INTERVJU: Ante Kostelić Gips, trener koji je s uspjesima Janice i Ivice zauvijek promijenio hrvatsko skijanje

Često s tatom pratim prijenos nekih sportskih natjecanja na televiziji, pa i skijanje. I tada se često spominju Janica i Ivica Kostelić. Tata mi je pričao da su oni, zahvaljujući ocu Anti, najveća imena hrvatskog skijanja, da je to što su oni postigli, medalje koje su osvojili, nevjerojatno i neponovljivo. Zato sam išla doznati sve o njima, ali i o Anti Kosteliću Gipsu. Oduševilo me to da je prvo bio rukometni trener i u tom sportu osvojio puno medalja i diljem Europe, a da je onda od Ivice i Janice stvorio svjetski poznate te najbolje hrvatske skijaše svih vremena s ukupno osvojenih deset medalja na Zimskim olimpijskim igrama. Zato sam s veseljem napravila intervju s njim te doznala i ono što drugi ne znaju.

Nedavno ste dobili nagradu za životno djelo Hrvatskog skijaškog saveza. Koliko Vam ta nagrada znači?

-Nagrada je nagrada i priznanje za rad, ali ne znam koliko ima šire značenje. Kada pogledaš novine i vidiš naslove shvatiš da to nije niti u dvadesetom krugu onoga što bi ljude zanimalo, pa ispada da nikoga ne zanima kaj sam radio.

Vaši te uspjesi Janice i Ivice zauvijek su promijenili hrvatsko skijanje. Koliko ste ponosni na to?

-Zadovoljan sam više nego ponosan. Danas mi se čini da je to moje zadovoljstvo moja privatna stvar. Ono što su moji klinci postigli za mene je više od svega, važnije od svega, ali za nekoga nije. Da je, bilo bi više učinka od svega toga, posebno sa skijanjem na Sljemenu. Ti se nisi još  niti rodila kada su nas dočekivali, kada su se slavili svjetski uspjesi Janice i Ivice. No, nekima je to bilo važno samo dok je trajalo, pa zato nema danas većeg odjeka tih uspjeha.

Kako ocjenjujete današnje hrvatske skijaše?

-Nisu na nivou Ivice i Janice, ali se skijanje održava. Nema za skijanje ni toliko puno interesa kao za rukomet, košarku, nogomet. Što je manji interes, to je i manji broj skijaša iz kojih se mogu razviti najuspješniji.

Kako ocjenjujete hrvatsku rukometnu reprezentaciju danas?

-Hrvatska reprezentacija i hrvatski rukomet nisu se dobro snašli s pravilom promjena, takozvanim brzim centrom. Nekada je rukomet bio takav da, kada je pao gol, onda nije bilo zadano koliko vremena treba za novi napad, nego je ekipa slavila gol i onda došla na centar, pa je sudac dao znak i tek tada je počeo novi napad. No, sada se ne ide na centar nego golman baci loptu prvome i odmah se ide na juriš u napad. Mislim da se u takvom brzom rukometu naš mentalitet ne snalazi. To nam novo pravilo ne odgovara i od tada se puno toga promijenilo, imamo slabije rezultate. Mi smo od toga momenta ispod neke granice, prije toga smo dvije olimpijske medalje osvojili.

Da ste imali priliku, biste li prihvatili posao izbornika hrvatskih rukometaša?

-Prihvatio bih tu priliku, zakaj ne. Da sam je imao. No, to je bila nemoguća prilika. Znali su za mene reći, čak i moji prijatelji: ‘Ma pusti Gipsa, on je lud!’ Možda je to i istina, na osnovi nečega su ljudi to zaključili. I sada, kada imaš takvu reputaciju, ne možeš imati takve prilike. Nikada nisam sebe hvalio, to je nepristojno. Povijest je puna priča o ljudima čiji rezultati i uspjesi nisu bili prepoznati u njihovom vremenu.

Skijali ste i igrali rukomet. Koji je po Vama sport teži?

-Svakako je skijanje teži sport. Rukomet je šala mala za skijanje.

Jeste li se bavili sportom kada ste bili mali, u školi ili u nekim klubovima?

