Prvi Karlovački

Lijepo je kad te toliki pacijenti zovu ”svojom” doktoricom, još je ljepše bilo njih zvati ”mojima”

Autor: Marta Marinović

29.05.2022

Arhitektice društva

Pacijenti su bili moja velika šarolika obitelj, od djece do starih baka i djedova. Tri generacije iz iste obitelji imala sam u svojoj skrbi. Doživjela sam njihova rađanja i umiranja. Liječila njihove polimorfne zdravstvene probleme, njihove strahove, dijelila s njima njihova veselja, uspjehe i padove. Poznavala sam njihove tajne. Upoznala sam psihosocijalni kontekst njihova života. Imala sam“ film“ o svima njima. Istina, puno puta bih s njihovim problemima lijegala i o njima razmišljala.

Mirica Rapić iza sebe ima 45 godina radnog staža. Jedna je od najpoznatijih karlovačkih liječnika obiteljske medicine. Njezinu ambulantu na Rakovcu, u kojoj je provela 38 godina, posjećivali su brojni pacijenti koji za nju imaju samo najbolje riječi. Doktorica Rapić jedna je od onih poniznih, a opet jakih i razboritih liječnica. Njezin dugogodišnji staž, prepoznatljivost rada i nedavno umirovljenje bili su povod za naš razgovor.

Iza sebe imate 4 desetljeća radnog staža kao liječnica. Kako ste se odlučili za taj životni poziv?

Prebrzo je proteklo 45 i pol godina mog radnog staža u medicini. Bila sam odlična i svestrana gimnazijalka, a to je možda bilo najteže za odluku čime se baviti cijeli život. Izabrala sam medicinu, liječnika u  obitelji nismo imali, a bolesti je bilo sve više. I nisam požalila.

Zašto baš specijalizacija obiteljske medicine?

Na stažu  u obiteljskoj, šefica službe dr. Fulanović- Baldani odmah me posjela u praznu ordinaciju i rekla mi: “Uči i radi“. Tako sam počela, sama, uz iskusnu stariju sestru, uz dobru komunikaciju s pacijentima. Jednostavno sam zavoljela tu raznolikost u obiteljskoj medicini. Osjetila  sam da mnoge slučajeve mogu samostalno voditi, da nisam samo epizoda u nečijoj bolesti već koordinator u njihovom zdravlju, da sam nekome „Njihova“ doktorica, a oni meni „Moji“ pacijenti.  Radeći u toj struci, našla sam sebe, dobila sam onu širinu medicine, koja je ispunila moja studentska, još tada nejasno definirana maštanja. Za specijalizaciju obiteljske medicine opredijelila sam se 1981. godine.

Recite nam kratki rezime Vašeg radnog vijeka, karijere – gdje ste se školovali i na kojim ste sve pozicijama radili?

-Rođena 09.05.1952. u Dugoj Resi, maturirala 1971. u dugoreškoj Gimnaziji, Medicinski fakultet u Zagrebu upisala 1971., a diplomirala 1976. Nakon staža cijelo vrijeme radim u obiteljskoj medicini u Karlovcu. Prvih sedam godina radila sam u zgradi “Socijalnog“, danas zgrada „HZZO“-a. Od prvog dana otvorenja ambulante na Rakovcu, od 1984. pa do umirovljenja prije 14 dana, dakle punih 38 godina radim u njoj. Poslije specijalizacije iz obiteljske medicine upisala sam poslijediplomski iz Kliničke  farmakologije i biomedicine, jer sam htjela nadopuniti svoje znanje. Jednu godinu sam radila kao vrtićki liječnik, što je bilo prekrasno iskustvo. Obilazila sam ujutro karlovačke vrtiće, a onda  od 11:30 sati na Rakovcu pregledavala djecu. Godine 1991. napadom na Karlovac i osipanjem 1/3 zdravstvenog kadra imenovana sam šefom Službe opće medicine. Tu sam doprinos dala u organizaciji zdravstvene zaštite u ratnim uvjetima. Bilo je teško vrijeme, a nas malo. Radila sam i dežurala kao i svi moji liječnici. Zatim sam 1994. godine diobom Medicinskog centra Karlovac imenovana ravnateljicom Doma zdravlja Karlovac. To je bilo vrijeme rata i poraća, obnove i aktivacije ambulanata na oslobođenom teritoriju, nedostatka kadrova, opreme, organizacijskih promjena prema privatizaciji – ordinacija po odlukama MZ. Nastojala sam biti racionalna, kao da  je to moj Dom, a zaposlenici dio moje Obitelji, s kojima  treba usklađeno djelovati. Jesam li to uspjela, najbolje oni znaju. Svoju ravnateljsku ulogu smatrala sam čašću u datom trenutku i prijelaznom etapom jer mi to nije bilo životno opredjeljenje. Zbog toga sam uz ravnateljski posao radila i u svojoj ordinaciji na Rakovcu, čuvajući si pacijente kad god sam mogla. Znala sam da ću se jednog dana definitivno vratiti samo u nju. To je bilo 2000. godine. Voljela sam svoju struku, napisala sam mnoge stručne radove iz nje (oko 70), s kojima sam sudjelovala na mnogim domaćim i međunarodnim kongresima, a objavljeni su u medicinskim  časopisima i zbornicima kongresa. Godine 1999. u „Domu HV Zrinski“ organizirala sam Kongres „Hrvatske udružbe obiteljske medicine“ (HUOM-e). U grad bez takoreći pravog hotela, došlo je preko 400 liječnika. Bila sam član Uređivačkog odbora časopisa Medicina Familijaris Croatica i predsjednica Karlovačke podružnice HUOM-e. Članica sam „Društva nastavnika obiteljske medicine“ i drugih stručnih udruga.

