Prvi Karlovački

Petra Vuković, studentica slastičarstva i pekarstva u Birminghamu: Volim čuti pohvale i tako sam počela peći kolače

Autor: Ksenija Begović

03.07.2021

Arhitektice društva

Već na prvoj godini za završni je rad iz hotelskog slastičarstva dobila visokih 90 posto, uz pohvalu da je napravila najljepši tanjur koji je profesorica vidjela

Ona je čudo od djeteta, ponosno je i s razlogom Petru Vuković opisala njezina majka Ivanka. Mlada Karlovčanka zaista jest čudo, a u njezinoj kuhinji nastaju izvanredne slastice i kolači koje smo i mi imali priliku kušati.

Petra se nedavno vratila iz Birminghama s fakulteta gdje studira pekarstvo i slastičarstvo. Odrasla je na Borlinu, nakon osnovne škole završila je Jezičnu gimnaziju i odlučila je da su kolači ono što želi raditi u životu što ju je odvelo na školovanje u Veliku Britaniju.

Strpljivo je tražila koje su mogućnosti školovanja za slastičare i pronašla University College Birmingham (UCB) – Sveučilište u Birmighamu koje nudi željeni studij. Malo je odgađala reći roditeljima svoje planove, ali uz njihovu veliku podršku, kao i braće i sestara te prijatelja njezin se san polako pretvara u stvarnost.

Pa otkud baš slastičarstvo, nameće se pitanje.

Tko bi rekao da se to uopće može studirati? (smijeh) Od prvog srednje sam počela intenzivnije peći kolače skoro svaki vikend i nekako mi je to bilo logičan slijed. Bila sam dobra u tome, jako to volim i nije mi imalo smisla studirati nešto drugo, odgovara.

Upis na fakultet bio je sličan kao i u Hrvatskoj. Za one koji nisu završili gimnaziju morali su imati završni ispit s prosjekom 3,50, a ona je kao gimnazijalka morala imati prosjek državne mature iz svih predmeta također 3,50. Pojašnjava nam i više o fakultetu.

UCB  je zapravo tehnološki faks. Tamo studiraju ljudi koji ne idu na moj smjer samo radi slastičarstva nego ako bi htjeli raditi u proizvodnji hrane, osmišljavanju novih proizvoda, tehnolozi, inspektori hrane i slično. Fakultet nije samo kuharstvo ima i odsjeke kao što su sportski menadžment, event menadžment i slično.

Po dolasku na fakultet iznenadilo ju je da ima dosta studenata iz Hrvatske. S njih šestero dijeli dom.

Agencije u Hrvatskoj su dosta ažurne i reklamiraju studiranje vani. Upoznala sam na fakultetu agenta koji tamo studira, a isto tako prezentira fakultet,  najviše u Rijeci i dosta se mladih odlučuje otići na školovanje. No, uvjeti studiranja u Velikoj Britaniji promijenili su se nakon Brexita. Prije Brexita studenti iz Europske unije su imali ista prava kao i studenti iz Britanije. Vlada plati sve godine fakulteta i kad student kasnije počne zarađivati određeni iznos godišnje to se počinje otplaćivati. No, to je napravljeno tako da ipak većina studenata ne otplati ništa.

Preddiplomski studij traje tri godine, a Petra još razmišlja hoće li nastaviti školovanje na diplomskom studiju, dvoumi se hoće li to biti kuharstvo ili nutricionizam. O životu u kampusu i u Engleskoj kaže da se ono što je uspjela vidjeti i doživjeti uz koronu svidjelo.

To je dosta  povezano s mojim cimerima, s ljudima s kojima sam se družila, stvarno smo se jako dobro zabavili, upoznali smo puno ljudi od svuda i ta multikulturalnost me oduševila.

Na pitanje, bi li preporučila studiranje vani, Petra odgovara:

Ja sam tip za koji nitko nikad ne bi očekivao da bih otišla van studirati. Uvijek sam bila mirna i u svojoj „sigurnoj zoni“. No, puno je lakše otići studirati van nego što sam to u početku mislila. Donijela sam odluku i to je bilo to. Sve je išlo svojim tokom. Imala sam veliku podršku obitelji i prijatelja. Često se stvara dojam da je studiranje vani to samo za bogate ljude, a nije tako.

