Mi smo kombinacija tradicionalnog koji se bazira na ručnom radu i najnovije tehnologije koja predstavlja suvremenu proizvodnju nakita

Josip je kao i tata Gerić završio školu za zlatara. Već je i puno prije škole gledao tatu u radionici, učio se, probavao... Iako ima samo 23 godine, zapravo je vrlo dugo već u zlatarskoj struci. Pitam ga na početku našeg razgovora je li imao pritisak od roditelja s obzirom na to da se ipak radi o obiteljskom biznisu koji treba netko nastaviti, naslijediti. Tko zna, možda je htio biti nešto sasvim drugo, a ''morao je'' završiti u zlatarnici. Kaže da nije bilo nikakvog pritiska, jednostavno je to zavolio gledajući tatu i ''motajući'' se od malena po radionici. Naravno da bi bilo šteta ne nastaviti tradiciju i priču koja godinama traje, ali prvenstveno je, kaže, to bila njegova želja. Nije sin jedinac, ima sestru Ivu koja, recimo, uopće nije u zlatarskom fahu. Ona je pak u medicini. Pomaže Gerićima oko marketinga, ali nju je interesiralo nešto drugo, tako da i u Josipovom slučaju da nije imao prvenstveno interesa i ljubavi prema izradi nakita, ne bi radio to što radi, kaže. A radi posao po cijele dane, ima crne prste, s širokim osmijehom radi ispred za pultom, ali i iza u proizvodnji, programira i rukuje strojevima, vodi web shop i društvene mreže… klasika, kaže, kako to biva kad imaš svoju firmu.

Sve je krenulo od tate Anđelka koji je išao u školu za gravera, tad je to bilo traženo, a deficitarno zanimanje i već je imao osiguran posao u Kordunu. Nakon što je završio za gravera, budući da je trebalo položiti nekoliko dodatnih ispita i praksu, odlučio se završiti odmah i za zlatara. U početku je radio u Zagrebu, nakon vojske u Kordunu, a poslije Domovinskog rata se odlučio pokrenuti vlastitu proizvodnju. Sam je bio u početku, 1994. godina, na Starom placu, Strossmayerov trg. Tako je sve počelo.

-U šali kažem kako je malo bolje stojeća mušterija tada imala više zlata na sebi nego što sam ja imao u kompletnoj zlatarnici. Krenuo sam s kapitalom od 150 grama nakita. Od samog početka sam počeo s proizvodnjom, kako tada nije bilo tehnologije kao danas – sve se radilo više-manje ručno.

Nakon dvije godine rada se pojavila potreba za još jednim djelatnikom. Kaže, uspio je nagovoriti svog bratića Dubravka da mu se pridruži. Dubravko je oduvijek imao smisla za crtanje, uvijek s olovkom u ruci je nešto crtkarao… I tako mu je bratić postao šegrt.

Koliko se često svađate, pitam Dubravka. Kaže – 27 godina, toliko dugo već rade zajedno. Obično se kaže da je najteže raditi sa svojima, s familijom… ako se posvađaš doma, onda ni na poslu ne razgovarate, i obrnuto. Zanima me kako to funkcionira kod njih.

-Ima u tome istine, ali zato svoj svome brzo zaboravi da se nešto dogodilo, dok nekome drugome ipak teže i sporije oprostiš. Obitelj je ipak obitelj, kaže Anđelko i nastavlja priču o povijesti Zlatarnice Gerić.

- Kad se posao ustabilio i počelo malo više raditi proširili smo se i na Ozalj, imali smo u robnoj kući jedan poslovni prostor. Nakon nekoliko godina robna kuća je išla u obnovu, svim najmoprimcima su otkazali najam, više se nismo vraćali. Tada smo poslovnicu na Starom placu i onu u Ozlju spojili u jednu, prethodni prostor nam je tako postao premali, i odlučili smo se na kupnju ovog ovdje prostora na gradskoj tržnici gdje smo sada, prepričava nam tata Gerić. I od tih početaka dvijetisućitih do danas smo ovdje.