-Jesam, volio sam sport od samog početka i imao sam sreću da sam imao jako dobre učitelje. Imao sam dobrog profesora u osnovnoj školi, a kasnije Zvonka Suligoja koji je završio najviši stupanj kineziološkog studija u Njemačkoj. On nas je cijepio sa sportom, išli smo na zimovanja, na tečajeve jedrenja. Odgojio je puno novih sportaša i trenera.

Tko su Vam bili uzori kada ste bili mali?

-Ima jedan čovjek koji nije nikada trenirao, glumio je prvog Tarzana, tada je to još bio crno-bijeli film. Zvao se Johnny Weissmuller. On je pobijedio u plivanju na Olimpijadi one godine kada je plivanje uvršteno kao olimpijski sport, davne 1924. u Los Angelesu. Nije znao skakati, a kamoli se okretati. Imao je čudan stil plivanja, ali je bez ikakvog treninga otplivao za 0.58,2 i pobijedio. Mene je to fasciniralo. To je bilo strahovito! Ja sam plivao 1.04 kada sam trenirao i znao sam kako sam do toga teško došao treningom.

Što biste poručili djeci koja se bave nekim sportom?

-Da se što više bave nekim sportom koji će ih vezati uz prirodu i udaljiti od dvorana i zatvorenih prostora jer je priroda najbolji učitelj. Priroda, manje ili više, razvija i sve ostalo, ne samo mišiće. Radio sam jedan uradak o kondicijskom treningu Ivice i Janice, a glavni moto toga bio je da je kondicijski trening dobar za stvaranje mentaliteta, ne za stvaranje mišića. Po mogućnosti, stvaranje mentaliteta pobjednika. To znači da treba razvijati svoje reflekse; da nisi previše osjetljiv na zimu, da ti ne smeta ni prevelika vrućina. Da živiš u skladu s prirodom. Utoliko je i fizički odgoj važan, odgajaš svoje tijelo da imaš, kako kaže izreka: „u zdravom tijelu, zdrav duh.“

Što biste malom sebi rekli da možete?

-Ne bih si ništa rekao. Imao sam sretno djetinjstvo kraj majke koja je lijepo slikala, bavila se atletikom kada je bila mlada, a daleke 1940-te godine to nije bilo uobičajeno. Majka je, recimo, bila nesretna kada sam morao krenuti u školu. Rekla mi je: „Sada ćeš biti isti kaj i svi drugi.“ Poticala je individualnost. Kao klinac sam i dosta dobro slikao. To sam prenio na Ivicu koji je odličan u crtanju olovkom i tušem. Kretanje me kasnije toliko jako obuzelo. Moj djed i njegov brat su imali biblioteku sa 60.000 knjiga u Splitu, to sam jako volio. No, i zvuk picigina me jako privlačio taj zvuk kretanja, igre.

Što Vas danas čini sretnim, što vam može uljepšati dan?

-Uvijek me čini sretnim što po zimi imam toliko snage da stanem na skije i da se malo spuštam. Prošle zime sam imao 70 skijaških dana. To je zadovoljstvo. Onda dolazi ljeto, pa se veselim odlasku na Mljet.

Znamo da u životu imate jako puno uspjeha, ali ne znamo imate li neuspjeha. Imate li ih i što ste iz njih naučili?

-Ne znam kaj bi bio neuspjeh. No, imao sam i neuspjeha, to sigurno. Jedan od njih je kada se ozlijedio dečko kojeg sam trenirao. Mogao bih tu naći opravdanje za sebe, nije me slušao, ali zapravo nemam opravdanja jer kada neku stvar radiš, moraš biti odgovoran za to. Njega sam upozorio na zavoj u koji se ne smije ravno zaletjeti, jedan me brat poslušao, a drugi nije i taj više ne skija na natjecanjima. Zapravo, nakon svoje djece nisam trebao prihvatiti treniranje drugih. Tu sam možda pogriješio. No, nitko nije nepogrešiv, i ta te karma kasnije prati.

Što Vas je još zanimalo?

-Volio sam i volim čitati, gledati filmove u kinima, posebno vesterne i filmove o srednjem vijeku.  Posebno o vitezovima, to je na mene jako utjecalo. Oni govore o časti, a meni je moja čast iznad svega. I ono što izgovara kralj kada te proglašava vitezom; „ Bez straha i nemorala – riskiraj sve ili nećeš pobijediti nikada!“ To je u meni ostalo čitav život.

Magdalena Bičak, OŠ Banija - 4. razred

(mentorica Danijela Jurac)