Osim školarine tu su i ostali životni troškovi, a Petra i njezini cimeri svi rade. Kako se smanjila ponuda poslova za studente u koroni, radila je u skladištu. Korona joj je onemogućila i odlazak doma za praznike, a kako dolazi iz brojne obitelji ta joj je odvojenost u nekim trenucima teško pala.

Naime, u obitelji je sedmero djece, a Petra i njezin blizanac Petar najmlađi su. Nije bila doma devet mjeseci, a nakon ponovnog sastanka bilo je i suza.

Kad sam prvi put došla na fakultet moji su cimeri komentirali kako se vjerojatno za Božić neće vratiti doma zbog korone. Ja sam mislila kako nema šanse da se za Božić ne vratim doma. A onda je tako išlo i dalje, nema šanse da se za Uskrs ne vratim, ali nisam bila doma ni tada. Dosta mi je to teško palo, najviše baš za Božić i Uskrs kad nisam bila sa svojima. Mi smo velika obitelj i jako smo povezani. Najstariji brat je u Rimu i on je došao i šalju mi slike za Božić u obiteljsku grupu tako da mi je bilo tužnije razdoblje, ali cimeri su mi postali druga obitelj. Još jače smo se povezali, slavili  smo zajedno pa nam je bilo lakše kad smo prolazili kroz istu stvar. Sa svojima sam se zezala da im najviše falim zato što neće imati fine kolače za Božić. 

Treba samo pratiti recept, ali…

Vratimo se na prve korake u kuhinji. Prva slastica bile su palačinke koje je po maminim instrukcijama pekla u prvom osnovne, a ozbiljnije je sve počelo u srednjoj školi.

Moram reći da sam osoba koja jako dobro reagira na pohvalu. Tako sam u prvom srednje napravila prvu tortu i cijela obitelj je bila; „Petra kak’ je dobro!“ I tako da i dalje čujem pohvale, počela sam svaki vikend nešto peći. 

Je li onda mama zaslužna za ljubav prema slasticama, Petra sa smijehom ogovara da baš i nije tako.

Moja mama, kad su kolači u pitanju, nije strpljiva i neće se posvetiti detaljima koji su meni važni. Ona slika, evo tu na zidu su njezine slike, tako da sam definitivno kreativnost naslijedila od nje, ali u kuhinji baš i ne.  Sama sam proučavala i još proučavam jer internet je veliko mjesto i može se puno toga naučiti.

Slastičari kažu da u slastičarstvo treba samo pratiti recept, ali tko se okušao, zna da to baš i nije tako jednostavno.

Pa i sama ljudima znam reći kad me to pitaju da trebaju pratiti recept, ali isto tako dobijem odgovor da im baš ne ispadne kako bi trebalo. Mislim da je to pitanje strpljenja, posvećenosti detaljima i smirenosti, ali i kreativnosti. Kad me mama vidi da od osam ujutro do osam navečer pečem, ne može vjerovati da imam toliko strpljenja. To je ono što volim i volim se posvetiti tome. Imam i vremena pa mogu. 

Goste neće ponuditi uobičajenom kolačima na koje smo navikli na našim stolovima, dodaje.

Ne volim peći tradicionalne hrvatske kolače jer nemam tu slobodu i kreativnost. Volim detalje i kreativno se izraziti u ukrasima.

Znači, ništa niti od štrudle?

A može štrudla! Ali ako mi netko dolazi u goste sigurno neću ispeći štrudlu. Moram reći da sam u kampusu pekla štrudlu jer smo se svi zaželjeli nečeg tradicionalnog. I za Božić sam pekla kolače.

Kako je rekla nije joj problem 12 sati dnevno provesti pripremajući kolače i slastice, priznaje može proći nekoliko dana bez miksera i pećnice, ali ne duže od tjedna.

S obzirom da je zlatno pravilo „pratiti recept“, zanima me ima li mjesta improvizaciji ili modifikaciji recepta.

