Naša prisutnost, sjećanja, molitva... najbolji su ukras posljednjih počivališta naših najmilijih!

Blagdan Svih svetih svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, kojom slavimo svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života. Kako ne znamo poimence sve koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Među narodom se ovaj blagdan tradicionalno povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava ne danas kako to ljudi običavaju raditi, već na sutrašnji dan, 2. studenog, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika.

Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redovito se smatraju znakom pažnje i vjere. Međutim, je li to zapravo u stvarnosti tako? Tog dana (ili dan prje, nije bitno) vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima. Dušni je dan ili Dan svih vjernih mrtvih - među vjernicima izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život.

Ipak, već desetljećima se ovaj blagdan gleda i kroz komercijalizam, velike troškove koji nastaju prilikom ukrašavanja grobova skupim cvjetnim aranžmanima i lampionima, svojevrsnim nadmetanjem u sisvetskoj nadgrobnoj dekoraciji - što je u potpunoj suprotnosti s kršćanskom porukom da su duše pokojnika ostavile ovozemaljskom svijetu sve materijalno što su tijekom života posjedovale jer ono što je bitno, na kraju, ne kupuje se i nema cijenu. Važno je prisjetiti se svojih najmilijih, ukrasiti njihova posljednja počivališta svojom prisutnošću, spominjanjem sjećanja na lijepe zajedničke trenutke, molitvom, osmijehom koji izazivaju u nama, pa ako treba i svijećom i cvijetom kao gestom. I to je više nego dovoljno.

Na kraju se kod mnogih sve svede na to da se sve što prije obavi, da sve bude u skladu s očekivanjima, vodeći računa da će drugi vidjeti što je doneseno na grob i da veličina aranžmana korelira s ljubavlju koju iskazujemo prema pokojniku, a to što se pokojnika ne sjetimo češće kroz godinu i obiđemo njihove grobove - pokušava se kompenzirati sa što skupljim cvijećem. Srećom, a zapravo - nesrećom, značajno povećanje cijena je ipak većini iskontroliralo uobičajeno trošenje za ovaj blagdan... Možda će i taj trend pretjerivanja polako jenjavati i svesti predbladansku potrošnju na neke razumnije okvire i samim time biti više u duhu kršćanske vjere.

Jasno, ova komercijalstički inspirirana opaska ne odnosi se na onaj dio građana koji nikad nisu imali niti imaju sada novca za silne aranžmane i koji jedva da si mogu priuštiti i onaj jedan prethodno spomenuti cvijet i lampion, a takvih ima jako puno. Ipak, ako je nekakva utjeha njima, a istodobno i savjet onima koji se razmeću, valja ponoviti: duša ne vidi, ona osjeća. Ne vidi šarenilo boja, lijepe celofane i kreativne ukrase - to vidimo samo mi koji stojimo pred grobovima. Duše osjećaju. Osjećaju da naše drage pokojnike još uvijek neizmjerno volimo, da nam fale i da živimo u nadi da ćemo se ponovno sresti u nekim nama zasad nepoznatim dimenzijama, jednom na kraju svijeta, kad za to dođe vrijeme, i uživati zajedno kao jedno, do beskonačnosti - kako nas crkveni nauk uči.

Završit ćemo onako kako naslovna fotografija ovog članka poručuje našim uvijek prerano otišlim najmilijima: NEDOSTAJETE!