Kupnja zlatnog nakita nekada i danas, to je bila sljedeća tema o kojoj smo razgovarali. Je li se nekad kupovalo više, cijenilo zlato više, ulagalo više…

-Vremena su svakako bila drugačija, odgovara gospodin Anđelko. Ipak se je imalo malo više novaca, rekao bih. Danas manji krug ljudi ima više novaca, više ljudi ima manje novca. Devedesetih godina mi se činilo kao da je većina bila tu negdje podjednako što se tiče platežne moći, svi su nekako podjednako trošili.

Čini se, konstatiram, da se manje danas kupuje zlato za poklon, za krstitke, krizme i slično, manje nego nekad prije. Sad se kupuju mobiteli, različiti gadgeti i slično. I Anđelko i Dubravko se slažu:

-Istina, ali vraća se to polako. Ponovno je to u modi. Zlato je investicija koja ne propada, uvijek vrijedi.

Sve to na van izgleda blistavo, sjajno, police pune nakita… A ipak, stvari su malo drugačije. Nitko ne vidi onaj dio iza, takozvani backstage, crne prste od brušenja i poliranja, proizvodni pogon, mali i skučen, ali nimalo sjajan i blještav. Mnogi misle kako su vlasnici zlatarnica bogati ljudi puni para… Može li se dobro živjeti?

-Ovisno što nekome znači ''dobro živjeti''. Rekao bih – može se živjeti, ali samo ako se maksimalno daš u taj posao, kaže tata, a sin se nadovezao: -Od same trgovine se teško može živjeti. Mi ovdje imamo kompletnu proizvodnju nakita, i zato su ipak stvari malo drugačije. Radimo i popravke nakita, satova, naočala… Naravno, treba uvijek iznova ulaganja i investiranja. Strojevi su jako skupi, sama sirovina je skupa – zlato i srebro. Puno je tog potrošnog materijala za koje ljudi niti ne znaju da koristimo – od smole za printere, paste za poliranje i ostalog, a koji je drastično poskupio.

Gerići su dosta uložili u skenere kojima skeniraju nakit i 3D printere. Rade, pojašnjavaju nam, prema skicama, prema željama klijenata, doslovno se može nacrtati na papir što želite, to se onda skenira, pusti se na print, 3D printerom se u smoli isprinta uzorak, zatim se on zagipsa u gips, stavi se u peć, nakon što smola iscuri metodom lijevanja se ulije zlato unutra… Tako to otprilike izgleda u samoj proizvodnji, saznali smo od Josipa. Proces traje, on je skup, ipak nastoje držati prihvatljive cijene, kažu. Upravo zbog te vlastite proizvodnje nakita su drugačiji od nekih drugih. Naravno da kad se radi o unikatnim komadima nakita, cijena ne može biti ista kao kod nekog konvencionalnog primjerka nakita…

Postavlja se pitanje nije li onda isplativije izrađivati samo onda takav unikatni skuplji nakit… Međutim, da bi imao zadovoljne klijente moraš im ponuditi cjelokupnu uslugu – od popravaka, graviranja do otkupa zlata. Samim time, jasno je da postoje usluge koje su totalno neisplative. Uzmimo primjer popravaka, pogotovo nekih sitnih…

-Nekad nam klijenti dođu s nakitom koji je već stvarno dao svoje, međutim ima određenu sentimentalnu vrijednost za njih i molit će vas da ga pokušate popraviti, ponekad i više puta zaredom. Lančići se lotaju, krpaju se stare vrijednosti… Međutim, to je uspomena nekome i razumijemo to. I da, radimo to bez obzira na što nam se ne isplati. Pogotovo kad govorimo o popravcima naočala, primjerice.

