Karlovački maratonac rekreativac Roman Maglić uspješno je istrčao poznati "Berlinski maraton"
"Odlazak na poznate maratone je veliki trošak, ali svaki gušt je trošak"
VIŠE IZ RUBRIKE

Član Atletskog kluba "Ka-tim" Roman Maglić nastupio je na poznatom međunarodnom maratonu u Berlinu u Njemačkoj. Ove godine na "Berlinskom maratonu" dugom 42,195 km sudjelovalo je 47.000 trkača iz 150 zemalja. od kojih oko tri tisuće natjecatelja nije završilo utrku. Maglić je istrčao maraton u vremenu 3.22:19 sati i završio na 5.896 mjestu. Staza maratona prolazi Berlinom uključujući znamenitosti grada kao što su Brandenburška vrata, spomenik Viktoriji, Televizijski toranj, Berlinska katedrala i ostale. Staza je vrlo ravna sa svega 70 metara visinske razlike, zbog čega i drži svjetski rekord maratona. Razgovarali smo s Romanom Maglićem o ovom maratonu, dosadašnjim utrkama, treninzima i planovima za budućnost.
Kako je bilo na Berlinskom maratonu?
-Bilo je odlično, a ja sam prezadovoljan, kao i svaki put kada nastupim na nekim većim manifestacijama. Sve dobro što dolazi s tim manifestacijama je zapravo ono zbog čega i idem na te velike maratone. Veliki je gušt i zadovoljstvo nastupiti među puno ljudi, među najboljim svjetskim trkačima i biti dio te jedne velike priče. U Berlinu je bilo 47.000 maratonaca, a ukupno s ostalim sudionicima, rolerima, biciklistima na ruke i ostalima, bilo je oko 62.000 ljudi.
Kakvi su planovi s ovim velikim svjetskim maratonima?
-U svijetu je šest velikih maratona na koje maratonci najčešće odlaze, a to su Tokio, Berlin, New York, Chicago, Boston i London. Ja za sada imam Berlin i New York, imam u planu svih šest, no vidjet ćemo na koji ću sljedeći ići. Ima i drugih zanimljivih utrka, idem redom. Odlazak na poznate maratone je veliki trošak, ali svaki gušt je trošak.
Koliko u svemu tome može pomoći Atletski klub "Ka-tim"?
-Atletski klub "Ka-tim" organizira treninge i odlaske na neka manja natjecanja, ali ne može ništa više od toga. Klub ne može snositi troškove odlazaka na velike maratone, ali zato su tu sponzori. Odlazak u Berlin pomogli su donatori Karlovačka sportska zajednica, Zajednica sportova Karlovačke županije i firma KBD-trgovina i inženjering. Išao sam u Berlin avionom, jer se sada može naći karta po povoljnijoj cijeni, a da sam išao autom bilo bi naporno. Bio sam pet dana u Berlinu, morao sam se odmoriti i pripremiti za samu utrku. Puno je trkača bilo, pa je podjela brojeva trajala tri dana. Plaća se kotizacija za sudjelovanje, koja je 100 eura, pa nadalje. Za te novce ne dobije se ustvari ništa, samo osvježenje na stazi. Na tim najvećim maratonima ogroman novac je u igri.
Zadovoljstvo sudjelovanja na tim maratonima je jače od novaca. Kakav je osjećaj biti na startu takve jedne velike utrke?
-To je zaista veliko zadovoljstvo. Stotinjak metara od mene na startu utrke u Berlinu bili su najveći svjetski trkači. To je veliki doživljaj, treba to doživjeti, treba biti dio nečega tako velikog. Sudjelovanje na ovako velikom natjecanju, je ustvari ono zbog čega čovjek trenira i priprema se.
Jeste li imali krizu za vrijeme "Berlinskog maratona"?
