"Puno je sudaca ispalo iz moje škole i sada su neki olimpijski suci, neki su po dva puta već sudili na Olimpijskim igrama"

Taekwondo ima dugu tradiciju u gradu Karlovcu, Taekwondo klub "Karlovac" osnovan je 1967. godine i to su bili temelji ovog sporta u Hrvatskoj. Svetlana Kana Gvozdić od početka je u karlovačkoj taekwondo priči, bila je članica Taekwondo kluba "Karlovac", kasnije tijekom godina osnovala je i Taekwondo "Hrvatski orao", koji je nedavno prestao djelovati. Svetlana Kana Gvozdić jedina je žena nositeljica 9. DAN-a kod tri svjetske taekwondo federacije, međunarodna je sutkinja najviše klase S- class, Supreme klase. Educirala je veliki broj sudaca u Hrvatskoj i u regiji. Ušla je u Taekwondo Hall of Fame i nositeljica je nagrada "Lifetime Achievement" za dugogodišnje djelovanje u ovom sportu. Nekoliko godina obnašala je dužnost direktora za Europu Taekwondo Hall of Fame i člana Izvršnog odbora. U svojstvu izvršne direktorice Taekwondo Hall of Fame organizirala je ceremonije 2015. godine u Zagrebu, 2017. godine u New Yorku i 2019. godine u Bangkoku. Nedavno je sudjelovala u Münchenu na ovogodišnjem bijenalu Official Taekwondo Hall of Fame. Razgovarali smo s Svetlanom Gvozdić o njezinom kompletnom dugogodišnjem djelovanju u taekwondou.

Kana, dugo si u taekwondou, koliko je već prošlo godina?

-Pa da, dugo sam prisutna, ne smijem ni reći koliko dugo, kad kažem koliko godina sam u taekwondo, odmah svi gledaju u mene, pa koliko onda ona ima godina, imam puno godina i puno sam u taekwondou. Približava se šesto desetljeće mog djelovanja u taekwondou, što se tiče mog života, tu sam brojku preskočila.

Ti si jedina žena koja ima tri 9. DAN-a u taekwondou, o čemu se radi?

-Pojasnila bih malo široj javnosti o čemu se radi, obično ljudi ne znaju kakve su to titule, koja je gradacija, što znači koji pojas. pa ću ja to probati nekako na brzinu reći. Naravno učenički pojasevi su svi od bijeloga, po dva bijela, žuta i tako dalje, zelena, plava, dva crvena i onda ide crni pojas 1. DAN, 2. DAN i 3. DAN. To su samo DAN-ovi tu nema titula, 4. i 5. DAN su instruktori, 6. i 7. DAN su samo Master, 8. i 9. DAN su Grand Master i sada najčešće ovaj 9. DAN tko ima on dobije i titulu kao Great Grand Master u odnosu na 8. DAN. To je plafon i sada poslije toga nema više, ja sam sada uspjela dobiti, odnosno, postignuti tri 9. DAN-a u tri federacije, evo tako da sam sada dobila i potvrdu da sam jedina žena na svijetu, malo je to glupo govoriti o sebi, ali to je živa istina, jedina žena u svijetu koja ima tri 9. DAN-a. Eto to mi je sada kruna moje karijere, već sam mislila da sam došla do krune karijere, ali ispalo je da još uvijek ima nešto ispred, uvijek ima nešto još povrh toga.

Koje su to federacije kod kojih imaš 9. DAN?