U tom trenutku otprilike upravo nas je prekinula tako jedna starija gospođa koja je došla po svoje naočale koje je ostavila na popravku, a nakon nje se pojavio mladi dečko kojemu je hitno i to odmah trebao zaručnički prsten. Nakon što je rekao koliki mu je budžet koji je mislio potrošiti i nakon što mu je Josip pokazao tek tri kutije s prstenjem – dečko je doslovno u roku dvije minute odabrao prsten za dragu. Možda ipak malo prebrzo! Kaže Josip da ima onih koji biraju satima, pa dolaze danima, a ima i ovakvih primjeraka kad netko odabere prvo što vidi u prvoj kutiji. Različiti smo! Pitam Geriće koji je najskuplji prsten koji trenutno imaju. Kažu, prsten s tanzanitom od 2500 eura, međutim, objašnjava Josip, oni sve skuplje komade nakita izrađuju po narudžbi. Odabere se model, boja, veličina, kamenčić – i onda se napravi točno željeni prsten. Pokazalo se da više ljudi dolazi sa svojim idejama, doslovno sa slikama, nego što kupe već gotov prsten ''iz izloga'', objašnjava.

Svi četvero se izmjenjuje za pultom, ipak Anđelko kaže da je on više iza, jer je on ipak zlatar prvenstveno, a ne prodavač. Jasno, nije lako raditi s ljudima, ali godine iskustva donose to da se znaju prilagoditi svakom, pa i najzahtjevnijem klijentu.

-Mi to sve kroz šalu i zezanciju. Imamo i puno stalnih kupaca, kaže mama Irena.

-Samo ako pogledate na Instagramu koliko ljudi zadovoljno komentira kupovinu nakita koji izrađujemo, ubacuje se Josip, sigurno je da imamo potvrdu mnogih da dobro radimo svoj posao. Loših iskustava nemamo.

Osim prodaje i izrade nakita, spomenuli su i graviranje. Nekako mi se to čini malo zastarjela vještina, pitam koliko se danas traži graviranje.

-Dosta se traži. Graviramo satove, upaljače, pločice za vrata… Kombiniramo ručno graviranje i graviranje CNC strojem kojeg osobno sam programiram, kaže Anđelko. Sin Josip dodaje: -Mi smo, zapravo, jedna dobra kombinacija tradicionalnog koji se bazira na ručnom radu, i najnovije tehnologije koja predstavlja suvremenu proizvodnju nakita.

Ima li žurbe, pritiska, grešaka? Nekoga taj sitni ''pipkav'' rad smiruje, nekoga čini nervoznim… Pogotovo ako su tu rokovi koji te pritišću da nešto završiš?

-Nema žurbe, sve ima svoj tijek izrade i mi to ne možemo požuriti. Pogotovo ako se radi o nekim složenijim poslovima, kaže Anđelko. To unaprijed kažemo klijentu. Zato su i pogreške minimalne. Kod nas pogreške koštaju puno.

-Tatu smiruje, mene živcira, dodaje Josip. On to baš radi iz gušta, uživa u tom poslu, na stranu što svi od toga živimo, ali na njemu se vidi da to baš obožava.

Pitam Anđelka je li mu ruka još uvijek mirna. Kaže da je, još se ne trese, dodaje u šali. Ali i spominje mirovinu kroz koju godinu, na što se ostatak obitelji smije. Može on otići službeno u mirovinu, ali teško da bi prestao ovaj posao raditi, zaključuju. Prepustit će biznis u nekom trenutku Josipu, ali i dalje će biti glavni ovdje, čini se.

Rade i otkup zlata, s time da kažu da sav lom koji otkupe ide u preradu, prvo ide na rafinažu, rade isključivo iz 24-karatnog zlata, dalje ga legiraju prema svojim potrebama u finoću koju trebaju, također ovisno o boji. Najviše rade s 14-karatnim zlatom, kažu, jer je omjer cijene i kvalitete najbolji, te s 18-karatnim, čisto zlato je premekano pa se dodaju legure i na taj se način određuju boje: žuto, bijelo, rozo, ali i zeleno - za koje moram priznati nisam dosad čuo.

''Pulito'' je poslovnica na Korzu koja je otvorena krajem prošle godine. Nedostajalo im je prostora za izložiti nakit, a i htjeli su nešto malo drugačije. Ondje se prodaje srebro i čelik, brendirani nakit te satovi, a toga nema u ponudi na tržnici. Tako da je upravo s tom poslovnicom koja je vrlo moderno uređena i malo drugačija, napravljena svojevrsna protuteža tradicionalnoj ponudi, a i interijeru poslovnice na tržnici. Ta razlika je slikovit prikaz naslova ovog našeg teksta. Tradicija i moderno. Pitam zašto ''Pulito''.

