"Radio Karlovac je u Domovinskom ratu bio super organiziran, bili smo prisutni na svakom mjestu"

Josip Grdina dobro je poznato ime u Karlovcu i Karlovačkoj županiji, a i puno šire. Još kao gimnazijalac počeo je surađivati u Radio Karlovca i Karlovačkom tjedniku 1968. godine. Dobar dio radnog vijeka odradio je u Karlovcu, a od 1991. do 2002. godine bio je u Hrvatskom radio Karlovcu, u tom razdoblju bio je i glavni urednik i direktor. Grdina je formirao i dopisništvo Hrvatske televizije u Karlovcu, a kasnije je bio osnivač i pokretač lokalne televizije "4 rijeke". Iako je u mirovini, Josip Grdina je i dalje aktivan. Radi reportaže za razne televizije, a posebno mu je bila zapažena serija reportaža o Žumberku. Povodom 60. rođendana Radio Karlovca razgovarali smo s njim za naš radio i tjednik.

• Kada su počeli vaši kontakti s Radio Karlovcem?

-Jako davno, to je doista bilo jako davno. Radio Karlovac je na razglasu karlovačke Gimnazije koju sam polazio, tada sam bio maturant, objavio poziv da se jave oni koji misle da imaju smisla i talenta za radio. Došao sam se javiti, moram priznati da ne znam što mi je bilo, zašto sam se odlučio za to. Bila je to tada novinarska elita karlovačka, Švegar, Vlade Bojkić, a tada je bio direktor Milan Raka, koji je srdačno tada porazgovarao sa mnom. U veljači 1968. godine objavio sam prvi tekst u Karlovačkom tjedniku, koji je imao naslov "Gumenjaki zamjenili kare", gumenjaki su ona kola s gumenim kotačima, a kare su drvena kola. Idući tekst koji je objavljen u Karlovačkom tjedniku, to je bio tekst s naslovom "Beatlesi i bikovi". Bila je to reportaža iz Koritinje gdje se u večernjim satima u seoskom diskaču puštala glazba Beatlesa s gramofona, a tadašnji dečki i cure morali su onda ujutro otići u štalu i malo timariti bikove. Ono što je možda poruka današnjim mladima to je da smo mi imali tada na Radio Karlovcu Telefunkenove magnetofone kolutaše, gdje je u svakoga išlo, ne znam, šest ili osam onih velikih baterija i da je taj magnetofon bio težak sigurno desetak ako ne i više kila, a meni nije bilo teško s njim propješačiti recimo do Kupe gdje sam se penjao u čamac, pa u Brođane na desnoj obali Kupe da bi tamo razgovarao s ljudima.

• Koliko je trajala ta vaša suradnja s Radio Karlovcem?

-Davne 1971. godine, ja i još jedan Rečičak koji se zove Tomislav Gregor, mi smo tada u Maticu hrvatsku učlanili valjda svakog Rečičaka, ali uopće nismo išli s nikakvom politikom, tada je bilo u modi govoriti o tečajevima za poljoprivrednike, o pomaganju poljoprivrednicima i tako dalje. Stvarno su ljudi to jako dobro prihvatili i sada da malo skratim tu priču koja je uslijedila, kada je pukla 21. sjednica, kada su objavili na televiziji i radiju najprije nas je posjetila policija mene i Gregora. Mnogo nam je pomogao Željko Spudić, inače isto naš Rečičak. Nakon toga negdje u veljači, ožujku ili možda koji mjesec kasnije zove mene Nikola Perić, tadašnji direktor i glavni urednik Radio Karlovca i Karlovačkog dnevnika i on je mene potjerao i morao sam otići. Kako sam tada otišao, nisam baš bio dobro došao u toj kući u koju sam kasnije došao ponovno devedesetih godina.

• Dobar dio radnog vijeka proveli ste u Zagrebu, kako je to bilo?

-Radio sam u Zagrebu, u jednoj od najjačih djelatnosti, to je djelatnost sekundarnih sirovina, pa onda meni bi se recimo tu u Karlovcu poneki od tih velikih, pod navodnicima, novinara rugali i govorili da Grdina radi s otpadom, a recimo oni nisu znali da sam ja tada imao plaću preračunato nekih tri, četiri tisuće maraka, da sam imao tajnicu, da sam imao vozača i da sam korzirao po Europi, jer su me slali na službena putovanja, ali dobro, to je isto jedna lijepa priča, a dok sam došao do toga bilo je tu svega. Kada su me odavde protjerali s Radio Karlovca, ja sam bio jedan od jačih suradnika u Radničkim novinama u Zagrebu, to je tjednik Saveza sindikata Hrvatske. I onda dolazi u Zagreb Milan Pavić i on je razgovarao s Milutinom Baltićem i nakon toga Baltić je naredio tadašnjem direktoru Radničkih novina Nenadu Brkiću da me otjera. Nakon toga me je Crnogorac Miroje Vučelić zaposlio u jednoj tvrtki i poslao me u tu Uniju i ja sam mu na tome jako zahvalan.

