Ja tebi kuću, ti ćeš meni platiti dom ili se već nekako brinuti o meni

Nakon nedavnih dobrih vijesti oko izmjena Zakona o mirovinskom osiguranju i povećanju obiteljskih mirovina, saborski zastupnik Silvano Hrelja izlazi s još jednom, možemo reći, pravnom poslasticom po naše starije, ali i društvo. Naime, Hrelja i njegova Hrvatska stranka umirovljenika pokrenuli su saborsku proceduru za izmjene Zakona o obveznim odnosima s ciljem ukidanja instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Zašto je to sjajna vijest? Podsjetimo se naše demografske slike. Već i vrapci na grani znaju da aktivno starimo i da broj starijih osoba koje trebaju i traže pomoć oko uzdržavanja raste. Raste gotovo svakodnevno. Činjenica je i da naši stariji u pravilu nemaju dostatne mirovine ili pak dovoljno akumuliranog novca kojim bi si mogli sami platiti skrb i/ili smještaj u domu. No, većina ljudi ima neku materijalnu imovinu poput kuće/stana/vikendice, ima zemljišta i šuma pa tu imovinu daju u zamjenu za skrb. Umjesto odluke o prodaji imovine, jer prodati sve što imaš nije u toj dobi nit lako nit sigurno, odluče s nekim trampiti imovinu za skrb do kraja života sklapajući legitiman ugovor o uzdržavanju. Ja tebi kuću, ti ćeš meni platiti dom ili se već nekako brinuti o meni.

U Republici Hrvatskoj do sada su se najčešće sklapale dvije vrste takvih ugovora o uzdržavanju – doživotni i dosmrtni. Dok u ugovoru o doživotnom uzdržavanju davatelj usluge postaje vlasnikom imovine tek nakon smrti primatelja usluge, potonji dosmrtni ili kako ga Hrelja naziva „lihvarski“, je onaj podmukliji i opasniji po primatelja.  Unatoč tome što zvuči bolje jer riječ dosmrtno implicira da će se netko o njima skrbiti do njihove smrti, njegovim sklapanjem odnosno ovjerom i potpisom obje strane kod javnog bilježnika, davatelj usluge o uzdržavanju automatski postaje vlasnik imovine primatelja usluge, najčešće nekretnina pa i bankovnih računa. Kad imovina jednom promjeni vlasnika, događaju se i oni teški scenariji o kojima kasnije čitamo u novinama. U rubrikama crne kronike. Prepisao nekretninu ili više njih, uknjižio svoja prava, preprodao je odmah, a starca kamogod. Na cestu, u neki ilegalni smještaj ili na lošu i što jeftiniju skrb.

Naravno da nisu svi ugovori o dosmrtnom uzdržavanju zlouporabljeni i s pravom se pojedinci bune. Neki pak, čitali smo, komentiraju najavu ukidanja instituta ugovora o dosmrtnom uzdržavanju besmislenom jer se svi takvi ugovori mogu razvrgnuti ako se ne ispunjavaju ugovorene obveze. Istina, mogu se razvrgnuti. No razvrgavanje traži stručnu pravnu pomoć. Razvrgavanje ugovora košta, za što obeštećeni jednom kad imovina promjeni vlasnika - nemaju dovoljno novca. Štoviše, nemaju čak ni informacija ni znanja da to mogu i kako to mogu učiniti. Mnogi od njih nisu ni svjesni što se dogodilo. Do jučer u svom stanu, danas napušten i sam u nekom jadnom sobičku; koga i kako tražiti pomoć? Uzimajući u obzir dob i psihofizičko stanje tih ljudi te činjenicu da je naše pravosuđe sporo, za te ljude bi i razvrgavanje dosmrtnog ugovora o uzdržavanju također bilo dosmrtno.

Nije da se do sada nije radilo ništa u vezi zaštite starijih po pitanju sklapanja takvih ugovora. Prema informacijama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi u našoj zemlji, na informiranju starijih osoba o mogućoj štetnosti ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju radi 38 organizacija civilnog društva i za te aktivnosti izdvojeno je više od 3,6 milijuna kuna. (Udruga „starKA“ na informiranju radi volonterski. )

Ipak, uz sve te projekte i sav utrošen novac ne možemo reći da su stariji baš informirani. Iz razgovora s ljudima koji nam se u udrugu javljaju tražeći pomoć oko skrbi i smještaja, prije bismo rekli da su uplašeni i zbunjeni. Jedina informacija koju imaju je zapravo baš ona iz crne kronike, čitali su u novinama da su nekoga prevarili s tim ugovorima.

Uz sav taj utrošen novac nije poznato ni koliko kojih sklopljenih ugovora ima. Nemamo registra takvih ugovora. Nitko u Hrvatskoj niti prikuplja niti obrađuje te podatke; ni Ministarstvo pravosuđa ni Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne skrbi. Za mali dio njih saznamo iz medija, a tad je već prekasno. Prema najavama Hrvatske stranke umirovljenika i to bi se trebalo promijeniti. Najavljuju evidencije, bolju kontrolu te besplatnu pravnu pomoć potrebitima kod sklapanja takvih ugovora, a to je upravo ono što i mi u Udruzi zagovaramo.

Takav registar ugovora o uzdržavanju nasušno je potreban i radi bolje kontrole sustava socijalne skrbi. Podosta toga prolazi i prolazilo je ispod radara. Čitali smo, u crnoj kronici dabome, da se za mjesto u domu za starije s vlasnikom doma potpisao ugovor o uzdržavanju. Riječ je o ilegalnoj radnji. Zakonom o socijalnoj skrbi svima koji rade u sustavu i bave se socijalnom djelatnošću zabranjeno je sklapati ugovore o uzdržavanju. Prijašnjim Zakonom, odnosno do novog Zakona iz veljače ove godine takove rabote bile su zabranjene bliskim srodnicima tj. članovima obitelji zaposlenih u socijalnim djelatnostima. Zalažemo se da se već prvim sljedećim izmjenama i dopunama  Zakona o socijalnoj skrbi te odredbe vrate.

Misija udruge „starKA“ je maknuti teme socijalnih djelatnosti iz crnih kronika; dok su one tema, nema gledanja budućnosti kroz ružičaste naočale. Strategija pritom nisu samo bolja informiranost ili bolji nadzor i kontrola.  Prvi i važan korak jest potencijalne prilike zlouporabe i sustava i starijih svoditi na nulu, a to upravo čini ova hvale vrijedna inicijativa Silvana Hrelje i HSU-a  te je stoga svi trebamo podržati.

Tekst pripremila: Sabina Angelina Latin, Udruga ''starKA''