-Pulito na talijanskom znači čist. Čisto srebro, otuda prvotni naziv jer smo odmah znali da ćemo ondje prodavati srebrni nakit. A kako je argento/argentum u značenju srebro već iskorišteno, ostali smo samo na – ''Pulito'', objasnio nam je Josip.

''Pulito'' će imati uskoro ponudu od 950 različitih modela burmi, uz još 500 njih koje nude u matičnoj poslovnici to će definitivno biti veliki izbor za poželjeti svim budućim mladencima.

Ogledam se uokolo da vidim koliko kamera imaju, kažu da je poslovnica maksimalno osigurana, dosad nisu imali nekih pokušaja krađe, osim ovih sitnih svakodnevnih kad netko pokuša ukrasti nešto s pulta u trenutku dok je prodavač okrenut leđima.

Mama nosi zlato, vidim, ali decentnih svega nekoliko komada. Obično se misli kako će supruga vlasnika zlatarnice biti nakićena nakitom, međutim gospođi Ireni se to ne sviđa. Kaže da joj prijateljice znaju reći – joj, kad bih ja radila s tolikim nakitom, svaki dan bi drugi nosila. Ali to je valjda zbog toga što si okružen svime time, pa ti kao što kuharu na kraju nije do jela, ni nekome tko radi u zlatarnici nije do nošenja nakita. Ni dečki nemaju ni satova ni prstenja ni narukvica ni lančića… Zato kćerka Iva, kažu mi, obožava nakit, ali ju nažalost nismo imali priliku upoznati tijekom našeg posjeta Gerićima.

Kreative sigurno ima kod dizajniranja nakita. Kažu da nikad ne žele replicirati u potpunosti nečiji dizajn kad klijenti dođu s gotovim fotografijama, već uvijek to dorade po svom. A mene zanima jesu li imali nekih neobičnih, ''drugačijih'' zahtjeva, narudžbi.

-Jesmo, odgovara Josip. Ali uvijek štitimo privatnost naših klijenata tako da vam ne mogu baš sve detalje reći… Uglavnom, radilo se o nakitu koji smo radili s dijamantima koji su napravljeni od pepela osobe koja je preminula, tako da onaj tko nosi taj nakit uvijek uz sebe ima osobu koju je izgubila. S takvim čime se nikad prije nismo sreli i stvarno je ideja, ali i sama priča koja je u pozadini te ideje uistinu posebna i izuzetno nam je drago što smo imali priliku takvo što raditi.

Od mame smo, off the record, saznali i kako imaju i prvu narudžbu za vjenčano prstenje za jedan istospolni brak, međutim nismo uspjeli saznati više detalja o tome. Diskretni su jako kad postavljam pitanja u vezi narudžbi. Također, radili su prsten za Svjetsko natjecanje u pušenju cigara, njihov dizajn je proglašen najboljim i već dvije godine za redom rade pobjednički prsten po uzoru na Super Bowl. Zvuči zanimljivo! A i lijepo je kad se dobije priznanje za rad.

U dobroj atmosferi smo odradili razgovor s ovom zaposlenom zlatarskom obitelji. Kažu u šali, u danu se odmaraju samo od 16:00 do 17:00 kad im je pauza. Ostatak provode na poslu. Josip je svog dugogodišnjeg prijatelja ubacio u biznis, tako da i on uči posao, u drugoj poslovnici mu je zaposlena i cura, tako da se ekipa polako povećava, a u nekim dugoročnim planovima im je i širenje na još neke druge gradove. Tata Gerić je novu generaciju za nastavak male obiteljske tradicijske proizvodnje osigurao, a sigurni smo da će se biznis nasljeđivati i dalje. Uz ovakvo raspoloženje, slogu i iskustvo mojih sugovornika – to neće biti problem. Trideset godina je iza njih, a mi im želimo barem još triput toliko… i onda još deset – do stotke!