• Godinama ste putovali vlakom iz Rečice do Karlovca, pa u Zagreb. To je bilo dosta naporno, kakve su uspomene?

-Dakle, ja sam 30 godina doslovce ustajao ujutro negdje oko pola četiri, pokojna mati bi mi skuhala žgance i zelje, bez luka, nisam se usudio jesti luka jer bi smrdio u vlaku, pa bi me onda izbjegavali. Mi smo u vlaku kartali belu uglavnom do Zagreba, dakle to se treniralo naveliko. Putovanje je imalo svoju funkciju, jer ja sam tu jako puno čitao, bilo je tu i druženja i novih poznanstava, tako da ja ne bih rekao da je to bilo jako teško, naravno fizički možda i da, ali to dok je čovjek mlađi može izdržati. Joža Šafar je tada putovao na fakultet u Zagreb i po jednoj stvari me i danas zna zafrkavati, da kada god bi me vidio u vlaku da sam ja ispunjavao putne naloge. Hoću reći da je ta firma u kojoj sam radio davala dnevnice, a dosta sam putovao, a u to vrijeme sam radio i za Večernjak i za Vikend i tako dalje. Gdje god sam išao dobio sam dnevnicu, ali su tada i troškovi bili veliki, na šanku, haha.

• Onda je došla 1990. godina, došle su promjene i Vi ste 1991. godine došli u Hrvatski radio Karlovac. Kako je to izgledalo?

-Kada se čulo da dolazimo Muić i ja, svi su se bojali Grdine, manje su se bojali Muića. Treba reći i to da profesorica Anica Šimunčić nikad nije meni naredila da ja nešto smijem ili ne smijem objaviti. Ja sam bio hrvatski nastrojen, dakle još od 1968. godine i tu nije trebalo nikakvih korekcija. Nitko tada nije dobio otkaz zbog nacionalnosti. Mi smo imali tada brdo mladih suradnika, treba reći da je tih suradnika bilo posebno puno recimo u redakciji pokojnog Tomice Belavića, u sportskoj redakciji. Dobro, tu su onda i ti Bakićevi klinci počeli dolaziti. Bilo je suradnika i u informativno-političkom programu. Ja ću samo reći da su odatle uskrsnule, izašle i pod navodnicima neke zvijezde o kojima sada ne bih htio previše objašnjavati, no te su zvijezde, nakon što sam im de facto dao kruh u ruke pisale anonimna pisma protiv mene kada sam prešao na Hrvatsku televiziju. Moram reći da 1991. godine kada sam preuzeo mjesto glavnog i odgovornog urednika Hrvatskog radio Karlovca da je dopisništvo tadašnje Televizije Zagreb bilo zapravo opljačkano, odnesena je kamera, službeni automobil, mislim da je bio Golf, završio je negdje u Nišu. Jedan dopisnik te zagrebačke televizije, dakle, reklo bi se hrvatske kuće za informiranje bio je kasnije urednik informativnog i ostalog pljuvačkog programa po Hrvatskoj na srpskoj televiziji u Banja Luci. Tu osobu sam neki dan slučajno opazio u Karlovcu i malo mi je sad neobično da se usudio doći među nas, koje je on nazivao tamo u eteru ustašama. To su ta ratna zbivanja, treba jednostavno biti kršćanski otvoren i opraštati, ali ne bi se smjelo zaboravljati.

• Treba istaknuti da je Hrvatski radio Karlovac odradio veliki posao u Domovinskom ratu, išlo se po terenu i zaista smo dali veliki doprinos. Kakva su Vaša razmišljanja?

-Možda je teško sada nekome objasniti kako i zašto, prvo, mi smo bili svi, dakle i ti i ja, bili smo super organizirani. Bili smo prisutni na svakom mjestu gdje je trebalo biti, nama nije mogla ptica ili nešto proletjeti zrakom da to Hrvatski radio Karlovac nije registrirao, dakle to je zasluga i tih brojnih mladih ljudi koji su dolazili kod nas. Išli su, ne znam, u srednju školu, završili je, prije studija dolazili su kod nas i bili su s nama. Treba reći i to da je zapravo Radio Karlovac bio u neku ruku servis Hrvatskog radija. Pošto nije bilo dopisnika, tadašnje vodstvo na Hrvatskom radiju, kako sam ja već preuzeo Hrvatsku televiziju, zamolilo me da se samo privremeno javljam i onda sam se ja ''privremeno'' javljao negdje do 1993. ili 1994. godine Radio Zagrebu, zatim je to preuzeo Davor Matijašić. To je bilo jako važno jer je to bio servis ne za Hrvatsku radio televiziju, nego je to bio servis prema svijetu jer mi smo imali autentične informacije. Zato smo pretpostavljam imali i veliku slušanost i kad bi se nešto pojavilo na televiziji znalo se da je to iz Karlovca. Imali smo jednu specifičnu težinu jer smo bili vjerodostojni i znalo se ako se kaže izvještaj s Turnja, bilo radijski bilo kakav drugi, to se znalo da smo bili na Turnju, ako je bila spaljena Domobranska ulica, one zgrade tamo, ako smo mi pričali o tome da se to tada dogodilo, to i to razaranje onda je to bilo autentično i mislim da je u tome bila tajna te tadašnje slušanosti.

