Nikad ne ustajem na lijevu nogu, sada i doslovno! Tako sam naučila plesati kroz život s protezom!

Maju Drobnjaković imamo priliku svake nedjelje gledati u showu Ples sa zvijezdama i diviti joj se kako doslovno rastura ples. Najčešće totalno zaboravimo da pleše s protezom umjesto lijeve noge, eto, toliko je dobra! Naime, u veljači 2017. joj je zbog sarkoma kosti amputirana lijeva potkoljenica. Sportski neslomljivi duh u njoj nije ju pokolebao niti joj dopustio da odustane od života. Ova tridesetsedmogodišnja kineziologinja i osobna trenerica sjajan je primjer kako kad ti život servira limune – valja znati napraviti limunadu te kako se uz pozitivan stav i upornost može iščupati i iz najcrnjeg scenarija. Kroz svoj život pleše jako dobro bez obzira na sve prepreke koje joj se pojave i na toj njenoj plesnoj priči možemo puno toga naučiti. A savršene okrete radi upravo na - protezi. Ona je ''naše gore list'' pa počinjemo lokalpatriotskom provokacijom.

Majo, za početak… mnogi kad odu u jedva pedeset kilometara udaljeni Zagreb iz našeg Karlovca (najčešće zbog posla ili iz obiteljskih razloga, a dio njih jednostavno ostane u metropoli nakon studiranja) – vrlo brzo na pitanje ''Odakle si?'' počinju odgovarati sa ''Iz Zagreba!''. Kako ti odgovaraš na to pitanje i osjećaš li se Zagrepčankom ili Karlovčankom?(PS. Ovo je sugestivno pitanje, pazi što ćeš odgovoriti! Daješ intervju za Karlovački! Haha!)

-Haha! Hvala ti na ''sugestivnosti'', ali bit ću iskrena. Iako već preko 15 godina živim u Zagrebu, nekako i dalje na to pitanje odgovaram - iz Karlovca. U Karlovcu sam odrasla i na spomen rodnog grada mi zaista bude toplo oko srca, ali trenutno živim u Zagrebu, gradu koji mi je također prirastao srcu, ali - kao drugi grad, ne brini!

Nedostaju li ti četiri rijeke i koliko nam se često vraćaš? Samo za blagdane, na Dane piva, Advent, ljeto? Eh, da, iz kojeg si kvarta?

-Banija je moj kvart. Nažalost, zbog obaveza dolazim puno rjeđe nego bih to zaista htjela, koristim priliku uglavnom, kako si i pretpostavio - za blagdane, ljeto ili rođendane prijatelja.

U Karlovcu si u Gimnastičkom klubu Sokol trenirala sportsku gimnastiku – tako je zapravo započeo tvoj sportski put. Zašto gimnastika? Nedostaje li ti?

-Gimnastika je prvi i jedini sport koji sam probala kao dijete. S nekim tadašnjim klupskim kolegama održavam prijateljstvo i dan-danas. Sin mi također trenira gimnastiku pa se kroz njega i njegove treninge prisjećam svog gimnastičkog perioda.

Maja je oduvijek sportski tip, sa svojom šnaucericom Unom šeće dnevno i po dvadeset kilometara

Članica si Hrvatske ženske reprezentacije u sjedećoj odbojci i trenutno treniraš samo sjedeću odbojku. Trenutno, kažem, jer si se okušala u stvarno puno toga (istraživao sam): paraatletika, streljaštvo, plivanje, planinarenje… Ili voliš puno toga probati ili si se samo sportski tražila. Zašto je na kraju prevagnula samo odbojka?

-Dobro si istražio. Odbojka je bio drugi sport koji sam probala, prvi je bio plivanje. Za sjedeću odbojku mi nije bila potrebna posebna proteza niti sam morala na bilo koji način opterećivati preostali dio amputirane noge, što mi je bila velika prednost pri odabiru sporta. K tome je još i timski loptaški sport tako da sam bila sigurna da će, ako ništa, biti zabavno.

Na kraju je ostala samo odbojka jer su ostali sportovi zahtijevali puno više vremena, a i u međuvremenu sam preuzela funkciju glavne tajnice Hrvatskog paraodbojkaškog saveza pa me to dodatno veže za taj sport.

Lani si gostovala u jednoj epizodi Plesa sa zvijezdama u plesnom triju i oduševila jive-om. Kakvog si prethodno imala plesnog iskustva s obzirom na to da si se dala nagovoriti nastupiti live u gledanom plesnom showu i to još u jednom tako brzom plesu? Mnogi vjeruju da je tu moralo biti znanja otprije. Mislim, ide ti jako dobro!