-Krize nije bilo, inače na maratonu kriza se zna pojaviti nakon tridesetog kilometra. Kriza dođe, jer se tijelo istroši za vrijeme utrke. Bio sam dobro pripremljen za Berlin, tako da sam maraton bez problema odradio do kraja. Istrčao sam utrku u vremenu 3.22:19 i jako sam zadovoljan tim vremenom. Smanjio sam svoje najbolje vrijeme na maratonu za dvanaest minuta. Trening je polučio rezultat. Staza u Berlinu nema uspona ravna je i taj maraton drži od prošle godine svjetski rekord. Eliud Kipchoge istrčao je prošle godine u Berlinu utrku za 2.01:39 i to je svjetski maratonski rekord. Eliud Kipchoge istrčao je ove godine u Beču maraton ispod dva sata, za 1.59,40, ali to nije priznato za rekord, jer se radilo o neslužbenoj utrci.
Osim maratona, nastupate i na kraćim utrkama. Koje su to utrke?
-Da, trčim i kraće utrke. Nakon "Berlinskog maratona" nastupio sam na utrci u Karlovcu "Crtom bojišnice" i na polumaratonu u Zagrebu. Moram reći da u utrkama na deset kilometara pazim da kilometar istrčim za 4 minute, a na maratonu za 4 minute i 47 sekundi. Jednostavno guštam u trčanju. Da bi išao na maraton moraš imati u nogama od 30 do 35 kilometara. Prije maratona radim treninge brzine i dužine, ne treba se puno istrošiti. Tri dana prije maratona ne trčim.
Što za vas znači trčanje?
-Trčanje mi je način života, osobno zadovoljstvo, a čak i polučim neke rezultate i s timom i kao pojedinac. Međutim, to nije primarno, ali čovjeka zadovolji i daje mu poticaj. Ljudi su se u Karlovcu pokrenuli, dignuli su se iz naslonjača i fotelja, vidjeli su da trčanje ne samo da pruža zadovoljstvo, nego psihički i fizički djeluje na mentalno stanje čovjeka. Puno je škola trčanja, koje su pokrenute na našem području. Ljudi su jednostavno osjetili potrebu da se pokrenu, netko se bavi hodanjem, netko biciklizmom, a trčanje je najlakši sport za bavljenje, trebaju samo tenisice i sportske gaće, pa na Koranu.
Koliko često trenirate?
-Treniram pet put tjedno, ovisno o obavezama. Ja sam pretežno cestovni trkač, a dobra je za treniranje staza od Gornjeg Mekušja preko Kamenskog i Sajevca do Turnja i dalje do Foginovog kupališta. Staza je duga 12 i pol kilometara i mnogi tu trče, jer promet nije velik. Kružna staza na Foginovom kupalištu ima samo 300 metara.
Koja će biti vaša sljedeća velika aktivnost?
-Nisam još odlučio, imam vremena, pa ću dobro razmisliti. Možda iduće godine odem na jedan veliki maraton, ali još ne znam na koji. Razmišljao sam o Bostonu, no ipak više o Chicagu, zbog logistike. Definitivno ću još razmisliti koji će biti moj idući veliki maraton. Zanima me i disciplina Ironman, probao sam triatlon i to me privlači. Bio sam na jednom polu Ironmanu i to mi odgovara i privlači me. Moram još dobro razmisliti koja će biti moja sjedeća velika aktivnost.
Imate li problema za vrijeme utrka, jeste li postali gospodar svog tijela?
-Da, mislim da sam postao gospodar svog tijela i da se mogu izvući za vrijeme utrke iz problema. Na utrci na deset kilometara u Karlovcu prenaglio sam, jer sam bio doma, vidio sam da sam prvi, pa sam samo "prašio". No, uhvatila me slezena s lijeve strane ispod rebara i jako me boljelo, a nisam htio smanjiti tempo. Sjetio sam da se Eliud Kipchoge na maratonu u Beču počeo smijati, a komentari su bili da se smije, kako bi smanjio bol. Tako sam se i ja počeo smijati i kreveljiti. Ljudi su me čedno gledali, imao sam osjećaj da se oslobađa hormon sreće i ja sam izdržao utrku do kraja.
Branko Obradović