlja do točke četiri, do Jezerina. To je inače rodno mjesto biskupa Jezerinca i tu se prolazi do jednog mjesta, koje je označeno pločom na kojoj piše granica. Tu se zaustavljalo kretanje blaženog Alojzija Stepinca, dalje nije smio ići. Zatim se dolazi do pete točke, do Lovića Prekriškog. Svakom planinaru je znano da je Lović Prekriški jedna od najboljih razglednih točaka u Hrvatskoj. Tu je nastala misao, koju je izrekao poznati Davorin Trstenjak, koji je kazao da onaj tko nije bio na Loviću Prekriškom, nije se nagledao hrvatske ljepote. Šesta kontrolna točka nije obavezna, to je za one koji hoće malo više hodati. To je pet kilometara dalje i još sat vremena uspona do vrha Štula. Zanimljivost ove staze je podijeljenost na dva dijela, do kuda je Stepinac smio ići i do kuda nije smio ići. Drugi dio te priče je isto zanimljiv, jer taj planinarski put spaja dvije županije Karlovačku i Zagrebačku. Napisao sam i vodič i dnevnik po toj stazi, koja je duga dvanaest kilometara. Mogu se pohvaliti s tim, da je to u ovom trenutku sigurno najposjećenija i najpopularnija staza u Hrvatskoj. Samo na otvorenju bilo je više od tristo ljudi, a do sada je stazu prošlo oko 600 posjetitelja u samo mjesec i pol dana. Takav obilazak staze ne bilježi niti jedna obilaznica u Hrvatskoj.   

Dosta ste se vezali uz Krašić, kakvi su vaši dojmovi o tom mjestu?

-Mogu reći da mene to mjesto fascinira. Više od pedeset godina dolazim u te krajeve. Prvi moji planinarski koraci bili su vezani uz Žumberak i Žumberačko gorje. Mnoge sam stvari saznao u ova dva mjeseca kako vodim Turističku zajednicu općine Krašić od tih ljudi. Zanimljivo je da sam započeo i s večerima kulture, to su moja putopisna predavanja, koja su jako dobro posjećena, naravno, po epidemiološkim mjerama. Mogu reći da sam na neki način i njihov u Krašiću, tako da se jako dobro i ugodno osjećam u toj sredini. Obilazio sam nedavno OPG-ove na području Krašiću, koji imaju jako dobru proizvodnju čiste hrane, ekološki opravdane. Došao sam u jedan OPG i tamo razgovarao s jednom starijom ženom, koja mi je rekla da je lijepo to što sam napravio za blaženika Stepinca i onda mi je rekla da me nije vidjela u nedjelju na maši. Dakle, oni me smatraju svojim i registriraju kada ne dođem na misu.

Počeli ste u Krašiću raditi i na novoj stazi. O kakvoj se stazi sada radi?

-Radim novu stazu, koja će jednim dijelom ići stazom "Tragom blaženog Alojzija Stepinca", a radi se o stazi koja se zove "Križni put krašićkih mučenika". Opet je to povezano s jamom Jazovkom. Kada je 1943. godine pao Krašić, tada se dogodio jedan neviđeni masakr od strane komunističkih vlasti. Prvo su na licu mjesta pobili sve do čega su došli u tom garnizonu, koji je pao, koji se predao na regularan način. Zatim su po velikoj hladnoći gole i bose vukli te jadnike do Jazovke, gdje su ih poklali, na jedan vrlo svirep način likvidirali. Tako da je to jedan križni put koji ide dijelom staze "Tragom blaženog Alojzija Stepinca", ali koji ne ide u Jezerine, nego se ide na Begovo brdo, zatim se ide u Prekrižje, pa se spušta u Kostanjevac. Zatim se ide preko Oštrca do Sošica, odnosno do Jazovke. Tako su ti siromasi prošli križni put dug 22 kilometra.  

Jeste li ove godine zaokružili svoju priču o Jazovki?

-Jazovku sam otkrio 22. siječnja 1989. godine, a nakon tjedan dana 29. siječnja spustio sam se u jamu. Prošla je od tada 31 godina. Ta je jama u principu grobnica, koja je trebala imati svoj jedan pijetet, jedno počasno mjesto u stradanju hrvatskog naroda, jer je to možda i najveća grobnica. Ekshumacija je pokazala da je 814 minimalan broj, dakle možemo slobodno baratati s brojkom od tisuću ljudi, koji su završili u toj jami. Prvi put se u 31 godinu pristupilo jami onako kako se treba pristupiti. Kosti su se izvlačile tjedan dana iz jame, kada su izvučene, kosti su otpremljene na sudsku medicinu, gdje je konstatirano da je to bila nasilna smrt. Ono što je posebno tragično i deprimirajuće je činjenica da je tu bio velik broj djece. Ekshumacija je napravljena po strogim pravilima struke. Moram istaknuti da smo se 14. kolovoza prošle godine spustili u Jazovku župnik župe Krašić velečasni Ivan Vučak i ja. Župnik je na dnu jame napravio molitveni obred. Nositelj ekshumacije bilo je Ministarstvo hrvatskih branitelja, a ja sam kao dobar poznavatelj prilika i tog speleološkog objekta bio njihov savjetnik.   