Ja rijetko improviziram. Ima stvari koje znam napraviti napamet na primjer običnu slastičarsku kremu. No, tu nema improviziranja i ma koliko to možda čudno zvuči i često se ponavlja iza toga ipak stoji znanost. Primjerice, na prvoj godini  imali smo uvod u slastičarstvo, uvod u kruh, gdje smo učili sve te osnovne stvari i koje smo morali nadograditi. Dakle osnovu znam, a onda kreativnost u izvedbi ide nakon toga.

Povratak u Hrvatsku definitvno, ali prije toga stjecanje iskustva vani

Na fakultetu je naučila i imala priliku raditi sa sastojcima koji se ne koriste često u hrvatskoj kuhinji. Kad takve slastice radi u svojoj kuhinji u Karlovcu posebno naručuje sastojke (na radost ukućana).

Čokoladu naručujem preko specijaliziranih stranica. Dosta je to skupo i manje dostupno. U Britaniji upravo zbog te multikulturalnosti mnoge se svari mogu kupiti u dućanima. Prošli sam vikend radila slasticu s marakujom, ananasom i kokosom. Marakuju možemo kod nas pronaći u samo jednom trgovačkom centru, ne uvijek i dosta je skupa, dok sam na faksu  mogla naručiti što mi je palo na pamet. Kad sam radila kolače za ispit naručivala sam jestivo cvijeće, zlato i slično.

Pojasnila je i kako se ocjenjuje praktični rad na ispitu na fakultetu.

Ocjenjuje se izgled, okus, tekstura, cijela tema tanjura i način na koji radimo. Koliko smo profesionalni, uredni i opći dojam. Na prvoj godini sam imala tri praktična ispita. Prvi je ispit bio „specialist confectionery“, tu najviše radimo s čokoladom. Morali smo napraviti čokolade iz kalupa i čokolade koje smo ručno lijevali. Tu mi je bio prvotni šok jer je profesorica pohvalila i imala je samo jednu zamjerku, a dobila sam 69 posto. To me malo iznenadilo jer ako je sve super, kako 69 posto? Naravno, prva sam godina i moraju ostaviti prostora da napredujem. Ono što me je pak najviše razveselilo je ispit iz predmeta koji bi najtočnije bilo prevesti hotelsko slastičarstvo. Morali smo osmisliti desert na tanjuru. Sva sam se dala u osmišljavanje, izvedbu i detalje. Profesorica mi je dala 90 posto, rekla je da nikad u životu nije dala toliko visku ocjenu i da joj je to najljepši tanjur koji je vidjela.

U listopadu se udaje Petrina starija sestra, a ona je naravno zadužena za kolače.

Rekli su joj: „Blago tebi! Imat ćeš ekskluzivne kolače i još ćeš proć’ jeftinije.“ A sestrin je odgovor: „Kad Petra naruči sastojke, bilo bi mi jeftinije da platim nekom drugom.“

I na kraju, kakvi su joj planovi za budućnost?

Prije nego sam otišla na studij, rekla sam da se nakon tri godine 100 posto vraćam u Hrvatsku, ali sad nekako joj razmišljam. Definitivno se želim vratiti u Hrvatsku, ali prije nego što se udam i rodim djecu htjela bih skupljati iskustvo, raditi u vrhunskim hotelima. No, ni to nije sigurno. Često mijenjam mišljenje, ponese me nešto drugo. Kako smo imali u prvom semestru radili s čokoladom, to mi se toliko svidjelo da sam mislila da ću raditi kao čokolatijer. Nakon toga sam dobila kolegij kruh, kod kuće nisam voljela raditi kruh, a onda me kruh oduševio pa sam mislila radit ću u pekari. I zadnji je predmet bio hotelsko slastičarstvo i sad mislim da ću 100 posto to raditi.

Petra je iznijela kolače i tortu koje je za nas pripremila; tortu s limunom i borovnicama, tart (otvorena pita) od vanilije i šumskog voća, tart od jagoda, tiramisu ekleri i princes krafne s borvnicom. Teško je odlučiti gdje početi, kušamo tart s jagodom ukrašen zlatom.

Pitam Petru mogu li jesti tart bez pribora za jelo?

Sad ste kod mene doma pa možete bez vilice, a kad jednog dana budete jeli moj desert u nekom hotelu nećete tako jesti, smije se .

Foto: Dinko Neskusil