-Moja prva federacija bila je ITF, dok nije nastao WTF, koji je ujedno i olimpijski sport, ove druge su manje više ti veliki kwanovi, oni su zadržali svoj Martial Art stil, da to tako kažem, ali nisu natjecateljski u smislu Olimpijade, ali se isto natječu, održavaju se svjetska prvenstva i tako dalje. Oni su svi jako vezani, Svjetska taekwondo federacija WTF, oni su svi bratski, svi su jako povezani, u Koreji su jako linkani jedni na druge. ITF je federacija koja je uglavnom u Sjevernoj Koreji, zbog čega smo mi davno imali puno problema, jer to nije bila dobrodošla federacija, sada je to nešto bolje. Oni su dosta slabiji u statusu, jer tko je na Olimpijskim igrama taj vodi. Htjela sam reći da ITF nije zanemariva federacija, oni uglavnom potenciraju Martial Art, kod njih su drugi vidovi borbe i oprema je druga kod njih. Ovi 9. DAN-ovi koje ja imam su u Svjetskoj Changmookwan federaciji u Seulu i u Svjetskoj Jidokwan federaciji, kojoj je također sjedište u Seulu. Imam i 9. DAN u ITF-u, koji je i dalje opstao izvan granica Sjeverne Koreje, svugdje ga ima u svijetu.

Moramo reći da si ti edukator u taekwondou, postigla si jako puno i u tom sudačkom dijelu, kakva su tu iskustva?

-U sudačkom dijelu možda i najviše, mada sam ja kroz godine bila opstruirana upravo od strane Hrvatskog taekwondo saveza, to je jedna posebna priča za posebnu knjigu, možda čak i to iziđe u javnost. Konačno, ja sam opstruirana, pa sam bila prisiljena tužiti i dobila sam presudu u moju korist, međutim ostala sam izvan granica te presude u moju korist. Još se nisam pomirila s Hrvatskim taekwondo savezom, možda je to još onaj stupanj koji me čeka. Ali, inače jesam najviše sam postigla u sudačkom smislu, ja sam jedan od dva suca sa Supreme Class u Hrvatskoj, internacionalni sudac od 1990. godine i prva od pet žena u svijetu koja je postala internacionalni sudac. Druga osoba je Grand Master Miroslav Brežan, mi smo zajedno polagali, ali on više nije aktivan. Ja sam još uvijek aktivna i eto tu sam zaista postigla u Hrvatskoj puno, jer smo mi jedini suci te klase, on je recimo taj umirovljeni sudac, a ja sam aktivna.

Kako su se čelnici Hrvatskog taekwondo saveza riješili takvog suca, mislim da je ipak bitno da sudac ima neki pedigre, zašto je došlo do toga?

-Naravno da je bitno tko ima pedigre, ali nije to isto, izdvajaš se iz mase, a ako se previše izdvajaš iz mase ni to očito nije dobro. Činjenica je da mi Hrvati opraštamo sve samo ne uspjeh, nikako to ne možemo oprostiti, drugo sve možeš biti, što ja znam ovakav i onakav, svašta napraviti, sve će ti se oprostiti, ali uspjeh nikako.

Primila si brojna priznanja i nagrade za svoj rad, što ti je najdraže?

-To su priznanja za životno djelo, a imam ih nekoliko imam i tih medalja sve to za zasluge. 2015. godine dobila sam "lifetime achievement world", nagradu za životno djelo od Taekwondo Hall of Fame-a i te godine sam ujedno i rekla bih za malo zaglavila tu, ali sam se iščupala 2019. godine. Naime, postavljena sam 2015. godine na mjesto direktora za Europu, a usput sam na tri ceremonije 2015. godine u Zagrebu, onda 2017. godine u New Yorku i 2019. godine u Bangkoku. Bila sam izvršni direktor, radila sam sve od sinopsisa, pa dalje, sve živo od početka od slova A to Ž. Rekla sam im, hvala lijepo, ja ne živim od zraka, ali nažalost tako je to bilo. Onda sam postavljena prošle godine za predsjednicu Svjetske taekwondo organizacije, tu sam izdržala samo mjesec dana prije ostavke, za razliku od funkcije direktora za Europu, gdje sam bila od 2015. do 2019. godine. Došla sam na mjesto predsjednika Svjetske taekwondo organizacije, to je jedna nova taekwondo organizacija koja ima za cilj ujediniti WTF, sve te kwanove i ITF, bojim se da to nikada neće zaživjeti, kada sam to shvatila, rekla sam doviđenja. Ja se ponosim s nagradama za životno djelo, dobila sam i od Zajednice sportova Karlovačke županije ili od Karlovačke sportske županije, više ne znam, stoje  mi na zidu sva ta priznanja i u nekoliko sam Hall of Fame. Najdraža su mi priznanja izvana, jer oni tamo dobro ocjenjuju, oni cijene kada netko nešto postigne za razliku od nas pogotovo tu lokalno u Karlovcu.

