Ranjeni hrvatski branitelj Srećko Karić: "Držim glavu iznad vode samo zahvaljujući vjeri i molitvi"

U Nacionalnom svetištu svetog Josipa jučer je mons. Marko Medo, gospićko - senjski biskup predvodio svečanost otvaranja redovite jubilejske godina za Nacionalno svetište svetog Josipa, 33. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i prvu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu u Josipovu svetištu u Karlovcu u srijedu 15. siječnja 2025. godine. Pri kraju misnog slavlja svoje svjedočanstvo vjere posvjedočio je ranjeni hrvatski branitelj Srećko Karić.

-Hrvatski sam branitelj, dragovoljac Domovinskog rata koji je s osamnaest godina otišao u Domovinski rat bez odsluženog vojnog roka. Pripadnik sam Prve gardijske brigade Tigrova i ovdje prisutan general Tomo Medved je moj zapovjednik. Prošao sam gotovo sva hrvatska ratišta. Tri puta sam i teško ranjavan tijekom Domovinskog rata. U zadnjoj akciji Una 95 baš sam jako teško ranjen. I danas u sebi nosim tri gelera u plućima, dva metka u lijevoj ruci, dva gelera u glavi, četiri gelera u nozi i ne vidim na jedno oko. Pet godina sam se liječio, baš je stvarno bilo teško, mislio sam da neću moći izdržati. Bilo je pitanje hoću li ikada više hodati, koristiti ruku, da li ću ikada vidjeti? Bilo je to jako, jako teško. Mislio sam na trenutke da neće ići. No međutim Gospodin je u tome svemu velik. Evo danas stojim ovdje pred vama! Moja majka zna kazati gle ga kao maneken. Ja kažem hvala ti na tome. Baš mi je drago da se ne vidi ta moja muka, ispričao je Karić.

-Dulje sam vrijem bio nepokretan. Bio sam u invalidskim kolicima jedno godinu i pol dana. Imao sam šezdeset i dvije kile. Trinaest teških operacija iza sebe. Mislio sam stvarno da će to biti jako teško. No, međutim počeo sam vježbati. Meni je sport kao profesionalnom vojniku sastavni dio života. Nisam se uhvatio cigareta, alkohola ili nekih drugih poroka, nego sam rekao hajde idem nešto probati napraviti sa sobom. Tako sam poče vježbati pa sam došao na štake, a onda sam otišao u fitnes centar i nastavio vježbati i natukao sam jedno dvadeset kilograma mišića pa su mi ljudi počeli dolaziti i tražiti da im budem trener, komentirajući: Ti se digao od mrtvih, a ja sam im uzvratio, ali nisam ja završio te škole. Kažu oni ma nema veze, mi hoćemo da nas ti treniraš. I tako sam se pronašao u nekoj novoj karijeri. Kao invalid koliko sam mogao, rane od ranjavanja sam zakrpao, osmislio sam i neke svoje nove vježbe. Danas o tome i govorim. Nakon toga je došla i ona kreativna strana kada čovjek vježba, onda se nekako i mozak razvija. Uvijek sam bio umjetnička duša pa sam se uhvatio i pisanja scenarija. Snimio sam i dokumentarne filmove za Hrvatsku televiziju, pa sam skladao pjesme posvećene Domovinskom ratu jer jednom branitelj je uvijek branitelj. Evo promičem vrijednosti iz Domovinskog rata i dalje.

-Dolazim iz ranjene obitelji, odrastao sam bez roditelja, majka na jednoj strani, otac na drugoj, a moj djed je bio oficir JNA. Nije se štovao Gospodin, nije se slavio Božić. Boga nisam upoznao do osamnaeste godine. Moj prvi doticaj s Gospodinom je zapravo bio prvi dan Domovinskog rata. Kada sam došao u kamion, još nisam imao niti uniformu, trebao sam zadužiti pušku i uniformu. Sjedio sam među dečkima koji su duplo stariji od mene, neki su već imali trideset, a jedan od njih je imao krunicu oko vrata i dao mi je krunicu i rekao prijatelju ovo ti je najjače oružje i možda jedino oružje koje ćete trebati.

Mi nismo imali šanse dobiti taj rat, ali evo zahvaljujući molitvi mi smo pobijedili. Tada nisam znao moliti. To mi je bio prvi doticaj s molitvom. Taj mi je prijatelj još rekao, nemoj se folirati sada s tom krunicom, pucat će, nije to nikakav nakit. Tako je i bilo. Oko tri mjeseca nosio sam krunicu, iako tada nisam znao ništa, ni što je Bog, ništa, ništa. Iako mi se krunica više puta pokidala, uvijek sam nabavljao novu i tako tri mjeseca. Zatim sam nabavio molitvenik pa sam počeo malo po malo moliti, ali nisam tada znao što sada stoji iza toga svega pa mi je drugi suborac rekao, možda možeš malo Bibliju čitat. Prvo sam čitao Novi zavjet. Nisam imao ni sve sakramente. Bio sam samo kršten, ali sam ubrzo uvidio da kad god smo išli u bitku, da smo imali posebnu snagu ako smo se prije toga zajedno pomolili. Uistinu smo osjećali veliku snagu. Sjećam se da kad sam dolazio onakav krvav sa terena, otišao bih na misu, mnoštvo je ljudi na mene stavljalo ruke i zahvaljivalo što sam dao svoju žrtvu, za njih za našu Hrvatsku. Uistinu sam snažno osjećao njihovu zahvalu. Ne, to nije bio moj ego, ni taština, davao sam se nesebično. Danas se često vidim u grijehu, ali tada sam se istinski davao. Nisam razmišljao o karijeri, o plaći, o autu, o stanu. Ničega toga nije bilo. U rat nije otišao ni moj ćaća, ni moj stric, ni moj ujak, ni petsto metara oko mene susjedi. Od sramote sam rekao pa dobro onda idem ja, ispričao je Srećko Karić.