Kako je bilo raditi u svojoj ordinaciji?

Prekrasno je imati svoj prostor i svoje pacijente, svoj drugi dom, što je meni bila moja ordinacija. Pacijenti su bili moja velika šarolika obitelj, od djece do starih baka i djedova. Tri generacije iz iste obitelji imala sam u svojoj skrbi. Doživjela sam njihova rađanja i umiranja. Liječila njihove polimorfne zdravstvene probleme, njihove strahove, dijelila s njima njihova veselja, uspjehe i padove. Poznavala sam njihove tajne. Upoznala sam psihosocijalni kontekst njihova života. Imala sam“ film“ o svima njima. Mnogi su bili moji pacijenti od prvog dana dolaska na Rakovac, a neki još od prije iz “Socijalnog“. A meni, kao njihovom liječniku je bilo u interesu da ta „moja obitelj“ bude zdrava. Ako su oni dobro i meni je dobro. Manje  opterećenja u ambulanti i težih slučajeva kod kuće. Istina, puno puta bih s njihovim problemima lijegala i o njima razmišljala.

Jeste li teška srca otišli u mirovinu?

-Pa dugo radim, mislim da sam od liječnika jedna s najdužim radnim stažem. Već zadnjih pet godina pripremam se za mirovinu. I eto sada, kada je došlo vrijeme, uvijek je tužan odlazak, kao rastanak s nekim dragim osobama koje više neću viđati, ali uz želju da se možda sretnemo negdje drugdje. Da, još uvijek ujutro kod buđenja razmišljam je li mi smjena ujutro ili poslijepodne. Još mi je posao u glavi, makar ovih prvih dana u mirovini mogu reći da se od drugih obaveza koje imam i koje su stajale – „ne mogu s vremenom sastati.“.

Jedna ste od najpoznatijih i, prema glasu pacijenata, najboljih karlovačkih liječnica. Što Vas je „tjeralo“ na profesionalizam i pedantnost u poslu?

-Uvijek sam nastojala u poslu biti dobra, humana liječnica pa vjerujem da su to i pacijenti prepoznali. Moja ordinacija je bila i mala nastavna baza Medicinskog fakulteta, tu se moralo zaista profesionalno i stručno raditi. Bila sam dugogodišnji suradnik predavač pri Katedri za obiteljsku medicinu, te sudjelovala u edukaciji studenata zadnje godine medicine iz obiteljske medicine. Imenovana sam glavnim mentorom specijalizantima iz obiteljske medicine, jedina u Karlovačkoj županiji. S mladom generacijom bilo je prekrasno raditi, imala sam osjećaj da si obostrano pomažemo, mladost puna znanja, a ja iskustva. I to je bila prava simbioza u poslu. Kroz moju ordinaciju prošlo je mnogo specijalizanata obiteljske medicine iz cijele naše županije, koji su uspješno položili specijalistički ispit, a isto tako i poznati karlovački specijalisti. Zbog doprinosa na području  zdravstvene edukacije i brojnosti objavljenih stručnih radova od MZ. stekla sam stručnu titulu primarijusa. Vjerujem da su i to moji pacijenti prepoznali. Na temelju edukativnog rada od Ministarstva zdravstva dobivala sam produžetak rada do 70 g. što se ovih dana navršilo.

Koji je najteži medicinski slučaj koji ste liječili?

Teška bolest mlađe meni bliske osobe oboljele od ALS-a (Amiotrofična lateralna skleroza), spoznaja da bolest brzo napreduje, da su joj dani ”odbrojani”, da je medicina tu bespomoćna, a da je ona svega toga svjesna. Kad se vidi ta patnja, ta  želja za životom, to hvatanje za slamku, a zna da joj je kraj blizu, tada se pojavi osjećaj da svaka riječi koju pokušavam smisleno izreći je suvišna. To je najgori osjećaj za njenog liječnika. Osim po koju injekciju analgetika, sedativa ili vitamina, psihološke podrške i ohrabrenja koji su mi više puta djelovali kao lebdeća iluzija negdje u zraku, ništa drugo nisam mogla. Osjećala sam se jadno, nemoćno, kao da mi nešto prolazi kroz prste, gubi se, nestaje, a ne može nikako zaustaviti.