Nedavno si bila na jednoj ceremoniji u Münchenu, to je bila godišnja svečanost Taekwondo Hall of Fame, kako je bilo?

-Da, to je bilo upravo Taekwondo Hall of Fame iz kojeg sam se, da tako kažem, izvukla i nisam bila u New Jersey 2023. godine, bila je pauza nekoliko godina zbog korone. Ja sam u München išla kao VIP gost i kandidat kojem će se tom prilikom uručiti ITF 9. DAN. Predsjednik ITF-a Grand Master Andrea Granzau, mene je naslijedio na mjestu direktora za Europu, zamijenili su me on i jedan Škot. To se moram pohvaliti, to se svima hvalim, dva muška su došla umjesto mene, ja sam cijelo vrijeme "veslala" sama na toj poziciji i mnogi su rekli da sam bila vrlo uspješna. Taj gospodin Granzau upriličio je na kraju te ceremonije promociju za DAN-ove i uglavnom su bili tu kandidati iz Njemačke, uglavnom većina tih Mastera i Grand Mastera koji su promovirani u više DAN-ove bili su iz Njemačke.

Kako se osjećaš nakon svega toga, nakon tih godina i godina u taekvondou?

-Pa ne znam, ne znam šta bi sad novo odgovorila, mislim da još neću ići u mirovinu, ja sam zaljubljenik u taekwondo, jedino ako me netko otjera u grob. Ne planiram ići u sportsku mirovinu, ne mislim odustati, imam problema s koljenima, moram obaviti kompletnu obnovu desnog koljena, parcijalnu protezu u lijevom koljenu, odugovlačim to već neko vrijeme, propadaju mi koljena od taekwondoa. Ne samo od taekwondoa, nego i od aerobica, 1983. godine prva sam dovela aerobic u Karlovac, pa rolanje, kada sam bila mlada bila sam izuzetno aktivna, ubila sam koljena.

Koliko si sada aktivna?

-Dok je bila korona, to me dotuklo, za vrijeme korone radila sam doma online, naravno gratis. Imala sam intenzivna tri mjeseca, bila sam supervizor, jer sam imala najviši DAN za Emirate, za Dubai policiju. Nisam ja radila samo za njih, nego za sve, napravila sam malu dvoranu u stanu, jer imam veliki stan, radila sam uspješno za njih, to sam nadgledala. Radila sam jedan trening mjesečno, tri treninga u tri mjeseca. Radila sam i za sebe i za neke druge. Moj klub "Hrvatski orao" je stao, nisam ga uspjela dići na noge. Jedino što mi je bilo dobro u pandemiji, što sam ja za to vrijeme puno učila, a onda sam i svašta polagala i završila. Završila sam za kvalificiranog para instruktora na Para univerzitetu u Edmontonu u Kanadi, sto posto sam riješila test. Završila sam i za Covid instruktora.

Dugo si u taekwondou, puno godina, kada bi te sada pitao, kako ocijeniti sadašnje stanje u taekwondou u Karlovcu, što bi rekla?

