Prvi Karlovački

Prim. Mira Mlinac Lucijanić: Nakon 40 godina rada vrijeme je za mojih pet unuka, započeto pletivo i nepročitane knjige

Autor: Ksenija Begović

13.03.2021

Arhitektice društva

Na patologiji je bilo slobodno radno mjesto specijalizanta patološke anatomije, a ja sam još od Andersenovih priča, preko uloge demonstratora na vježbama iz histologije, obožavala tu čudesnu napravu - povećalo

Ne znam kako, ali kao da sam oduvijek znala da ću imati volje drugom pružiti pomoć i da ću biti doktorica, kazala je primarijus Mira Mlinac Lucijanić.  Specijalistica je patološke anatomije i sudske medicine i većinu radnog vijeka provela je na Odjelu patologije karlovačke bolnice. Svojevrsna je rekorderka, jer jedina je od kolega na karlovačkoj Patologiji odradila punih 40 godina radnog staža i do 65 godina starosti, a sredinom ovog mjeseca odlazi u mirovinu. To je bio i povod za naš razgovor.

Od malih je nogu znala da će biti doktorica, no od školskih je predmeta, kako kaže, najviše voljela hrvatski jezik i voljela je pisati.

Rodila sam se u Dobrenićima, u Mlincima, uz Mrežnicu, polovicom ožujka 1956. Kažu da je snijeg bio volovima do sapi i da su ga jedva progazili da se može dovesti babicu, gospođu Mariju Škrtić, koja je bila jedan od mojih kasnijih uzora. Rasla sam kao šiba iz vode ne poznajući strah.

Čarolijom hrvatskog jezika oduševila me moja nastavnica u osnovnoj školi, u Generalskom Stolu, gospođa Barka Malović. Sve ostalo je čitanje i samo čitanje iz kojeg se otvara svijet za sva osjetila, napisala je o sebi dr. Mlinac Lucijanić.

Sjedim na paši i čitam, goveče me dahom grije, a poneko je i radoznalo kojeg je okusa to jelo kome sam se tako posvetila i ode pola najdraže priče, a knjiga je mogla biti i iz knjižnice, dodaje sa smijehom.

Odrasla je uz tri sestre, dvije starije i jednu mlađu, a veliki je utjecaj na njihovo školovanje imala majka. Ona je, do male mature, pohađala Gimnaziju u Karlovcu, govorila je s djecom književnim jezikom, kako je ispričala dr. Mlinac Lucijanić, i sa zanimanjem i poticanjem, slušala gimnazijsko gradivo prvi, drugi, treći put… Smatrala je važnim da ženska djeca  budu samosvjesna, vrijedna i ekonomski samostalna. Tako je nakon osnovne škole u Generalskom Stolu i dr. Mlinac Lucijanić nastavila školovanje u Gimnaziji.

Svaki je dan putovala vlakom, a smatra se sretnom jer je pješačila samo tri kilometra do stanice, drugi su morali prijeći i više od deset. Vrijeme putovanja provodila je, po majčinom savjetu, uz lektiru.

Volim željeznicu, nasipa obraslih travom i makom, vagona prepunih ljudi, koja me nosila u Gimnaziju u Karlovac. Bilo je to neko drugo vrijeme. U Dugu Resu je tada putovalo tisuće ljudi na posao. Govorila je moja mama: „Ne jaši po vlaku! Pristojno se vladaj! Ne smij se bez razloga! Gledaj u knjigu, a čitati, svaki put, i ne moraš.“ 

Od gimnazijskih profesora posebno je zapamtila Dubravka Heinricha, profesora fizike. Priznaje da joj je ulijevao strah u kosti, prestala se bojati tek kad su počeli surađivati na sudskim vještačenjima.

Puno me naučio. Kao suradnik je bio temeljit, strog i očinski poučan, napominje primarijus Mlinac Lucijanić.

Slijedio je studij.  Završila je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i zaposlila se 1980., u Ogulinu, potom u Karlovcu. U Ogulinu je počela raditi na Odjelu neuropsihijatrije i nadala se specijalizirati neurologiju, ali došla je obitelj, selidba u Karlovac i traženje posla u karlovačkoj bolnici.

Na patologiji je bilo slobodno radno mjesto specijalizanta patološke anatomije, a ja sam još od Andersenovih priča, preko uloge demonstratora na vježbama iz histologije, obožavala tu čudesnu napravu –  povećalo, kojim doznaš da sve vrije životom u kapljici barske vode i stanicama ljudskih  tkiva u histološkom preparatu, napisala je.

Patologija dakle nije bila prvi izbor, ali dr. Mira Mlinac Lucijanić kaže da nije htjela propustiti vrijeme i  priliku za specijalizaciju.

Sva je medicina lijepa i u svakoj njenoj grani  ima posebno vrijednih detalja. Kod izbora specijalizacija nije uvijek moguće dobiti i zapravo nema jamstva da ćete dočekati to što ste si baš izabrali. Tako da je specijalizacija iz patologije  bila prilika koju nisam željela propustiti. Patologija je gotovo uvijek bila na ponudi, pojašnjava, kao i da tržište rada danas odvlači dosta kadrova, osobito u Europsku uniju. Tako su dvije kolegice otišle raditi u Sloveniju, jedna liječničkim specijalističkim poslom u Dansku, četvrta u Zagreb.

Običnim se ljudima patologija čini kao nešto strašno, nešto što izaziva nelagodu pa je pitamo je li smisao za humor nešto što se razvije uz posao kao svojevrstan obrambeni mehanizam ili je ona jednostavno duhovita.