Koliko vam znači to što ste član Družbe "Braća hrvatskog zmaja"?

-Pored svih priznanja, koja sam dobio na državnoj, županijskoj i gradskoj razini, svakako jedna od najvećih počasti u životu, koja mi je ukazana je da sam postao redoviti član Družbe "Braća hrvatskog zmaja". To je naša drevna kulturna institucija, koja je u prošlosti imala zaista sjajne ljude u svom članstvu, da ne nabrajam, bili su tu blaženi Alojzije Stepinac, kardinal Kuharić, zatim Jezerinac, Laszowski, Deželić, bila je to krema hrvatskog društva. Sada sam ja primljen u članstvo, među takve ljudi, onda to znači da nešto vrijedim. Ono što me najviše veseli je da je i Mirko Seljan bio član Družbe "Braća hrvatskog zmaja" i nosio je zmajsko ime Zmaj Abesinski. Meni je pripala čast da nosim njegovo zmajsko ime Zmaj Abesinski drugi. Dakle, kao jedan nastavljač tradicije istraživača iz grada Karlovca, kojima sam na kraju krajeva posvetio dobar dio svog života.  

Kao voditelj Turističke zajednice općine Krašić na koji način radite na promociji tog mjesta i cijelog kraja?

-Da, taj kraj zove se Dolina kardinala i to je zaista jedno sveto mjesto. Iz tog kraja su blaženi Alojzije Stepinac, kardinal Kuharić i biskup Jezerinac. Glavni brend ovog kraja su ljudi iz naše prošlosti. To je svakako jedan magnet i pogotovo zahvaljujući današnjem župniku velečasnom Ivanu Vučku, vrlo agilnom  mladom čovjeku, koji puno radi na popularizaciji brenda Krašića. Smatram da tu ima još prostora, da se mogu napraviti mnoge stvari i sadržaji, kako uz kardinala Stepinca, tako i uz "Križni put krašićkih mučenika". Tu su i brojni OPG-ovi, koji su suport jednoj turističkoj priči, tu ima proizvodnje zdrave hrane. U Krašiću i okolici zaista ima puno stvari, koje se mogu ukomponirati u jedan dobar turistički proizvod.   

Kakva je situacija s ekspedicijama i putovanjima?

-Ove godine sam trebao ići ponovo ići prema Nepalu i Kini, trebao sam ići na svetu planinu Kailash i to opet u društvu svog dragog prijatelja Viktora Grošelja. Mi smo se u ožujku dogovarali oko puta, bio sam u Ljubljani kod njega na dogovoru. Zračili smo optimizmom da ćemo ići na put, to bi bila ista ekipa, koja je prije godinu dana bila u Himalajima, u području Annapurne. Već smo i platili avionske karte, no na kraju smo to morali odgoditi za bolja vremena, a nadam se da će to biti iduće godine. Vjerojatno bi mi tamo otišli, ali bi povratak bio kompliciran.  

Jeste li ipak zadovoljni urađenim u ovoj godini?

-Neke sam stvari uspio posložiti, koje sam odgađao godinama i godinama. Sada sam imao malo više vremena zbog te prisilne nemogućnosti putovanja i neke vrste izolacije. Imao sam priliku napraviti nekoliko stvari i oko muzeja. Ono što je kapitalno, ove smo godine utanačili izgradnju tog spomenika Mirku i Stjepanu Seljanu, koji ne bi bio samo njima u spomen, nego koji bi u principu i zaštitni znak grada Karlovca. To će biti i spomenik Tadiću, Mikiću i Lukšiću, koji su bili na Stanleyevim ekspedicijama po Kongu. To bi bio i spomenik Dragojli Jarnević, prvoj ženi alpinistici u povijesti hrvatskog alpinizma, koja je 1843. godine ispenjala stijenu Okić. To bi bio spomenik općenito Karlovcu gradu istraživača. Nikako se ne slažem s onim kada čovjeka pitate o prvim asocijacijama na grad Karlovac, da se svi vrte oko grad Karlovac grad na četiri rijeke jedini na svijetu, grad zelenila, grad Ilirskog pokreta i tako dalje. Osnovna je stvar da je to grad istraživača, da je grad Karlovac grad koji je u hrvatskoj povijesti dao najveći broj istraživača svijeta. Na kraju krajeva, prst sudbine bilo je i to da sam ja 1997. godine 19. kolovoza na rođendan Stjepana Seljana osnovao CEIK "Braća Seljan", to je prvi hrvatski eksplorer klub i nije slučajno da je taj klub osnovan upravo u Karlovcu.