Nisam zažalila što sam stala i pomogla

Taj početak rata, 1991. godine, to je bilo konfuzno vrijeme, ali nekako nije bilo straha. Strah je došao kasnije, kaže Barka Rumenović. Danas je umirovljenica, živi na Švarči, a kad je počeo rat radila je poslovnici Privredne banke u Domobranskoj ulici. Svi oni koji nisu bili u vojsci s početkom rata imali su radnu obvezu, a na posao i s posla išlo se i pod granatama. Tako je na putu s posla stradala i Barka 18. listopada 1991. i civilni je stradalnik Domovinskog rata.

-Tog ljeta osjećala se napetost, pa rekla bih da je čak bilo i panike i nije se zapravo znalo niti vjerovalo što se sprema. Sjećam se da je moja svekrva, koja je živjela s nama, kad sam došla s posla spremala kofere i otišla je s Ivanom (Barkina kći) u Njemačku. Znam dobro da je autobus za Muenchen kretao u sedam ujutro i začudilo me koliko je ljudi tada putovalo, ispričala je Barka.

No, baka i Ivana, koja je tada trebala krenuti u drugi razred osnovne škole, vratile su se već nakon tjedan dana u Karlovac. U rujnu se u gradu počela osjećati nervoza, svi su bili u iščekivanju hoće li rat u Karlovcu eskalirati ili ne. Nešto se definitivno događalo, jer je njezin suprug Tomislav često izbivao noću i odlazio, kako je znao reći, „na čuvanje“, a promjene su uslijedile i na poslu.

-Već od rujna smo imali noćno dežurstvo u banci. Direktor nam je kupio „pumpericu“.  Imali smo samo pet muških kolega pa je uvijek jedan od njih i po dvije žene preko noći čuvalo banku. Mi žene, kad bi počela uzbuna, stalno smo virile da vidimo tko ide po Domobranskoj. Trebala sam biti dežurna i tu noć kad sam ranjena. Kad direktor došao k meni u bolnicu, pokojni Karin, moje prvo pitanje je bilo je li našao zamjenu meni za dežurstvo. Kad danas pogledam ne znam kaj nam je ta „pumperica“ značila, nisam znala niti pucati iz nje, sa smijehom se prisjeća Barka Rumenović.

Kada je sredinom rujna, a potom 4. listopada počelo granatiranje grada više nije bilo dileme da je Karlovac u ratu.

-Imali smo vikend rat. Znam da je 4. listopada bio petak kad je počelo, a u nedjelju 6. listopada Tomica je Ivanu i mene potjerao u Guce. Dobili smo radnu obavezu pa smo se morali  taj tjedan vratiti na posao. Tih smo dana išli smo na posao, trčali i slušali koliko su blizu granate… To je tako trajalo, bar za mene, do 18. listopada kad sam ranjena.  I to je bio petak, sjećam se. Tražila sam šeficu da odemo pet minuta ranije jer se već po Turnju „bubalo“. Penjem se na Švarču i kod Šabića (preko puta benzinske stanice na Švarči op. a.) je moralo neposredno prije toga biti pogođeno jer je meni prašina padala po šajbi, ali uopće nisam razmišljala o strahu i dalje idem i padne ponovo granata. Vidjela sam da žena leži ispod ograde i curicu koja je bila u blizini prema podrumu u susjednoj zgradi. Već sam prošla pored njih svojim “stojadinom“, ali sam se vratila u rikverc da curicu spremim u podrum. Kako sam izašla iz auta, geler me pokosio po nozi. Primila sam nogu i nastavila prema curici, a u tom trenutku je jedan čovjek izašao iz podruma i obadvije nas je uveo unutra. Pozvali su hitnu koja je zaista brzo došla i završile smo u bolnici.

U karlovačkoj bolnici Barka je provela pet dana, kako je kasnije doznala, jedna od opcija bila je i  amputacija noge, ali je ipak prebačena hitno na Šalatu u Zagrebu, gdje je bila sve do 13. prosinca kad se vratila kući. Kako nije bila u Karlovcu i stalno je, kao i svi, pratila vijesti na televiziji u bolnici to ju je često izluđivalo. Mislila je da Švarča sravnjena sa zemljom, jednom je pomislila da je među poginulima njezin brat, kako je kćerka s bakom bila u Karlovcu, umjesto odlaska u toplice vratila se  kući. S gipsom, u podrum, kako je rekla.

- Nikad nisam zažalila što sam stala i išla pomoći. Tu curicu nisam vidjela od tada, ali njezina mama ima kućicu na tržnici pa mi se javi. Baka, to je žena koja je ležala ispod ograde je kasnije umrla jer je bila je puna sitnih gelera. Obadvije su kasnije završile u Berlinu. Ovdje su curicu operirali, ali nisu mogli pronaći drugi geler u tijelu. Kad je moja Ivana došla u bolnicu drugi dan, plakale smo obje, a ja sam samo ponavljala da je glavno da je meni glava na ramenu. Hrabrila sam ih, sretna što sam živa. Fućkaš nogu. Nisam zažalila što sam ranjena, što šepam. Nikad nisam imala komplekse zbog tanje noge,  važno je da sam živa. Moram reći  da mi to mi nije bio najgori trenutak u ratu. Najgore mi je bio kad su na igralište na Švarči pale granate, a koje je bilo puno djece. Tada sam doslovno zanijemila i četiri sata nisam mogla ništa reći, niti kad je Ivana došla kući, ispričala je Barka Rumenović.