-Hvala ti. Ma, znanje od prije se bazira na predmetu “Plesovi” kojeg sam imala na Kineziološkom fakultetu, a kolege kineziolozi će znati o čemu se tu radi. Marko Mrkić, moj sadašnji mentor u PSZ je surađivao prije prošle sezone s Udrugom amputiranih osoba Grada Zagreba u kojoj je nama ''amputircima'' držao satove plesa. Tu su se uglavnom plesale figure discofoxa jer su koraci uvijek prilagođavani najslabijoj osobi u grupi. Ako se to računa kao znanje koje je brutalno korisno za ovakav show - prihvaćam! Hehe!

Na društvenim mrežama sam čitao kako ti ljudi ''prognoziraju'' pobjedu u Plesu sa zvijezdama jer bi to bilo društveno poželjno, a i ljudi će u velikom broj glasati za tebe. Smeta li ti to da si favorit iz pogrešnog razloga, zato što će prosječnom gledatelju biti ''žao'' djevojke s invaliditetom? Čini li ti se da ti žiri lakše progleda kroz prste nego drugima?

-Za početak, ne opterećujem se komentarima na društvenim mrežama, uvijek će biti i onih dobrih i onih manje dobrih. Smatram da nam ocjene nisu poklonjene od strane žirija, a nisam sigurna niti da me netko ima razloga žaliti - kao što kažeš. Nisam nikad do sada dobila dojam da me netko žali, niti dajem povoda za to, baš suprotno.

Mislim da produciramo kvalitetan ples koji konkurira ostalim kandidatima i ocjenjuje nas se u skladu s tim.

Za neke stvari jednostavno mislite da se događaju samo nekom drugom, meni je najveća motivacija moj sin

Mediji su uglavnom fer što se tiče razloga zašto je Maja ostala bez potkoljenice. Uglavnom pišu formulaciju ''2017. je uslijed bolesti izgubila potkoljenicu''. Naravno, priča je osobna i sigurno je traumatično prisjećati se toga i pričati o tome, evo što se zapravo dogodilo.

Majini zdravstveni problemi počele su u ljeto 2016. kad je počela osjećati bol iznad gležnja lijeve noge, ali kako je često pješačila na Sljeme i znala je nositi sina na leđima - bol je pripisivala tomu. Kad se kroz nekoliko tjedana bol počela pojačavati i kad je shvatila da to nije samo još jedna upala mišića, zatražila je nekoliko mišljenja ortopeda. Pretpostavljalo se da je riječ o cisti i uputili su je na biopsiju. Već u rujnu je imala prvu operaciju na kojoj je odstranjena nastala tvorba, bila je mjesecima prikovana za krevet jer je došlo do određenih postoperativnih komplikacija. Druga operacija bila je neophodna.

U bolnici u Gospiću tijekom operacije ''na živo'' uz spinalnu anesteziju liječnik joj je rekao najgoru moguću vijest - da se noga više ne može spasiti. Naravno da je to bio šok za mladu aktivnu sportašicu. Međutim, čim je nakon operacije došla u sobu, odmah je krenula u istraživanje proteza i sportova kojima bi se mogla baviti. Zahvaljujući pozitivnim mislima i sportu, ali i svom karakteru, kao i uz podršku okoline te najvažniju motivaciju u najtežim trenutcima koju je imala u svom sinu, izvukla se iz naizgled bezizlazne situacije i nastavila dalje jača nego ikad. I evo, na kraju je proplesala u primetime showu na nacionalnoj televiziji.

Njene su riječi: ''Mene moja noga ne definira, ali me sigurno motivira i inspirira.'' Ako ovo nije priča za duplericu našeg Tjednika – ne znam što je!

Prvi put nakon amputacije obukla sam u showu cipele s potpeticom i super je osjećaj plesati u njima

Imaš više različitih proteza… Kakvih sve, jesu li skupe, žuljaju li, jesi li kod kuće bez proteze? Za Ples sa zvijezdama si nabavila i protezu s visokom petom.

-Protezu ujutro stavim i nosim ju cijeli dan, naime, to mi je noga koja mi je potrebna za kretanje pa nema razloga da ju bezveze skidam. Osim, naravno, u slučaju kad nažulja. Nije prečesto, ali zna se dogoditi. Meni se to dogodilo recimo prije naše treće emisije uživo i čak nisam bila ni sigurna hoću li tu emisiju uopće moći nastupiti.

Imam tri proteze, jednu za svakodnevno korištenje (hodanje), zatim za trčanje i još jednu koju koristim za ples u visokim potpeticama. Kvalitetnije proteze, kao ni proteza za trčanje nisu omogućene preko doznaka HZZO-a, tako da ako ih netko želi - treba izdvojiti značajnu svotu vlastitih sredstava. Primjerice, cijena proteze za trčanje je oko 6500 tisuća eura i nije trajna, njezini dijelovi se troše. Da, nije baš jeftino, to svakako.