Imam potrebu razgovarati, a mikroskop šuti. Morate biti taktični sa strankama, rodbinom preminulih i ne možete biti neumjesni u govoru. Pa valjda zato. Istina, neizbježno je, ali svaki taj dramatični događaj, na kojem radim dan ili dva, duže ako je potrebno više analiza ili nalaza, ima svoj kraj, a nakon što završim, zatvorim u mislima kao što se zatvori u  računalu. I o tome  stvarno ne znam ništa više nego ljudi u mojoj okolini.

Ljudi su posebno osjetljivi kad njima drage osobe preminu tako da ima i neobičnih situacija.

Dogodi se da nam rodbina gotovo ustraje vratiti pokojnika. Dođu primjerice iz Amerike, sin nije roditelje vidio desetke godina i teško prihvaća da je to njegova mama. No, starenje mijenja, a smrt pogotovo, kaže.

Na pitanje, ima li ponekad potrebu pozvati se na prigovor savjesti u vezi sa obdukcijom, kad preminu njoj bliski ljudi, odgovara da ju je u takvim situacijama netko od kolega zamijenio, kao i obrnuto, što tijekom rata često nije bilo moguće.

Ti su poginuli ljudi još dugo u mislima ostajali živi, dodaje dr. Mlinac Lucijanić.

Specijalizirala je i sudsku medicinu, a kako je ispričala ono što vidimo u raznim kriminalističkim serijama nije baš posve isto kao u stvarnosti.

Mogli bi reći da je to tako, ali ne na tako zanimljiv način, niti u tako kratkom roku.  Na televiziji uživamo u komprimiranim događanjima. A koliko stvarno vremena treba? Kako kada. Na obdukcijskom stolu je samo truplo preminule osobe. Moje je da dobro gledam, da prepoznajem značenje svake te promjene i da ju zabilježim. Onda će opet doći na red policijski inspektori, suci, odvjetnici, vještačenja, rekonstrukcije… Ja sam dio ekipe za koji je najbolje da ne sluša previše okolinu nego da sluša sebe, jer svatko “nešto zna”. Pogrebnici znaju da je netko nekoga upucao, da je netko nekoga ubo nožem, netko je nekoga napao iz zasjede… Jedan javni pogovor odmah zna zašto je to bilo, a drugi zna i ubojicu, ali policija o tome ništa ne govori. Ja moram odraditi svoje i najbolje je da taj čas ne pridajem važnost svemu što „selo zna“. 

Posao liječnice joj je oduzimao dosta vremena, pa su njezini sinovi kao djeca znali biti „ljubomorni“, negodovati kad je mama odlazila “u vikendicu” na Švarču, argumentirati: „Ti tamo imaš svoj zapisnik, a ja nisam tvoj!“ Danas su i obojica sinova liječnici, zaposleni u KB Dubrava, kao endokrinolog, i hematolog, a i oženjeni su liječnicama – psihijatricom i liječnicom obiteljske medicine.

Njihovih pet dječaka tuže se da oni skoro najduže ostaju u vrtiću i da tate razgovaraju mobitelom i dok čuvaju djecu što se nikako ne bi smjelo, kaže ponosna baka.

S obzirom na toliki broj liječnika u obitelji, pitamo je li medicina dominantna tema na obiteljskim okupljanjima.

Unuci imaju svoje zahtjeve i nema medicine prije ručka, prije deserta, prije igrališta jer bismo ostali bez vrata i prozora na kući. Dok smo bili mlađi tema je priznajem češće bila medicina. Naime, bili smo obiteljska grupa patologa, ortopeda, magistre farmacije, čak troje budućih medicinara pa jednom diplomiranom inženjeru strojarstva, mom suprugu, nije bilo baš lako slušati. Ali, Bernoulijeva je jednadžba, makar na kraju, ipak bila glavna u našoj kući.

Na kraju, pitamo kakvi su planovi za mirovinu, a napominje da ne planira mirovati.

Vrijeme je da unuci osvajaju svijet, počevši od dvije i pol Grimmove bajke za jednu uspavanku. Svako malo se dosad nešto ostavljalo za mirovinu, sve započeto pletivo, planirano šivanje i skupljane knjiga preporučivanih pisaca na kojima je još sada prst prašine. Dok sam radila prioriteti su se svaki dan nudili sami pa i sad ima dana kad bih odmarala, ali popijem analgetik, odem na igralište i natječem se s potomcima, završava priču neumorna dr. Mira Mlinac Lucijanić.

Zahvala kolegama

U poslu koji je često bio zahtjevan i težak primarijus Mira Mlinac Lucijanić uvijek se trudila nalaziti nešto lijepo pa je tako između ostalog povodom odlaska u mirovinu napisala i sljedeće:

I obitelj i posao i razonoda, sve je imalo veze s ovom kućicom ravnog krova prepunom prozora, u bolničkom krugu, na Švarči. Tu najljepše cvjetaju trešnje i jabuke i niču jaglaci. Tu najljepše zvoni školsko zvono ispod krova Srednje medicinske škole.

Tu, na par brežuljaka razdaljine, kroz školu u Grabriku, kroz crkvu u Novom centru i Gimnaziju na Rakovcu, uz svesrdnu pomoć djeda i bake, tate, i mame katkad, odrasla su moja djeca, danas liječnici.

Dragi moji dugogodišnji suradnici, u struci i izvan nje!

Mojih je 40 godina rada začas prošlo. Stupam u starosnu mirovinu. Želim Vam, svakom, reći da ste mi u lijepom sjećanju i da vas sve, u tim zajedničkim odsječcima vremena, volim i poštujem.

I ne namjeravam mirovati, moj anđeo čuvar to jednostavno ne bi odobrio, poručila je kolegama.

Foto: Dinko Neskusil