-Rado ću s vama podijeliti i jednu situaciju s liječnikom. Naime, kada sam tako ranjen sjedio u kolicima kaže meni liječnik: čuj mi smo sve napravili što je u našoj moći sada samo neka ti se dragi Bog smiluje. Ja sam već tada poznavao svoju vjeru i stvarno sam osjetio kada je čovjek na rubu snaga točno vidite do kuda liječnik može doći. Nakon toga dođe to predanje, ali predanje kada se baciš na koljena i zavapiš Gospodine ja ne mogu ja stvarno ne mogu više ovo izdržati. Tada sam osjetio koliko je to snažno. I sada ponekad to osjetim kad pristupim ispovijedi. Nekada se znam trest. Znam da crni može samo do tuda doći i dalje ne ide. I svu tu svoju nečistoću i bijes i ljutnju kada donesem pred ispovjedaonicu točno vidim kakav je to lijek. To nije floskula to je stvarno proživljeno kroz svaku moju ranu. Na isti način je kada primim svetu hostiju, koliko je to važno ljudi moji, kakav je to lijek. Skoro svaki dan sam na misi. Kakva je to molitva, to je kao da vježbam, kao da sam u teretani, boravak u teretani je isto tako i molitva – ujutro se ne hvatam mobitela nego Biblije. Stari zavjet, Novi zavjet, psalmi, dok vježbam dok radim dok negdje dolazim - molim. Stalno molim. Stalo je tu molitva. Kad me netko pita kako si, odgovaram da nisam dobro. Mene non - stop boli, ali držim glavu iznad vode samo zahvaljujući vjeri i molitvi.

-A kroz rat sam osjetio kolika je snaga molitve. Skupi se nas deset, jedna desetina, prije ulaska u neprijateljsku liniju, poput Una 95, jako teška bitka gdje nas je sto i pedeset upalo unutra, pola nas je stradalo, zapovjednik je na neki način to i predosjećao. Prije same bitke svi smo se pomolili, pa i za one koji se neće vratiti, za sve naše duše i neka to Gospodin sve vodi.

Tada još nisam spoznavao da treba moliti za postojeće stanje. Često sam molio: Bože ozdravi me, ali nikada nisam blagoslivljao stanje u kojem jesam. I onda shvatim koliko je teška naša vjera, koliko je ozbiljna. Danas znam moliti i kažem sveti Josipe hvala ti na ovome, hvala ti na mom ranjavanju. Zamislite kako je to teško. U početku ne vjeruje čovjek. Ali u tom predanju molitve, hvala ti na ranjavanju, hvala ti što ne vidim, hvala ti što mi je težina života, hvala ti što me neki ljudi ne vole jer tada znam da sam na pravom putu. Prošlost ne mogu promijeniti, budućnosti se mogu nadati, ali samo sadašnjost mogu živjeti. Da proklinjem ovo svoje stanje ili da ga blagoslivljam? Meni je to lijek i zbog toga je moje predanje uvijek jako.

-Razmišljajući o tome što znači biti branitelj uvijek gledam ono duhovno. Isus nam je ostavio branitelja Duha Svetoga, a što je hrvatski branitelj? Pa to je čovjek preko kojeg se prelio Duh Sveti da nas izbavi iz svih ovih problema da na kraju imamo svoju domovinu. Silina je to, koju valja i duhovno gledati.

Nemojmo branitelja promatrati po tome što je bio prije ili poslije rata. Branitelja gledajmo u duhu Domovinskog rata. Nesebičan sam bio upravo u vrijeme rata. Danas sam i grešan i vide me svakakvog, upravo zato zahvaljujem što sam branitelj i trudim se svoj sadašnji put ispuniti molitvom kako bi i danas, poput onog braniteljskog vremena bio što bolji. Cijeli naš put je težak i put prema Bogu pa tako i naš Domovinski rat. Ipak na kraju postaja križnog puta stoji Uskrsnuće, zaključio je ranjeni hrvatski branitelj Srećko Karić.

Zahvala zapovjednika generala Medveda

Prisutni ministar branitelja Tomo Medved posvjedočio je kako je bilo dirljivo čuti našeg Srećka, te mu zahvalio što svjedoči istinu i vjeru. Toliko sličnih priča svakodnevno čujem, stoga je posebno važno da hrvatski branitelji imaju priliku prenijeti svoju istinu i prenijeti ju na naše mlade. Važno je da se ne zaboravi istina o Domovinskom ratu, istina o hrabrosti, o žrtvi. U ovom današnjem svijetu gledamo oko sebe toliko nesigurnosti, ratova, toliko stradanja, toliko težnji za slobodom. Mi tu slobodu imamo zahvaljujući našim hrvatskim braniteljima. Čuvajmo ju da se ne zaboravi, kazao je ministar Medved.