Je li sudjelovanje u showu naporno? Kako usklađuješ te treninge uz sve druge obaveze, uspijevaš se organizirati? Je li vremena uvijek premalo kako se čini?

-A gle, ušla sam u show znajući koliko ću vremena morati izdvojiti - tako da se nemam sad pravo žaliti. Dnevno mi ode i po 10 sati na Ples sa zvijezdama, što uključuje same treninge, ali i snimanje priloga, probavanje kostima… Baš plesa-plesa imamo svakodnevno minimalno tri sata, katkad i dvaput dnevno treniramo. Marko je pun razumijevanja, ponaša se i pleše kao da ne vidi da nemam dio noge, kod njega nema poštede, što doživljavam kao kompliment. A što se tiče nedostatka vremena – dobro je, nije vremena premalo, ima ga toliko koliko ga ima, stvar je uvijek samo dobre organizacije!

Koliko se tebe pita vezano uz odabir pjesme, kostima, šminke, frizure… samih koraka u koreografiji? Osjećaš li se dobro na sceni pred kamerama i publikom? Ipak je ovo izvan tvoje komforne zone…

-Otkud ti znaš koja je moja komforna zona!? Haha! Koliko me se pita? Što se tiče pjesama, kostima, šminke i frizure - to ne odabiremo sami. Postoje za to stručnjaci i stilisti. Koreografiju radi moj mentor i naravno da oko toga surađujemo, uvijek radimo kako nama najbolje odgovara. Nemam problem niti s kamerama niti s publikom, a niti s pozornicom. Trenirala sam estetski sport – gimnastiku, u kojem sam izvodila vježbe tako da dođeš pred suca, pokažeš što si naučio i na kraju te ocijene - što je vrlo slično ovome. Kamere su tu mali dodatak koji mi ne predstavlja baš nikakav stres. Tako da… profulao si ovo s ''izlaskom iz zone komfora'', haha!

Volim izazove s protezom za koje ljudi misle da ih ne mogu ostvariti, sretna sam što ljudi podržavaju moju misiju

Prepoznaju li te na ulici, javljaju li ti se ljudi na društvenim mrežama, je li ti to već pomalo naporno? Tko te prati  publici, što kažu tvoji? Sin?

-Prepoznaju me na ulici, istina, i često mi se javljaju na društvenim mrežama. I ne, nije uopće naporno. Uvijek su to neke lijepe riječi koje mi ljudi upute, tako da bi bilo jako ružno od mene da kažem da mi je to naporno. Dapače, lijepo je imati podršku od okoline.

U publici je uvijek moj sin Liam i kako imam jako veliki krug prijatelja oko sebe, svaki put pozovem drugu ekipu da se mogu svi izredati.

Liam je cool ime… Pokazuje li i on sportske gene, spominjala si gimnastiku? I kad smo kod genetike, rađa li se po tebi netko kao sportaš ili se sportašem postaje?

-Liam je cool ime, slažem se i dobio ga je upravo zato što je cool . Liam ima osam godina i trenira svakodnevno sportsku gimnastiku koju obožava baš kao i ja u toj dobi.

Smatram da se sportašem postaje, stvaraju se navike od malih nogu, a kasnije to postane jednostavno način života.

Hoćeš li ga upisati na ples? Misliš li da muško mora znati plesati?

-Za sad ga još ne planiram upisati na ples, ali da, voljela bih kad bi naučio barem osnove najpoznatijih plesnih stilova. Ništa se ne mora u životu, ali je zaista predivno kad muškarac zna plesati.

I za kraj, kako je Maja uspjela stvari za koje možda mnogi u situaciji sličnoj tvojoj misle da ne bi mogli, da je nemoguće ili preteško za postići? Možda si, na kraju krajeva i sama mislila da nešto neće biti izvedivo, a ispalo je da itekako jest? Ili sam opet krivo pretpostavio? Je li sudjelovanje u Plesu sa zvijezdama ujedno i poruka, ali i primjer svima koji sumnjaju u sebe i ne vide svjetlo na kraju tunela?

-Često se zainatim životu pa čak i kad drugi misle da nije baš izvedivo, imam potrebu i sebi i njima pokazati da nema toga što se ne može. Uvijek je pitanje koliko truda i volje je tu potrebno, ali nema toga što nije izvedivo! To je moj moto, a vjerujem da će ga mnogi prepoznati i možda čak i pokupiti od mene kroz ovu moju plesnu avanturu života u koju sam se upustila. Nadam se da će što duže trajati jer uistinu u njoj uživam. Hvala vam, Karlovčani moji, na podršci koju mi pružate!