Jesu li Vaša djeca nastavila Vašim putem medicine?

-Nagovarala sam mlađeg sina da upiše medicinu, a odgovorio mi je da me nikada nema doma i nikada nemam novaca (tada sam često dežurala na Dubovcu za pedijatriju). Otišao je na ekonomiju, specijalizirao se u informatici. Stariji je dipl. ing. zrakoplovstva, bavi se financijskim projektima, obojica su s titulama mr. sc. Kćer je dječji liječnik, dakle slično mojoj studentskoj želji, a da nije, sigurno bi bila obiteljski liječnik.

Tijekom izbijanja pandemije korona virusa liječnici obiteljske medicine imali su pune ruke posla. Kakvo Vam je bilo to vrijeme? Jeste li se mogli kvalitetno posvetiti svim pacijentima?

-Niti jednog dana mi ordinacija nije bila zatvorena. Čuvali smo zdravlje pacijenata i zdravstveni sustav. Radili smo po epidemiološkim uputama. Broj posjeta se smanjio, ali sve što je bilo akutno hitno je pregledano nakon telefonski dogovorenog termina. Nedolazak u ordinaciju kompenzirali smo mnoštvom telefonskih konzultacija, e-mail porukama, mobitelom – slikama, skeniranim nalazima, slanjem A5 uputnica. Sve, samo da se zdravstveno stanje pacijenta ne ugrozi. Samo hitnosti upućivane su u bolnicu. Po dolasku cjepiva cijepili smo od prvog dana u ordinaciji i podijelili oko 1.300 cjepiva od 1-3 doze. Kućne posjete posebno teško oboljelima nisu stale. Sa oboljelima od korone, bili smo često u telefonskom kontaktu, pratili njihove simptome, davali upute, otvarali bolovanja, izolacije, i sl. Dijelili smo njihove strahove i stresove. Nitko od mojih pacijenata nije stradao. O radu pod koronom napisali smo moja specijalizantica dr. S. Vučković i ja dva poster-rada za Kongres Kohoma, sad u lipnju.

Liječnici obiteljske medicine moraju biti stručni u svim područjima medicine, je li to točno? Je li izazovno, ponekad naporno raditi taj posao?

-Zaista nam je potrebno veliko i raznoliko znanje jer pacijenti dolaze s raznim problemima, od običnih i banalnih, do najozbiljnijih. Treba stalno učiti i znanje nadograđivati, jer puno toga se u medicini dinamično zbiva i mijenja. Pacijentu morate dati odgovor na njegova pitanja jer oni putem medija dosta sve prate i pitaju. Uglavnom, širinu medicine moramo poznavati, ali svakako onu usku specijalističku i subspecijalističku problematiku rješavamo uz bolničke specijaliste. Prva smo stepenica u sustavu zdravstva i od nas sve ide bilo prema horizontali ili vertikali. Ako pucamo mi, puca i zdravstveni sustav. Posao je izazovan, zaista ponekad jako naporan (ogromno administriranje je veliki problem), ali lijep i dinamičan.

Koliko Vam je dnevno u prosjeku znalo proći pacijenata kroz ordinaciju?

-Sve je ovisno o danu u tjednu i epidemiološkoj situaciji. Ponedjeljkom najviše, rješavamo 80-100 slučajeva, u tjednu od 50 do 70 dnevno. Uz to iskrsnu i kućne posjete. Međutim, nije bitan broj obavljenih pacijenata, nego veličina problema i kvaliteta rada. Ne treba se boriti za broj pacijenata i broj pregleda, nego za kvalitetu rada.

Upravo zbog velikog opsega posla i brojnih pacijenata, je li obiteljska medicina jedna od zahtjevnijih grana medicine?

-Svakako, mnogi zbog toga odlaze u druge uže specijalnosti gdje se osjećaju sigurnije, u sklopu bolnice nekako se timski lakše radi. U obiteljskoj smo prepušteni sami svojoj odluci. Teško je onim liječnicima na otocima i na terenu, daleko od bolnice i specijalista konzultanata.

Udaljimo se načas od vaše titule doktorice. Uz karijeru imate i lijepu obitelj, čime se sve bavite u slobodno vrijeme, kako provodite prve dane u mirovini?