• Za vrijeme Domovinskog rata Radio Karlovac je bio važan jer je pronosio istinu o situaciji na karlovačkom području diljem svijeta. Što danas mislite o tome?

-Dao si mi jedan rekao bih na hrvatskom jeziku ''šlagvort'', odnosno, udarnu riječ. Mi smo imali radio most Hrvatski radio Karlovac i Sydney, ljudi koji dođu iz Australije danas, dakle od rata je prošlo 27 godina, spominju da je postojala ta emisija, što će reći da je ta radio stanica u Sydneyu u Australiji uz našu pomoć širila istinu o Domovinskom ratu među naše ljude. Javljali smo se i u radijske programe u Americi i Kanadi, to si ti radio, dakle, mi smo bili ustanova koja je vladala medijskim prostorom.

• Jedan od projekata Hrvatskog radio Karlovca bila je i Radio škola, koliki je po vama bio njen značaj?

-Moram spomenuti jedan detalj kad se priča o Radio školi. Kada su četnici spalili školu u Belaju, onda je na jednom komadu kartona bilo napisano "Škola ne radi, poslušajte Radio školu Radio Karlovca". Ta snimka još postoji negdje u arhivi na Hrvatskoj televiziji. Tu Radio školu, iako si neki drugi pripisuju slavu, smislila je i izmislila profesorica Anica Šimunić. Ona je imala nekih fenomenalnih bistrih poteza, pa je tu bilo i pitanje te Radio škole. Ljudi koji su vodili Radio školu to su dobro radili i ona je bila jako slušana.

• Odigrali ste i veliku ulogu kod osnivanja dopisništva Hrvatske televizije u Karlovcu, kako je to bilo?

-Moram reći da je bilo dosta podvala protiv mene, tako je Nacional objavio 1993. godine tekst pod naslovom "Josip Grdina medijski inkvizitor HDZ-a". Nisam na to reagirao. Prava istina je da je šačica ljudi iz Radio Karlovca zaslužna da je Hrvatska televizija u Karlovcu otvorila dopisništvo, kojem sam ja bio šef. No, kada se situacija promijenila 2002. godine, ja sam otišao s Hrvatske televizije. Morala su otići 42 urednika, a ja sam imao status urednika dopisništva. Ustvari, ja nisam trebao otići, ali sam se naljutio i otišao. Otišao sam iz razloga jer sam htio napraviti svoju privatnu televiziju, to jest pojavio se jedan gospodin koji je bio zainteresiran za te stvari, to je bio Ivan Pađen, Bog mu dao lako duši! Pitao me  da kaj bi ja znao napraviti televiziju, rekao sam - pare na stol i vidjet ćeš! Mislim da nije prošlo ni godinu dana kako smo proradili, bilo je to najprije emitiranje u kablu, to se svidjelo Ivanu Pađenu, otvorila su se neka bankovna jamstva i kupljena je oprema koja nije ništa zaostajala za drugim televizijama, s tim da je tada bilo u Hrvatskoj nekih 10 ili 12 lokalnih televizija i da smo mi dosta dobro kotirali. Prema jednom Vjesnikovom istraživanju tadašnje gledanosti mi smo bili od lokalnih televizija po tom telefonskom istraživanju među najgledanijima, a u nekim informativnim programima bili smo rame uz rame s onim velikim televizijama. Naravno, to je išlo neko vrijeme dok je koliko-toliko gospodarstvo funkcioniralo, zatim je došla recesija, kad su prihodi pali, a u međuvremenu se još osnovalo u Hrvatskoj desetak televizija, a marketinški kolač je ostao jednak, bilo je: mala bara - puno krokodila. Dakle, mi smo se morali odlučiti da prodamo televiziju i to je kupio tada Marko Vuković i da on to nije kupio, vjerojatno bi se televizija ugasila. Dakle, ta televizija i danas emitira program i treba istaknuti da je to jedina privatna televizija pokrenuta na našem području, a tu televiziju napravio je Josip Grdina uz pomoć Ivana Pađena koji je sudjelovao u financiranju. Sve su to lijepe uspomene kojih je lijepo prisjetiti se, a posebice perioda koji je vezan uz vaš Radio Karlovac.