-Pa ovako, ja ustvari ne izlazim nigdje, ja sam uglavnom stalno kod kuće, ja sam se zatvorila nažalost u četiri zida i kao da mi je vrijeme stalo. Meni je vrijeme stalo 1991. godine, kada je počeo Domovinski rat i kada sam se javila kao dragovoljac, ja sam bila strijelac. To sam htjela reći, tako da doista mi je vrijeme stalo nekako, pa onda korona, meni nije teško toliko pala pandemija, ja sam stalno u kući tako da ja ne znam šta se događa u gradu. Ipak, pratim taekwondo, Goran Cvitak, istina Bog ja njega osobno nikad nisam vidjela u doboku kako on radi, ali to nije ni bitno ima još trenera koji sami ne rade, nego uzmu trenere koji su dobri. To je ono, to se zove poslovna inicijativa. Ja ne znam kako on radi, ne mogu njega ocijeniti, ali znam kako radi kod njega Luka Vlašić, zato što je on bio ne moj učenik nego je bio u Taekwondo klubu "Karlovac", znači rekla bih, bio je učenik od Grand Mastera Miroslava Brežana, tako da ja znam da je Luka Vlašića dobar trener. Taekwondo klub "Prana" zaista dobro funkcionira. Osim toga ima tih mladih koji su dobri, postižu dobre rezultate, nije to Olimpijada, ali to su nacionalna prvenstva, to su međunarodni turniri.  Generacije su prošle mimo mene, a ja sam cijelo vreme tu, ja se iznenadim, pa tko je sad to. Tako je Cvitak prošao mimo mene, izvan mog vidnog polja. Neven Trbojević je isto jako uporan dečko, sada ne znam, bila je neka fuzija, fuzionirali su se njegov klub i "Karlovac", pa su se razišli. Što je bilo poslije toga ne znam, uglavnom Neven ima te emisije na televiziji za tu dječicu, on uglavnom radi s djecom, ali ima i nekoliko dobrih natjecatelja. Prolazim po gradu, pozdravljaju me, ali nemam pojma zaista tko su, prošli su mimo mog vidnog polja. Ne znam kakvo je stanje u Taekwondo klubu "Karlovcu". Moram spomenuti Nikolu Cara, koji ima klub u Dugoj Resi, on je uvijek bio korektan. Uglavnom bilo je puno više klubova u Karlovcu, ali evo iznjedrila su samo tri.

Kada sada vrtiš film o svom životu i djelovanju u taekwondou, što bi mijenjala, možda se ne bi posvađala s Hrvatskim taekwondo savezom?

-Prvo mi je to palo na pamet, ja se nisam s njima svađala, to je zaista bez ikakvog razloga. Ja se s njima nisam svađala, jednostavno sam ja odjednom odskočila, kao što sada odskačem, to je trn u oku ljudima. Ja sam odskočila i mene je trebalo skinuti. Vodstvo Hrvatskog taekwondo saveza nije nitko poznavao, oni nisu nikoga poznavali, to je bilo totalno bez veze. Mene su svi na eventima objeručke prihvatili, a njih nitko nije poznao, oni se nađu tamo kao zadnja rupa na svirali, a kaj da im ja radim, trebali su me iskoristiti kao menadžera. To bih promijenila svakako, jer to me je koštalo sedamnaest godina, sedamnaest godina sam ja utukla zbog našeg pravosuđa. Sedamnaest godina je trajala moja tužba, uništili su mi sedamnaest godina karijere. Da ne pričam koliko mi je Olimpijada propalo u sedamnaest godina. Zadnje na čemu sam sudjelovala kao sudac, a imalo je olimpijski štih to je bio test za Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine. Toga više nema, to je bilo godinu dana prije Olimpijskih igara u Sydneyu. Izabrali su nas i mi smo bili na olimpijskim pripremama, od nas odvojili su pola od oka. Dvanaest godina sam ja bila glavni predavač i ispitivač, nas je bilo tri suca, ali ja sam radila sve sama i puno je sudaca ispalo iz moje škole i sada su neki olimpijski suci, neki su po dva puta već sudili na Olimpijskim igrama, ponosim se s time, to je ustvari moj uspjeh.

Sudiš li još uvijek na turnirima?

-Da, ja idem stalno, sve sama financiram, svake godine idem na US Open, jer ja se hoću održati na životu, ne da samo otpadnem. US Open je obično u Las Vegasu ili u Renou, tamo gdje su kockarnice. Sada bi trebala ići u Los Angeles, to je jedan jaki skup, pa u Izrael. Na europske turnire idem manje, netko me tu stopira, ali znam tko je to. Sudila sam na nekim natjecanjima usprkos mojih koljena.