Ovih dana sam u svojoj prirodnoj oazi  u D. Resi, čitam „Tajno Pismo“ Sebastiana Barry-a, a iza toga me čeka “Mrežnica u mom oku“ Damira Valenta na čijoj sam promociji pred neki dan bila. Na ljeto će me zaokupljati stranice memoara Ivana Meštrovića, knjiga koju mi je posudila moja draga pacijentica g. Tušetić. Bila sam nedavno na ovogodišnjem koncertu učenika Muzičke škole. Mjesec svibanj je pun rođendana u našoj obitelji imamo ih samo četiri i to treba proslaviti. Volim, plivanje i planinarenje (fali mi Trogir i Mrežnica, vjerojatno ću imati i više vremena za to), a počet ću ponovno i nešto pisati, možda  u obliku zgodnih pričica iz prakse. Dolazi nam i peto unuče. Bojim se da će mi za sve nedostajati vremena. A da se nisam kompletno rastala s medicinom najbolje o tome govori moja liječnička torba koja je uvijek uza me u autu, zlu ne trebalo, ili telefonski  pozivi mojih pacijenata koji me još uvijek zovu i traže savjet.

Uz karijeru liječnice, iza sebe imate zavidno djelovanje u Družbi „Braća Hrvatskog Zmaja“ (DBHZ). Koja je Vaša titula u Družbi i čime se Družba bavi?

„DBHZ“ je povijesno-kulturna ustanova koja promiče znamenite osobe i događaje iz naše povijesti. Zahvalna sam dr. sc. Milanu Kruheku, Zmaju Dubovačkom II, prvom pročelniku Zmajskog stola u Karlovcu, što sam postala članica prve postaje članova“DBHZ“, ZS Karlovac, i to 2000. godine pod zmajskim imenom Zmajica Mrežnička. Proživjela sam 20-tak prekrasnih kreativno intelektualnih godina s mojom starom zmajskom braćom. Djelovali smo zajedno bratski, provodili mnoge kulturne akcije, ne ističući se pojedinačno, od postavljanja spomen-ploča vezanih za znamenite ljude i događaje u Karlovcu, organiziranja simpozija i znanstvenih skupova vezanih za njih, pisanja knjiga, članaka, organiziranja predavanja, do  organiziranje hodočašća u Bečki Novigrad – mjesto stradanja naših velikana Zrinskih i Frankopana, nakon što je zmajski brat Zvonimir Gerber obnovio njihovo zapušteno grobno mjesto još 1999. Ponosna sam što sam kao Pročelnica Stola prošle godine organizirala posjet u B. Novigrad s članovima utemeljiteljima Stola u čast 20 godišnjice našeg Stola, nakon dvogodišnje pauze, a samo  tri dana nakon popuštanja epidemioloških mjera od strane Austrije. I sama sam imala nekoliko raznih javnih predavanja o obitelji Zrinski i Frankopan, objavila  nekoliko tekstova u časopisu “Svjetlo“ M.H. Karlovac u  knjizi Ana Katarina Zrinski, u javnim glasilima, a i sudjelovala sam u mnogim akcijama Zmajskog stola u proteklom 20-godišnjem periodu. Bili smo prava uspješna bratska, ali i samozatajna ekipa.

Kako ste uspjeli uskladiti obitelj, karijeru i ostale aktivnosti poput Družbe?

-Rodila sam troje djece u tri godine, specijalizaciju sam krenula pod porodiljskim s trećim djetetom. Sve je bilo vrlo izazovno, učila sam iz zabilješki s predavanja na putu autobusom ili vlakom u Zagreb, jer su me doma čekala mala djeca i obaveze. Na godišnji odmor nosila bih knjige i učila. Bila sam u Domovinskom ratu i poraću na odgovarajućoj dužnosti, kao i članica mnogih strukovnih i kulturnih udruga. Ali sve se može kad se hoće i kada se voli. Treba samo biti ustrajan, ali obiteljska podrška mora postojati. Posebno zahvaljujem u tome mojoj majci, ništa toj ženi nije bilo teško. Djeca su mi bila dobri učenici i tu nije bilo problema. Suprug je dolazio kasno s posla ili bio dosta po terenu, pa je uskakao po potrebi vikendima. Družba je bila poseban za mene izazov, njoj sam dala  svojih najljepših kreativnih 20 godina.

Za kraj, za neke buduće mlade liječnike… koje su odlike dobrog liječnika?

Dobro saslušati pacijenta, uspostaviti dobru suradnju i postići njegovo povjerenje, postići suodgovornost u liječenju, voditi ga samo po pravilima struke, dati mu ono za njega najbolje, makar to nije i ono što bi on htio i biti u svemu posve neovisan.

Ako biste mogli ponovno birati bi li opet izabrali ovo zanimanje?

-Svakako, biti obiteljski liječnik  je za mene najljepše zanimanje na svijetu.